Roman "Taurus" - osmi dio

Činilo im se da će posao s novim plugom odraditi bez muke – pravio je dvostruko dublju brazdu od rala i s lakoćom sjekao žile žbunja i drveća koje je raslo oko njive, sežući u oranicu; dosad su zapinjali ralom za žile, gubeći dragocjeno vrijeme kako bi ih odsjekli sjekirom, pa su se sada zadovoljno smiješili moćnosti pluga. Kad su u sumrak počeli izoravati kamen, shvatili su da posao neće ići lako kako su zamišljali. Zapevši plugom, pokušali su ga izvaliti iz prve. Usprkos željezu kojeg volovi nisu mogli polomiti, što im se događalo s drvenim ralima, kamen se nije pomjerao. Odlučili su ga odoravati i otkopavati s jedne strane sve dok ga nisu prilično oslobodili od zemlje. Dan je polako gubio svjetlost, a s njom je nestajalo i Jurinog strpljenja.

Postajao je nervozan, napet, ljut. Kao da se bojao, ako te večeri ne izoru kamen, da će ih u tome preteći netko

drugi. Sumrak je te večeri sa svjetlom dana, činilo se, lagano gutao i svjetlost jedne duše. Odustajali ipak nisu, nego su zapeli plugom u ponovnom pokušaju, i to nasuprot otkopanoj ravnoj strani kamena. Ovaj put volovi su vukli niz laganu nizbrdicu, naniže, pa su svojom težinom imali veću silu potezanja. Jure je bio za plugom i stalno ćakao volove.

Željezo je zacičalo grebući od kamen. Učinilo mu se da se kamen pomjerio.

- Ćakni i' kume! - žučno je upućivao glavom Peri, čvrsto držeći plug. No, ni nakon Perinog umjerenog ćakanja nije bilo nikakvog pomaka. Drvo je škripalo na sastavu teljuga i jarma, izdržavajući silu smicanja.

- Ma, ćakni i', 'bem im svečevu majku, šta i' miluješ! - prosiktao je Jure kroz stisnute zube s goropadnom intonacijom u glasu, pritišćući plug prema zemlji nogama i lijevom rukom kako ne bi iskliznuo, a desnom rukom se mašio kandžije kojom je nemilice počeo udarati volove.

- A Sii.., a Zlaa..! - smjenjivali su se povici i žustri udarci, praveći uzdužne tragove po leđima životinja, kuda je kandžija od siline udaraca razmicala kratke, gusto izrasle i pri vrhu, od sunca, svjetlije dlake životinja.

Na tim je tragovima ostajala vidljiva tamnija boja dlake prema koži. Preplašeni volovi, više zbog glasa i dotad im nepoznate reakcije gospodara, ali i jakih udaraca koje su primali, izbezumljena pogleda su se trzali na svaki udarac kao da se žele otkinuti i pobjeći. Nakon posljednjeg trzaja kamen je učinio lagan pomak u smjeru u kojem su volovi trzali. Iznenada, plug iskliznu, a zbog naglog gubitka otpora, uslijed inercije, volovi kao odapeti posrnuše naprijed, na koljena, udarajući nozdrvama u zemlju i pritom se glasajući  kratkim bolnim bukom. Juru je nagli trzaj odbacio na zemlju s koje je istog trenutka skočio na noge, gled jući što će se zbiti s volovima. Zanijemio neočekivanim prizorom i posve zbunjen kumovim iznenadnim izljevom bijesa, Pero, čim se volovi pridigoše na prve noge, izusti:

- Neka, kume, očevu ti zimu, udesi'ćemo volove! Već se smrklo, uj'tro ćemo uranit' i nastavit' pos'o! Problijedio od misli - da mu je kojim slučajem lemeš pluga zakačio nogu uz onakav trzaj, sigurno bi je gadno sasjekao - Jure je pristao. Cijele noći Jure je ćuvio, prevrćući se u krevetu i očekujući zoru da zarudi. Kroz glavu su mu prolazile priče o hramu i zlatnom teletu.

- Jesu li ono ostaci 'rama ili nečeg drugog? – pitao se, a dvojbe su samo povećavale nestrpljenje preduge i neprospavane noći. Malo nakon ponoći ustao je i pri svjetlu svijeće obišao blago. Već pri ulasku u štalu čuo je kako volovi skaču na noge. Razrogačenih očiju gledali su u smjeru svjetla svijeće strepeći što će se zbiti. Dok im se približavao, podrhtavali su. Osjećao je grižnju savjesti zbog životinja do kojih je mnogo držao, a koje je sinoć prisilio na čin koji je umalo završio kobno. Na sreću, nijedan vol ništa nije polomio. U Zlatonje je iz nozdrva, kojima je bio zaronio u zemlju, još uvijek kapala krv, što se vidjelo po uprljanom dlakavom dijelu iznad sluzavih nozdrva; dotle nije mogao dosegnuti dugim jezikom, koji je svako malo naizmjence išao iz jedne povrijeđene nozdrve u drugu. Tresao je potom glavom, možda zbog neobičnog okusa vlastite krvi, dok su se nozdrve širile i na neki čudan način navlačile prema očima, otkrivajući pritom prednje zube.

Jure je žalio zbog udaraca koje im je nanio. Volovi su mu uvijek bili na ponos, najbolje sijeno uvijek je davao njima, a ostaloj marvi ono što preostane. Želio ih je istimariti po leđima kako bi se barem malo iskupio za grubo kandžijanje, no ustručavao se i dodirnuti ih, ponajviše zbog njihovih očiju, u kojima je vidio njemu dotad nepoznat strah. Zato im je samo položio sijeno u jasle, a potom se vratio u krevet. Nedugo nakon što je legao, vidi sebe kako ide uskim putem kroz veliku šumu čije se grane sastavljaju iznad njega pa ne vidi nebo za koje zna da je vedro... osjeća veliku žeđ... nailazi na napuklu plosku u kojoj se nalazi još gutljaj tekućine... uzima je i naginje... po okusu prepoznaje rakiju u koju su potopljeni pelin i med... uz neznatan okus meda, jače osjeća gorčinu pelina i žest rakije... nastavlja put još žedniji i dolazi do malog proplanka na kome vidi kapelicu čiji se krov urušava... zna da nešto treba uraditi na kapelici kako se ne bi sasvim urušila... odjednom... to nije kapelica već ogromni bijeli dvorac... divi mu se... ulazi u jednu veliku dvoranu... svjetlost teško probija kroz prozore koje zamračuje nešto što ne vidi... mrak ga plaši... izlazi... oko kuće je vrt u kojem su biljke opaljene suncem... i dalje je žedan... ponovno nastavlja uskim putem... začudo, put za koji je mislio da je dug, odjednom završava kamenim zidom ispred njega... zid je predugačak da bi ga obišao i previsok da bi ga prešao... ne zna kako dalje... strepi što je iza zida... penje se na prvo stablo kako bi vidio... zid je viši i od najvišeg stabla... silazi... sjeda ispod drveta... čeka... primjećuje kamena vrata na zidu koja se otvaraju... plaši se... oklijeva... ustaje... lagano  se približava, korak po korak... proviruje kroz njih... s druge strane je beskrajna pučina koja se ljeska pod suncem... zaboravlja strah... prolazi kroz vrata na zidu... žedan trči prema vodi... ulazi u nju do pojasa... umiva se, pijući vodu... dok se pljuska po licu, oči su mu zatvorene... odjednom osjeća bljutavost u ustima i smrad truleži... otvara oči... vidi ustajalu baru i tmurno nebo pred oluju... nigdje sunca... nigdje bistre vode... pljuje bljutavost iz usta i rasklimane zube koji ispadaju kao da su gnjili... paniči... na vodi pluta leš... zna da je to on... primiče se blizu... ne vidi mu lice... okreće ga... opet... ne uspijeva vidjeti lice... iako je siguran da je to on, po velikom ožiljku preko grudi prepoznaje oca... bježi prema obali... spotiče se... pada... nikako ne uspijeva izići iz bare...

Pjev pijetla ga budi i on vruć, bez daha, skače na noge, bunovan i iscrpljen zbog sna i neprospavane noći, ide u štalu, upreže volove i tjera ih ka Pločicama. Stigavši prije, Pero je sa svojim volovima već čekao pokraj kamena. Upregnuli su oba para volova. Na onoj strani kamena na kojoj su ostale ugravirane bijele linije, tragovi trenja željeza od kamen, otkopali su dublje i pronašli udubljenje za koje su zaključili da bi lemešom pluga mogli zapeti za njega kako se ne bi dogodila ponovna nesmotrenost i skliznuće. Ovaj put, zbog opreza, volove usmjeravaju da vuku ustranu pa je položaj uglavljenog pluga ukošen u odnosu na pravac i silu potezanja. Obojica pridržavaju ručke pluga čvrsto ih pritišćući k zemlji. Kad su ćaknuli volove, dva para su snažno potegnula, a kamen se lagano pomjerio.

- A Sii.., a Zlaa..! - ćakao je Jure volove skraćenim imenima i glasom prigušenim zbog noći, kada se zvukovi

čuju nadaleko. Ponovna strast za otkrićem nepoznatog potpuno ga je obuzela.

- Kume, da ne iskrivimo stan pluga – upozoravao je Pero - skroz je ukoso!

- Samo ti ćakni, kren'o je!

Jure se nije obazirao na štetu koja bi mogla nastati na toliko željenoj spravi.

- A Mii.., a Zee..! - počeo je Pero ćakati svoje volove Milonju i Zekonju.

Kameni blok se lagano pomicao, dok se u isto vrijeme stan pluga pod silom razvlačenja težio izravnati u pravu liniju kuda su potezali volovi i pri tome se blago, gotovo neprimjetno krivio. Nakon nekog vremena napokon se prevrnuo. Ispod njega su se nalazile kamene ploče, ne toliko velike da se uz pomoć krampa i ruku ne bi mogle izvaditi. Kopali su na smjene, izbacujući zemlju i manje kamene ploče. Rumenilo zore polako se razvodnjavalo u ranojutarnjoj plaveti dok je na rubovima velike nebeske patene žarki, očima još nevidljivi umjetnik dugačkim zracima na horizontu miješao svoje boje. U jednom trenutku pijuk je udario u nešto što je odjeknulo drugačije od zvuka udarca u kamen. Djelovalo je kao udarac u željezo, samo nešto muklije, no ipak dovoljno zvonko da se razlikuje od udarca u kamen. Jure je ispitivački pogledao u Peru tražeći potvrdu onoga što je čuo. U grlu mu je zastala knedla, a srce snažno zalupalo. Odbacio je kramp te pregrštima počeo izbacivati otkopanu zemlju, kad je rukama zakačio za nešto metalno. Na trenutak je zastao.

- Kume, sveca mi, evo nešto!

Pokušavao je rukama iščupati predmet dok ga je iznutra probijala vrućina, stvarajući na čelu, unatoč svježini jutra, krupne kapi znoja koje su se slijevale niz lice. Pero je priskočio s krampom te počeo pažljivo opkopavati oko ostatka predmeta. Svaki put kad bi nehotice udario u predmet, čuo se zvuk udarca metala od metal, što je dodatno pojačavalo njihovu uzbuđenost. Odgrćući zemlju dlanovima, počeli su razaznavati kip životinje.

- Tele, kume, očeve mi zime! - izustio je Pero polušaptom, greljeći krampom oko predmeta. Rasklimavši ga rukama, napokon ga izvališe iz zemlje. Pred njima se nalazio kip životinje iz priče. Na mjestima na koja je udario pijuk probijalo je, kao kroz rane, žutilo metala koje se pri nadošlom svjetlu dana već dobro vidjelo.

- Zlatno tele! - izustio je Jure zaprepašten, upirući prstom na netom oštećena mjesta koja su svojom bojom potvrđivala da se ispod zemljom uprljane površine krije plemeniti metal koji je tu stoljećima ležao zatrpan. Na licu mu je bio čudan izraz – mješavina iznenađenja, neizvjesnosti i zabrinutosti. Osvrtao se uokolo unezvijerenog pogleda, kao da ih netko promatra.

- Šta ćemo sad?! - pitao je Peru, a i samog sebe.

- Kume, o ovom nikom ni riči dok ne providimo šta ćemo! Daj mutap s kola da ga zamotamo! – pokazao je Jure na kola na kojim su se nalazili kostrijetni prekrivači kojima bi u stankama za ručak i užinu bili pokrivani oznojeni volovi kako se ne bi prehladili. - Mog'o bi 'ko naić', već se odjutrilo, svit će skoro dotirat' 'ajvan na pojilo!  Korito izdubljeno u deblu drveta nalazilo se ponad njive kuda je vodio put. Voda je izvirala u međi Bećirove njive, slijevajući se drvenom žlijebom od izvora do u korito pokraj puta u kojem su se svakog jutra i večeri napajala goveda i ostalo blago iz sela. Blizinu korita s vodom potvrđivao je vonj ustajale vode u bari ispod puta, pomiješane s goveđom mokraćom i galebom, kojeg je svježi dašak nanosio u nosnice. Žabokrečina koja se hvatala po unutarnjoj strani korita i površini bare ljeti bi, kad okolni dio bare dobro isuši, ostajala po zemlji kao zelena paučina, mrveći se potom u zelenu prašinu. Nakon što su ga umotali u mutap, kip su zajedno prenijeli na kola.

- Poteško je, kume! - ocjenjivao je Jure, mada je sam mogao nositi znatno veću težinu. Oko podneva, nakon što su ispraznili gusto tkani sukneni arar, presipajući žito iz njega u bisage, pokrili su njime pronađeni predmet. Zasijali su njivu vještim pokretima, grabeći šakama žito iz bisaga i razbacujući ga ravnomjerno po zemlji, izgledajući kao da hrane nevidljiva jata gladne peradi. Malo nakon toga, Perina žena Luca donijela im je ručak. Povela je i petogodišnjeg Pavla, Jurinog mlađeg sina, kojemu je njezin Pero bio kršteni kum. Zvonilo je podne pa su sjeli. Pero se prekrižio za pozdrav Gospi. Nakon kratke molitve i blagoslova jela, ručali su puru, sir i kiselo mlijeko. Luca je Pavla, koji nikad nije imao dobar tek, posjela u krilo i pítala svojom drvenom žlicom. Pošto se brzo zasitio, počeo se motati oko kola. - Biž' od kola! - obrecnuo se Jure pa je mali otrčao dalje, no uskoro se vratio i odmah se počeo penjati na kola, kad ga je Jure oštrije prekorio:

- Biž' od kola vižle, 'vamo dolazi! Mali je pokorno došao, a izraz lica pokazivao je da mu je očeva zabrana nejasna, jer se dosad mogao penjati

na kola kad god bi poželio. Nakon kraćeg mirovanja, ponovno je neprimjetno odmilio do kola. Popeo se, pogledajući nekoliko puta prema ocu koji, pošto je, zamišljen i umoran, jeo, nije reagirao. No, kad je Jure u trenutku spazio da je mali skinuo arar s predmeta na kolima i počeo odmotavati mutap, odskočio je od zemlje na noge kao nečim spržen, usput grabeći kandžiju:

- Ma, biži od kola, 'bem ti mliko mater'no! – dreknuo je goropadno. Ruka je zamahnula na udar pa je Pero hitro skočio, hvatajući dugački remen kožne kandžije kojom je Jure zamahnuo daleko iza sebe.

- Ne, kume, očevu ti zimu, dite je, šta ono zna!?

Volovi, koji su bili u blizini, vidno su se uznemirili čuvši gospodarev glas. Osluškivali su kao ukopani, naćuljenih ušiju i raspiljenih očiju. Pero je osjećao da je to onaj isti bijes od sinoć i već je vidio da bi Jure, da ga nije spriječio, udario malog.

- Ne, kume! - ponovio je prilazeći mu i drmusajući ga, kao da ga budi iz nekog polusvjesnog stanja – Di'š kandžijom na dite! Mali je stajao nepomičan. Uplašeno je zurio u oca, još nezreo da u mislima i riječima nađe razlog svoje pogreške i očevog bijesa.

- Odi kumi, neće tebi ćaća ništa - prišla je Luca, uzevši ga u ruke. Čvrsto ga je privila na grudi, povraćajući ga od iznenadnog šoka. Mali je tek tada počeo plakati.

- Kume, očevu ti zimu, šta ti je, k'o da si od sinoć povilenio, saberi se malo!?! Jure je istrgnuo ruku iz Perine. Još uvijek bijesan, osjećao je silnu podvojenost: nagon da dijete istrgne iz kuminog naručja i istuče, ali i da ga privije k sebi u zagrljaj. Udario je kandžijom od zemlju, bacivši je potom od sebe. Grizao je donju usnu ogorčen na sebe. To je bio znak da je druga opcija prevladala. Ipak, nešto ga je priječilo da taj čin provede onako kako su ga upućivali osjećaji. U oko mu je navrla suza, okrenuo se i, da drugi ne vide, zastidio se. Krenuo je k volovima, za koje je počeo uprezati drljaču.

- Pero, otkud oni kamen na njivi!? - pitala je Luca, začuđeno pokazujući u veliki kamen koji je tek sad primijetila.

- Ma, zapeli kum i ja novim plugom i izorali ga da ne smeta... 'Ajde, ženo, kupi stvari i vodi malog materi, mi moramo završit pos'o, zadrljat' njivu, eno su 'tice navalile, sve će pozobat'! Vidi, možda ženi štogod triba, proviri joj češće i obađi je. Uputivši je kući, Pero je želio biti pošteđen daljnjih upita o velikom kamenu. Nakon Lucinog odlaska s malim Pavlom, počeli su zatrpavati rupu iz koje su izorali kamen. Veliki kamen ostao je ležati na njivi, pretežak da bi ga mogli ukloniti. Luca je odnijela malog materi Kati koja je već drugi dan ležala zbog vrućice pa joj je ona priskakala u pomoć oko djece i poslova dok ne prizdravi. Voljela je Katu jer je u njoj vidjela poštenu i iskrenu ženu. Dvaput su se kumili: prvi put je Jure bio kum njihovom Jozi, a onda njen Pero malom Pavlu, kmezavom od rođenja, bljedunjavom, mršavom, prozračne kože, na kojoj se na mnogim mjestima vidjelo kako tamne linije krvnih sudova šaraju tijelom. Je li ta dječja slaboputost bila posljedica toga što bi u Kate svaki put, odmah po porodu, usahnulo mlijeko u grudima pa dijete nije bilo zadojeno prvim majčinim mlijekom koje bi pomoglo da krv ojača, bilo je nepoznato Luci i drugima. Stariji Katin sin Ivo također, zbog iste pojave, nije mogao dojiti, mada on nije bio nenapredan, jer ga je zadojila rodilja iz sela koja je tih dana donijela na svijet mrtvorođenče. Luca se čudila da kod Kate pri obama porodima mlijeko, kojeg u nabibalim grudima naizgled bude u izobilju, odjednom usahne! Jednom joj se Kata povjerila:

- Moja kuma, propala sam u zemlju od stida kad sam ispovidila pratru svoju nevolju. Zaibretila sam se kad me je počeo pitat' o mojim starima, je li toga bilo u moje matere, u baba, i svašta drugog što nisam razumila, pa kakve psovke ukućani psuju, koda sam, Bože mi prosti, došla ispovidat' tuje grije. Rekla sam da mi čovik vazda psuje mliko mater'no. Tad me je pratar prikin'o.

- Dobro je - rekao joj je fra Vice - tu je uzrok! Ljudi ne znaju kakvom se zlu otvaraju kroz psovke koje se kao blato lijepe na njih i njihove bližnje. Ne znaju da neke nesreće i bolesti izrode upravo zbog tog. Psovka se nakalemi na čovjeka i može se koljenima prinositi i na djecu. Samo oni koji se, kroz redovitu molitvu, pokoru i post, otvore Bogu, mogu izaći na kraj s tim zlom. Ljudi ne znaju da postanu sluge upravo Zloga, koji koristi njihova usta kako bi pljuvao po Stvoritelju. Eto vidiš, ženo – nastavljao je fra Vice - kako se to kod vas pokazalo istinom: ostvarena psovka baš onakva kakvom je tvoj muž predade u ruke zlu. 'Tko kukolj sije, kukolj će mu rađati, tko dobro sjeme sije, zlatno klasje će žeti.' Rečeno je: 'Tvoje će te riječi spasiti ili osuditi!' Ne more se pogrđivati Stvoritelj i najsvetije što je čovjeku dao i očekivati blagoslov. Zato se blagoslivljajte, ženo, ti muža, on tebe, blagoslivljajte svoju djecu. Bog vam je dao usta da ga slavite, jer vam je pripremio ljepotu na nebu koju oči ne vidješe i uši ne čuše. Nije vam dao usta da njima svetosti pridajete nečastivom. Molite, ženo, ružarje svaki dan i neka u Gospinom mjesecu svaki dan neko u kući posti o kruhu i vodi. Kad mognete, platite koju misu za duše u čistilištu. Puknut će, ženo, lanci kojima ste svezani, ako se u srcu iskreno okrenete svemogućem našem trojedinom Bogu.

Nakon što se povjerila kumi, Kata je i svekrvi Mari ispričala što joj je fratar naložio činiti. Svekrva je potom sve ispričala mužu Šikoti, koji je pažljivo i zamišljeno slušao, vraćajući se u dane kada je i sam počeo s psovkama koje su, po navici ili zbog nečeg drugog, prešle i na sina Juru. Sjetio se da je, kad je prvi put opsovao svečevu majku, okus gorkog kajanja osjećao cijeli dan, znajući još tada da je preko usta prevalio nešto nedopušteno, zabranjeno. Vremenom je gorčina kajanja blijedjela, a tankoćutnost za istinsku svetost sve više se povlačila pred jezikom svetogrđa što se nezaustavljivo ispoljavalo u svakoj imalo gorljivijoj situaciji.

Psovke slične toj, koje su koristili i drugi, uglavnom muški, psujući molitvu, ćaćinu viru, materin porod…, kao i one teške blasfemične psovke u kojima se skidalo Isukrsta s nebesa, sveto Trojstvo, Majku Božju, sve svece…, bile su svojstvene pojedincima, a mnogima je sve to davalo nekakav osjećaj važnosti jer, eto, imaju svoju, prepoznatljivu psovku kojom se razlikuju od svih drugih. Šikoti je odjednom postalo jasno da je to bilo skriveno zlo koje ga je čvrsto zarobilo u grešnu naviku. Da je samo znao, mislio je, da se zlo na takav način može ucijepiti u obitelj, pregrizao bi jezik prvi put kad je izgovorio psovku. Sjetio se riječi, koje je čuo na misi: Ako te oko tvoje sablažnjava, iskopaj ga! A ruku – odsjeci!

- Što li nije spomenut i jezik?! - pitao se - Ili jest, samo to možda nije zapisano?

Čvrsto je odlučio: svake večeri u kući će se moliti ružarje, on će se prvom prilikom ispovjediti i platiti misu, a jezik će zauzdat, makar nikako ne otvarao usta, ako ne bude išlo drugačije. Peti mjesec će, u čast Gospi, prvi započeti s postom o kruhu i vodi. Uvlačeći zadnji dim dogorjele škije, Šikotu su iznova obuzela sjećanja iz mladosti.

Nastavit će se…