Upoznajmo ramsku povijest: Selidba u Cetinsku krajinu

  • Napisao/la  RP
Upoznajmo ramsku povijest: Selidba u Cetinsku krajinu

U posljednje vrijeme svjedoci smo pokušaja revizije i izmjene povijesti skoro na dnevnoj bazi. Uz nezaintersiranost za događaje iz prošlosti, posebno među mlađom populacijom, mediji odigravaju bitnu ulogu u tome i „stvaraju“ neku novu povijest. Stotinu puta izrečena laž postaje istina... Bili smo svjedoci događanja na relaciji Hrvatska – Srbija. Događanja koja se tiču i Rame. Nedavno, nakon poništvanja komunističke presude bl. Alojziju Stepincu, iz Srbije su stizale, blago rečeno nekulturne reakcije. Kad je odlukom srbijanskog suda rehabilitiran ratni zločinac Draža Mihajlović tada je veći dio srpske javnosti podržao takvu odluku. Od zapovjednika četničkih hordi i  suradnika fašističke Italije i Njemačke preko noći postao je heroj nacije. Vjerojatno nema ramske obitelji čiji članovi 1942. godine nisu stradali od hordi kojima je zapovijedao upravo Draža Mihajlović.

Davno je rečeno da narod koji ne poznaje svoju povijest, nema budućnost. S ciljem da barem malo približimo neka bitna događanja koja su imala veliki utjecaj na Ramu, kroz serijal koji ćemo povremeno objavljivati, želimo svima zainteresiranima, a posebno mlađim generacijama, barem malim dijelom doprinijeti upoznavanju ramske povijesti.

Prvi dio posvetit ćemo selidbi u Cetinsku krajinu

Oni koji barem površno poznaju ramsku povijest, kako daleku, tako i onu ne tako davnu, znaju da je mjesec listopad sinonim za stradanja Rame i njenih stanovnika. Prema pisanim tragovima, negdje oko polovice mjeseca listopada 1687. godine dogodila se jedna od najvećih migracija ramskog stanovništa.

Uskoro će se navršiti tristodvadesetdevet godina nakon velike seobe Ramljaka u Cetinsku krajinu, opravdano je sjetiti se toga pokreta i njegovih pokretača: Tko i što ih je pokrenulo?

Bečki ili Morejski rat (1683-1699), kojeg je Turska vodila protiv Austruje, Hrvatske i Mletačke republike završio je katastrofalno za cijelu Bosnu. U to vrijeme i iz Bosne se iselilo na sjever preko Save: iz područja Vrbas-Una oko 22.000., iz područja Vrbas-Bosna oko 22.800., iz područja Bosna-Drina oko 32.000., a iz područja Rame, Livna, Duvna, Uskoplja, i Kupresa oko 5.000. u Dalmaciju. Dana 12. srpnja 1683 . godine dođe Kara-Mustafa veliki vezir pod Beč i „kruto“ ga „obside i poče ga biti na dva mista, tj. cesarov dvor i Zrinskoga trg“, bilježi fra Nikola Lašvanin u svom Ljetopisu.

Austrijska vojska uz pomoć Jana Sobjeskog odbije Turke ispod Beča. Mletačka republika, kao saveznica Austrije započinje rat protiv Turaka u Dalmaciji godine 1684. Glavnina vojske u Dalmaciji bili su Hrvati. Odmah iste godine, oslobođeni su: Makarska, Opuzen, Skradin, Vrana, Obrovac i Benkovac. Godine 1686. Sinj. 1687. Knin, 1690. Vrgorac, 1694. Metković i Gabela (Gornja Neretva). Poslije velike bitke i pobjede kod Sente 1687. Eugen Savojski dođe s vojskom do Sarajeva, spali ga i vrati se. Mnoštvo kršćanskog puka pođe s njim u Slavoniju, jer se bojalo turske osvete. Nastalo je opće kretanje pučanstva, iseljavanje i priseljavanje.

S poraženom turskom vojskom muslimani su ostavili gradove i sela u Ugarskoj, Slavoniji, Lici i Dalmaciji, te se povukli u Bosnu. Vojnici povratnici su razjareni poslije neuspjelih ratnih pohoda. Za svoj neuspjeh osvećivali su se na katoličkom puku i na nezaštićenim franjevcima.

Rama je bila mjesto gdje su zimovali turski vojnici, povratnici, mjesto gdje se skupljala hrana za vojsku i za konje. Neki od su bili grubi i nasilni prama narodu i fratrima, što je bio povod za selidbu. O selidbi iz Rame u Sinj imamo jedan vrlo važan dokument. To je izvješće sinjskog kapetana Antonia Zena, što ga je iz Splita uputio Senatu. 27. listopada 1687. Izvješće glasi: „Oci franjevci samostana sv. Petra u Rami, koji ne mogu više da podnose barbarske postupke i neprekidne zulume, kojima ih Turci muče, poslaše mi prošle nedjelje jednog svog svećenika, prerušena na vlašku, da mi saopći njihovu odluku, da će napustiti samostan i zemlju, ako im dadem jaku pratnju, pod čijom zaštitom će prijeći u državu Vašeg Providurstva. Javio mi je da se istom namjerom nose i mnoge od onih kršćanskih obitelji, koje su to u ispovijedi fratrima povjerili. Kako su se upravo tih dana sakupljali svi morlaci, radi općeg pohoda koji je trebao da opustoši i popali onu pokrajinu, odlučio sam da im smjesta udovoljim želji. sporazumjevši se s fratrom, otpravim njega i još neke pouzdanike natrag k fratrima s porukom, da se drže spremni, kako bi se priružili pohodu čim se ovaj pojavi. Digoše se Morlaci na put i mada je kraj vrlo dalek (od Sarajeva ga dijeli samo jedan i pol dan hoda), posluži ih sreća, te na putu ostanu nezapaženi i stigoše nenedano. Kako onaj kraj nije ni u prošlom ni u ovome ratu bivao napadan, žitelji su se smatrali sigurni od prepada, pa je tim lakše uspjelo zaskočiti ih, isjeći ih i mnoge zarobiti. Naših je što pješaka, što konjanika, bilo oko četiri tisuće ljudi. Oni su podijeljeni po raznim selima onoga prostranog kraja, zapalili mnoge kuće, od kojih su se neke isticale veličinom, te više od stotinu skladišta sijena i žita za vojsku, koja obično zimuje u onome predjelu. Pošto je kraj plodan a to potvrđuju i sami fratri), ne dade se opisati bogatstvo zaliha, namirnica i krme, koje je ovom prilikom smeteno i uništeno. Mnogo je Turaka s čitavim obiteljima izgorjelo zajedno s kućama, mnogo ih je izginulo u obrani, a zarobljeno ih je preko dvije stotine, što muških, što ženskih. Morlaci su izgubili samo četiri čovjeka, a ranilo ih se isto toliko, ali je gubitak naknađen velikim plijenom, koji se penje na šest do sedam tisuća glava što krupnog, što sitnog blaga. I na povratku su nastavili harajem predijela kroz koji su prolazili, tako da je jedan veliki dio tog kraja opustio, te će Turci imati muke kod zimovanja u tim stranama.

Oci, njih petnaestorica, što svećenika, što đaka, što laika, vrlo su zadovoljni, sklonuli su se ovamo, donijevši sa sobom najglavnije stvari iz samostana, koji su zajedno s hranom, voljeli predati ognju i prije polaska vidjeti uništen, (a bio je znatna građevina, udešena za stanovanje osamdesetorice i više misnika), nego ga ostaviti objesti i poruzi barbara. Njima su se pridružile i mnoge obitelji, koje će sa onima nedavno uskočenim iz Duvna, davati pet stotina i više ljudi od oružja, od kojih stotinu i pedeset konjanika na dobrim konjima. Došao sam ovamo da se radi smještaja ovih duhovnika dogovorim s monsinjorom i nadbiskupom Cosmi koji ih je, u svojoj dobroti, rado vidio i pobožnim milosrđem prihvatio. Dovela me je ovamo i briga za smještajem ovih novih obitelji, pa kako je moje mišljenje bilo da je vrlo korisno naseliti ih po sinjskome polju, tješi me što od istog prelata čujem, da to želi i uzvišeni generalni providur Cornaro radi naseljavanja toga opustjelog kraja, i što broj sposobnih za oružje može osigurati onu granicu bez državnog troška. Kako noćas polazi jedan brod za Kotor, javit ću se Njegovoj Uzvišenosti, a odluku ću odgoditi dok saznam njegovu pozitivnu namjeru...“

Generalni providur Jeronim Cornaro nalazio se u to doba u Kotoru, te je Antonio Zeno očekivao od njega odgovor. Prije ga je bio izvijestio o navedenom pothvatu. Te iste godine je Cornaro bio zaposlen oko zauzimanja Herceg Novog, pa je navodno zbog toga naredio sinjskom kapetanu Antoniu Zenu, da uskoči u Bosnu s moralcima i kotorskim serdarima, da bi tako zabavio Turke, da nebi pošli u pomoć onima u Herceg Novom. Stoga je Zeno krenuo u potjeru ua Turcima od Sinja oko 20. kolovoza 1687. U tom pohodu na Duvanjskom polju u borbi s Turcima poginuo je kotarski serdar Stojan Janković, 23. kolovoza 1687. O njegovoj pogibiji Zeno je izvijestio Senat iz Sinjskog polja 26. kolovoza 1687. Prema tome, krivo se bilježi i u Sutješkoj kronici i u Ljetopisu fra Nikole Lašvanina, odakle su crpili podatke i fra Mijo Batinić i Jeronim Vladić, da je Stojan Janković izveo selidbu ramskog puka i franjevaca u Cetinsku krajinu. Ta ista pogreška nalazi se i u jednom spisu iz samostanskog arhiva u Zaostrogu u „Skazanju od početka Manastira Signskoga, izvađeno iz Pismosaraniciscta Manastira istoga“. Istu grešku napravio je i dr. Ivan Marković: „Sinj i njegovo slavlje“, Zagreb 1888. Selidbu iz Rame izveli su serdari Smoljan Smoljanoć (Smiljanić) i Matija Nekić.

Pokušat ćemo napraviti analizu navedanog izvještaja kapetana Antonia Zena, i vidjeti što je sve utjecalo na to katastrofalno iseljavanje iz Rame, koje je ostavilo višestruke posljedice, čiji se tragovi i do dana današnjeg osjećaju.

Turci su najmanje željeli da se odsele fratri i narod, pa ih u ovom slučaju ne možemo smatrati jedinim krivcem. Jedan od razloga iseljavanja je i taj, što su Mlečani 1686. godine osvojili Sinj i protjerali Turke u Bosnu. Sinjsko polje je ostalo pusto, te ga nije imao tko ni obrađivati niti čuvati granicu prema Bosni. Mletačkom Senatu i Providuru bilo je stalo do toga da zadobije što više radne snage i vojnika koji će braniti granicu i potpomagati oružjem borbu protiv Turaka, koja se već naveliko bila razbuktala. Ova selidba odgovarala je i splitskom nadbiskupu Cosmi, jer je dobio veliki broj katolika na područje svoje nadbiskupije, te je i on podržavao ovo iseljavanje: „Koji ih je u svojoj dobroti rado vidio i pobožnim milosrđem prihvatio“, kako se veli u izvješću Senatu. Providur Cornaro se radovao što može osigurati granicu od s pridošlim oružnicima bez državnog troška.

Svakako bi trebalo ozbiljnom i potanko analizirati osobu fra Pavla Vučkovića koji je ugovorio i predvodio iseljavanje i njegovu nerazboritu ulogu u ovom pothvatu. Kakve je obveze imao prema Senatu ili na kakve je obmane nasjeo. Možda je trabao biti spreman na bagdadsko ropstvo prije selidbe. No, naša nas povijest uči da narod uvijek loše prođe, kad njegove vođe nisu spremne život žrtvovati za njega. Možda se i ovdje očitovalo ono što je već spomenuto ići k „svojima“, a ne ostati kod „svojih“. A to „k svojima“ pokazalo se da je to ići k tuđima. Naravno, svi franjevci iz samostana u Rami nisu bili za selidbu. fra Stipan Matić, od žalosti je „sišao s uma“ kako kaže jeronim Vladić u svojoj knjizi. A Antun Zeno govori u jednom izvješću i o „izvjesnom fra Andriji, koji je s Atalgićem toliko prisan i domaći, da je postao, ako ne odmetnik, svakako vrlo sumnjiv, i koji pod izgovorom bolesti, nije izašao preda me, već boravi među morlacima u Dugopolju, nekoliko milja daleko od Klisa“. Radi ovoga fra Andrije, piše Zeno Providuru Cornaru, koji dobro poznaje susjedne krajeve i uživa povjerenje uglednih Turaka, naročito u Kninu, na koji ja budno pazim“, najrađe bi sve fratre poslao negdje na otok.

Prema službenom izvještaju franjevaca i splitskog nadbiskupa tada je prebjeglo u Dalmaciju iz jugozapadne Bosne oko 5.000 katolika ili oko 300. obitelji. Isto tako prema izvještaju generalnog providura, Jeronima Cornara i fra Pavla Vučkovića, godine 1687. i 1688., iz župa ramskog samostana (Glamoča, Kupresa, Livna, Duvna, Skoplja, Rakitna, Doljana i Rame) izvedeno je oko 300. obitelji ili oko 5.000 duša. Iseljavanje je trajalo sve do godine 1723. U tih 36 godina naseljavali su se bosanski iseljenici uz morsku obalu, po otocima, zatim po Cetini i Zagori od Boraja do Prologa i od Mosora do Draganića. Tu su nastala 33nova naselja. Iseljene obitelji naselile su ova naselja: Zasiok, Bitelić, Bajagić, Gala, Otok, Ruda, Grab, Cačvina, Tijarica, Hrvace, Potravlje, Ogorje, Muć, Sinj, Turjaci, Trilj, Voštane, Strižirep, Svib, Prgomet, Bristovica, Dicmo, Dugopolje, Konjsko, Brštanovo, Lećevica, Bristovica, Brizna, Ljubitovica, Suhodo, Visoka i Ćurljevo. Neki su otišli i u grad Split. Kapetan Zeno u izvještaju generalnom Providuru Jeronimu Cornaru od 3. studenog 1687. govori o o popisu pojedinih obitelji, koje su doselile. Taj popis uz ovo Zenovo izvješće prema mišljenju bojnika Draganovića nalazio se nekad u zadarskom arhivu, ali ga sada više nema.

U pisanju teksta korištena knjiga „Selidba Ramljaka" i knjiga fra Andrije Nikića, „Događajnica BiH od 614.-1918. i arhiva franjevačkih samostana Šćit i Fojnica

na vrh članka
×

Sign up to keep in touch!

Be the first to hear about special offers and exclusive deals from TechNews and our partners.

Check out our Privacy Policy & Terms of use
You can unsubscribe from email list at any time