Iz ramske povijesti: Selidba u Cetinsku krajinu

Rezultati toga simpozija objavljeni su u posebnoj knjizi iz koje se barem djleomice može vidjeti sva težina situacije i sva tragika odlaska.
Ako imamo na pameti da se Rama nalazi na putu kojim su prolazili trgovci, ali sve češće i ratnici - osvajači prema Dalmaciji, posebno prema Splitu, onda moramo znati da su Turci pozorno motrili na ovaj kraj i u njemu držali svoje čete koje su bile sklone pljački i nasilju, što je bila trajna praksa turske vojske, a posebno nakon poraza pod Bečom i gubitka znatnog dijela prekosavskog teritorija. S druge strane, mletačka je politika imala svoje ciljeve.

Kad su Turci protjerani s novoosvojenih područja sve do Cetinske krajine, ostala su prazna područja bez seljaka i vojnika koji bi ta područja obrađivali i branili. Mletačkoj politici je odgovaralo da u te opustjele krajeve dođe novo stanovništvo iz turske Bosne, pa nije čudo što su mamili potencijalne podanike, ne obazirući se mnogo jesu li oni katolici ili pravoslavci. Tako je Venecija pomogla afirmaciji vlaške obitelji Jankovića. K tome su Turci u 17. st. nastojali što je moguće više islamizirati Bosnu da bi pred zapadnim silama mogli tvrditi da to nije kršćanska zemlja i da se one nemaju pravo zauzimati za Bosnu.

Mletački izvor o selidbi

Nakon turskog sloma pod Bečom, mletačko-hrvatske čete provaljivale su na tursko područje te stvarale nesigurnost i želju za osvetom. Ovo je bio samo dio taktike odvlačenja turske pozornosti od mletačkih osvajanja na jugu Hrvatske. To je kod naroda sve više učvršćivalo uvjerenje da treba bježati u kršćanske krajeve, pod vlast Mletaka. Ramski su franjevci bili povezani s dalmatinskim franjevačkim samostanima, a jedno su vrijeme i djelovali u cetinskom kraju.

Makarski biskupi vodili su povremeno brigu za kršćane koje su pastorizirali ramski fratri. Sve je to stvaralo klimu bliskosti i povjerenja. Kad su Turci istjerani iz Sinja 1686. godine, krajišnici su prodirali do Duvna pod vodstvom Stojana Jankovića, koji je i poginuo u Duvnu kolovoza 1687. godine. U to vrijeme providur mletačke konjice Antun Zeno, u pismu Senatu od 27. listopada 1687., priopćava kako su mu franjevci "samostana sv. Petra u Rami koji ne mogu više da podnose barbarske postupke i neprekidne zulume" poslali svećenika preobučena "na vlašku" da traži jaku vojničku pratnju jer su oni skloni "napustiti samostan i zemlju" što kane i "mnoge od kršćanskih obitelji". Providur je poslao fratra s porukom da misnici i narod budu spremni i da čekaju njegove vojnike. Poslao je jednu jedinicu od četiri tisuće svojih vojnika ("Morlaka") koji su stigli "nezapaženi i nenadano" te su mogli tursku posadu "isjeći i mnoge zarobiti". Oni su "zapalili mnoge kuće, od kojih su se neke isticale veličinom, te više od stotinu skladišta sijena i žita za vojsku koja obično zimuje u onom predjelu". Zeno dalje piše da je "kraj plodan, što potvrđuju i sami fratri, ne dade se opisati bogatstvo zaliha, namirnica i krme, koje je ovom prilikom smeteno i uništeno. Mnogo je Turaka s čitavim obiteljima izgorjelo zajedno s kućama, mnogo ih je izginulo u obrani, a zarobljeno ih je preko dvije stotine, što muških, što ženskih".
Jasno je da su mletački vojnici načinili veliki pokolj i spalili sve što su našli, a domogli su se i obilnog plijena: "šest do sedam tisuća glava, što krupnog što sitnog blaga". Morlaci su na povratku uništili sve što su našli, "tako da je jedan velik dio toga kraja opustio, te će Turci imati muke kod zimovanja u tim stranama". Iz ovoga se vidi rezultat morlačkog pohoda, nakon kojega bi pobjegao i onaj tko nikad na to nije ni mislio, a pogotovo ljudi koji su se već bili spremili za bježanje. Pismo nadalje navodi da je pobjeglo petnaest fratara, "što svećenika, što đaka, što laika" i da su "vrlo zadovoljni". Veli se da su ponijeli sa sobom "najglavnije stvari iz samostana", ali samostan su "zajedno s hranom voljeli predati ognju i prije polaska vidjeti uništen, (a bio je znatna građevina, udešena za stanovanje osamdesetorice i više misnika), nego ga ostaviti obijesti i poruzi barbara". Prema Zenovu dopisu nisu prebjegli samo fratri, nego "i mnoge obitelji, koje će s onima nedavno uskočenim iz Duvna, davati pet stotina i više ljudi od oružja, od kojih stotinu i pedeset konjanika na dobrim konjima".
Nadbiskup Cosmi rado je primio franjevce u Splitu, a obitelji su smještene po sinjskom polju tako da "broj sposobnih za oružje može osigurati onu granicu bez državnog troška". Po svemu sudeći osnovni cilj kojim su se vodili mletački činovnici u mamljenju prebjega iz Bosne u cetinsku krajinu bio je da "osiguraju granicu bez državnog troška".

Iz Zenova pisma jasno je kako je mletačkoj vlasti bilo stalo do toga da u opustošene cetinske krajeve dođu prognanici i izbjeglice iz Rame i susjednih krajeva, jer na taj način osigurava vojnike i konje za čuvanje granice prema Turcima. Prema pismu fra Pavao Vučković bio je posrednik seobe i Zeno je u njega imao povjerenje, što se ne bi moglo reći za fra Andriju (Ripčanina?) zbog njegovih veza s Mehmed-pašom Atlagićem. Nadalje se iz pisma da zaključiti da je mletački providur Ramu smatrao jakom i važnom turskom pokrajinom pa je u nju poslao snažnu vojsku od 4.000 ljudi da uništtii stotinjak skladišta za sijeno i žito, popali kuće i zarobi 200 muslimana. Ako se tome pridoda znatan plijen od oko 7.000 grla stoke, onda je ovo za mletačke vojnike bio uspješan vojni pohod. Za Ramu je ovo bila tragedija: ostala je bez petnaest članova samostana, bez crkve i samostana, za koje se ne zna jesu li ih spalili vojnici ili redovnici. Ostala je i bez velikog broja Ramljaka koji više neće biti turski, ali će biti mletački podanici i kmetovi.

Opis u sinjskoj kronici

U kronici ili, kako autor piše, "Arhivu samostana nekoć svetog Petra u Rami u Bosni a sad svete Marije na nebo uznesene u Sinju u Dalmaciji, 1756". Dakle, nakon 69 godina fra Petar Filipović piše na početku ovo: "Ima dvi stotine pedeset i šest godina da je postala na svitu ova Obitil, davno u Bosni Ramska, a sad u Dalmacii Signska, i u sve ovo vrime naši starii nisu nam ostavili nikakvu u Pismu uspomenu, ni od gniova stagna u Bosni, ni od gniova prinešenja u Dalmacziu, ni u Signu naseglenja". On želi napisati ono što je čuo "od prošastih fratara" a nešto "od 1713... mojim očima vidio". On piše: "Godiscia 1500. Fratri Reda svetoga otcza Franceska Magnie Bratje Obsluxegna, poslii trideset i osam godiscia neggo Turčin osvoji Bosnu, naselisciese u Rami, i sagradisce Manastir u ziid klanii, pokrisciega Scimlom, i s'Daskam prigradde uinisce, u komu pribivasce 187. godina. Ovi Manstir zvascese svetoga Petra Apostola. U ovo vrime kolike, i kakve nevogle onii Fratri od Turaka podnesosce, neznam; allitti znam rechi da ovi Manastir gorii u Rami tri puta, i to sve ublizu. Od parvoga saxgagna neznamti kazat ni godiscte; allisam čuo od starih, da bih uxexen od ukuchnih nehote, i da je izgorilo sami Paramenata tri stotine, megiu kojim jednaje bila puna zlata, tako dabbi moghla uzgor stat, i kad bi Misnik na Otaru kolinom pokloniose, na glavubimu skočila. Ali opet Manastir Fratri sagradisce kako i pria.
Kad drughii put izgorii godiscta 1682. rekosce da ga uxegosce istii Majstori, kojiga na?ignasce, nebuduchi darovani od Fratara onako kakosu mislili, i xelili bit darovani. Nisctanemagnie opetga Fratri sagradisce tvargega, i lipscega, negoje pria bio.

Godiscta 1686. rata Bečkoga, osvojisce Mlečani Sign grad u Cetini, a godiscta sdlidechiega 1687. Stojan Jankovich Serdar Kotarskii, vridnii i rabrenii vojnik, ali okornicza i pripredena harka, skupi voisku, i ulize u Bosnu robechi Livno, Duvno, i druga mista tja do Rame, i buduchi unissao u Ramu, doge sa svom vojskom k' Manastiru, a Manastir pravo onu večer u oči gniegova dossastja, bisce poslii drugoga saxgagnja posve svarscen, i dospiven, i reče Fratrom, akochie ostat, neka ostanu, akolichie poch sc'gnim u Dalmaciu pod krilo Principovo, da igiu. Fratri ostat nesmidosce, jerbi Turczi rekli, da su onni vojsku naveli, i Tursku zemgliu porobili, i tako sc'gnim u Dalmaciu pogiosce. Napartisce na'kognie ono Ruha Sacristie, i Pratexi drughe varlo mallo, a ostalo vojska popadde, razjaghmi, i odnese. Naiposli u dilegnju Guardian svojom vlastitom rukom dadde oggagn Manastiru, koiga saxga tja do zidova, kako onda, tako i danas. Ovi manastir u ono vrime darxasce Xupe i u Bosni, i u Dalmaczii. U' Bosni Skopje, Ramu, Duvno i Livno. U Dalmaczii, svu Cettinu, i sve Zagorje do vode Karke.
Onda u ovomu Manastiru svetoga Petra nahogiascese slidechia Obitol Fratara, od koji i ja poslii mnoghesam poznavao
Otacz Fra Stipan Matich Guardian
Otacz Fra Pavao Vuscovich
Otacz Fra Andria Peratovich, rečeni Ripčanin
Otacz Fra Ivan Miaglich
Otacz Fra Marko Bura
Otacz Fra Simun Cvitcovich
Otacz Fra Jure Nakich
Otacz Fra Jakov Pavlinovich. Ovo ovoga biosam karsten na' Ogorju god. 1703.
Otacz Fra Frano Antunovich
Otacz Fra Barno Sovichanin
Otacz Fra Antun Pleticosich zvani Bučicza
Otacz Fra Lovro Jazičich
Otacz Fra Stipan Vučemilovich. Ovi poghibe u Otoku godiscta 1715.
Otacz Fra Lovro Markovich
Otacz Fra Miho Buglian
Otacz Fra Ivan Bescliich, rečeni šhiesik
Otacz Fra Ilia Rabegl
Otacz Fra Simun Filippovich
Otacz Fra Gargo Čovich
Fra Luka Vucasovich Djak
Fra Matii Ivanovich Laik.

Bilojije i josc, allise od svih nespomignem. Ovii Fratri, i sc'gnima mnoghi karstjani s' Jancovichiem u Cettinu sagiosce, takoger i Capellani nikii onda, a' nikii poslii s'pukom uskočisce. Fratri u Cettini konakovat nemogosce, jedno ne imaduchi ni u čemu, ni očemu, a druggo buduchi pusto, i od vojska sve k moru pribiglo: zato prigiosce k' Mosoru i pribivasce mallo vrimena na Dugopogliu, i jer potriba ondolenji potira, primistiscese u Varosc Klisckii, alli se ni ondi smirit nemogosce, nego se najposlii prinesosce u Split. U Splitu dadoscejim za potisnuti se u suho Abbacziu svetoga Stipana pod Marglianom ukraj Mora. Ondi pribivasce vechie od trii godiscta, darxechi sve xupe u Dalmaczii, kojesu darxali i za Turčina, kako i sad darxe mallo da ne svu Cettinu, i svu Zagoru. Megiuto sagradisce pod Signiem, od Burgnie strane grada jednu kuchiu u ziid klašnii, i blizu gnie Carquu, koju pokrisce Scimlom, a kuchiu scevarom, i u gnioj Celle z' Daskam prigradisce pak iz Splita u Sign prigiosce, i onde pribivasce tja do ratta Signskoga: I ovo misto zvascese Manastir svetoga Frane, u komusam i ja pria istoga ratta ditesczom pribivao.
Godiscta 1692. Fra Pavao Vuscovich čini doch nikoga Prota Andriu Ruspini iz Bergama i dadde od temeglia ruku ovoj Carqui, i ovomu Manastiru, gdhi sad pod Kami?kom pribivamo, i u sedamnajest godina sagradise Carquva, Celle uzagniu od sivera pritisnute i ostala zgraggia od vellike Capelle u Buru, do veliki Skala od Manastira. Ova sva zgraggia dospise i svarscise godiscta 1709. Potroscisce Fratri jedanajest stotina Cekina, izvan pomochi Principove."
Filipović  također pripisuje odvođenje naroda iz Rame Stojanu Jankoviću, što ne odgovara povijesnoj stvarnosti. I njega je kao i mnoge druge povukla narodna predaja i, možda, već stvorena pjesma. Pohod je vjerojatno vodio poglavar krajišnika Božo Milković. I paljenje samostana Filipović pripisuje gvardijanu fra Stjepanu Matiću.

Gospina slika, knjige i kalež

Fratri su iz Rame, kako piše sinjski kroničar, ponijeli ono što su mogli "naprtiti na konje", "ono ruha sakristije" i drugih stvari "vrlo malo". Kroničar sažeto iznosi sudbinu ostalih stvari: "A ostalo vojska popadne, razjagmi i odnese". U Sinju je sačuvano nekoliko knjiga, srebreni pozlaćeni kalež na kojem je urezana 1402. godina, misno ruho i Gospina slika, koja danas nosi naziv Gospa Sinjska. Sve je ramsko postalo sinjsko, jer je narod ostao u novoj domovini, iako to u početku nije mislio. Jedno su bile ?elje a drugo politika. Cetinska krajina nije bila nimalo plodnija i pitomija od ramske kotline, ali o povratku nije bilo ni govora. Tako su izbjeglice dugo čuvali svoju nošnju, govor i običaje, pobožnosti i zavjete. Gospa Ramska promijenila je ime i postala Sinjska. Mnogi su to danas zaboravili, ali ipak se čuva tradicija među pukom koji dobro zna da je ramska ne samo Gospa nego i dobar dio naroda, jer je potekao iz Rame. Ta misao obnavlja se svake godine na hodočašćima i na susretima, što se posebno vidjelo o proslavi 300. obljetnice seobe iz Rame kad je ponovno donesena Gospina slika u staru postojbinu i kad ju je narod željno dočekao sa suzama, molitvom i uzdasima. I ramski su fratri postali "sinjski", jer su se konačno, nastanili u samostanu koji su ondje izgradili. Značajno je da su sinjski franjevci 28. svibnja 1938. godine o 250. obljetnici iseljenja donijeli kopiju Gospine slike na Šćit. Bilo je to ispunjenje želje fra Kazimirove koji je godinu dana ranije bio vizitator provincije Presvetog Otkupitelja. Sestra Rafaela Egger, akademska slikarica iz Maribora, napravila je kopiju Gospine slike.
Teško je odrediti koliko je točno naroda odselilo iz Rame, jer Zenovo pismo govori samo o "mnogim obiteljima" i donosi za Mlečane važan podatak kako od pridošlica i onih koji su prije doselili, može biti preko petsto vojnika. Serdari su se obogatili plijenom, Venecija dobila vojnike i kmetove na opustjelo sinjsko polje, a Rama i krajevi koje su služili ramski fratri, izgubili su dobar dio svoga pučanstva. S cijelog područja, a to znači od Kupresa i Livna, Duvna i Rakitna, otišlo je prema onodobnim izvješćima kojih 5.000 duša. U nekim selima cetinske krajine još i danas ljudi se sjećaju svoga podrijetla, a neki nose ramsko ime, bilo u imenu sela bilo u prezimenu. Gvardijan samostana u Sinju zvao se ramskim gvardijanom sve do 1703. godine, kad je bio prisiljen odreći se ovog naslova. Ovaj događaj usjekao se duboko u dušu naroda i o njemu se i danas pričaju legende i pjeva stara junačka pjesma. Među pukom je ostala izreka da su fratri, noseći Gospinu sliku uz Klanac i penjući se na Proslapsku planinu, zastali, da su okrenuli sliku prema ramskoj kotlini i da je Gospa uzdahnula:
"Moja Ramo, moja grdna rano!"
U tom uzdahu sažeta je sva tragedija prognanika, jer teško je bilo onima koji su ostavljali o?inska ognjišta, kao i onima koji su ostali na milost i nemilost razjarenim Turcima nakon odlaska serdara iza kojih je u Rami ostalo zgarište i pustoš. Nije zato čudo što je nakon one velike seobe bilo još nekoliko manjih skupina koje su bježale pred zulumom.

Kamo su sve dospjeli potomci iseljenih Ramljaka, može se tek naslućivati, ali može ih se naći po raznim maticama i sličnim dokumentima. U župi Komušina 24. rujna 1777. godine vjenčan je Mato, sin Jure Grčića, iz Cetine koji je doselio u komušinsku župu. On potječe iz "banderije harambaše Mate Filipovia - Grčića". Tako su Ramljaci selili i iz nove postojbine i dospjeli do Usore.

Knjiga "Rama kroz stoljeća"/fra Ljubo Lucić