Intervju: Fra Jozo Grbeš, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije

Naš je život putovanje. Često je ono iz poznatoga u nepoznato, iz jednostavnoga u kompliciranije ili obratno ali je put tajna koja nas vodi i tamo kamo nikada ne bismo ni mislili da je moguće i koja nas uči da smo zaista hodočasnici života. Nova mjesta ili nove službe su uvijek izazovi posebice u ovakvim razlikama, ali novost može biti i blagoslov i milost.

Kolika je razlika između vašeg rada i djelovanja u Americi i sadašnjeg u Hercegovini?

Ogromna! Različiti su konteksti socijalni, uljudbeni,  crkveni, politički. Naravno da to oblikuje čovjeka. Sustavi nas oblikuju. To je vidljivo i na ovim prostorima. Djelovati među hrvatskom dijasporom i američkim pukom je čast. To su životi koji nadahnjuju. S druge strane ovi prostori iako izmoreni sukobima, slabim sustavima, teretnim povijestima nude drugačiji pogled na život. Težine nude više mudrosti. Stoga iako su to potpuna dva različita svijeta, često bez dodirnih točaka, oba imaju svoje ljepote.

Koji su prvi poslovi kojima ste se morali pozabaviti nakon preuzimanja službe provincijala?

Vođenje zajednice traži dosta strpljenja, slušanja, razumijevanja i mudrosti. Nakon našeg Kapitula uvijek je raspored braće najsloženiji korak, ali uz pomoć braće i u Upravi i druge braće taj korak postane jednostavniji. Upoznati dobro ljude  uvijek je izazov. Mi živimo u devet država, braća su na tri kontinenta. To je i izazov i blagoslov.

Što su prioriteti u Vašem djelovanju i na što biste htjeli staviti naglasak kao provincijal?

Vjerujem da ovi prostori trebaju korak naprijed, puno pomirenja i otvorenosti. Mnogi životi su izranjeni, puno je trauma, izgubljenih nada i potencijala, dosta odlazaka, ali ja vjerujem da život postaje bogatiji kad izrasta iz problema i patnje. Zbog problema mentalno i duhovno rastemo. Bol nas uči. Dobro je učiti kako iz negativnog, lošega, bolnoga, nepravednoga možemo napraviti korak naprijed ka pozitivnom, boljem, pravednijem. Stoga stožerni moj naglasak je na ljubavi. Ona jedina razumije i povezuje. Volio bih kada bih bilo manje straha i više ispruženih ruku.

Rođeni ste Ramljak koji je kao dijete otišao u Požegu gdje ste završili osnovnu i srednju školu. Što je bilo odlučujuće za stupanje u franjevački red?

Generacija mojih roditelja je imala težak put. Ratovi i nestanci, križni putovi i  ubojstva, Rama je živjela taj pakao. Onda potop kad je i moja obitelj otišla u Pleternicu. Rama je oblikovala našu povijest, a Pleternica moje djetinjstvo. Svi ti odlasci i dolasci, novi početci i tragedije oblikuju naše živote. Tako i moj. Poziv je savršena oluja kada se Božja ljubav i čovjekova čežnja sastanu u istom trenutku. Onda ostavljamo one koje volimo, mjesta našega djetinjstva i odlazimo u svijet nepoznatoga. Božansko se uvijek nađe u nepoznatom. Vjerujem da je to bio moj put na početku i takav je i sada. To je poziv.

Još dok ste bili na službi u Americi, povremeno ste dolazili u rodni kraj. Kakav je osjećaj bio doći u Ramu?

Meni je uvijek bila čast hodati stazama onih prije nas. Naravno da ima tu puno emocija. Zemlja je to gdje se teško živjelo i stalno stradalo. Ovdje sam tražio ono izvorno poštenje ispružene ruke, čast riječi i iskrenost odnosa. Ljepota je nadahnuće. Zbog nje čovjek mora težiti lijepom, a lijepo je božansko. Ljepota ima u sebi i vlastiti otpor, bori se sa svim onim što je ružno i kaotično. Kada u Ramu dolazim onda mi postaje bliska ta životna formula patnje i ljepote, čistoće i čežnje. Kao da se ovdje spajaju te velike životne suprotnosti koje daju smisao. Ovdje i samoća ima svoje dubine ljepote.

Početkom listopada prošle godine bili ste na Maglicama/Odornici na obilježavanju 81. obljetnice stradanja Hrvata u Rami. Među pobijenima ima ima i Vaše rodbine?

Da tu su ubijena moja dva strica Petar (31. godina) i Božo (18. godina), moj tetak Ivan Pedić (30. godina) i mnogi susjedi. Nevini mladi ljudi koji su živjeli u tihim mjestima ramskih planina. Četnici u svojim hordama zla su ih ubili zajedno s još dvadeset dvojicom na tom mjestu. Teško je zlo razumjeti. Život je jači od nas, ali je također krhak i ranjiv u ljudskim rukama.

Nakon godinu i pol rada kao provincijal, po Vama, koji glavni problem crkve u Hrvata u BIH?

Ovdje puno  ljudi idu u crkvu i često. Vjera je živa. Samo je pitanje koliko se ono odražava, ja to zovem u “životu ponedjeljka”. Ona mora biti vezana za naše stavove, odluke, javne poslove itd.  Na ovim prostorima Hrvate je sačuvala upravo ta vjernost svom kršćankom Credu. Dobro je da smo je češće svjesni. Povijest nam može biti uzor vjernosti. Kršćanstvo je odgovornost. Volio bih kada bi kršćanstvo bilo ozbiljnije, slobodnije i temeljitije u javnom životu svakom tko izgovara Oče naš.

Kako gledate na trenutačno stanje Katoličke Crkve u svijetu i previranja u njoj?

Previranja su svugdje u svijetu. Autoriteti se dovode u pitanje na svim razinama. Ljudi su pod utjecajem svih mogućih medijskih platformi, ideologija i pokreta. Često dobivamo dojam da ima puno zbunjenosti. Ali u isto vrijeme ja sam i radostan jer biti katolik znači biti dio globalnog pokreta ljubavi već dvije tisuće godina. Da to je globalni pokret ljubavi Isusa Krista. U svim zemljama i svim jezicima. Problema ima svugdje, ali vjerujem da kršćanstvo ima snage nositi se sa svima jer ima poruku koja nije prolazna. Europa je nažalost postala prazna. Odricala se već desetinama godina svog duhovnog identiteta, svojih kršćanskih temelja i postala prazna. Ona ne postaje nešto drugo, nego ništa. Ona cinično čak nosi i katolička obilježja na svojoj zastavi, a ne razumije sebe.

I Vaša provincija osjeća odlazak ljudi/vjernika iz BiH, posebno mladih?

Da. To je apsolutno najveći problema Hrvata na svim prostorima pa tako i ovdje. Puno je mladih otišlo. Nažalost većinom zbog sustava s kojim se ne slažu. Šteta da i u Hrvatskoj i BiH nisu korišteni programi i politike zemalja koje se ozbiljno bave demografijom. Čini mi se da smo izgubili previše vremena i puno ljudi. Europa demografiju riješava uvozom, a mi?

Kod nas se često kritizira odnos Crkve i politike. Kakav on treba biti, po vama?

Ljudi biraju tko će ih voditi. Izabrane predstavnike vlasti treba poštivati. To je bit demokracije. Crkva ne bira tko će vladati. Ona treba imati stav koji je jasan i pravedan. Vjerujem da je pozvana (što čini u Americi za svake izbore) formirati savjesti za vjerničku odgovornost u društvu. Ovdje su često i kritike površne. Površne su jer nedostaje ozbiljnih promišljanja, analiza, istraživanja. Čini mi se da smo previse mentalitet optužbi, prstom-upirućih stavova, a malo stvaralačkih, novih, hrabrijih. Kritika je važna, zdrava i bezuvjetna za rast, samo je pitanje što je s njenom drugom stranom.

Kako iz pozicije Provincijala gledate trenutačno položaj Hrvata u BiH?

Nažalost iako su Hrvati najviše učinili za ovu zemlju, najviše su od nje izgubili. Najmanje ih je jer ih je najviše ubijeno i prognano. Nažalost Bosnu je uza sve povijesne tragedije, ovu najnoviju najviše pogodila. Pusta je to zemlja. Tjera ih se. Ubija se povratnike. Etničko čišćenje je odavno na snazi. U jednom entitetu već fizički učinjeno, a u drugom “zakonima” i “glasovima” već se dugo događa.

Kako vidite budućnost Bosne i Hercegovine i hrvatskoga naroda u njoj?

Vjerujem u nadu. Vjerujem u ovaj blagi dobri narod.Vjerujem kako to dobro reče pjesnik Koroman:

“Doći će vrijeme blagog naroda.

Onog što ima obilje rana, obilje časti, obilje tuge.<<

Naroda što ima višu a plemenitu moć,

ravnicu i more, knjige i anđele.

Doći će vrijeme blagog naroda.

Onog što ima najveće groblje, najveću glavu, vjetar i tminu….”

Ja vjerujem da narod koji vjeruje Kristu ne nestaje. Hrvati su već stoljećima naučili živjeti u vremenima kada je nada bila krhka, a vjera jaka. Naučili su na padanja i dizanja. Ovo je i njihova zemlja, njihova povijest, njihova patnja i bit će njihova budućnost. Kotač tuge nekada izgleda golem, ali krug nade je veći.

Bliži nam se Uskrs. Koja je vaša poruka vjernicima u ovom vremenu korizme, i skorog Uskrsa?

Uskrs donosi svjetlo. Ako je Gospodin svjetlosti pokazao svoju moć u veličanstvenosti i bezgraničnosti svemira. Ako je pokazao svoju moć u najmanjem atomu moga tijela. Ako je u pokazao svoju nježnost u onom dijetetu Božića. Ako je pokazao svoju ljubav u patnji ljudskoj, onda je uskrsnuće njegov jedini mogući grandiozni završetak. Stoga je uskrsni događaj uvijek bio i uvijek će biti eksplozija ljubavi, novi početak, rođenje nade, svjetlo života koje nama stalno govori: ne boj se. Ne boj se. Ne bojati se znači vjerovati u ljubav. Vjerovati u ljubav znači biti ljudi uskrsnuća. Budimo uvijek. Sretan ovaj blažen dan!

Zahvaljujemo na vremenu koje ste odvojili za ovaj razgovor!