U retrovizoru: Vran planina

  • Napisao/la  RP
U retrovizoru: Vran planina

Prof. dr. Josip Fleger u Napretkovom hrvatskom narodnom kalendaru iz 1936. objavio je tekst Vran planina. Autor priloga, rođen je 3. travnja 1896. u Sarajevu. Studirao je medicinu u Beču i Pragu. U Sarajevu je radio kao šef dermatovenerološke klinike. Bio je suosnivač podružnice HPD "Bjelašnica" i njen predsjednik od 1928. do1941. godine.

Bio je plodan pisac, dobar predavač, kao i vrstan fotograf. Pisao je za časopis Hrvatski planinar, Napretkov kalendar, te bio suradnik u izdavanju Vodiča po planinama Bosne i Hercegovine. Umro je u Sarajevu 5. kolovoza 1966. godine. U nastavku donosimo tekst prof. Flegera o Vran planini.

Kad god sam kao planinar hodao prostranom i zanimlji­vom čvrsnicom, ni jesam se nikada mogao oteti zamamnom osje­ćaju, što ga je u meni budila susjedna Vran planina. Odakle god pogledamo s grebenova Velike Čvrsnice, Vilinca ili Muharnice prema sjeveru, odasvud vidimo ovu sumornu planinu, kako se diže iz svog razmjerno niskog podnožja. U cijelosti naliči ona namještenoj kazališnoj kulisi s oblikom kusatog cunja ili piramide, čiji je vrh u gornjoj trećini odsječen. Takav nam se Vran pokazuje sa svake strane, pa i s ravne Ljubuše pla­nine, samo s tom razlikom, što su mu stjenovite padine ovdje iskićene šumom, pa mu daju dosta života i svježine.

Na južnim padinama, okrenutim prema Čvrsnici, usjekle se žljebaste vodo­derine, kao rebra u iskidanom tijelu, pa se spuštaju u kosom nagibu prema podnožju, što ga čini Dugo Polje,koje dijeli ova dva planinska sklopa. U podnožju tih žljebova nagomilali su vijekovi velike količine sručenog kamenja, koje je jednako sivo kao i sami ti žljebovi tako, da se nigdje na toj plohi ne zapaža ni najmanji trag krvave boje ranjenog vapnenca. Takav je Vran u cijelosti svojoj: siv, sumoran i starodrevan. Pa sve kad i ne bi bilo narodne predaje o hajduku Mijatu Tomiću, čiji je život i djelovanje tako usko spojeno s imenom ove planine, ostavljao bi Vran u nama samim svojim izgledom dojam veli­čanstvene zbilje.

Na domaku su gotovo tri stoljeća, kako je Mijat sa svojom družinom ovdje živio i na Vranu nalazio zaštitu u brojnim špiljama. Nije to jedini razlog, što je on ovu planinu odabrao. Bio je i smještaj ove planine od odsudne važnosti. Vran stražari nad ravnom Ljubušom planinom, zelenim Duvanjskim Poljem kao i nad Poljem, koje ga dijeli od čvrsnice. Mijatovo četovanje veže narodna pjesma s udaljenim predjelima Herceg-Bosne počevši od Sokoca na Romaniji planini do ravne Posavine, od pitome Vranice planine do Lipeta na južnim obroncima Prenja. No najviše je njegovo djelovanje vezano na područje između sela Doljana do Duvanjskog Polja. Tu je i danas njegova Jabuka livada, radi koje se odmetnuo u hajduke. Tu su i danas Doljani s jednim jedinim kamenom, na kog narod predajom ukazuje, kao na ostatak kuće Ilije Bobovca, Mijatova kuma, koji ga na vjeru izdade. Na tom razmjerno uskom području, u čijem se središtu uzdiže ponosni Vran, živi Mijat još i danas na dvojak način: i u nazivima vrela, pećina i jama, i u narodnoj predaji, koja ga je u pjesmi opjevala kao predstavnika narodne borbe za narodno pravo, što je lijepo izraženo u ovom odgovoru Mijata paši Sehidiji:


»Turski zulum, doteščao raji,
Bog visoko, a car je daleko,
nitko nama pomoć ne imade.
Pa ja odoh potražiti pravde
u bogaze i tijesne klance,
gdjeno sude gorske kosovice,
pa sam Turke sudit naučio,
ponajbolje Suzicu kadiju.«

U području povjesnih hrvatskih župa »triju polja«, uzdiže se Vran narodnom ličnošću Mije Tomića nad sve planine i to je razlogom, zašto na toj planini ne gledamo običnim planinar­skim okom prirodu, koja bez suze i riječi stvara i razgrađuje. Pa ipak je i bez toga ova planina vrijedna pažnje. Pod sušnim obroncima pružilo se Dugo Polje,koje počinje na istoku sedlom Vratima.Ispod njih pitomo Dragajce,uzor pitomih košanica, s travom sitnom i gustom, ali koja nikad ne naraste više od dva, do tri prsta. Zanimljivo je gledati kosce, kad šišaju tu nisku travu. Sitni su otkosi i posebni je zamah. Odatle prema zapadu suzilo se polje podno Vrana i na uzvisini Lipovcazbili se bogumilski stećci kao ovce.

Na njima ima relijefa, koji pokazuju prizore iz lova i kolo. Prate nas pojate prekrivene slamom i stanovi građeni od dasaka. Cijelim pod­nožjem unaokolo planine porazbacane su ove kolibe u dosta velikom broju. Na planini ih zato nema, jer je bezvodna, a nijesu ni potrebne, kad se za 2 sata može sitni hajvan istjerati na pašu. U tim pojatama prezimi dio krupnog blaga, jer se sve sijeno ne može snijeti kućama u daleka sela Rakitna, Posušjaili Raške Gore. No težaci iz sela Doljanai Sovicasnose zimi svaki drugi ili treći dan saonama to sijeno u svoja sela, da polažu stoci. Stanovi se pri silaženju s planine raskuju i daske slože, da ih ne bi zimski vjetrovi i smetovi polomili.

Usput pod obronkom Vrana, a nedaleko od seoskog puta, ima poveća pećina, koju narod zove Mijatovom. Teško da se on u njoj skrivao, jer je kraj puta, a na planini ima ih kojih četrdeset. Sve su one Mi jatove, a sigurnije su i zgodnije. Pro­šavši neravne brežuljaste nanose u polju zvane Badnji,mije­nja se potpunoma slika ovog visokog planinskog polja, položenog između ova dva, tako velebna, planinska sklopa. Tu se otvara nenadani vidik na Ivan Dolac,najnižu i najzapadniju uvalu Polja,zatvorenu visokim stjenastim padinama Blidinjskog Jelenka (1806 m) u sklopu čvrsnice, onda niskim i zadeljenim glavicama Sesaruše (1364 m) i konačno Borovom Glavom,tim izdankom šumom obraslog Modruškog Gvozda (1686 m) u sklopu Vran planine. U toj lijepoj kotlini zrcali se u zelenilu svojih ravnih obala plavkasto siva površina velikog Blidinjskog Jezera(1183 m).
Široko je oko jedan i po, a dugo oko dva kilometra, no njegova se površina s proljeća znatno proširi. Premda nije duboko, žive u njem tri vrste riba, koje je opisao kustos V. Ćurčić. Lijepo ga je gledati od svakud, i s Vrana i s Kuka (1776 m) pod velikočvrsničkim grebenom. No među rijetke slike krajobraza spada pogled s njegovih sjevernih obala na kukove Velike čvrsnicei Jelenak.Ne zaostaje za ovim ni po­gled s podnožja Jelenkana najbliži vrhunac Malog Vrana (2017 m).
Da nije ovaj kraj udaljen 9 sati hoda od Jablanice, odnosno da je taj kraj vezan cestom, bez sumnje bi spadao među rijetke turističke znamenitosti.
Zapadnu granicu planine čini dugi klanac zvan Grla,kojim je Vran odijeljen od Lip planine.Tih 7 km ovog klanca, odulji se znatno.
Na izlazu Grla u Duvanjsko Polje leži na lijevo selo Kondoru, a desno selo Lipa. Tu je veliki stećak, zvan Markov ka­men, a o čijem postavljanju ima u narodu ova izreka: »Vukla Marta na brata Marka, miseca veljače, preko brda Svi njače, vuklo sto volova, zaklala sto ovnova.« S Duvanjskog Polja pe­nje se predgorje Vrana na visoravan Ljubuše planine, koja je prekrivena brojnim vrtačama. Ovaj goli i izrazito kraški teren oživi tek kod Trebiševa, visokog kraškog polja u sjevernom predgorju Vrana, gdje se nalazi lijepa bogomilska nekropola, U njoj je po narodnoj predaji živ spaljen Ilija Bobovac. Odatle prema istoku počinju lijepe šume, a iza njih se ova valovita visoravan ruši Pasjim Stijenama(1689 m) u duboku dolinu Doljanke kod sela Sovica. Kroz ovo selo vodi lijep put u Ramu na Kovačeve njive.
Ne mogu sigurno reći, da li je ljepše ovo predgorje Vrana ili sama njegova visinska ploča. Ona se sastoji iz niza vrhunaca,, oko i preko 2000 m visokih, između se odijeljenih dolovima raznolikih pravaca. Ti vrhunci su položeni uglavnom na ivici ovog odsječenog čunja, pa daju Vranu naročitu sliku. Iznad kotline Ivan Doca strši Mali Vran (2017 m), čiji se greben protegao prema zapadu nad Duvanjsko Polje, i tu završava vr­hom Duvanjskog Vrana(1961 m). S njega se vide sve poje­dinosti navedenog polja, sva sela i livade, tako jasno kao na dlanu. Svi su vrhovi ovog lanca kao i ostalih skupina obrasli tamnom klekovinom, koja prekriva i najveći dio dolova, smje­štenih između pojedinih gromada. Od tih dolova najveći je Međeđi Do, kojim je rastavljen Mali Vranod vrhunca Bijele Gla­vice (1998 m) i Velikog Vrana (2074 m).

Sjeveroistočno od zadnje spomenutog vrha proteže se lijepo izražena usjeklina Mijatove Jame, sastavljena iz velikog niza golemih vrtača, koje su između se povezane. Ona završava na istočnom obronku planine u obliku široko izražene vododerine. Bogata je pećinama raznog tipa i oblika, počevši od običnih špilja do koso položenih bunarskih vrtača. Na visinskoj ploči ima ih oko četrdeset i ni za jednu se ne može sigurno reći, da je bila isključivo Mijatova, jer su najvjerojatnije sve bile njegove. Osobito je bogata tim pećinama okolica vrha Velikog Vrana, te najveće uzvisine u sklopu planine. Po svom obliku zaobljene glavice, prorasle kle­kovinom, nije taj vrh ni po čemu osobit, kad ne bi bilo vidika, koji su uvjetovani njegovim položajem u sklopu planine i po­ložajem Vrana prema drugim planinama. S vrha Velikog Vrana prebire pogled jedan vrhunac za drugim počevši sa ščikovom (1909 m) na sjeveru preko Vučice, Velikog Visa (2017 m), Diviča (1843 m), Malog Vrana (2017 m) do najzapadnijeg vr­hunca Duvanjskog Vrana (1961 m). Sve su to vrhovi obla ob­lika, zarasli u klekovinu, koja sivoj temeljnoj boji planine daje još izrazitiji taman izraz. To je razlogom, zašto su fotosnimci tako mrtvi.
Zato ipak ima nešto, što nam bistri čelo i širi zjenice našeg oka pri pogledu s vrhova ove rijetke planine. To su jedinstveni pogledi, kakvih je malo u Herceg-Bosni. Prema jugu, iznad du­bokog Polja, ukočila se rijetko plastična lomna linija visoravni Čvrsnice, koja prati obzor u dužini kojih 15 km. To su zelene površine Muharnice, na koje se nadovezuje vulkanski šiljak Vilincau poprečnom prorezu, a onda zapadni greben Velike čvrsnice s vrlo smiono i lijepo građenim kukovima, koji odavno čekaju slikara, da ih na platno prenese. A prema zapadu ne­pravilni obrisi Biokova, više njeg Kamešnice koji prelaze u tako blago plavkaste sjene lanca Dinare. Ispod nas zelena i ravna ploha Duvanskog Polja i Buškog Blata, po čijim su rubo­vima načičkana sela ko lastavičija gnijezda. Poviše toga gromada Tušnice,onda Malovana i Cincara, te konačno bijeli ši­ljak daleke šator planine. Desno od izrešetane plohe Ljubuše koči se Raduša nad kotlom Rame, i tako redom dok nam se po­gled ne umori na zelenilu Kupreškog i nejasnim obrisima Glamočkog Polja.
Pa kad ovu panoramu promatramo lijepog ljetnog dana na udaru sjevernog vjetra, koji na mahove udara i prebacuje iznad nas studene, oblačne magle, onda ćemo tek razumjeti, zašto je Mijat Tomić odabrao za se ovu planinu, ovu piramidu, što ju je priroda stvorila ili za hajduka radi obrane ili za planinarsko srce, koje će tu ljepotu znati cijeniti.

 

na vrh članka