Prozor u vihoru 2. svjetskog rata

  • Napisao/la  RP
Prozor u vihoru 2. svjetskog rata

Proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja 1941. godine, Prozor kao i cijela BiH ulazi u njen sastav. NDH je u administrativnom smislu bila podijeljena na 22 velike župe. Prozor tj. cijela Rama pripala je župi Pliva – Rama sa sjedištem u Jajcu.

Teritorij NDH bio je podijeljen još i u dvije interesne zone između Njemačke i Italije. Prema ovoj podjeli Prozor je potpao pod talijansku zonu. Hrvatski narod je s oduševljenjem prihvatio i pozdravio uspostavu „svoje“ države. Hrvati, a u manjem broju i ovdašnji muslimani nisu se ustezali ići u hrvatsku vojsku, jer su mislili da će tako zaštititi i svoja ognjišta, ako dođe do kakvih nevolja. U Prozoru su živjeli Hrvati i muslimani. Srbi su činili neznatnu manjinu, nekoliko državnih namještenika i obitelji Žarkovića i Vasića. U Prozoru su bile i dvije židovske obitelji Kraus, koja je 1880. godine doselila iz Osijeka. Srećom, prilikom uspostave nove vlasti ni jednom se Srbinu nije ništa dogodilo, a Židovi su otišli u inozemstvo. Nakon proglašenja NDH, bila je uspostavljena „hrvatska straža“, skupina dragovoljaca koja je razoružavala vojnike Kraljevine Jugoslavije što su vraćali kući.

No nakon kratkotrajnog veselja i snova o ljepšoj budućnosti nad cijelu Ramu nadvili su se oblaci ratnoga vihora koji je itekako pogodio ovaj kraj. Uskoro je u Prozoru osnovan partizanski odred koji je u većini bio sastavljen od muslimana.

Koncem svibnja 1942. godine Prozor je napustila talijanska posada, a na njezino mjesto došla je jedna ustaška satnija „željezničke vojnice“ koja je trebala osigurati mir kojeg su narušavali razne skupine naoružanih ljudi, partizani itd. Nakon što je 13. srpnja 1942. godine, I. i II. partizanska proleterska brigada preuzeli Prozor od ustaša, u neravnopravnoj borbi zauzela je 14. srpnja 1942. godine, franjevački samostan na Šćitu. Tijekom borbi između partizana i ustaša najviše je stradala crkva koju su partizani spalili do temelja. Ovdje trebamo posebno spomenuti prozorskog župnika Vlč. Petra Perića, koji je pobjegao ispred partizanskih postrojbi prema Uskoplju jer se bojao partizanskih prijetnji koje su mu oni slali. Pastoralnu brigu o vjernicima preuzimaju franjevci sa Šćita.        

Partizani su u Prozoru nastojali uspostaviti svoju vlast i povjerenje, mjesnog pučanstva, a posebno kod Hrvata, koji su imali rezerviran stav prema „narodnoj vojsci“. U ovome vremenu nekoliko je puta bombardiran sam grad od strane talijanskog, ali i hrvatskog ratnog zrakoplovstva, koje je u namjeri da nanese što veće gubitke partizanima, uništavala i imovinu, ali i živote nedužnih stanovnika Hrvata i muslimana.

Početkom mjeseca listopada 1942. godine, Talijani pokreću vojnu akciju pod nazivom „Operacija Alfa“ u namjeri protjerivanja partizana iz ovoga kraja. U tom njihovom pothvatu pomažu im i četnički odredi iz istočne Hercegovine, koji su u vremenu od 08. do 10. listopada 1942. godine ubili preko 1 000 stanovnika ondašnjeg kotara Prozor. Kako su talijanske postrojbe bile smještene u samome gradu, u njemu četnici nisu počinili nikakve zločine, ali su zato nastradala okolna naselja.

Nakon povlačenja četničkih odreda, Talijani su čuvali Prozor, dok su se partizani počeli javljati u okolnim ramskim selima. Godine 1943. točnije od 13. do 15. veljače, vodila se teška bitka za Prozor između talijanske 259. divizije Murđe, koja je doživjela potpuni poraz pred pripadnicima I. proleterske brigade, koju su u većini činili Dalmatinci.  Nakon ove bitke koja je poznata pod nazivom „Bitka za ranjenike“ u župi Prozor ostala je samo pustoš, siromaštvo, glad i tifus koji je dodao sol na rane ovdašnjih ljudi koji se nisu bili oporavili od posljedica raznih pohoda različitih vojski.

U Prozoru je ostala ugor crkvica i u njoj se mogla slaviti misa kad je padalo, ali bila je tijesna, a k tome demolirana, pa se misa kad je bilo lijepo vrijeme slavila pred crkvom. Iza mise pojedine bi obitelji pozivale svećenika na objed, ali su se neprestano mijenjale, tako da bi teret spremanja bio ravnomjerno raspoređen. Svećenik nije išao kod pojedinih obitelji u kuću, nego bi domaćica pripremljeno jelo donijela u torbi k crkvi.

Godine 1944. dolazi do formiranja „Ramske milicije“, u narodu poznatije pod nazivom „Geganovci“, po njezinom zapovjedniku Stipici Sičaja, koji je imao nadimak „Gegan“. Pripadnici ove vojne formacije nosili su ustaško znakovlje, ali njihov cilj nije bio propagiranje ustaške odnosno fašističke ideologije u ovome kraju, nego obrana obiteljskih domova od nasrtaja od svih onih vojski koje su htjele nauditi hrvatskom narodu u Rami odnosno Prozoru. Ipak će kasnije ovaj kraj dobiti od komunista neizbježnu oznaku „ustaškog legla“ kojeg je pod svaku cijenu i svim sredstvima trebalo uništiti

Marinko Rumbočić

na vrh članka
×

Sign up to keep in touch!

Be the first to hear about special offers and exclusive deals from TechNews and our partners.

Check out our Privacy Policy & Terms of use
You can unsubscribe from email list at any time