Svjedok operacije "Neretva 93“ - Vidimo se u Prozoru

  • Napisao/la  RP
Svjedok operacije "Neretva 93“ - Vidimo se u Prozoru

U petak 14. rujna, navršit će se 25 godina od ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika, kojega su na Uzdolu počinili pripadnici tzv. A BIH u sklopu operacije „Neretva 93“. U tijeku priprema napadnih djelovanja na hrvatske prostore u operaciji „Neretva 93“, u rujnu 1993. godine, Glavni štab tzv. ABiH, angažirao je Šefku Hodžića, novinara „Oslobođenja“ da prati pripreme i tijek operacije i o njoj radi izvješća na dnevnoj bazi.

Ono što je spomenuti novinar zapisao, nekoliko godina kasnije objavljeno je u „Oslobođenju“ kroz feljton od dvanaest nastavaka pod nazivom „Svjedok operacije Neretva 93“.

Nakon skoro 23 godine čekanja, podignuta je optužnica protiv Envera Buze za ratni zločin na Uzdolu kojega je 14. rujna 1993. godine počinila postojba kojoj je on bio zapovijednik. Iako je sadržaj spomenutog feljtona dobrim dijelom friziran, usporedimo li ga s događajima onakvima kakvi su točno bili i dokumentima HVO-a, puno toga biti će jasnije. Unatoč brojnim dokazima, za podizanje optužnice trebalo je „samo“ 23 godine. S obzirom na dosadašnje iskustvo, optuženi vjerojatno neće dočekati kraj suđenja i izricanje presude, jer sada ima 71 godinu.

Operacija je započela na prostoru Rame, na Crnom vrhu, gdje je praktično i završila. Osim ratnih zločina u Grabovici, potom Uzdolu i dva dana kasnije na Hudutskom, u vojnom ili strateškom smislu na ramskom području nije postigla gotovo nikakav učinak.


Vidimo se u Prozoru

O našoj ofanzivi do Neuma mnogo se priča, a ona nikako da krene. Već je isticao i rok kad je trebalo da se završi, a nije ni počela. Gladan, svratih u Komandu u Donjoj Jablanici. Dođe i Sefer. Gladan i on. Donesoše nam salatu od paradajza. Jeli smo iz istog tanjira. Pitao sam ga zašto kasnimo.

- Vršimo završne pripreme - kaže on. - Sad rješavamo neke nesporazume u Konjicu, prije svega između Salke Gušića i dr. Safeta Ćibe. Ćibo hoće da vlada i da se miješa u Armiju, umjesto da je logistička podrška vojsci.

- Sefere, čuo sam više varijanti o obimu ofanzive - rekao sam mu. - Čak da se ide od Neuma. Šta je istina u tome? - Ovo je naša najveća operacija - kaže Sefer. – Ako uspije, potpuno će izmijeniti stratešku situaciju u našoj zemlji. I predsjednik Izetbegović će u pregovorima prvi put imati jake adute.

Uoči bitke

Nedjelja, 12. septembra. Jutro. Sefer Halilović s pratnjom, dr. Ćibo i ja krećemo ka Dobrom Polju i Voljevcu. Svratismo u Neretvicu kod Hase Hakalovića. U Dobro polje ide Haso jer se gori već nalazi jedan njegov bataljon koji će učestvovati u bici na prozorskom pravcu. Sefer skrenu pažnju Hasi i bezbjednjaku da paze kome prodaju

municiju, jer se „lako može dogoditi da ta municija završi u jezeru kako bi se oslabila naša armija“.

Kako je u Seferovim kolima uz njegovu pratnju bio i dr. Ćibo, bilo nam je tijesno i ja sam se do Dobrog Polja vozio s Hakalovićem. - Je li moguće ono što Sefer reče da netko ovdje kupuje municiju i baca je u jezero - pitao sam Hakalovića, iznenađen onime što sam čuo od Sefera.

- Moguće, moguće - kaže Haso. - I ja sve hapsim tko god shorovani po Neretvici bez odobrenja.

Stigli smo u Dobro polje. U blizini Komande Samostalnog bataljona Prozor borci iz Neretvice podigli šatore. Ima ih mnogo i pjevaju pjesme o Neretvici, pjevaju i borbene. Počastili su nas sirom i još mlakim hljebom. I to je bio najljepši obrok koji sam pojeo za vrijeme operacije. Išli smo od šatora do šatora, a Sefer i Hakalović razgovarali su s borcima i komandantima. Tu je bio i poznati ratnik iz Neretvice Seid Padalović, zamjenik komandanta ovog bataljona. Dosta boraca Neretvice bilo je u šumi iznad logora i zvali su Sefera da dođe njima. Otišli smo i do njih. Okretali su dva janjca na ražnjevima. Jedan ražanj je već bio gotov, a drugi su tek bili stavili. Uzesmo po zalogaj, dva mesa. To su bili jedini ražnjevi koje sam vidio za vrijeme operacije „Neretva ‘93“. Ali...

Dvadesetak dana kasnije, taj jedan pečeni i drugi nedopečeni ražanj skočiše mi na nos. Kad je izbila „afera Sefer“, koja je zbog većeg efekta i uvjerljivosti povezana s obračunom s Cacom i Ćelom i ja sam kao novinar koji je pratio „Seferovu ofanzivu“, pao u nemilost. „Smijenjen“ sam s prve linije, odnosno zabranjeno mi je izvještavanje

s ratišta. (Ta anatema trajala je šest mjeseci, do mog dramatičnog putovanja u Goražde.) Umjesto mene, Komanda Prvog korpusa akreditovala je kolegu Đuru Kozara.

Taj potez odgovorni ljudi Prvog korpusa obrazložili su - kako sam ja, zajedno sa Seferom, bio u Hercegovini. Nikakve borbe nismo vodili, nego okretali ražnjeve, a ja uz ražnjeve izmišljao bitke i kote i obmanjivao javnost. Naravno, tada je Jablanica bila „daleko“ kao sada Foklandi. I sada mi je krivo što nisu spomenuli onaj prekrasni sir i topli hljeb. Ali kakav bi to bio efekt da su rekli: „Ništa nisu radili nego jeli sir I hljeb i izmišljali bitke i kote…“

Ali vratimo se na Dobro polje i u 12. septembar ‘93. godine. Od boraca iz Neretvice s Enverom Buzom, komandantom Prozoraka, odemo do njegovih boraca koji su se raspodijelili po visoravni i vježbali gađanje. Borci su prekinuli gađanje i okupili se oko Sefera i Buze.

"Više vam nemam šta reći“

Sefer im je održao kratak i efektan govor. Rekao im je samo: ‘Vi ovaj zadatak morate izvršiti. Vi morate osloboditi Vilića guvno i Makljen, a onda i Prozor. Više vam nemam šta reći.’ Produžili smo u Voljevac do boraca Drugog bataljona 317. Brdske brigade iz Gornjeg Vakufa. Sa njima je bila i jedna jedinica Fočaka, koji su se borili

na Proskoku, na Igmanu. Borci su se postrojili na jednom proplanku pored rječice. S njima je bio i komandant 317. brigade Enver Zejnilagić. Sefer je i njima održao kratak govor.

 - Možemo li da uradimo ovo što se od nas očekuje - pitao je Sefer pred strojem.

- Možemo! - odgovorili su u glas borci. - Pa, hoćemo li u ofanzivu? - Hoćemo! –

Vaš zadatak je da sutra oslobodite Crni vrh - rekao im je Sefer. - Sa vama idu i borci Neretvice. Sefer je smatrao da treba još da se sastane sa borcima i komandantima Prozorskog bataljona i Neretvice. I zato smo se odmah vratili na Dobro polje. Pred komandom Prozorskog bataljona Sefer je ponovno održao govor borcima Prozora i Neretvice. Govorio je o značaju ove naše prve ofanzive. A onda je dodao da se ova ofanziva, koja počinje sutra, „slučajno podudara sa datumom kada sam, prije dvije godine, 13. septembra ‘91., počeo sa prijateljima tajno da organizujem Patriotsku ligu“. Ta podudarnost datuma kasnije, u intervjuu sa Seferom, on je naveo da je JNA napustio poslije 13. septembra ‘91., odnosno 18, 19. ili 20. septembra ‘91. I nakon više dana provjere, uključio se u rad PL. Dakle, nije baš na „sutrašnji dan kad počinje ofanziva“. Kad je Sefer završio govor, nakratko je zavladala tišina. A onda je jedan od boraca viknuo: „Živio drug Tito!“ Svi smo se nasmijali.

Budući šehidi

A Nail Hero, borac Prozorskog bataljona, sve nas je zabavljao šalama. On je počinjao pjesme koje su prihvatili njegovi suborci. A pjevali su o Aliji, Seferu i Buzi. Prozoraci, koji su pjevali nasuho, natpjevavali su se sa borcima Neretvice koji su bili stotinjak metara dalje i šili ih u pjesmi, jer su imali harmoniku. Otišao sam do pjevača iz Neretvice.

- Mi smo budući šehidi iz Klisa - kaže harmonikaš Muharem Veljković. I oni su pjevali pjesme o Aliji, Seferu i Hasi, ali i o rodnom Klisu. Kada su podignuli šatore i krenuli k Voljevcu, gdje smo trebali učestvovati u bici za Crni vrh, na kamionima su zapjevali pjesmu: „Probudi se balijo, ubio te Bog. Hajdemo u Prozor, jebo babu svog“.

Rastajući se od njih Sefer im je rekao: „Vidimo se u Prozoru“. Bio je to dan kada ulazak u Prozor s oslobodiocima nije izgledao samo kao san. I ja sam planirao da sa njima uđem u Prozor. Ali Vehbija Karić, kog je Sefer odredio da komanduje ovim pravcem napada, rekao mi je danas u Voljevcu da se u prvoj fazi napada ne planira oslobođenje Prozora, nego u drugoj fazi, koji dan kasnije. Odlučio sam zato da sutra pratim bitku na južnom dijelu bojišta prema Mostaru. Vraćali smo se sa Dobrog polja. Već je pala noć. Bili smo oduševljeni motivacijom boraca za borbu i uzbuđeni zbog svega onog što će se od sutra događati na ovom dijelu ratišta. Bila je to najsretnija noć u operaciji „Neretva ‘93.“

Prva ofanziva

- Do sada nije bilo veće operacije od početka rata - kaže Sefer. - I ovo je, ustvari, naša prva ofanziva. Jer ujutro će planuti front od Bugojna do Mostara. Računali smo da će u sutrašnjoj ofanzivi učestvovati možda pet hiljada boraca. Na Vilića guvno napadaju borci Operativne grupe Zapad iz Bugojna. Na Crni vrh idu borci Neretvice, Gornjeg Vakufa i četa Fočaka, pa Prozoraci između Vilića guvna i Makljena. A na južnom dijelu fronta idu neke jedinice Šestog korpusa ojačane borcima iz Sarajeva I kompletan Četvrti korpus. A to je mnogo jedinica, malih i velikih. U Jablanici naše oduševljenje splasnu. Saznali smo da telefonske linije nisu razvučene gdje treba i da sutra naši ne napadaju prema Mostaru, nego dan kasnije.

Zašto Buza nije krenuo

U ponedjeljak ujutro 13. septembra ‘93. godine počela je operacija „Neretva“. Upravo to jutro Sefer je od komandanta Delića dobio onaj telegram u kome Delić naređuje sužavanje operacije jer njen obim smatra nerealnim. Vidjeli smo i kako je Sefer reagovao („Sužiću mu, jašta ću!“). Te granate su bile znak da su naši krenuli na sjeverozapadnom dijelu bojišta, odnosno prema Crnom vrhu, Makljenu i Vilića guvnu. Krenuli smo prema Dobrom polju i Voljevcu. U neko doba čuli smo potmule, ali poslije sve jasnije i bliže detonacije. Kada smo stigli pred Komandu Samostalnog prozorskog bataljona, iznenadili smo se kada smo na ledini iznad barake ugledali prozorske ratnike. Izležavali su se i sunčali. Tu bješe i onaj Hero što nas je sinoć zabavljao.

- Što ćeš ti tu, što nisi na ratištu? - upitao je Sefer Heru. - Čekamo naredbu! – veli Hero. Tada saznamo da Buza sa svojim Prozoranima jutros nije krenuo u borbu, a da borci iz Gornjeg Vakufa i Neretvice jesu. Prozorani od jutros, eto, leže i osluškuju borbu koja se vodi na Crnom vrhu.

„Neko nekog farba“

Stigao je i Enver Buza, komandant Prozorana, i još u hodu kaže: Meni ništa nije jasno. Ovdje neko nekoga farba. Ja sam tek jutros u četiri sata dobio gorivo, a do tada sam imao samo dva litra. A rekao sam da bez goriva ne idem u akciju. Sefer je pozelenio. Ali suzdržao se da bilo šta Uzi kaže pred njegovim borcima. „Tko li ga je ovdje doveo?“, procijedi kroz zube Sefer prolazeći kraj mene. Stiže i Braco Fazlić, zamjenik komandanta Šestog korpusa. Sefer ode sa Buzom u Komandu Bataljona. Pitao sam Fazlića tko je postavio Buzu za komandanta Prozorana.

- Ja sam ga postavio. Buza je jako dobar čovjek i sposoban komandant - kaže Fazlić. Odmah sam mu povjerovao. Jer dugo sam poznavao Fazlića, još dok je bio načelnik Štaba 6. brdske brigade u Sarajevu, a malo sam i za ta dva dana upoznao i Buzu. Iako su fizički bili potpuno različiti, njih dvojica su po mnogo čemu bili kao braća blizanci. Na isti način su se šalili, na isti način pravili aluzije, upotrebljavali igre riječi. Prvog dana, kada sam pravio intervju sa Buzom i kad sam počeo sa pitanjem: „Recite mi, kako ste…“ i malo zastao, Buza je odmah „uskočio“ kontrapitanjem: „Dobro, kako ste vi?“ Takva kontrapitanja mi je u ratu postavljao i Fazlić.

“Nisi izvršio zadatak!”

Mi smo krenuli ka Voljevcu, a Sefer je rekao Fazliću i Buzi da dolje kasnije dođu i oni. - Tko je njega poslao ovamo? - opet se pitao Sefer, i dalje ljut na Buzu. – Ovo mu je četvrti put kako izdaje, četvrti put ne ide u akciju prema dogovoru. I zašto će on baš među Prozoranima, a nije iz Prozora? Sefer dodaje kako je na početku rata Buza bio u HOS-u i iz toga izvlači svakakve zaključke. Nekoliko puta sam se nagonio da kažem Seferu da je Braco Fazlić postavio Buzu za komandanta zato što su sličnog duha, ali sam odustajao jer sam znao da će to u ovako naelektrisanoj situaciji izgledati i smiješno i neuvjerljivo.

Crni vrh gorio je od detonacija i pješadijske borbe. Stigli smo u Voljevac po kome su, takođe, šarale granate. U Komandi Drugog bataljona 317. brigade iz Gornjeg Vakufa bili su Vehbija Karić, Zicro Suljević, Rifat Bilajac, Haso Hakalović i Enver Zejnilagić. Oni Seferu saopštiše radosnu vijest: naši na Crnom vrhu veoma dobro stoje. Oslobodili suvažnu kotu Gvozd i idu dalje. Ali svi su bili ljuti na Buzu koji „ponovno nije krenuo“.

Sefer kaže Suljeviću da večeras on ide s Prozoranima jer ne vjeruje da bi i večeras Buza krenuo ako neko od nas ne bi bio s njim. Suljević bez pogovorno pristade. Zamolio sam Envera Zejnilagića, komandanta 317. brdske brigade, da mi nađe nekog borca i da s njim idem na Crni vrh i pratim bitku.

- Kakav sad Crni vrh - kaže Zejnilagić. - Treba mi četa da te živa do Crnog vrha dovede. Vidiš da je na Crnom vrhu džehenem. Karić veli Seferu da ima za njega telegram od Delića. - Znam, dobio sam ga - kaže Sefer. - Mi idemo po planu.- Ma, bez veze… Sužavanje operacije ne dolazi u obzir - dodao je Karić.

 Stigli su Buza i Fazlić

- Nisi izvršio zadatak! - oštro je rekao Sefer Buzi. - O tome ćemo kasnije razgovarati. Ali večeras moraš hitno krenuti na svoj pravac. S tobom ide i Zicro Suljević. Buza je rekao da nije mogao da krene u akciju bez goriva jer kako bi bez goriva prevozio ranjenike. - Mogao si i mene da obavijestiš da nećeš krenuti - veli Zejnilagić. - Dragocjen bi mi bio još jedan dan izviđanja.

Svi smo otišli u centar veze, u prizemlju zgrade u kojoj je bila smještena Komanda Bataljona iz Voljevca. Pratili smo bitku koja se odvijala po planu. Ali u neka doba sa Crnog vrha stiže šifrovana vijest da je poginuo Seid Padalović, zamjenik komandanta bataljona brigade „Neretvica“. Direktno je pogođen u glavu i na mjestu je bio mrtav.

Hakalović kaže kako je Padalović izuzetno bio hrabar, „duša“ Bataljona iz Klisa. Seid je, veli, znao voditi ljude koji su mu vjerovali. Bio je jedan od prvih organizatora otpora u Neretvici. Na početku rata bio je komandir Izviđačko-diverzantskog voda. Učestvovao je u mnogim bitkama od Neretvice do Jablanice, Prozora, Mostara, Igmana, Sarajeva…

Uvijek je od saboraca zahtijevao da budu korektni prema zarobljenicima. Sinoć je Padalović bio sa nama na Dobrom polju. Išao je sa Seferom i Hakalovićem od šatora do šatora, od jedne do druge grupe boraca… Sad ga mrtvog saborci nose niz Crni vrh na kome se i dalje vode žestoke borbe. Za deset dana trebalo je da navrši 29 godina.

Predveče na IKM u Voljevcu nove neprijatne vijesti. U bici na Crnom vrhu naši borci su naišli na minsko polje. Bilo je mrtvih i ranjenih. Pred tim minskim poljem borci su zastali. Druga neprijatna vijest: HVO napada sa tenkovima sa boka, koji je nezaštićen jer Prozorani nisu krenuli i zatvorili taj pravac. HVO tuče iz tenkova ne samo naše na Crnom vrhu, nego tuku i Voljevac. Enver Buza, Braco Fazlić i Zicro Suljević, koga je Sefer natovario Buzi na leđa, otišli su prema Dobrom polju. Sreća po Buzu, otišli su prije nego su borci sa Crnog vrha snijeli šehide. Kad se spustilo veče i mi smo krenuli prema Dobrom polju. Sad je bilo jasno da je ishod bitke za Crni vrh neizvjestan i to isključivo krivicom Prozorana koji nisu krenuli na svoj pravac. Odnosno, krivicom njihovog komandanta Buze. - Buzi ne gine metak u čelo. Njemu će suditi vojni sud - kaže Sefer. Kako su Buzi prijetili Seferovi pratioci, on im je rekao: „Vi se u to ne petljajte, ja ću s njim razgovarati kako ja znam. Vi samo pripazite na okolinu.“

“Garavi bataljon“

Na Dobrom polju Sefer Halilović je dugo razgovarao sa Buzom i komandirima četa Prozorskog bataljona. Za to vrijeme borci Prozorskog bataljona pod punom ratnom spremom stajali su na proplanku iznad barake u kojoj je Sefer držao sastanak sa njihovim starješinama. Borci su se nagaravili i sami se prozvali “garavi bataljon“. Neprekidno su pjevali pjesme i izgovarali tekbire. Svi oni bili su prognanici i maštali su o povratku u Prozor. Malo ko od njih nije doživio tragediju u porodici. Sa mnogima od njih sam razgovarao čije sam nesretne ili tragične sudbine zabilježio.

Bila je zvjezdana noć, bez mjeseca i samo sam mogao da vidim njihove siluete.

A kad bi neko otvorio vrata barake u kojoj je gorjela vatra, vidjela su se i njihova nagaravljena lica. Pred ponoć Sefer je završio sastanak sa Buzom i komandirima četa I vodova, izišao je među borce i kratko im se obratio: „Zbog vas, zato što niste krenuli jutros u akciju, čitava operacija može da propadne. Ustaše su krenule u kontraofanzivu na borce Neretvice i Gornjeg Vakufa, upravo s one strane gdje je trebalo da vi napadnete.“

Ispratili smo Prozorane na front. Borci su se udaljavali pjevajući i tekbirajući. Nekoliko žena, koje su bile u komandi, plakale su… Produžili smo prema Jablanici. Jer sutra treba da počnu borbe prema Mostaru. Iako sam sinoć mislio da ću danas poslati prvi, efektni izvještaj o početku naše ofanzive od Bugojna do Mostara, redakciji nisam ništa poslao.

Nastavit će se...

na vrh članka