Prozor u vrijeme SFRJ

  • Napisao/la  RP
Prozor u vrijeme SFRJ

Pobjedom antifašističke koalicije nad snagama nacističke Njemačke u proljeće 1945. godine, završava Drugi svjetski rat  u Europi, no ne i u Rami, jer nova vlast, ovaj put partizanska, nije sve do 1947. godine u potpunosti slomla otpor "Geganovaca“, koji su čak u nekoliko navrata, nakratko zauzimali i sam Prozor.

Kako domaći partizani nisu mogli izići na kraj s "Geganovcima“, dobili su pomoć od hercegovačkih brigada, a kasnije je došla i gatačka OZN-a sa specijalnim  zadatkom da slomi otpor preostalih hrvatskih snaga u Rami.

Zapovjednik gatačke kaznene ekspedicije imao je neograničenu vlast, mogao je ubiti koga je htio, a da nikome ne odgovara, ove ovlasti on je itekako koristio. Ovakvi postupci nove vlasti nagovijestili su što čeka sve koji su živjeli u Rami, odnosno Prozoru, a nisu razmišljali isto kao i komunisti.

U poratnom vremenu franjevci sa Šćita nastavili su služenja prozorske i uzdolske župe. Kada je 29. ožujka 1946. godine uzdolska župa dobila župnika u osobi dr. Nikole Maslaća, Nadbiskupski ordinarijat je donio odluku da jedan dio prozorske župe služi uzdolski, jedan gračački, a neka sela šćitski župnik. Prozorski župljani su željeli imati svoga svećenika pa su Nadbiskupskom ordinarijatu u Sarajevu, 27. listopada 1947. godine uputili molbu s 50 potpisa tražeći da franjevci preuzmu upravu nad njihovom župom. Naime, već od 1942. godine odlaskom dotadašnjeg župnika vlč. Petra Perića, prozorska župa ostaje bez stalne pastoralne brige. Nakon smrti vlč. Petra Perića godine 1943., jedno vrijeme je župnikovao vlč. Miro Petrović, ali je malo boravio u Prozoru. U jesen 1947. godine za prozorskog župnika, došao je  vlč. Serafin Tvrtković, ali se ubrzo povukao, te je župa opet ostala bez župnika. Župni stan su zaposjeli „novi stanari“, a trošna i demolirana crkva pretvorena je u skladište za potrebe nove partizanske vlasti.

Nakon što je prozorska župa ponovno ostala bez župnika, pastoralnu brigu su iznova preuzeli fratri sa Šćita. Gvardijan fra Jerko Pavličević pokušavao je učiniti za prozorsku župu što je mogao, a mogao je malo, jer je i na Šćitu bilo problema s osobljem. U jednom dopisu fra Jerko moli Provincijalat da pokuša uvjeriti Ordinarijat kako bi Prozor konačno trebao dobiti župnika. „Žao nam je naroda“, piše fra Jerko u tom dopisu. Fra Jerko je tražio od uprave kotara Prozor da oslobodi župnu kuću, da isprazni žito iz crkve, da se župna zemlja obrađuje za potrebe župe, a ne da je obrađuje policija (tadašnja milicija) ili netko drugi. On je pisao i popratno pismo delegaciji prozorskih župljana koji su išli u Sarajevo tražiti od Ordinarijata župnika, ali sve je bilo uzalud. U pismu od 24. svibnja 1951. godine, gvardijan uvjerava Ordinarijat da u Prozoru treba biti stalni župnik: „Župnik ne bi imao neprilike, niti većih poteškoća. Budite uvjereni, i mi bismo mu pomagali“. Ordinarijat je konačno 27. lipnja 1951. godine, imenovao vlč. Petra Vidovića, prozorskim župnikom. Ordinarijat je zahvalio fra Jerki Petričeviću i franjevcima za sve ono što su učinili za prozorsku župu u doba kada nije imala stalnog župnika. Vlč. Petar Vidović stanovao je u samostanu na Šćitu, a u Prozor je išao pješice. Imao je odlične odnose s franjevcima u samostanu, tako da je soba broj 7 u samostanu dugo nosila ime „Perina soba“, jer je on tu stanovao dok mu s nije konačno nije pružila mogućnost preseljenja u Prozor. Tek je 03. siječnja 1953. godine vlč. Petar Vidović definitivno preselio u Prozor, jer mu je tada ispražnjen dio župnog stana.  

Nova vlast je na sve moguće načine nastojala umanjiti utjecaj Katoličke crkve općenito u tadašnjoj Jugoslaviji, pa tako i u župi Prozor. Od crkvene zemlje oduzet je dio, na kojem je kasnije sagrađena veterinarska stanica. Općinska uprava donijela je odluku 09. svibnja 1946. godine u kojoj je zahtijevala da se sve matične knjige zaključe 10. svibnja 1946. godine, da se vjenčanja, krštenja i umrli moraju najprije prjaviti kod državnog matičara pa tek onda upisati u crkvene matice. Katolički vjeronauk do 1947. godine, bio je prisutan u svim školama, kada je izbačen iz nastavnog plana i programa.

Kako je odmicalo vrijeme od ratnih strahota, župljani su nastojali živjeti što dostojanstvenije, a kako nisu svi bili članovi komunističke partije, što je bio preduvjet za dobivanje istaknutijih radnih mjesta i napredovanja u službama, dio njih odlazi na „privremeni rad“ u zapadnoeuropske zemlje, kao što su Njemačka, Austrija, Švicarska i dr.

Oni ljudi župljani koji nisu otišli u inozemstvo, pokušavaju i nalaze posao u lokalnim poduzećima poput GP „Gradina“ i dr. Sama župna zajednica vapila je za novom i lijepom crkvom, (ali i za novom župnom kućom), jer tadašnja nije zadovoljavala kriterije brojčanog stanja vjernika, kojih je iz godine bilo sve više. Nova, a po redu, četvrta, odnosno sadašnja crkva započinje svoj život s godinom 1963. kada je s njenom gradnjom zajedno s župljanima započeo tadašnji, vrlo sposoban i marljivi župnik vlč. Vlado Jurjević. Gradnja je trajala pet godina, a kada je sve završeno, crkva je bila posvećena presvetom Srcu Isusovu na dan 1. listopada 1968. godine. Župnik Vlado Jurjević je 1972. godine sagradio i filijalnu crkvu u Lugu koja je posvećena sv. Josipu, od novca koji je dobio od prodaje crkvenog zemljišta na kojem je danas zgrada osnovne škole u Prozoru.

Osim što je dokazao svoje kvalitete vlč. Vlado Jurjević, dokazao je se i kao dobar duhovni pastir, ali i kao hrvatski domoljub, koji je poticao svoje župljane da naseljavaju sam grad Prozor. Oni su to potpuno prihvaćali. Hrvati u Prozor počinju dolaziti sedamdesetih godina, kada zarađenim novcem u tuđini počinju kupovati zemlju u gradu i ondje graditi kuće.

Radove na današnjem župnom uredu započeo je tadašnji prozorski župnik vlč. Mijo Nikolić, 1986. godine, a gradnja je završena 1991. godine.

Izvor: Arhiva župe Prozor i diplomski rad M. Rumbočića

na vrh članka