Četnici u Rami - iskazi svjedoka

  • Napisao/la  RP
Četnici u Rami - iskazi svjedoka

Mato Kuraja – Juretinović rođen je na Mluši 2. lipnja 1929, umro je 14. ožujka 2014. Osnovnu školu završio je na Šćitu uoči početka Drugog svjetskog rata. Sa sedamnaest godina (8. 5. 1947) započeo je svoj radni vijek u Hidrogradnji na izgradnji puta od Međugorja do Kovačeva Polja. God. 1949. tadašnji upravitelj gradilišta Zvonko Džeko uputio ga u je Jablanicu u školu za građevinskog armirača.

Radio je sve do sredine šezdesetih godina kao armirač i poslovođa u Kovačevu Polju i Jajcu. Spremali su ga u Srebrenicu, ali je odbio tamo ići jer je htio biti uz svoju obitelj. Poslan je u Livno kao nadzornik na izgradnji puta od Gorice – Livna do Gornjeg Malovana. God. 1966. uz pomoć fra Eduarda Žilića odlazi na rad u Austriju, gdje ostaje sve do 1986. kada se vraća na Mlušu.

Mato, gdje si bio i kako si doživio dolazak četnika na Mlušu?

Bio sam kod kuće, ovdje na Mluši, na ovom mjestu gdje sada sjedimo. Silazili su sa Smojnika niz Trbušku stinu. Mi smo ih gledali i slušali viku sa Stine, jer nisu znali kako će sići k rijeci Rami. Jure, moj stric, otrčao je k njima preko Rame. Kada im se približio, uzviknuo je: "Spremni!", misleći da je hrvatska vojska. Jedan četnik podigao je pušku psujući mu sto bogova. Drugi četnik koji je bio do njega udario ga je po ruci riječima: "Marš svinjo, momak je došao da nam pokaže put, a ti bi ga ubio!". Došli su k nama na Mlušu i tu podigli logor za samo jedan dan.

Jesu li ubijali i pljačkali?

Ubijali nisu, pljačkali jesu. Tražili su novac i nakit. K nama u duhan došlo je prije neki dan nekoliko muslimana iz Privora. Kupili su nekoliko kilograma duhana (naime, kod nas na Mluši rastao je veoma kvalitetan duhan), tako da smo imali novca. Jedan četnik ode k stricu Anti, koji je stanovao nedaleko od naše kuće, stavi mu pušku u usta i kaže: "Pare! Pare!". Ante nije imao para, ali je znao da ima u nas. Kaže četniku da će posuditi od neviste i dati im pare. Strina Jurinica na molbu Antinu iznese novac koji je dobila od prodaje duhana. Četnik trzne sav novac iz njezinih ruku. Odmah nakon toga puste Antu. Sve su pljačkali. Imali smo dvadeset ulišća (košnica) pčela. Uzeli su sav med. Našli su ćup od petnaest kilograma. Dali su meni da probam (bojali se da nije otrovan). Rado sam liznuo med. Sve su odnijeli. Moje sestre su prije dan parile haljine u čabru, oprale ih u potoku, iznijele i objesile na srgove u bašči pred kućom. Sve su pokupili i odnijeli sutradan na konjima. Uzimali su konje, druge stoke nisu odveli. Ovdje na Mluši bilo je pedesetak četnika. Čuo sam da jedna grupa logoruje u Kovačevu Polju s glavnim komandantom. Pričalo se da je to bio Draža Mihajlović. U ovoj grupi koja je logorovala na Mluši zapovjednik je bio Mirko Svitlica s Vukovskog.

Kako to znaš?

Naime, čim su četnici stigli na Mlušu, Svitlica je pitao za Iliju Belju, mog kasnijeg punca, koji je imao mline u Priklacima na Rami. U Beljine mline Srbi s Vukovskog, Rilića i Ravnog na konjima su dotjeravali žito. Između njih i Belja mlinara odnosi su bili gotovo prijateljski. Mirko je poznavao Iliju Belju. Nije dao da se bilo što na Mluši pali. Tako da ova grupa četnika na Mluši nije ništa zapalila osim naviljak slame kako bi onima u Kovačevu Polju dali znak gdje se nalaze.

Kako se Svitlica ponašao prema Mlušanima?

On je skupio seljane i rekao im: "Bježite, bježite, dolje prema rijeci! Oni koji dođu iza nas napravit će zlo. Sakrijte se dok ne prođu!". On je sutradan s vojskom napustio Mlušu. Nisu uspjeli ni ručati, iako su zaklali i pekli nekoliko ovnova. Što nisu ponijeli sa sobom, ostavili su na vatri. Nitko to nije dirao. Četnici s Mirkom Svitlicom napustili su Mlušu i preko mlušačke strane, preko Borovnice otišli za Prozor.

Što je radio narod tog dana? Je li nailazila druga grupa četnika?

Kako je Mirko rekao da bježimo, svi smo pobjegli u pećine prema Rami. Pobjeglo je i staro i mlado, žensko i muško. Kod naše kuće ostala je samo stara mater da čuva kuću.

Ipak su na Mluši ubili trojicu ljudi. Zašto?

Iz kojeg razloga su ubili Matu – Makelju Belju i Iliju Jurića, ne mogu reći. Obojica su ubijena na Mostićima iznad Mluše. Bili su mladići i jednostavni momci. Koliko znam, Tomu Belju – Zeku ubili su na Borovnici kod Hakijine kuće na putu za Prozor. Kako se pričalo, našli su oružje u Zekinoj rašćini, do koje ih je on doveo, kada su tražili oružje po selu. Zeko je mislio da mu neće ništa ako im preda oružje koje su tamo sakrile ustaše kada su se povlačili prema Duvnu u srpnju 1942. godine. Tog ljeta (od Petrovdana) moja mater i kasnija punica liječile su mladog ustašu Peru Ivića s Kupresa raznim mastima i melemom. On je bio ranjen na sedam mjesta u borbi s partizanima. Krio se u pećini zvanoj Kaca ispod sela. Tako su ga izliječile da je zdrav mogao napustiti Mlušu. Otišao je prema Duvnu oko Mihaljdana nešto prije dolaska četnika. Što je bilo s njim, nikada se nije saznalo. Vjerojatno je to oružje stajalo Zeki glave.

Zašto je Mluša bila pošteđena paljenja i ubijanja kakva su doživjela mnoga ramska sela?

Drugi dan su četnici na Mluši zapalili četiri pojate, a ubili su i trojicu ljudi. Ipak smatram da je Mluša pošteđena većeg klanja i paljenja jer su Srbi s Vukovskog, Ravnog i Rilića, koji su se nalazili s četnicima, kao Mirko Svitlica, štitili mlinare Belje koji im se nisu nikada zamjerali. Kod njih su često noćevali u Priklacima dok se žito samelje ili sukno uvalja. Znači, Mlušane je sačuvalo prijateljstvo koje je trajalo desecima godina između mlinara i Srba s vukovske visoravni.

na vrh članka