Doljani: Život pod Ilijinom grudom

Sveti Franjo Asiški u jednoj molitvi oslovio je Boga neobičnim atributom: „Ti si ljepota!” Čovjek koji je sebe karakterizirao kao osobu „jednostavnu i neuku” na tragu je svetog Augustina koji je nekoliko stoljeća prije njega Boga nazvao upravo „ljepotom nad ljepotama”. Jedan od načina na koji čovjek sebi predočava ljepotu jest promatranje sklada koji po Božjem naumu vlada u prirodi. Oponašajući taj sklad, čovjek je stvorio umjetnost, a priroda ostaje trajna i neiscrpna inspiracija ljudima. Čovjek upoznaje sebe kroz odnos s drugima, ali i u odnosu s prirodom kako je to izrazio slavni Hesse: „Tu je bilo modro, tu žuto, tu zeleno, plovilo je nebo i rijeka, stajala šuma i gorje, sve lijepo, sve zagonetno i magično, i usred toga on, probuđeni, na putu k samome sebi.”

Jutarnje travanjsko sunce obasjava planinske vrhove i nemilosrdno otapa kasni snijeg dok se sa suputnicima trošnom vijugavom cestom uspinjem sjeverozapadno od Jablanice. Pratimo uzvodno tok rijeke Doljanke čiji je ekosustav zadnjih nekoliko godina dobrano narušen izgradnjom dvije hidrocentrale. Ova čista rijeka stanište je brojnih biljnih i životinjskih vrsta među kojima je posebno zanimljiva, a sada ugrožena endemska vrsta pastrmke „glavatice”. Kako to obično biva u našoj zemlji, sitni ekonomski interesi nekolicine moćnika imali su prednost u odnosu na brojne peticije mještana i ekoloških udruga.

Selo poput sedre – impresivnoga izgleda i izranjene teksture

Zadivljuju nas strme kosine moćnih planinskih vrhova. Brojne visoke stijene, među kojima najupečatljivija litica nosi naziv „Ilijina gruda”, znak nam je da smo stigli do Doljana. Ulazimo u selo prolazeći pored lokalne ambulante i škole u čijem se dvorištu igra tek pokoje dijete. Neposredno prije školske zgrade nalazi se znak koji upućuje na crkvu, a odmah nakon na znaku stoji napisano „džamija”. Ne bi nas to začudilo da nismo uočili da se do džamije i crkve mora istim putem. Očito je da ratne rane još ne zarastaju. Nedugo nakon što smo prošli kraj džamije, dolazimo do župne crkve sv. Ilije proroka u Doljanima, sjedišta najjužnije župe Vrhbosanske nadbiskupije i Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Ispred crkve okružene vijencem veličanstvenih brda dočekuje nas mladi franjevac fra Stjepan Pavličević koji već treću godinu djeluje u ovoj župi. Pokazujući nam župnu crkvu, upoznaje nas s poviješću ove župe.

Teritorij današnje župe pripadao je župi Rama do 1837. kada je pripojen župi Triješćani kako se nekad zvala sadašnja župa Gračac. Cijepanjem župe Triješćani 1882. godine osnovana je župa Doljani. Prvotna župna kuća u početku služila je i kao crkva. Godine 1893. izgrađena je župna crkva koja je bila u uporabi sve do sedamdesetih godina prošloga stoljeća kada je porušena radi gradnje nove. Graditelj crkve bio je tadašnji župnik fra Tvrtko Gujić kojega se Doljanci i danas rado sjećaju. Nova župna crkva, građena po projektu sarajevskog arhitekta Rajka Mandića, dovršena je 1973. Isti arhitekt projektirao je i crkveni toranj izgrađen 2002. godine. Crkvu su sedrom zidali domaći majstori pod vodstvom župnika. Sedra je vrsta sedimentne stijene impresivnoga izgleda, a iskopava se u ovim krajevima. Interijer crkve vrlo je lijep i jednostavan, a krase je umjetnička djela. Postaje puta križa izradio je fra Budimir Cvitković koji potječe iz ove župe. U središtu crkve nalazi se vitraj koji prikazuje Krista uskrsloga, rad akademske slikarice Ine Jerković. Osim toga u crkvi se nalaze i druga umjetnička djela među kojima posebno mjesto zauzimaju slike Blažene Djevice Marije i svetoga Ilije. U sklopu crkvenoga kompleksa fra Stjepan nam pokazuje vjeronaučnu dvoranu u kojoj se nalazi mala etnografska zbirka sačinjena od starih predmeta mještana i fotografija svih sela i zaseoka župe Doljani, a to su: Kosne Luke, Kraje, Krkača, Orlovac, Risovac, Sovići, Stupari i Šarančevići.

Malobrojna župa bogata duhovnim zvanjima

Broj vjernika župe Doljani tijekom povijesti je varirao. Nekoliko godina nakon osnutka župa broji 754 katolika, a najveći broj zabilježen je tridesetih godina 20. stoljeća kada na području Doljana živi oko 1500 katolika. Tijekom Drugoga svjetskog rata nasilno je usmrćeno 193 ljudi, većinom od strane četnika, a sela su opljačkana i spaljena. Ratna stradanja i veliko siromaštvo potaknuli su iseljavanje puka. Župna zajednica broji oko tisuću duša pred početak zadnjega rata, kada su je ponovno snašla teška stradanja. Najveći masakr dogodio se u srpnju 1993. kada su muslimanski vojnici na lokalitetu „Stipića livada” usmrtili ukupno 39 hrvatskih civila i vojnika. Tijekom rata većina stanovništva protjerana je sa svojih ognjišta. Mnogi se nikad nisu vratili u svoj zavičaj, a drugi su zbog nedostatka radnih mjesta i drugih okolnosti svoj život odlučili graditi na drugom mjestu. U župi danas stalno boravi tek 170 vjernika u 75 obitelji. Područnu školu u Doljanima od prvoga do petoga do razreda pohađa petero katoličke djece. Brojni župljani samo vikendom borave u župi, dok su preko tjedna u mjestima gdje zarađuju svoj kruh – većinom u gradu Mostaru. Najveći skup župljana vezan je uz blagdan svetoga Ilije, zaštitnika župe, kada se skupi mnoštvo Doljanaca i njihovih potomaka rasutih širom svijeta.

Na pitanje vezano za duhovna zvanja iz župe, fra Stjepan odgovara da iz župe potječe 7 svećenika koji djeluju u različitim biskupijama i redovničkim zajednicama. Osim toga, ova župa iznjedrila je nekoliko časnih sestara, a sljedeće godine župa s radošću očekuje proslavu mlade mise fra Marka Cvitkovića iz Sovića.

Nakon obilaska crkve župnik nas vodi do obližnjega groblja gdje se nalazi spomenik hajduku Mijatu Tomiću. Prema narodnoj predaji rođen je u okolici današnjega Tomislavgrada početkom 17. stoljeća. Legenda kaže da je bio izrazito fizički jak. Pošto se zamjerio Osmanlijama, oni su odlučili smaknuti ga, ali im je Mijat uspio izmaći te se godinama skrivao po šumama i pećinama Doljana i Vrana. Nakon što su otkrili njegovo boravište, Osmanlije su ga smaknuli u Doljanima 1656. godine. Hrvatski književnik Dubravko Horvatić od narodne legende o ovom hajduku napravio je povijesni roman „Junačina Mijat Tomić” u kome je Mijata predstavio kao bosanskohercegovačkoga Robin Hooda, domoljuba i borca za socijalnu pravednost koji je sa svojom družinom pljačkao turske trgovačke karavane i dobiveni plijen dijelio sirotinji.

Župljani ne gube povjerenje u čovjeka

Vozeći se kroz selo, susrećemo Slavka Rajiča, prakaratura i člana župnoga pastoralnog vijeća, kako nam ga predstavlja župnik. U razgovoru upoznajemo da je Slavko djelatnik Elektroprivrede, a živi u selu Kraje. Zanimamo se kako žive stanovnici doljanskih sela. Slavko nam govori kako su ljudi koji stalno borave u župi većinom starije generacije koje žive od mirovina. „Tko ima inozemnu mirovinu dobro živi, a tko ima domaću preživljava.” Mladi većinom žive i rade u Mostaru i drugim gradovima i dolaze samo vikendom. „Što danas jedna mlada obitelj treba, što očekuje, što hoće, što traži, to ovdje nema. I zato svi momci koji se ožene odlaze u urbane centre, najviše u Mostar ili negdje u Hrvatsku i druge zemlje”, tužno zaključuje naš sugovornik.

Nastavljamo put kroz župu do obitelji Stipe Ćavara – Baćka koji nas čeka pred lijepom kućom obloženom sedrom. Naš domaćin, zaposlen na izgradnji autoceste Tarčin – Bradina, pripovijeda nam o fratru koji zauzima posebno mjesto u njegovu pamćenju. Radi se o već spomenutom fra Tvrku Gujiću, graditelju doljanske crkve koji je bio jako blizak s narodom i dosta im pomagao. „Kad bi tko dobio kakve papire iz Njemačke, nosio bi kod pratra da prevede, da se vidi šta je na stvari”, kaže nam Baćko pripovijedajući kako su ljudi išli kod fratra na savjetovanje o obiteljskom životu, ali i o praktičnim poslovima. Fra Tvrtko je, naime, imao veliku nadarenost za praktične poslove. Sam je postavljao električne instalacije u novoj crkvi, a kreirao je i nekoliko patenata.

Sa suprugom Ljubicom, koja sebe naziva Bosankom iz Uskoplja, dobio je Stipe troje djece. Najstariji je Toni koji trenutno nije zaposlen, nego se bavi poljoprivrednim poslovima. Njegova sestra Ivana na sezonskom je radu u Švicarskoj, a mlađi brat Jure pohađa drugi razred kuharske škole u Jablanici. Dok gospođa Ljubica mijesi tijesto za nedjeljne kolače, pitamo je kako se bilo vratiti u svoj zavičaj nakon ratnoga progona: „Među prvima smo se vratili na svoje ognjište. Nismo dobili ni od koga ni eksera, nego smo sve sa svojih deset prstiju podigli. Nismo imali financija da djeca idu negdje drugo u srednju školu, nego smo ih upisali ovdje u Jablanicu. Neki su nas čak pravili rogatima što su naša djeca prva kročila u Jablanicu u srednju školu. Hvala Bogu svi su završili bez ikakvih problema, evo sad i Jure ide dolje.” Razgovaramo o današnjem životu u Doljanima i odnosima među ljudima. Ova obitelj vrlo je zadovoljna i sretna životom na svom ognjištu s drugim ljudima, tko god oni bili po nacionalnom i vjerskom opredjeljenju. „Svi se super slažemo, radimo zajednički, pomažemo se koliko možemo, sve ok. A, u međuvremenu, uvijek ima usijanih glava, i s naše i s njihove strane. Unatoč tome, nikad ni od koga nismo doživjeli nikakvu neugodnost”, ističe naša domaćica.

Pošto smo snimili jednu fotografiju, pozdravljamo se s Ćavarima. Stipe nam zahvaljuje na posjetu i daruje jednu lijepu fotografiju prirodnoga fenomena Hajdučkih vrata, jednoga od prepoznatljivih simbola ovoga kraja koji se nalazi na planini Čvrsnici. Zahvaljujemo na daru i nastavljamo svoj obilazak župe Doljani uspinjući se prema Risovcu i Blidinju.

Risovac – mjesto odmora tijela i duha

Prošavši kroz Sovićka vrata, ulazimo u jedan drugi svijet. Čini mi se da su prethodne prirodne ljepote koje smo vidjeli bile samo uvertira za ovo što gledamo. Između Vran planine i krševite Čvrsnice koje se svojim vrhuncima izdižu iznad 2000 metara, sunce obasjava snježnu visoravan, milijarde snježnih kristala iskri se i bljeska poput najljepših dragulja u koje se gotovo ne može gledati. Risovac je dio parka prirode Blidinje gdje se nalaze poznata skijališta i brojna vikend naselja koje čine čitav mali turistički grad. Bosanski franjevci ovdje su još 1969. godine podigli podružnu kapelicu gdje bi svake nedjelje dolazili slaviti svetu misu za domaće stanovništvo koje je većinom živjelo od stočarstva. Nakon posljednjega rata pojavilo se jako veliko zanimanje za razvoj turizma na ovom području. Poseban zamah tomu dale su uređene pristupne ceste od strane Posušja, Tomislavgrada i Jablanice. Fra Stjepan nam govori da se na području Risovca nalazi gotovo 1000 vikendica u kojima zimi borave brojni turisti, a velika se posjećenost bilježi i u ljetnim mjesecima. Budući da velik udio posjetitelja čine vjernici katolici, oni rado posjećuju nedjeljnu misu u risovačkoj crkvici skupa s domaćih dvadesetak mještana. Budući da je podružna kapelica Glavosjeka svetoga Ive postala premala da primi sve vjernike, osobito u zimskim mjesecima, franjevci se odlučuju ovdje graditi novu crkvu s pastoralnim centrom koji bi služio za odmor i duhovne vježbe svećenika i vjernika.

Župnik nam tumači da je 21. lipnja 2015. biskup Pero Sudar blagoslovio gradilište i kamen temeljac nove crkve na Risovcu. Idejno rješenje uradio je dipl. ing. Stjepo Butijer iz Dubrovnika. Do 2019. završeni su grubi radovi u kripti crkve i od tada se redovito u novom prostoru slave misna slavlja. Pandemija koronavirusa usporila je priliv sredstava tako da u 2020. godini nije bilo značajnijih ulaganja. „Ove godine, čim snjegovi okopne, planiramo početi zidati crkvu i do zime je staviti pod krov”, optimistično govori fra Stjepan.

Pored stare risovačke crkvice nalazi se nekropola srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika – stećaka. Prema mišljenju uvaženih povjesničara, ovaj kraj u srednjem je vijeku pružao optimalne uvjete za život i djelatnost stočara. Analizirajući stećke, kojih većina potječe iz 14. i 15. stoljeća, može se zaključiti da je među tadašnjim žiteljima bio znatan broj feudalaca i slobodnih seljaka. Na području Parka prirode Blidinje nalaze se ukupno 244 stećka. Osim simbola ljiljana, rozete, križa, mjeseca, na blidinjskim stećcima prikazane su scene mačevanja, lova na jelena, vepra i risa te prizori muškoga i ženskoga kola što je jedna od čestih predodžbi zagrobnoga života u srednjovjekovnoj Bosni.

Lik djevojke mučenice i danas privlači

Zbog velike količine snijega župnik nam govori da je put prema lokalitetu Kedžara na Vran planini neprohodan. Umjesto pohoda ovom lokalitetu, župnik nas poziva na planinski čaj u poznatom lokalnom restoranu „Hajdučke vrleti” gdje nam pripovijeda o Kedžari i mučenici Divi Grabovčevoj. Desetljećima se već ustalila praksa da se prve nedjelje nakon blagdana svetih Petra i Pavla (29. lipnja) na „Divin dan” slavi svečana misa na mjestu gdje se nalazi grob djevojke mučenice. Tom prigodom na Kedžaru hodočaste brojni vjernici, njih na tisuće, najviše iz Hercegovine, a ima ih i iz Bosne i iz Dalmacije. Godine 1998. postavljena je na počivalištu mučenice brončana skulptura njezina lika u molitvenom, klečećem stavu, rad akademskoga kipara Kuzme Kovačića.

Dok je narodna predaja o Divi Grabovčevoj vrlo jaka, povijesni izvori je ne spominju. Arheolog Ćiro Truhelka, na poziv ramskih franjevaca, prekopao je početkom 20. stoljeća njezin grob i u njemu našao lubanju djevojke od 16 do 17 godina, vrlo pravilnu i lijepu pa je, oslanjajući se na narodnu predaju, na svoj način ispripovjedio legendu: Diva (djeva, djevica) bila je kršćanska djevojka izvanredne ljepote iz Brajinova Doca (Zahuma) u Rami. U nju se sredinom 19. stoljeća zaljubio Tahirbeg iz Vukovskog i zaprosio je. Nakon što ga je djevojka odbila pokušao ju je oteti, ali se djevojka opirala pa ju je on, u bijesu, usmrtio nožem.

Ono što posebno iznenađuje na ovom prošteništu činjenica je da je puk sam od sebe krenuo hodočastiti na ovaj grob, a svećenici su tek počeli dolaziti za njim, pomalo oklijevajući. Puk štuje Divu kao mučenicu čistoće i kršćanske vjere. Hodočasnici, osobito djevojke i žene, ovdje se ispovijedaju, čine zavjete i mole Boga za svoje potrebe, a mučenicu gledaju kao životni uzor i zagovornicu. Brojna hodočašća na grob Dive Grabovčeve primjer su kako se otkriva i prepoznaje autentična svetost i onda kada nema službenoga proglašenja blaženim ili svetim od strane Crkve.

Našom današnjom rutom sigurno nije prošao Herman Hesse, ali vjerujem da bi ga jednako zadivili ovi impresivni krajolici u kojima čovjek promatrajući prirodne ljepote traga za sobom. Unatoč teškoj prošlosti, župa Doljani, stradala i raseljena, zadnjih godina sve intenzivnije razvija se na Risovcu. Veliki rastući priliv gostiju iz čitave Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske otvara mogućnost razvoja pastorala turista. Obilazeći ovo područje, slavni arheolog Ćiro Truhelka radosno je uskliknuo: „Lijepa li je naša zemlja, nadaleko joj nema ravne.” Uvjereni u istinitost rečene misli, opraštamo se od doljanskoga župnika i privodimo kraju današnje putovanje. Naši dojmovi podudaraju se s oduševljenjem fra Šime Šimića:„Ne znam jeste li kada bili na Risovcu, poljani ukliještenoj između Vrana i Čvrsnice i obrubljenom Blidinjskim jezerom? Ako niste, požurite da je vidite dok vas smrt nije pretekla!”

Fra Antonio Gašić/Svjetlo riječi