Rama u hrvatskoj književnosti

Nedvojbeno je da usmena ili, kako se običavalo nazivati je, narodna književnost u ovome ili onome obliku postoji i danas u Rami, o čemu zorno svjedoče distisi specifične ramske gange o pojedinim zbivanjima, pa je po tome jasno da je nekada, u doba izrazite i posvemašnje ruralne kulture, usmena književnost zasigurno cvjetala i u ovom kraju. Međutim, naići ćemo na malo potvrda za to. Prelistavajući zbirke hrvatskih narodnih pjesama, pripovjedaka, izreka, poslovica, zagonetki itd. skoro nigdje nećemo naići da je bilo koja od tih umotvorina zabilježena u Rami. Znači li to da ih u Rami nije bilo ili možda da skupljači narodnog blaga nisu zalazili u Ramu, te bilježili u njoj? Na prvo pitanje već je odgovoreno pretpostavkom da je i u Rami ta književnost bila daleko bogatija nego danas, posebno u vrijeme zapisivanja hrvatske usmene književnosti u drugoj polovici osamnaestog stoljeća, koje se razmahalo nakon „Poziva na sabiranje hrvatskih narodnih pjesama“, što ga je u svim hrvatskim novinama objavila Matica Hrvatska u studenome 1877. godine.

No, uz ovo treba napomenuti da bi i danas bilježitelji usmene književnosti zasigurno u Rami naišli na plodno tlo. Što se drugog pitanja tiče, upravo je nevjerojatno da nalazimo niz zapisa s naznakom područja koja okružuju Ramu, ili iz Uskoplja, Kreševa, Neretve, Tomislavgrada, a da je tek tu i tamo poneki iz Rame, odnosno iz nekog ramskog sela. Pretpostavka je da bi ih se daleko više našlo kad bi se uložilo puno truda da se u tu svrhu ponovno prelistaju brojne pjesmarice, te posebno rukopisne zbirke koje se većinom čuvaju u zagrebačkim znanstvenim institucijama (HAZU, Institut za narodnu umjetnost i dr.), a iz kojih su tiskane tek poneke umotvorine. (Veliki broj tih neizdanih zbirki potječe iz Hercegovine i iz Bosne).

Pretpostavka je da je veliki broj narodnih pjesama ipak zabilježen u Rami, ali to nije uz zapis izrijekom naglašeno, nego je zapisivač, odnosno sakupljač stavio općenitiju oznaku „iz Hercegovine“. Vjerojatno je da je tako postupao i Ivan Zovko (1864-1900), jedan od najplodnijih zapisivača hrvatskog narodnog blaga na području Herceg-Bosne. U knjizi „Tri zaboravljena imena iz kulture prošlosti Hercegovine“, Ivan Alilović metaforički kazuje da „nema mjesta u BiH, u koje Zovko nije došao“. Uvjeren sam da je i u Rami bio, i da je ponešto i zapisao u njoj, tim više što je u susjednom Uskoplju bio učitelj. Iz Rame zasigurno potječu neki prilozi u knjizi „Narodno blago“ (Sarajevo,1877.) Mehmedbega Kapetanovića, a našlo bi ih se i u drugim zbornicima. U okolini Rame djelovao je još jedan vrlo značajan zapisivač narodnih pjesama, riječ je o don. Mihovilu Pavlinoviću, oštroumnom političaru i rodoljubu, jezikoslovcu i putopiscu, kojem je August Šenoa posvetio „Seljačku bunu“.

Pavlinović je putovao Bosnom i Hercegovinom, zapisujući pjesme i običaje, krijući da je katolički svećenik i predstavljajući se kao putujući liječnik. Sudeći prema njegovim „Putima“ (Zadar, 1888.) i prema mjestima pojedinih zapisa Ramu je zaobišao. No vrlo je vjerojatno da i neki njegovi zapisi potječu od Ramljaka, koje je mogao čuti u okolici Rame. U novije vrijeme, odnosno prije sedamdesetak godina, u Rami je narodno umotvorje zapisivao Ivan Rengjeo (1884-1962.): u Gračacu je zabilježio nekoliko pjesama o Mijatu Tomiću, ostale mnogobrojne pjesme o Mijatu, tom najopjevanijem hrvatskom hajduku, zabilježene su u drugim krajevima, no u njima se ponegdje spominju i ramske lokacije. Mijat Tomić je i nadahnuće i pučkog pjesnika Jure Žilića iz Proslapa, koji je u „Napretkovoj božićnoj knjizi“ (Sarajevo, 1937.) objavio pjesmu „Vran-planina“.

U knjizi „Uspomene o Rami i ramskom franjevačkom samostanu“ (Zagreb, 1882.) fra Jeronim Vladić (1848-1923.) potvrđuje da je u Rami postojala bogata usmena književnost „Ramljak na posielih i pri veselu društvu rado dohvaća gusle javorove i gudalo drvo šipurovo i uz ove sklada junačke pjesme tako vješto, da bi mu para mogao naći samo u Hercegovini i u Dalmaciji. Predmetom su mu pjesama obično primorski junaci i kotarski serdari, a Turci Udbinjani i Kladušani, ter haramije Kostreš, haram-baša Valjevac Tadija i susjedni Duvnjak Tomić Mihovile u vrh Vrana po viš Duvna ravna, ter osim ovih imade Ramljak koju i o pratru gardianu“ Vladić navodi u cijelosti poznatu pjesmu „Ramski gvardijan pali svoju crkvu“, te veli da ju je „vrli naš pjesnik o. Grgur Martić čuo i prepisao iz usta guslača nekog Davida Prljića, a tiskana (je) u Jukićevom „Bosanskom prijatelju“. Zapisivač je uz pjesmu zabilježio da je „pravo historička“. Naravno pjesma sadrži povjesnu potku, jer opisuje povijesnu selidbu iz Rame u Sinjsku krajinu listopada 1687., ali „pravo historička“ nije, jer u njoj selidbu predvodi Stojan Janković, koji je istini za volju, poginuo dva mjeseca prije toga događaja 1687., na Duvanjskom polju. Međutim, Martić nije zabilježio gdje je pjesmu čuo. S obzirom da se u pjesmi vrlo podrobno i točno navodi topografiju Rame i okolice, nedvojbeno je da je ta pjesma ramskog podrijetla.

Na području pisane književnosti prvi po imenu poznati nam pisac iz Rame je fra. Jeronim Filipović. Poznato je da je rođen u Rami 1688. Prema podacima iz Leksikona pisaca Jugoslavije (Novi Sad, 1979.) Filipovićevi roditelji su se zvali Jakov i Doroteja. Majka mu je ostavši udovicom nedugo nakon njegova rođenja, prebjegla iz Rame na mletačko područje, u Sinj, gdje je Jeronim Filipović započeo svoje školovanje kod franjevaca, da bi potom učio u Makarskoj, Perugi i Rimu. U Firenzi i Perugi bio je profesor filozofije, u Šibeniku lektor teologije, u Budimu generalni lektor učilišta, te u Sinju profesor filozofije. God. 1735. postao je prvi provincijal redodržave Presvetog otkupitelja. Njegovi latinski spisi većinom su izgubljeni u rukopisu, no njegova djela na hrvatskom jeziku tiskana su za njegova života (Put Križa, Budim, 1730. Pripovijedanja nauka krstjanskog, knjige parve, Mleci, 1750; Pripovijedanja nauka krstjanskog, knjiga druga, Mleci, 1759; Skup pisnih bogoljubnih, mleci, 1765.) a pretiskavana su u moderniziranom obliku i više od stoljeća nakon njegove smrti. (Propoviedi o nauku kršćanskom, 1-8., Sarajevo 1886 -1894.).

Filipović je u prvom redu franjevački propovijednik koji nastoji djelovati, kako je to formulirao njegov nešto stariji suvremenik, fra. Tomo Babić „na korist duševnu našega naroda slavnoga i jezika arvackog“. Kao i u većine franjevačkih pisaca 18. st., i Filipovićeva je jezična osnova  dalmatinsko-bosanska ikavica i štokavština, pa se može s pravom reći da je on jedan od stvaratelja današnjeg standardnog jezika u Hrvata. Jeronim Filipović je umro u Sinju 1765. godine, ostavivši za sobom brojne učenike i sljedbenike, među kojima u ovom kontekstu treba spomenuti fra. Petra Filipovića (Ramljani kod Muća, 1706.- Sinj, 1769.) Taj potomak ramskih izbjeglica napisao je 1756. povijest sinjskog samostana pod naslovom „Pismasaranište iliti Pisnica od početka manastira Ramskoga u Bosni, prinešenja oni fratara u Sinj, njiova u Sinj naseljenja, i nevolja, koje podnesoše i u Bosni, i u Dalmaciji“. Kao što vidimo, tema selidbe iz Rame u Cetinu, zaokupljala je i ovoga pisca, kao i neke druge u raznim povijesnim djelima koja donekle posjeduju književne značajke. Među njima navodimo Sinjanina, fra Ivana Markovića (1839-1910) i njegovo djelo „Sinj i njegovo slavlje 1887“ (Zagreb, 1898.), koje opisuje proslavu dvjestogodišnjice selidbe i prenošenja „Gospine prilike“, kako bi rekao narodni pjevač i guslar, iz Rame u Sinj.

Ljetopisci bosanskih franjevačkih samostana u svojim kronikama također spominju veliku selidbu. Fra. Nikola Marčinkušić, odnosno fra Nikola Lašvanin (1703-1750) pod godinom 1689, bilježi: „Poslaše ramski fratri po vojsku u Cetinu, koja, došav, porobi Ramu. i fratri uskočiše i manastir užegoše. Ljudi u to vrime malo uskoči. I kad užegoše  crkvu, diže se iz onoga ognja golema svitlost i ode u nebesa. To vidiše mloga čeljad, ali malo posli zlom smrtju pomrše i fratri, i ramske haramije koji je užegoše“ Fra. Božo Benić (1708-1785) u latinskom djelu svoga „Ljetopisa sutješkoga samostana“, također govori o selidbi u Cetinsku krajinu. Iako je pisano latinskom jezikom, ipak ga spominjem, jer bjelodano je da latinitet u našim krajevima zasigurno pripada u korpus hrvatske književnosti. Usput i neizravno selidbu spominje u svom latinskom „izvještaju o pohodu Bosanskog vikarijata“ i fra Marijan Bogdanović (1720-1772).

Nastavit će se...

U pisanju priloga korištena je knjiga „Selidba Ramljaka“ koja je napisana u povodu 300. obljetnice selidbe u Cetinsku krajinu, rad Dubravka Horvatića, arhive samostana na Šćitu i u Sinju i arhiva Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.