Roman "Taurus" - dvadeset i prvi dio

- Nadam se - rekao je mladić. - Znate, razmišljao sam mnogo o Vašim riječima kad ste me upozorili da ne propustim priliku koju imam, da pazim što ću učiniti. Možda će zvučati čudno, no, osjećajem da u cijeloj priči ipak postoji kletva koja može biti poništena samo žrtvom I krvlju Janjeta, ne Taurusa; svećeničkom mitrom u službi spasenja nasuprot Mitri propasti; pravim Bogom nasuprot lažnog!

Vikar se naježio od zadnjih riječi.

- Na seminaru je bilo govora o značenju misa zadušnica za spas duša pokojnika - nastavio je mladić. – Koliko dođu velike mise?

- To su velike ili Gregorijanske mise, koje se služe trideset dana zaredom, dosta su skupe, četiri tisuće kuna! - odgovorio je vikar.

- Zanimljivo, točno koliko mi je ostalo! – izvadio je iz džepa ostatak novca dobivenog od muzeja i pružio ga vikaru.

- Ovim želim platiti velike mise za sve pokojne iz obitelji čije su sudbine i tragični završeci na bilo koji način

vezani za 'zlatno tele', odnosno kip Taurusa. Sjećam se iz priče da je Šikota trebao platiti misu za blagoslov

obitelji, no tko zna je li uspio? Smrt je došla nenadano, možda ga je spriječila u nakani. Napokon, želim da se riječ prokletstvo zamijeni mnogo ljepšom riječju blagoslov!

Kratko je zašutio, a onda dodao:

- Nemojte zaboraviti uključiti i Mišetu Jurasa!

Vikar je nakon posljednjih riječi znakovito i s nevjericom pogledao mladića:

- Uključuješ u misne molitve i Jurasa?!

- Da! Ako Isus kaže da molimo za neprijatelje, onda on zna zašto nas tome uči, mada mi često svojom skučenošću nismo u stanju doprijeti do dubina tih riječi. Stoga neka bude tako.

- Zanimljiva odluka, doista zanimljiva! - čudio se vikar.

- Umjesto velikih misa, koje se služe samo na nakanu jednog pokojnika, ja uzimam na sebe obvezu da reknem trideset misa na tvoju nakanu! - pojasnio je.

- Uradite kako mislite da je najbolje! - složio se mladić.

- A gitara? - upitao je vikar znatiželjno?

- Ona će ipak pričekati!

Prizvuk sjete u glasu nije se mogao prikriti. Vikar se nasmiješio.

- Zrelo razmišljaš i postupaš. Mnogi govore da je život igra! Ma, kakva igra!? Život je najozbiljnija stvar i

samo o nama ovisi kako ćemo iskoristiti vrijeme koje nam je dano. Kad si mlad misliš da ti je cijeli svijet na

raspolaganju i kako trebaš probati sve što ti život pruža, a Bog će doći na red kad ostariš i kad te ne budu zanimale neke druge, 'važnije stvari'. Zabluda, čista zabluda!

Prvo što ne znaš hoćeš li se narednog jutra uopće probuditi, a drugo, ako i poživiš do duboke starosti, ne budeš li život usmjeravao ka Bogu, pitanje je hoćeš li to biti u stanju učiniti pred kraj života. Jer, 'gdje ti je blago, tamo ti je srce'! Nedavno mi priča jedan naš domaći karizmatik kako je razgovarao s jednim kroničnim alkoholičarom.

Čovjek je prošao kroz kliničku smrt i posvjedočio mu: Moj velečasni, ja odnekud odozgo gledam kako me liječnici pokušavaju vratiti u život. Vidim svoje tijelo kako beživotno leži, na me priključuju aparate za oživljavanje i odjednom sam u tunelu čija je jedna strana posve mračna, a s druge strane vidim svjetlo. I mo'š mislit, moj velečasni, u tom trenutku meni u glavi samo boca s rakijom. Nešto mi stalno govori da ću je pronaći na onoj mračnoj strani. I bio sam odlučio krenuti mračnom stranom, tražiti bocu, kad me je iznenada neka sila povukla natrag u tijelo!

- Kažem ti - nastavio je vikar - kad se cijeli život vežeš uz nešto, to će te nepovratno mamiti i na samom času smrti. Hoćemo li u tom doista sudbonosnom trenutku imati posljednju priliku za izbor: na jednoj strani put ka svojoj ovisnosti, mraku i paklu, a na drugoj put svjetlosti i vječnosti? Što ćemo izabrati i kamo krenuti? Putom života ili putom poroka od kojeg se ne da odlijepiti, kao što si čuo, ni u času smrti! I opet ti kažem: Gdje ti je blago, tamo ti je i srce! Kako izabrati Boga ako ga cijeli život potiskujemo svojom ovisnošću - svojom propašću!

I nemoj nikad pomisliti da se Boga može kupiti, da si s ovim činom sve završio! - podizanjem ruke u kojoj je držao novac pokazao je o čemu priča. - Ako želiš vječni spas svojim precima i ostalima za koje plaćaš mise, onda ih se na svakoj misi na kojoj od sada budeš sjeti i prikaži ih. Tako ćeš biti dionikom misa koje plaćaš. Ne dopusti da ti odsad ijedna misa prođe samo onako. Pričest je vrhunac milosti koju čovjek može primiti na zemlji i u nju uključi sve svoje potrebe i zahvale. Sve prikazuj Bogu, jer si sve primio od njega. Ali, zapamti, nećeš uvijek naići na odobravanje svijeta pa makar sve činio ispravno.

Evo, i ovaj tvoj čin mnogi bi proglasili čudnim, možda i ludim, i bistrili bi takvu odluku ili joj se smijali. Ali, Bog vidi svačije. Pričekaj sad trenutak! - nasmiješio se odlazeći.

Nakon nekoliko minuta vratio se sa širokim osmijehom, noseći u lijevoj ruci gitarski kofer, a u desnoj gitarsko pojačalo.

- Nije „fender stratocaster“, ali, barem za moj ukus, jest nešto bolje – rekao je zagonetno i iz kofera izvadio

posve očuvanu gitaru. - Mislim da ćeš se nakon prve svirke složiti sa mnom. Izvoli, ovo je moj dar za tebe! -pružio je mladiću gitaru „gibson“ i pojačalo „vox“. Mladić je ostao zatečen.

- Ali... Ne mogu, to primiti!

- Itekako možeš, zaslužio si, ovo kao da je čekalo baš tebe! Iako te znam svega nekoliko dana, izgleda mi da te poznajem oduvijek. Ja više nemam vremena za svirke I to mi ionako leži neiskorišteno, a imam akustičnu gitaru s aktivnom elektronikom koju mogu svirati kad poželim, bolje rečeno - kad mi zapadne!

- Ovo nisam mogao ni sanjati - govorio je mladić, zbunjen iznenadnim darom – „gibson Les Paul“ i „vox“

VC30 je ekskluziva o kojoj nisam smio ni maštati!

- Probaj kako zvuče - predložio je vikar uključujući kabele.

Mladić je stavio remen gitare preko ramena i podesio dužinu kako bi gitara došla ispod struka, udahnuo

je, a potom izdahnuo, zaklopio oči i zasvirao. Vikar je pažljivo slušao poznati forspile iz pjesme Money for nothing. Na pojedinim prijelazima potvrdno je klimao glavom u ritmu.

- Koji zvuk! - bio je jedini mladićev komentar kad je završio.

- Dobra je to pjesma, odlično si je odsvirao! – pohvalio ga je vikar, diveći se mladićevoj virtuoznosti. - U studentskim danima često sam slušao „Dire Straits“, pojedine sinkope upravo te pjesme nikad nisam uspio skinuti tako dobro. Drago mi je da su gitara i pojačalo sada u pravim rukama. Još nešto bih ti predložio: pokušaj svoj talent iskoristiti na slavu Bogu!

Ovo je CD grupe koja je svirala na seminaru – rekao je i pružio CD - poslušaj ga ponekad, možda vremenom zavoliš duhovnu glazbu.

- Iskreno, mogu reći da sam je one večeri, na seminaru, već zavolio. Ne znam kako bih zahvalio za sve što

ste učinili za mene? – bio je mladić pun emocija koje su se jasno mogle iščitati s lica i osjetiti u glasu.

- Tako što ćeš me se sjetiti u svojim molitvama!

Vikar mu je na polasku palcem desne ruke na čelo stavio znak križa izgovarajući: Neka te Gospodin blagoslovi:

radom, redom, rodom, mirom i slobodom!

- Amen! - nasmiješio se mladić.

- Ovaj blagoslov sam čuo od jednog pametnog i mudrog franjevca iz Bosne kojeg sam prije pola godine slušao na Hvaru dok je propovijedao!

- Vrlo mudro - primijetio je mladić - u jednoj rečenici obuhvaćeno je sve što je čovjeku u životu potrebno, to

ću sigurno zapamtiti. Neka i Vas prati svako dobro! - dodao je, čvrsto mu stišćući ruku.

- Viktor! - naklonio se vikar predstavljajući se.

- Anton! - nasmijao se mladić, oponašajući isti pokret glavom dok je sjedao u auto.

Auto je jurio cestom. S CD-a koji je svirao punom snagom čuli su se prvi taktovi pjesme Odlučio sam slijediti Krista.

Kroz poluotvoreni prozor silovito je ulazio topli srpanjski zrak, ugodno ga rashlađujući. Osjećao je krilatu radost, ispunjenost doživljajima proteklih dana i odlukama koje je donio i odjelotvorio.

- Davanje je, ustvari, primanje! - zaključio je mladić gledajući u retrovizoru gitaru i pojačalo iza sebe. Vozeći se usporitim makadamskim putom od Blidinja prema obroncima Kedžare, stao je pokraj malog pastirskog groblja na kojem se nalazi Divin grob, nad kojim kleči mnogima već prepoznatljiv umjetnički spomenik djevojke u agoniji borbe, čije je brončano grlo progutalo i zatomilo krik koji će zauvijek ostati zatočen kao nijemi vapaj u metalnim grudima.

Svake godine na prvu nedjelju srpnja tu se služi sveta misa zadušnica na spomen pokojnici, a na misi se okupe desetci tisuća misara hodočasnika iz svih dijelova Bosne i Hercegovine. Potvrđuje to hrpa sasušenih buketića cvijeća na grobu i ostaci dogorjelih svakobojnih svijeća, a na križu rukoveti obješenih hodočasničkih krunica, izmoljenih na zagovor toj veleštovanoj regionalnoj mučenici i pučkoj blaženici.

Dok se niz planinski krajolik spuštao prema Rami, s pogledom prikovanim na Ramsko jezero, prošarano malim otocima i poluotocima iz kojih je izvirala bujna vegetacija, smiješio se prirodi koja ga okružuje.

Disao je punim plućima. U sredini jezera, podsjećajući na Noinu arku nasukanu na sprud nakon potopa, zrcalila se crkva koja je odisala snagom mnogih stoljeća.

Vedro nebo sezalo je do prozorske kotline gdje su ga omeđivali planinski vijenci, činilo mu se, niže i bliže zemlji no igdje drugdje. Dolina je mamila bezglasnim zovom brojnih naraštaja i zaboravljenih sudbina utkanih u smaragdno-safirni plašt prirode s ljepotom koja se sažimala u tri riječi - poziv na život!

Odjednom je osjetio poticaj zaustaviti auto na mjestu s kojeg je imao potpun pregled krajobraza. Uzeo je gitaru i zafućkao neku melodiju na koju su mu se počele lijepiti riječi pjesme. Brzo ih je zapisivao na papirnatu maramicu:

Zasvirao sam skriven akord,

lutao, tražio gdje je Gospod,

a On kao da ne brine za mene!

Kada sam Njemu sve trebao dati,

otvoriti se s grijesima stati,

slomljen i slab zavapih: Aleluja!

Bio sam kao u ledu prije

nego upoznah da život nije

ništa dok živim daleko od Tebe.

Ljubavi žar u meni se krije

i radost kao zastava vije

da otopi led i slomljeno: Aleluja!

Mislio sam da 'mali' gube

kada ponizno Tebe ljube,

da 'veliki' uvijek dobiju što žele.

Tad spoznao sam zabludu svoju,

prihvatio pruženu ruku Tvoju,

veličajući Te s pjesmom: Aleluja!

Na papirnatoj maramici koja se, pod pritiskom olovke, proparala na nekoliko mjesta, upisao je i tonalitet te oznake akorda. Dugo je gledao u išaranu maramicu pred sobom, čudeći se nadahnuću i riječima koje su u trenutku potekle iz njega. Strpao ju je u zadnji džep hlača i nastavio put. Iz Prozora je krenuo starim makadamskim putem građenim za vrijeme Austro- Ugarske, kojim se teško prometovalo. Stao je iznad Pločica, promatrajući njivu zaraslu u korov, na kojoj je još uvijek ležao onovremeni svjedok - moćan, težak, nijem veliki kamen.

Gledajući ga, sinula mu je ideja. - Hoće li to imati smisla...?! - pitao se. - Vrijedi pokušati!

Za sve postoji prvi put! Uvečer je sjeo za računalo. - Teško će to ići! - kolebao se, otvarajući novu praznu stranicu. Stisnuvši tipku caps lock na lijevoj strani tipkovnice, kažiprstom desne ruke napisao je naslov:

TAURUS

The great stone has been lying there

as a sign of the times gone by,

heavy like a doubt in legend,

powerful like reviving breath

bringing it back from nothingness…

KRAJ

---

Vlado Kudić rođen je 1968. godine u Prozoru- Rami. Osnovno i srednje obrazovanje pohađao u rodnom mjestu, nakon čega se upisuje na Pedagošku akademiju u Mostaru, smjer kemija-biologija, a kasnije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru završava i studij novinarstva.

Prve književne radove objavljuje devedesetih godina prošlog stoljeća u lokalnom glasilu Ramski vjesnik. Nakon osnivanja Radiopostaje Rama, 1993. godine, obavlja poslove urednika i voditelja.

Godine 1995. u vlastitoj nakladi izdaje zbirku pjesama Bez kormila. Uz pisanje, bavi se i kantautorskim radom. Neke od svojih pjesama je uglazbio i snimio.