Roman "Taurus" - četrnaesti dio

- Kume nismo se tako dogovorili! - podsjetio je Pero. - Ti si prvi rek'o da o ovom šutimo, ne govorimo nikom, a o nama se naveliko priča. Ja znam da price nisu potekle s moje strane. Sad si počeo i rasprodavat' zlato brez mog znanja. Nego ćemo mi, kume, 'vako: ovo što smo našli popola razdilit' i nek' svak' čini i proviđa sa svojim kako zna i umi', nek je čist račun I duga ljubav! Često, brate, zalaziš u pojatu, neko će te upratit', doć' po noći i pokrasti nas. Kud smo tad prispili?

Ja se bar nisam zaduživ'o, a ti dobro promisli kud bi te to odvelo.

- Dobro, kume - složio se Jure pomalo uvrijeđeno, iako je znao da je Pero potpuno u pravu - nek' ti bude, samo nek' znaš da ništa nisam prod'o i da me kriviš za ono što nije. Popolovit ćemo ga. Ode ja odma' po tester pa da to završimo!

Odlučili su, iako je to bilo mnogo teže, prerezati statuu uzduž, na dva jednaka dijela. Kad su napokon završili posao i kada se statua razdvojila na dvije simetrične polovice, vidjeli su da je iznutra šuplja.

- K'o izdubljen kruv na kojem je ostala samo kora - komentirao je Jure.

Polovica s koje je odrezao jedan dio, a koji je kasnije tajanstveno nestao, pripala je njemu. Nakon što je pala noć, obojica su opet došli u pojatu pa je svaki odnio svoju polovicu i skrio na tajno mjesto.

Ujesen, pri ispraćaju malog Ive u samostansku školu, napravili su opraštaj na koji su pozvali nekoliko prijatelja, susjede i rodbinu. Od svećenika iz samostana bio je nazočan fra Jakov. Ostarjeli fra Vice ležao je iscrpljen teškom bolešću. Vice se ponosio mladim Jakovom, gledajući kako iz dana u dan izrasta u zrelog duhovnog pastira kojeg su, za razliku od mnoge druge braće istog reda, više zanimali duhovnost, istine i tajne Svetog Pisma nego svjetovne stvari.

Malom Ivi su kupili odjeću za presvlaku, budući da je njegova mater pobolijevala, žaleći se na čestu bol u prsima za koju je, nakon ispovijedi kod fra Vice, znala da je prizvana muževim psovanjem „mlika maternog“.

Djed Šikota na polasku je zamolio fra Jakova da položi ruke na malog, petogodišnjeg Pavla, mlađeg unuka, boležljivog i vidno nenaprednog. Izmolivši blagoslov nad njim, Jakov reče:

- Mnoga ozdravljenja su na slavu Božju, ali su i bolest i trpljenje dani kako bi se očitovala Njegova prisutnost. U nevolji se krije dobročinstvo, ako nas nevolja uspije navesti da pođemo uranjati u misli o vječnosti.

Ako nikad nisi trpio, ne poznaš druge, a ni sebe! - parafrazirao je dio duhovnog razmatranja nadbiskupa Stadlera, objavljenog u Glasniku Srca Isusova, časopisu koji je gvardijan jednom prilikom donio iz Sarajeva. Ipak, znajte, radosno srce, koje možete imati samo u Bogu, dovest će vas do boljeg zdravlja. Radosno srce može učiniti veće čudo nego bilo koji lijek.

Trideset kruna Šikota je dao fra Jakovu, kojeg je gvardijan odredio da prati malog Ivu na putu u samostansku školu u Guču Goru, za sve što bude potrebno kad tamo stignu.

Nastavit će se…