Na prijateljevu grobu nakon 26 godina

Skupa smo bili u Dubrovniku dok nas rat, kao „rakovu djecu“ nije rastjerao na sve strane. Nakon što je Jozo maturirao u Pazinu poginuo je u prometnoj nesreći. Ratno je doba. Bila je 1992. Jučer sam, nakon 26 godina od tog tragičnoga događaja, smogao snage ići u potragu za njegovim grobom. Na pokop nam nije bilo moguće ići ne samo zato što je bio rat, nego zato što smo za njegovu smrt saznali tek nekoliko mjeseci kasnije. Za njegovu smrt, kako li je samo to bolno bilo, majka i obitelj su doznali iz novina. Telefona nije bilo. Nitko nije znao kome i kako dojaviti. I prije nego je majka Danica doznala susjedi su znali za tragediju u kojoj su poginula dvojica sjemeništaraca, a vozač, Daničin muž i Jozin otac Andrija, je u teškome stanju prevezen u zadarsku bolnicu. Tog dana 27. lipnja 1992. tuga je obavila zaselak Paljike u župi Prozor.

Nakon četiri dana je bio pokop. Majka Danica mi u suzama priča kako se ni vijenci ni cvijeće nisu mogli kupiti. No, priča da je ganuta ljubavlju kada su susjede u selu u prirodi ubirale cvijeće i donosile ga u velikim posudama. Dirljivo!
Jozin grob sam pohodio s osjećajem ponosa, tuge, nelagode i brojnih pitanja. Naš posljednji razgovor vodio se tijekom ljeta 1991. u dubrovačkome sjemeništu dok su morski valovi udarali u gradske zidine. Pričali bi do kasnih noćnih sati. Jozo je uvijek vedar, imao je ideju, divne savjete, ohrabrenje. Njegov osmjeh je privlačio. Eto, nakon toliko godina naš tihi razgovor se nastavio na njegovom grobu. Neću pisati što smo kazali jedan drugome. Ali mogu samo reći, znajući tu Bogu predanu dušu, da sam mu rekao da se moli za moje svećeništvo i da ja bar malo nadomjestim ono što bi on puno bolje od mene radio na njivi Gospodnjoj.

Potom sam se uputio u susret njegovoj majci. Prvi put ću je vidjeti i čuti njezinu istinu koja para srce. Sve je kazala. Izgovorila je to okružena nevjestama i unucima. Sinovi su bili na poslu. Pregledali smo fotografije iz Jozinih školskih dana i s pokopa. Zastao sam nad fotografijom na kojoj smo Jozo i ja. Igramo predstavu od Moliera „Škrtac“ u Dubrovniku. Jozo i ja smo bili među glavnim likovima. On je na fotografiji onaj u plavkastome sakou s perikom, a ja u kariranome – šarenome sakou. Eh, kako li su samo te uspomene žive i osjećam kao da nisu ni prošlost nego stvarno sada. I dok je Jozina mama Danica drhtavim glasom pričala i o smrti svoga muža Andrije stalno sam pogled bacao na njezina unuka Tomislava. Svaka njegova gesta, pogled, izgled su aludirali na pokojnoga Jozu. Pljunuti Jozo, tako bi rekli. Uz te dojmove odlazim iz kuće kojoj je Jozo te 1992. godine pošao, ali nije nikada živ došao. No, on je živ. Onakvi ne umiru. Oni žive i djeluju. Više djeluju nego mi koji hodamo bespućima ove zemlje. Pokoj ti duši Jozo. Hvala ti što si bio među nama. Hvala ti u ime svih dubrovačkih sjemeništaraca i onih iz Pazina. I u njihovo ime za tebe se pomolih.

Fra Mario Knezović