Upoznajmo ramsku povijest - drugi dio

Iako u Rami nije bilo samostana, a niti župne kuće sve do 1773., ipak su Turci držali da je to tekija (samostan), pa su franjevci fojničkog samostana morali plaćati poseban porez na ime ramskog samostana sve do 1836. godine. Poseban džuluz od dvije stotine groša morali su plaćati svaki puta kada bi u Bosnu došao novi vezir ili bi nakon godinu dana upravljanja ponovno bio potvrđen, jer su frermanom bili određivni samo na jednu godinu.

Poslije iseljavanja 1687. u Rami je ostao još veliki dio naroda, koji je sada zbog svih događanja pri selidbi bio izložen još većem nasilju i progonu, barem do 1703. do potpunog ozakonjenja odredaba „Karlovačkog mira“ iz 1699.

Fra. Jeronim Vladić u „Urežnjacima“ donosi izvještaj iz ljetopisa fra Stjepana Margitića koji kaže: „1689. (očito je kriva godina), poslaše ramski fratri po vojsku u Cetinu, koja došav porobi Ramu i fratri uskočiše i manastir užegoše. Ljudih u to vrijeme malo uskoči“. Osim godine, s ovim izvještajemo bio se mogli složiti, jer ima dosta stvari koje govore da je više pučanstva ostalo nego je otišlo u Cetinsku krajinu. Najveće posljedice iseljavnja morali su trpjeti oni koji su ostali u  Rami, posebno kada se sjetimo pustošenja koje su počinili kotarski serdari s moralcima. Poslije ovoga događaja i ovdje su katolici morali trpjeti još teži turski zulum, glad i oskudicu u svemu, Skrivali su se po planinskim zabitim mjestima. Nisu imali svećenika i bili su doslovno prepušteni sami sebi, jer u prvim godinama najvjerojatnije ovdje svećenik nije ni dolazio. U cijeloj Bosni tada je bilo ostalo svega 26 svećenika, a ostali su pobijeni ili su pobjegli. Već spomenuti šibenski „Liber archivalis“ spominje: „1690. umrie 96 uglednijih otaca nemilom smrću“.

Pobjegli su iz Bosne i biskup fra Nikola Ogramić-Olovčić i Provincijal fra Mihovil Radinić. Biskup je pobjegao u Slavoniju i 1687. godine nastanio se u Đakovu i udario tu temelje svome sjedištu. Od tada nje više nikad prekoračio u Bosnu. Ovdje ga nalazimo i u sukobu s njegovim zemljakom, fra Lukom Ibrišimovićem. Provincijal je 1687. pobjegao u Dalmaciju. U prilog tome da je u Rami ostalo još katolika poslije seobe 1687. mogu nam poslužiti i neka starosjedilačka prezimena, koja nalazimo i u Dalmaciji. To su: Filipović, Nikolić, Josipović, Jozić, Kovačević, Lovrić, Polić, Cvitković, Bilić, Grubišić, Kuraja, Mihač, Milišić, Jeličić, Topić, Ripić, Tutiš, Stipanović, Groznica, Petrović, Džaltić, i drugi.

Ne zna se točno kada je prvi put poslije selidbe došao svećenik u Ramu. Vladić misli da je to bilo vrlo brzo. On spominje prvog svećenika koji je posjetio Ramu nakon selidbe, fra Stjepana Margitića iz Fojnice. Vjerojatno nije bio sam, nego je još netko bio s njim, jer se često puta u njegovu izvještaju spominje „i narodu misu govorismo“. Koje godine je to bilo ne zna se točno Vjerojatno negdje oko 1703. poslije okončanja suda između Kasum-bega i fojničkih franjevaca. Možda je prije njega dolazio netko iz susjedne Dalmacije. Poznato nam je samo jedno pismo, koje su dva župnika iz Zagvozda pisali 15. ožujka 1706. Svetom zboru Vjeroplodničinu u kojem opisuju kako biskup Patačić iz Đakova želi prisvojiti Ramu i druge župe pod Turcima. Tim je župama bliži makarski biskup Nikola Bijanković, koji je ove župe pomagao u gladnim godinama, pa je i od naroda vrlo omiljen, Vladić misli da je jedan od ovih svećenika došao i Ramu posluživao. Svećenik bi hodao od sela do sela, bilo u turskom, bilo u seljačkom odijelu, govorio bi misu i dijelio sakramente. Boravio bi kod nekih obitelji. Najviše je boravio u Podboru gdje bi i biskup odsjedao prilikom dijeljenja sakramenta krizme. Najčešće je fratar boravio kod obitelji Jeličić i Grubišić. U arhivu Svetog Zbora spominje se 1708. franjevac Bariša Ivanović koji služi „malo naroda i to raštrkanoga u Rami“.

Rama pod jurisdikcijom makarskog biskupa

Spor oko jurisdikcije nad Ramom i ramskim župama između bosanskih i makarskih biskupa traje još iz vremena bosanskog administratora i skradinskog biskupa fra Tome Ivkovića i makarskog biskupa fra Bariše Kačića s početka sedamnaestog stoljeća, koji će se okončati tek 1735. poslije uvođenja apostolskog vikarijata u Bosnu pod turskom upravom. Spor je bio još više naglašen poslije iseljavanja, kada je bosanskom biskupu bilo skoro nemoguće doći u Bosnu, posebno u njezine jugozapadne krajeve, gdje se nalazi i Rama. Zato makarski biskup i dalje zalazi na područje župa koje su nekada pripadale ramskom samostanu.

Makarski biskup Nikola Bijanković (1696-1730), zalazio je često u krajeve jugozapadne Bosne i dijelio sakramente. Želio je također protegnuti svoju jurisdikciju na cijelo područje jugozapadno od linije Jajce-Fojnica-Kreševo. Zbog toga je dolazio u sukob s bosanskim biskupom. Još godine 1703. u srpnju, Bijanković je posjetio Neretvu i tom prilikom krizmao više od 1.000 osoba, koje su došle do Mostara, Goranaca, Blata i Broćna. Tada se razbolio od malarije, te se morao ranije vratiti kući u Makarsku. To ga je spriječilo da nije mogao poći u Mostar, Duvno i Ramu. U te krajeve je poslao jednog franjevca koji je bio rodom iz Rame.

I kasnije je Bijanković više puta pohodio jugoistočnu Bosnu, ali nikada nije bio u Rami. Uvijek ju je zaobišao. Zadržavao se samo na njenim okrajcima, na Ljubuši i Blidinju. Mnogi su ljudi tada živjeli po brdima i planinama, jer su se sakrivali od Turaka. Biskup Bijanković je na svome pohodu 1710. otišao na planinu Ljubušu, gdje je noćio vani pod jednim stablom. Tada je krizmao 50 osoba. U jednom svom ranijem pohodu 1706. biskup Bijanković je posjetio Duvno i Bukovicu. U Bukovici je našao mnoge ljude iz Duvna i Rame, koji su mu doveli za krizmu 250 djece. Tu su mu pričali da u njihove krajeve nije dolazio biskup već 26 godina, Iz ovoga se može zaključiti da biskup nije pohodio Ramu otkad je započeo Bečki rat.

Bijankovića je na makarskoj biskupskoj stolici naslijedio 1730. biskup Stjepan Blašković, koji je pohađao Ramu i dijelio potrebne sakramente. Njegov posljednji pohod bio je 1737. Otada makarski biskupi više nisu zalazili u Ramu. Sveta stolica je 1735. u Bosni uspostavila vikarijat, kojemu je i Rama pripadala.

Rama u vrijeme apostolskog vikarijata u Bosni

Vrlo često je dolazilo do prepirke između pojedinih biskupa zbog teritorija i jurisdikcije nad nekim krajevima u Bosni u vrijeme turske vladavine. Biskupi su se tužakali po Rimu. Sveta stolica je nekada davala za pravo jednima, a nekada drugima. Ponekad su biskupi sebi samovoljno prisvajali jurisdikciju nad nekim župama. Tako više puta ljudi nisu znali kojoj biskupijji pripadaju. Iz toga vremena je i nastao izraz „nullius diecesis“ (nikoje biskupije). Ponekad je Sveta Stolica bila na muci što će učiniiti i kako će pojedine biskupske parnice riješiti. Da bi olakšala sebi posao i umanjila svađe među biskupima odlučila je da u Bosni i Hercegovini, na teritoriju koji se nalazi pod turskom vlašću, imenuje posebne apostolske vikare, koje bi zaredila za biskupe.Tako se od godine 1735. uz bosanskog biskupa, koji stoluje u Đakovu, imenuju apostolski vikari koji vrše biskupsku vlast u Turskoj Bosni. Takav misijski sastav crkvene uprave  bio je sve do dolaska Austrije, kada je u Bosni 1881. uvedena redovita crkvena hijerarhija. Svi apostolski vikari su bili franjevci iz Bosne Srebrene. Stolovali su u jednom od tri samostana (Kreševo, Fojnica i Kraljeva Sutjeska), koji su jedni ostali poslije bečkog rata.

Prvi apostolski vikar u Bosni bio je fra Mato Delivić iz Kreševa. On je upravljao bosanskim vikarijatom od 1733.-1740. Tada je  Ramu još uvijek svojatao makarski biskup fra Stjepan Blašković. Poznato je da su Ramu 1737. godine pohodili i makarski biskup Blašković i  apostolski vikar Delivić. Blašković je te godine dijelio posljednji put krizmu u Bosni. Delivić je dijelo krizmu u Doljanima 27. lipnja 1737., a drugi dan krizmavao je u Trišćanima u Donjoj Rami. Nakon toga držao je misu iznad sela Ustirame na groblju zvanom pokojišće, bilježi Vladić u svojim Uspomenama.

Župa Rama u to vrijeme još nije imala niti crkve, niti župne kuće. Svećenik je još uvijek hodao od sela do sela, dijeli sakramente i govorio misu. Tako su činili i biskupi prilikom djeljenja krizme. U arhivu fojničkog samostana pod naslovom: Popis župa i Matica i Kćeri u Bosni 1736.- 1877., i biskupske vizitacije župa pod br. 111, čuva se rukopis pod rimskim brojem XI. Rama visita pastorales episcoporum. U rukopisu su napisani datumi i godine i sela u Rami kad i gdje je biskup boravio i dijelio sakramente ili slavio misu, u kojem je selu župnik boravio i još poneke bilješke. Pisano je latinski. Iz ovog rukopisa se može zapaziti da je apostolski vikar uz različite poteškoće, skoro svake treće godine pohodio Ramu i dijelio sakramente. Iz vizitacijskih zabilješki, a ponekad i izvještaja može se pratiti demografsko kretanje pučanstva, bolesti, opasnosti s bilo koje strane, bilo za pastoralno osoblje bilo za sami puk. U Dragićevićevim izvještajima od 1744. u Rami je bilo 857 duša, a 1762. bilo je 118 kuća i 1167 duša. U prvom izvještaju se nalazi i popis kućnih starješina, broj članova u obitelji, broj odraslih i djece, broj sela i župa u cijelom vikarijatu od Save do Neretve.

Sve do godine 1773. svećenici nisu imali svoje kuće, nego su stanovali po obiteljskim kućama po različitim selima. Od ove godine nastao je jedan preokret u Rami u pogledu župnikova stanovanja i načina pastoriziranja. Poslije one selidbe od 1687. dosta se svijeta namnožilo. Neki su se ovih sedamdesetih godina doselili iz Dalmacije i Hercegovine. Mnogi su se vraćali na pradjedovska ognjišta. Te godine su franjevci odlučili smjestiti se na jedno stalno mjesto. Župnik je postao fra Jeronim Milasović iz Proslapa u Rami. On je kupio zemljište u svom rodnom selu i godine 1773. sagradio kuću za sebe i pomoćnika i potrebnu poslugu. Ta kuća je ostala sve do 1818. Kroz to vrijeme župnik je s kapelanom boravio u ovoj kući, a misu je govorio na ruševinama crkve i samostana na Šćitu. Od godine 1773. počele su se voditi i matice krštenih, vjenčanih i umrlih u Rami. Ove matice nisu sačuvane. Vladić veli, da je to vjerojatno zbog nemarnosti kasnijih župnika. Bila je sačuvana samo knjiga izgovorenih misa od fra Jeronima Milasovića, ali je i ona izgorjela u posljednjem požaru 13/14 srpnja 1942., kad su zapaljeni crkva i knjižnica uz nju. Fra Jeronim je pisao matice bosančicom.

Za vrijeme vikarijatstva fra Marka Dobretića, 26. rujna 1779. data je dozvola svim vjernicima, da mogu dobiti potpuni oprost, ako 8. rujna na blagdan Male Gospe, posjete ruševine crkve  na Šćitu im ispovjede se i pričeste. Prema izvještaju apostolskog vikara fra Grge Ilića-Varešanina godine 1798. u Rami je tada bilo 258 kuća i 1957 duša, što je za 800 duša više nego prije trideset godina. U Ramu se koncem osamnaestog stoljeća počelo doseljavati iz Dalmacije, Zapadne Bosne i Hercegovine, te nešto iz Vrbaske doline i središnje Bosne, tako da se do haranje kuge 1814. doselilo 99 obitelji, a od 1818. kada je prestala kuga pa do 1878. doselilo se 918 obitelji. Prema Vladiću u vrijeme haranja kuge od 12. srpnja 1814. do 29. svibnja 1818. u ramskoj župi rodilo se 352 djece, a umrlo 1166 osoba. Poslije kuge, kada se svijet malo oporavio u vrijeme župnikovanja fra Grge Grabovca, napravljena je nova župna kuća, jer stara bila dosta trošna.

Godine 1838., župa se podijelila, te je osnovana župa Trišćani. U ovu župu su spadala sela: Doljani, Udutsko, Lizoperci, Ustirama i Gorica. Župa je imala sagrađenu samo novu kuću, ali ne i crkvu. Godine 1856.-1857. sagrađena je nova župna kuća na Uzdolu, a 1895. i crkva. Župa službeno datira iz 1865.

Godine 1857. sagrađena je i nova kuća na zgarištu starog samostana i crkve iz 1687., koja je ove godine (2007.) u potpunosi obnovljena i pretvorena u muzej. Bio je to fratarski povratak na stare zidine i temelje. Od sada počinje novi život i novi način pastoriziranja, koji će  se nakon izgradnje crkve 1873.- 1883. i uspostave redovite crkvene hijerarhije uklopiti u sveopći plan pastoriziranja u Vrhbosanskoj crkvi.

Zaključak

Župa Rama je pod turskom upravom proživljavala sličnu sudbinu, kao i cijela BiH. Lokalne turske vlasti i pojedini nasilnici često su zlostavljali puk i svećenike. To je osobito bilo izraženo nakon neuspjelih ratnih pohoda. Kršćani su naročito bili izloženi nasilju za vrijeme morejskog ili bečkog rata 1683-1699. Tada je Rama doživjela najveću katastrofu. Jedan dio pučanstva i svi franjevci iselili su se u Dalmaciju 1687. Crkva i samostan su  spaljeni. Skoro dva stoljeća čekalo se na ponovni povratak na stare temelje. Dva stoljeća je ramski puk bio prikraćen za redovito pastoriziranje. Najprije nije nikako bilo svećenika u Rami, a kasnije je počeo dolaziti iz Fojnice . Nije imao stalnog boravka, sve do 1773. Narod se povlačio u samotna i zabitna mjesta. Do ove godine svećenik bi hodao od sela do sela, slavio misu i dijelio sakramente. Noćivao bi kod pojedinih obitelji, ali uvijek u strahu da ga Turci ne otkriju. Budući da je Rama bila na graničnom pojasu prema Dalmaciji, često su je pljačkali hajduci i uskoci iz Dalmacije. Stradavalo je pučanstvo i katoličko i muslimansko.

U crkvenoj upravi ovdje su se sukobljavali interesi makarskih i bosanskih biskupa kroz cijelo vrijeme turske uprave do godine 1735., kada je ove sukobe okončala Sveta Stolica uspostavivši apostolski vikarijat u Bosni pod Turcima. Pastoralno svećenstvo su bili franjevci i samo kratko kao kapelani dva popa glagoljaša: Don Luka Marijanović 1808. i don Jako Perković 1812. (obojica su pisali matice latinski).

Apostolski vikari su češće vršili kanonske vizitacije i pohode po župama, bodrili su svećenike  i narod, učvršćivali ih u vjeri. Prije toga od selidbe nije bilo biskupa punih 26 godina, pa ni sam Nikola Bijanković, makarski biskup, iako su mu begovi Kopčići bili prijatelji, nije se usudio doći u Ramu, osim na njezine okrajke, jer je bila velika bojazan kod ramskih muslimana da bilo tko „šuruje“ s Mletačkom republikom, kao što je to činio fra Pavao Vučković. Rama nije imala crkvu od selidbe 1687., pa sve do konca turske vladavine u Bosni. Pred kraj vladavine uspjeli su se franjevci vratiti na ruševine samostana i crkve na Šćitu. Napravili su kuću 1857., a za crkvu su dobili ferman (dozvolu za gradnju) tek 1873. Tada je počela gradnja crkve, a završena je nakon odlaska turske uprave.

Uz tursko nasilje Ramu je često pogađala i bolest kuge. Dvije su epidemije kuge u Rami poznate, ona velika 1782-1784. i 1814-1818. Za vrijeme ove posljednje, u Rami je umrlo 1166 osoba. Prelaženja na islam u Rami nije bilo puno. Nešto više je bilo na početku turske vladavine, ali kasnije je to bila rijetkost. Poslije svake nepogode pučanstvo se vrlo brzo množilo i revitaliziralo. Pred kraj turske vladavine dosta se svijeta doselilo iz Dalmacije i Hercegovine. Neposredno pred selidbu iz Rame bilo je u njoj oko 600 katolika, a na kraju turske vladavine 1887. nakon dvjesto godina na području stare ramske župe bilo je 6.102 katolika.

Posljedice iseljavanja iz Rame 1687. bile su daleko veće i dublje i one se osjećaju do danas. Bilo je to iseljavanje u drugu državu s kojom je Turska bila u neprijateljskom i ratnom odnosu. Tako je samo proces iseljavanja nanio veliku štetu onima koji su ostali u Rami. Serdari su u Rami ostavili pustoš. Mnoge su muslimanske obitelji ostale bez krova, neki su odvedeni u ropstvo. Sve je to i s jedne i s druge strane podsticalo međusobnu mržnju i osvetu. i kod jednih i drugih (katolika i muslimana) slabili su vjerski i drugi plemeniti ljudski osjećaji. Ponekad se to događalo i kod svećenika, a posebno je bilo izraženo kod „običnog“ puka. Najveća tragedija za jedan narod jest iseljavanje s rodne grude u drugu državu, pa makar u toj državi živjeli i njegovi sunarodnjaci. Zlo je to kada ti sunarodnjaci imaju i svoju vlastitu državu, a komoli kada i oni žive pod tuđinskom vlašću. Osobito je to pogubno kada iz domovine bježe vođe naroda i čak predvode to iseljavanje, što se u iseljavanju Ramljaka i dogodilo.

Padom pod Turke cijela je Bosna izgubila svoje vodeće krugove. Izgubila je svoga kralja, svoje plemstvo, svoje trgovce, svoju redovitu crkvenu upravu. Jedini kao predstavnici naroda ostali su bosanski franjevci, koji su bili, ne samo vjerski, nego kulturni i politički zastupnici naroda pred turskom vlasti. Tako su samostani bili središta duhovnog i kulturnog života. Rama je to ovom selidbom izgubila. Skoro dva stoljeća ostala je bez ovog i najminimalnijeg središta. Narod u franjevcima nije gledao samo vjerske učitelje, nego i svoje prosvjetitelje i promicatelje kulture, kao i političke vođe i zaštitnike.

Iako su su ramski franjevci nakon skoro dva stoljeća vratili na staro zgarište i zasnovali svoju zajednicu tu, posljedice na kulturnom i prosvjetiteljskom planu osjećale su se još jedno stoljeće kasnije. Sve do nedavno Rama nije imala svojih intelektualaca, osim pokojeg svećenika. Svijest o školovanju za neko drugo zvanje, osim svećeničkog, vrlo sporo se razvijala.

Stoga mislim da je iseljavanje iz Rame 1687., unatoč svim poteškoćama, bio krivi potez koji je izveden. Bio je to najneispravniji put, koji se u tim zlim prilikama mogao izabrati. Čak su se i Turci čudili tome zašto su to franjevci napravili.

Analizirajući ovaj događaj prema dostupnim dokumentima, može se zaključiti da ni svi franjevci nisu bili za bježanje. Može se reći većina od njih. Ovdje se podleglo višim interesima Venecije i drugih. Često nam se u povijesti događalo da stradavamo radi interesa drugih. A kao da se u naš rod uvukla ona misao ići k „svojima“, pa nas prati do današnjega dana. Na kraju možemo samo s hrvatskim pjesnikom S. S. Kranjčevićem reći: „Teško je zaviriti u naše sudbine, što nas odvode od doma očinskoga“.

U pisanju teksta korištena je knjiga „Selidba Ramljaka“ i knjiga fra Andrije Nikića, „Događajnica BiH od 614.-1918. i arhiva franjevačkih samostana Šćit i Fojnica.