26. godina poslije - Od "Ceste spasa" do Ceste zaborava

26. godina poslije - Od "Ceste spasa"  do Ceste zaborava

Početak mjeseca travnja 1992. godine, u Ramu je sa sobom donio rati i sve ono što on sa sobom donosi. Poučeni iskustvima iz listopada 1942. godine, mnogi su se odlučili na bijeg iz Rame, neki s planom gdje, drugi bilo gdje, samo pobjeći od četnika. Budući da je Kupres več tada bio pod srpskom kontrolom, jedina mogućnost koliko toliko sigurnog izlaza iz Rame, bio je šumski put preko Vran planine. Put koji je bio napravljen za teške stojeve, preko noći je postao put za spas.

Kako je ratna 1992. odmicala, tako su rasle potrebe za koliko toliko normalnom putnom komunikacijom. Izbora jednostavno nije bilo. Put preko Vrana morao se osposobljavati za sve veći promet. Kako za civilne, tako i za vojne potrebe. S vremenom, postao je jedina komunikacija i spoj Dalmacije i Središnje Bosne.

Gradnja puta službeno je započela polovicom travnja 1992. godine i nastavljena je i sljedečih godina Budući da su brojni konvoji Unprofora, svakodnevo prolazili preko Vrana, u gradnju puta uključili su se i pripadnici mirovnih snaga, koji su odrađivali veliki dio posla. U zimskom periodu, vršili su čišćenje i održavanje.

Zbog iznimnog značaja, s vremenom, put je, s obzirom na sve okolnosti, doveden u prilično dobro stanje i to je omogućavalao normalan promet, posebice civilni. Unatoč ratu. život nije stao.

Nakon operacije „Cincar“ i oslobađanja Kupreške visoravni, mijenjaju se strateške pozicije i put preko Vran planine, polagano gubi svoj značaj, iako je još dugo korišten. Nakon Izgradnje puta Rama – Tomislavgrad, ovaj put postao je sporedan, i samo rijetki su znali njime ići.

Nakon dvadesetšest godina, ovaj put postao je neka vrsta spomenika prohujalom vremenu i svakodnevnoj borbi za opstanak. Put koji se nekada zvao „Cesta spasa“, postao je Cesta zaborava.

na vrh članka