Intervju: Monika Rajić

  • Napisao/la  RP
Intervju: Monika Rajić

Monika Rajić Šesnaestogodišnja Monika Rajić, aktualna državna prvakinja u karateu u kategoriji Borbe juniorke -59 kg, rijetko koji nastup na nekom turniru ne okruni medaljom, najčešće zlatnoga sjaja. Ova vrijedna i samozatajna djevojka, od svoje sedme godine, ušla je u "svijet" borilačkih sportova i od tada, osvojila je veliki broj medalja.

Prošloga vikenda, nastupila je na dva turnira, U Ilijašu i Banja Luci, i naravno, osvojila dvije zlatne medalje. Nakon turnira, Moniku smo zamolili za razgovor.

RP: Znamo da karate zna biti i dosta grub sport, a ponekad se "zarade" i teži udarci i ozljede, cura i borilački sport?

Monika Rajić: Karate na trenutke može biti grub sport, ali on je prvenstveno vještina i nije grub ako se radi sa profesionalno i dobro uvježbanim sportašicama - curama.

RP: Koliko često imaš treninge tijekom jednog tjedna i koliko oni prosječno traju?

Monika Rajić: Treninge imam svaki radni dan, koji prosječno traju od 1,5 do 2,00 sata, a kad se pripremam za važna prvenstva, onda su ti treninzi dva puta dnevno, kao i rano jutarnje trčanje.

RP: Za svaki uspjeh potrebno je puno truda, odricanja i upornosti, a u borilačkim sportovima, možda čak i više od toga?

Monika Rajić: Točno tako. Potrebno je puno upornosti, truda, napora, prolivenog znoja i odricanja. Naime, nakon proteklog radnog i napornog tjedna, ja za vikend ne odmaram, niti se zabavljam, nego idem na natjecanja.

RP: Kako usklađuješ školske obveze s treninzima, a posebno s odlascima na natjecanja?

Monika Rajić: Ponekad je teško uskladiti školske obveze, treninge i natjecanja, ali uz dobru organizaciju sve se može stići. Budući da navečer budem umorna i preopterećena, često ustanem rano ujutro, tj. prije školske nastave i učim, te sam pored svega odlična učenica. Srećom moji profesori i razrednica imaju puno razumijevanja za mene kao sportašicu, te pravdaju moje odsustvo sa nastave kad sam na važnim natjecanjima.

RP: Uz školske obveze, treninge, putovanja i nastupe na natjecanjima, nađe li se i nešto slobodnog vremena za izlazak sa prijateljima?

Monika Rajić: Kao što sam već rekla, uz dobru organizaciju sve se može stići, pa tako i izlazak s prijateljima.

RP: Monika, osvojiti naslov državne prvakinje nije mala stvar i sigurno nije lako, ti si to uspjela. Što je sve bilo potrebno za taj uspjeh?

Monika Rajić: Postati državna prvakinja neopisiv je osjećaj, a to sam uspjela jakom željom, treniranjem i odricanjem.

RP: Kao i u svemu drugome i u natjecanjima postoje trenuci kojih se rado sjećamo, ali i oni koje bismo ipak zaboravili?

Monika Rajić: Naravno! Rado se sjećam trenutaka kad sam osvojila neke jako važne medalje, kao što su:

EKIPNA VICEPRVAKINJA BALKANA na Balkanskom prvenstvu u Herceg Novom - Crna Gora, - 3. mjesto na EUROPSKOM REGIONALNOM prvenstvu u Turskoj, - 3. mjesto na Venice Cupu u Veneciji - Italija, - 2. mjesto na Hrvatskim svjetskim igrama u Zagrebu i naravno - 1. mjesto na Državnom prvenstvu, kao i - sudjelovanje na Europskom prvenstvu u Shocy - Rusija. Željela bih zaboraviti nemogućnost odlaska na Svjetsko prvenstvo, koje se održavalo na Tenerifima u Španjolskoj, a na koje sam se plasirala titulom Državne prvakinje, ali zbog nedostatka financijskih sredstava, nažalost nisam otišla.

RP:  Osim borbi i medalja, natjecanja donose i brojna putovanja i nova poznanstva. Uz druge stvari, "prednost" bavljenja karateom je i upoznavanje drugih, drukčijih i ljudi i krajeva?

Monika Rajić: Karate je sport koji me upoznao s brojnim zemljama, prvenstveno cijelom BiH i Hrvatskom, a onda Crnom Gorom, Srbijom, Rusijom, Turskom i Italijom. Također me upoznao s brojnim ljudima, raznih rasa, nacionalnosti i tradicija, koji su sada moji prijatelji i koji me najbolje razumiju, jer imaju istu želju i san, kao ja.

RP: Nedavno si, kao reprezentativka BiH sudjelovala na Europskom prvenstvu u Sočiju - Rusija. Kakvi su tvoji dojmovi i iskustvo s jednog ovako velikog i jakog prvenstva?

Monika Rajić: Europsko prvenstvo je stvarno jedno predivno iskustvo. Sve su reprezentacije složne i navijaju za svog predstavnika, odnosno predstavnicu, ali najljepši osjećaj je kada tvoji prijatelji, točnije tvoja druga obitelj vjeruje u tebe i tvoju pobjedu. Nadam se da ću otići i na slijedeće Europsko prvenstvo i vratiti se sa medaljom.

RP: Što je za tebe karate, plemeniti sport ili puno više od toga?

Monika Rajić: Osim što je plemenit sport, karate je i sastavni dio mog života, jer ga volim i živim.

RP: Uz oca, koji je tvoj trener, tko je još zaslužan za tvoje odlične rezultate?

Monika Rajić: Uz oca, koji je moj glavni trener, podupiru me moja dva brata Marinko i Toni, koji su se, također, profesionalno bavili karateom i svi smo Majstori karatea - Crni pojas. Naravno, tu je i moja dobra i brižna majka, koja sa strepnjom iščekuje svaki moj rezultat i moli se za moj sretan povratak kući. Još me podupiru moji prijatelji, klubske kolege i pomoćna trenerica Delfina Tadić.

RP:  Živimo u vremenu interneta i tzv. društvenih mreža, koje su posebno omiljene među mladima. Uz lakšu komunikaciju, čini se da su donijele i otuđenost kod svojih korisnika. Što bi, kao mlada osoba i sportašica poručila mladima?

Monika Rajić:  Mladima bih preporučila da se bave bilo kojim sportom bar rekreativno, ako ne profesionalno, da rade na sebi i psihički i fizički, jer internet im nikad neće omogućiti ono što će sport.

na vrh članka