Svjedok operacije "Neretva 93“ - Što se dogodilo u Uzdolu?

U ovome nastavku feljtona, novinar  “Oslobođenja”, Šefko Hodžić opisuje svoje viđenje događaja na Uzdolu. Također, spominju se izjave Envera Buze i Zićre Suljevića da su događaji i pokolj na Uzdolu "čista vojnička pobjeda". U jednom od izvješća zapovjedništvu 6. Korpusa, Buza piše kako je pobijeno više od 60 ustaša i da je HVO topništvom pobio većinu civila.

---

Izjavu o “čistoj vojničkoj pobjedi” ne treba niti komentirati. Oni koji su 14. rujna 1993. godine ušli u Uzdol u akciji čišćenja, cijeli život će pamtiti prizore koji su ih tamo dočekali.

Sve žrtve prevezene su u Split gdje je u KBC "Split" izvršena obdukcija i sačinjen zapisnik o izvršenoj obdukciji. O tome postoji dokumentacija i foto zapisi.

Uz drugi nastavak feljtona Šefke Hodžića, donosimo i zapisnik s obdukcije koji je napravljen u Prosekturi Kliničkog bolničkog centra Split, sačinjenog 17. rujna 1993.  Iz zapisnika se točno vidi koji je uzrok smrti svake žrtve. Pročitajte i zaključite je li bila “čista vojnička pobjeda” i jesu li civili pobijeni granatama HVO-a.

Ovdje ne spominjemo vojnike, nad kojima je, također počinjen ratni zločin. Vezivanje ruku žicom i ubijanje, masakriranje, ubojstvo sjekirom… ratni zločin prema zarobljenicima…

---

Utorak, 14. septembar ‘93. godine. Ustao sam rano i spremio se da idem na Glogovu i da nađem Zuku, koga je Sefer odredio da komanduje južnim dijelom fronta prema Mostaru. Međutim, s južne strane ne čuje se ni pucanj, a trebalo je rano da počnu borbe. Špago, logističar jedinice „Zulfikar“, kaže mi da vezisti žicu još nisu razvukli, ali da će borbe danas sigurno početi i prema Mostaru. Sa prozorske strane - pakao. Zove me ta kanonada sa prozorskog pravca. Nekoliko granata eksplodiralo je u Jablanici i dva civila su poginula. I kraj Zukine baze eksplodirala je jedna granata od koje je lakše ranjen kuhar. Otišao sam kod Sefera u Jablanicu. S njim su bili njegovi pratioci, brat mu Hajrudin i Mesar. Naravno i njegov sinčić Samir. Noćas, kad smo ispratili Prozorane na njihov pravac dogovorili smo se da danas pratimo bitku na mostarskom pravcu. Ali, eto, i drugog dana početka operacije “Neretva“ na južnom pravcu mirno. Kažem Seferu: „Kod Zuke mirno, a Prozor gori.“ Mene ponovno „zove“ Prozor. Htio sam da zagrijem Sefera da promijeni odluku i da umjesto prema Mostaru, kako je noćas odlučio kad smo ispratili Prozorane u Uzdol, krenemo danas prema Dobrom polju i Voljevcu. On je telefonom provjerio stanje na južnom dijelu bojišta. Dolje se još ništa ne događa. Idemo u Voljevac – rekao je on. I svi smo krenuli.

Napad na Uzdol i povlačenje

Oko jedan popodne stigli smo u Dobro polje. Pred komandom Samostalnog prozorskog bataljona bilo je samo nekoliko starijih boraca i nekoliko žena. Odmah su počeli da se hvale kako su njihovi borci jutros uzeli selo Uzdol. Otišli smo u centar veze Prozorskog bataljona. Vezisti potvrdiše da su njihovi borci rano jutros „iznenadili ustaše u školi u Uzdolu“, „zatekli ih u pidžamama, ubili dosta ustaša“, i tako oslobodili čitavo selo. Ali u pomoć Uzdolu krenule su jake snage HVO-a i zato su se borci njihovog bataljona morali povući. I to je najnovija informacija sa terena. Žurili smo prema Voljevcu odakle su se samo povremeno čule detonacije. U blizini Voljevca na proplanku pored rijeke okupilo se mnogo boraca. Među njima Haso Hakalović i Enver Zejnilagić. Žučno su raspravljali. Čim se Sefer pojavi, odmah ga neki zapjenušani i ljuti borci upitaše: “Kad će Buza biti strijeljan?“ Krivili su Buzu za pogibiju Seida Padalovića, “jer jučer nije krenuo kako je dogovoreno“. Takav je bio njihov bijes na Buzu da bi se tragedija odmah dogodila da se on, Buza, tada pojavio u Voljevcu. A mogao je jer su se njegovi borci povlačili. I logično je da on dođe u Voljevac na IKM ovog dijela operacije „Neretva“ i da se referiše o bici za Uzdol. I kakva god su se kola pojavila, ja sam strahovao da to nije Buza. Nasreću, on se tog dana nije pojavio. Hakalović, koji također nije imao odgovor na mnoga pitanja koja su mu postavljali borci, rekao je Seferu kako su se svi njegovi borci povukli sa Crnog vrha. To je bila šokantna vijest. A Enver Zejnilagić, koji je stajao kraj mene, kaže mi: “Povukli su se i moji.“ Ali vidjevši koliko je Sefer ljut zbog povlačenja boraca iz Klisa, nije smio da mu odmah saopšti da su se i borci Gornjeg Vakufa povukli sa Crnog vrha.

- Zejnilagiću, gdje su tvoji borci? Čuvaju li bar oni ono što smo jučer oslobodili? - pitao je Sefer, šokiran i blijed. - Povukli su se i moji - odgovorio je Zejnilagić. Tajac.

Na početnim položajima

- I sad smo na početnim položajima - pitao je Sefer, gledajući u Zejnilagića. – Na početnim - tiho je odgovorio Zejnilagić. Ali tada su borci Neretvice preuzeli glavnu riječ. Kratko smo izviđali - rekao je jedan borac. - Trebalo je da izviđamo duže. I rahmetli Seid je tražio da se izviđa dan-dva, pa onda da krenemo. Kad su borbe već krenule, trebalo je da nas bar upute na onu stranu Crnog vrha koju smo izviđali. A upućeni smo na sasvim drugi pravac. Ni nosila nismo dobili, a imali smo mrtvih i ranjenih - dodao je drugi borac. - I što ste se povukli sa Crnog vrha - pitao je Sefer. - Hoćemo na dženazu Seidu Padaloviću - kažu borci. I svi hoće na dženazu u Klis. - Povlačenja nema, akcija se nastavlja - kaže im on. - Ko će nas drugi osloboditi, ako mi nećemo? Sefer je uspio da smiri borce. Produžismo prema Voljevcu. Pored rječice vidimo Vehbiju Karića i Rifata Bilajca, peru noge. - Poslije tri dana tek smo se izuli - veli Karić. - Kako se moglo dogoditi da se borci povuku? - pita ih Sefer. - Nemir među borce unijeli su Fočaci koji su pravi filozofi, a neće da se bore - kaže Karić. – Ima njih pet-šest koji se bune, ali ne znaš ko su - dodaje Bilajac. - Na kraju smo im nas dvojica rekli: “Idemo mi ispred vas, samo da idemo!“ Ušutjeli su, ali opet ne kreću.

Karavelićev telegram

Iako su mu Karić i Bilajac još pričali, Sefer kao da ih nije slušao. Niti ih je više šta pitao. Ova prva dva dana naše ofanzive sve se odvijalo mimo onog što je on planirao i želio. Na južnom pravcu Zuka još nije krenuo. Ovdje jučer nije krenuo Buza i to je bio razlog što nisu sačuvane oslobođene kote na Crnom vrhu. Danas je krenuo Buza, uzeo Uzdol, ali je sad on ostao bez podrške boraca Neretvice i Gornjeg Vakufa i povlači se. Na IKM u Voljevcu čekala nas je radosna vijest, a to je da borci OG “Zapad“, pod komandom Selme Cikotića, napreduju prema Vilića guvnu. Ali Rifat Bilajac tada nam reče za još jednu novost, ali neprijatnu, vezanu za operaciju “Neretva“. Stigao je, kaže, telegram od Vahe Karavelića, komandanta Prvog korpusa u kome piše da je u Sarajevu nered napravio Ismet Bajramović Ćelo, da je blokirao dio grada na Marindvoru, da je došlo do pucnjave i da ima mrtvih na obje strane. Vaha Karavelić nije se najbolje snašao - kaže Bilajac. - Izdao je naredbu da se iz Jablanice povuku tri sarajevske jedinice da brane grad.

Slučaj Uzdol

Sefer mi je kasnije pričao da je kao odgovor na ovaj telegram, u kome Karavelić strahuje za sudbinu Sarajeva, poslao depešu u kojoj on, Sefer, preuzima odgovornost za sudbinu Sarajeva, a da sarajevske jedinice ostanu u Hercegovini. Tog dana nigdje nismo vidjeli Buzu, ni borce Prozorskog bataljona. Nismo dobili nikakvu informaciju šta se dogodilo u Uzdolu, mimo onog što su nam rekli vezisti Prozorskog bataljona. Kada su predveče, 14. septembra, počele borbe na južnom dijelu bojišta, pratio sam ih i više nisam putovao na prozorski pravac. A šta se događalo u Uzdolu tog 14. septembra ‘93.? Znam samo ono što sam pročitao iz hrvatske štampe u kojoj je pisalo o masakru nad 41 Hrvatom Uzdola (12 bojovnika HVO-a i 29 civila) i onoga što su javno izjavili Enver Buza i Zicro Suljević, koji tvrde da masakra nije bilo, nego da je to bila vojnička pobjeda.“

---

Na osnovu zapisnika u Prosekturi Kliničkog bolničkog centra Split, sačinjenog 17. rujna 1993., prilikom vanjskog pregleda tijela smrtno stradalih 14. rujna 1993. u Uzdolu, nazočni:

1. Mr. sc. dr. Šimun Anđelović, sudski vještak,

2. Prim. dr. Jakša Ivanović, sudski vještak,

3. Ivan Ćapin, pomoćnik vještaka,

4. Boro Katavić, pomoćnik vještaka,

5. Mile Čondić, pomoćnik vještaka,

6. Ante Dadić, pomoćnik vještaka,

7. Milan Stamenov, pomoćnik vještaka,

8. Ivica Rubić, fotograf,

9. Željko Jović, fotograf,

10. Smilja Vuko, zapisničar,

11. Nada Ćapin, pomoćnica,

12. Alma Pavlić, pomoćnica,

13. Bašić Vera, pomoćnica,

14. Ankica Jelaska, pomoćnica,

 ustanovili su da je:

 1. ZELIĆ STJEPAN, sin Joze, na sebi imao: šareni vuneni džemper crvenkasto-plavkaste boje; te donje gaćice bijelo-plave; imao je prostrijelne rane prsnog koša i trbuha koje su nastale djelovanjem projektila iz ručnog vatrenog oružja.

 2. ZELIĆ RUŽA, kći Mije, rođ. 1943., na sebi imala jaknu smeđe-plavkastu, ispod koje se vidi vuneni pulover i crni džemper dugih rukava, suknju plavkasto-crvenkastu, donje duge gaće, vunene sive čarape i jednu gumenu cipelu; imala prostrijelne rane prsnog koša, trbuha i lijeve natkoljenice, nastale djelovanjem projektila ispaljenog iz ručnog vatrenog oružja.

3. PERKOVIĆ KATA, kći Ilije, žena Stipe Perkovića, na sebi imala crnu samtnu haljinu dugih rukava, bijele duge ženske gaće, crne vunene čarape, smeđe pletene terluke, te donju bijelu majicu kratkih rukava; imala prostrijelne rane prsnog koša i donjih ekstremiteta s posljedičnim oštećenjem organa, nastale djelovanjem projektila ispaljenih iz ručnog vatrenog oružja.

4. RAJIĆ IVKA, kći Martina, rođ. 1934., na sebi imala crnu maramu sa zeleno-plavim cvjetovima, crni pleteni pulover; svijetloljubičasti pulover; žutu tanku majicu, koja je pletena, dugih rukava, donju bijelu potkošulju, kariranu suknju, bijele ženske donje gaćice, sive dokoljenice i crne, seljačke, gumene cipele; imala prostrijelne rane prsnog koša i lijeve podlaktice, nastale djelovanjem projektila ispaljenih iz ručnog vatrenog oružja.

5. RAJIĆ IVKA, žena Mije, rođ. 1921., na sebi imala crnu maramu sa šarenim cvjetovima i plavu majicu dugih rukava; imala prostrijelne rane glave i prsnog koša, nastale djelovanjem projektila ispaljenih iz ručnog vatrenog oružja.

 6. ZELENIKA RUŽA, kći Kazimira, rođ. 1931., na sebi imala plavu haljinu s crnim šarama, kratkih rukava, svijetloplavu potkošulju, duge bijele ženske gaće; imala prostrijelne rane, sjekotine na glavi, s razmekšanjem mozgovine, nastale djelovanjem oštrice sječiva, te djelovanjem težine samog predmeta. Ovakve rane se vide kod udarca sjekirom. Osim toga, pronađene su četiri ulazne i četiri izlazne prostrijelne rane na prsnom košu nastale djelovanjem projektila ispaljenih iz ručnog vatrenog oružja.

7. LJUBIĆ KATA, kći Franje, rođ. 1948., na sebi imala šareni platneni pulover; zelenu tanku majicu kratkih rukava, donju majicu bez rukava, sivo-bijelu suknju, šarene terluke i crne gumene ženske cipele; imala prostrijelne rane glave s posljedičnim oštećenjem mozga, te prostrijelne rane na tijelu, nastale djelovanjem projektila ispaljenih iz ručnog vatrenog oružja iz relativne blizine.

8. RAJIĆ MIJO, sin Marka, rođ. 1924., na sebi imao smeđi džemper, bijelu kariranu košulju s kvadratićima zelenkasto-žućkaste boje, duge hlače smeđe boje s kožnim, tankim remenom, donje hlače tamno-sive, čarape vunene seljačke, bijele boje; imao prostrijelnu ranu glave nastalu iz relativne blizine, djelovanjem projektila iz ručnog

vatrenog oružja, te još dvije prostrijelne rane na lijevom i desnom bedru.

9. ZELENIKA JANJA, kći Križanova, na sebi imala plavi džemper na kopčanje, plavu šarenu suknju, donje bijele duge gaće, sive tople čarape, seljačke gumene cipele I seljačke terluke, bijelu potkošulju kratkih rukava, na glavi crnu maramu s crvenim cvjetovima; imala prostrijelnu ranu glave s oštećenjem mozga, nastalu djelovanjem projektila iz apsolutne blizine, te oguljotine na lijevoj strani lica i na vratu s lijeve strane.

10. RAJIĆ ŠIMA, rođ. 1914., na sebi imala debelu crnu maramu, crni džemper dugih rukava, crni tkani ogrtač bez rukava, bijelu pamučnu majicu dugih rukava, izvezenu na donjem dijelu oko rubova i gornjem dijelu, crnu pregaču, donju bijelu majicu, bijele donje duge gaće, crne pletene čarape, dokoljenice, plave terluke, ženske gumene cipele; imala prostrijelne rane kroz grudni koš, s oštećenjem unutrašnjih organa, nastale djelovanjem projektila ispaljenih iz ručnog vatrenog oružja.

11. ZELENIKA DRAGICA, kći Ante, na sebi imala zelenu majicu kratkih rukava, crni komplet od sintetike i plave hulahopke; imala dvije prostrijelne rane na stražnjoj strani prsnog koša, s desne strane, koje su dovele do oštećenja organa, nastale djelovanjem dvaju projektila ispaljenih iz ručnog vatrenog oružja.

12. ZELENIKA JADRANKA, rođ. 1981., kći Kazimira, na sebi imala crvenu sportsku trenirku dugih rukava, s natpisima sprijeda, plavu majicu kratkih rukava, crne sportske gaće, crni kožni remen, bijelu potkošulju i bijele gaćice; imala veći broj prostrijelnih rana koje su nastale djelovanjem projektila ispaljenih iz ručnog vatrenog oružja.

13. ZELENIKA LUCA, rođ. 1906., žena Jozina, na sebi imala bijelu maramu, a ispod nje crnu okruglu kapu povezanu perlicama, crni džemper dugih rukava, crni debeli ogrtač bez rukava, crnu podsuknju i bijelu pamučnu haljinu; imala veći broj prostrijelnih rana grudnog koša, te gornjih i donjih ekstremiteta, s posljedičnim oštećenjem organa, nastalih djelovanjem projektila ispaljenih iz ručnog vatrenog oružja.

14. RAJIĆ STANKO, sin Nike, na sebi imao kariranu jaknu dugih rukava, svijetlosmeđi džemper sa zatvaračem, kariranu crveno-bijelu majicu kratkih rukava, sivkaste duge gaće ispod kojih su još jedne sive gaće i bijele, duge, donje gaćice; debele, bijele, pletene čarape i crne cipele; imao veći broj prostrijelnih rana grudnog koša, te gornjih i donjih ekstremiteta, s posljedičnim oštećenjem organa, nastalih djelovanjem projektila ispaljenih iz ručnog vatrenog oružja.

15. RAJIĆ LUCIJA, rođ. 1933., žena Stanka, na sebi imala crvenu maramu sa šarenim cvjetovima, smeđi pleteni džemper dugih rukava, crni ogrtač bez rukava, smeđi pulover, bijelu vestu ručne izrade oko vrata, bijele duge gaćice, smeđe dokoljenice, svijetlosmeđe terluke i gumene cipele; imala više prostrijelnih rana u predjelu grudnog koša i na desnoj natkoljenici, nastalih djelovanjem projektila ispaljenih iz ručnog vatrenog oružja.

16. GLIBO ZORKA, kći Mate, rođ. 1938., na sebi imala crni pleteni džemper dugih rukava, pleteni pulover sa svijetlo i tamnoplavim crtama, crnu haljinu kratkih rukava, crni kombine, bijelu potkošulju, donje ženske poluduge gaće, sive debele dokoljenice i šarene terluke; imala prostrijelnu ranu glave, više prostrijelnih rana na grudnom košu i donjim ekstremitetima, nastale djelovanjem projektila ispaljenih iz ručnog vatrenog oružja.

17. RAJIĆ DOMIN, sin Ive, rođ. 1936., na sebi imao plavi džemper dugih rukava, bijelu košulju dugih rukava, donju potkošulju, smeđe hlače s bijelim tkanim prugama, donje kratke gaćice, pletene bijele čarape i crne cipele; imao prostrijelne rane prsnog koša nastale djelovanjem projektila ispaljenih iz ručnog vatrenog oružja.

18. LJUBIĆ MATE, sin Joze, na sebi imao svijetlosivu jaknu, džemper plavkasto-lila dugih rukava, žućkastu košulju, zelenu špalirku, samtne crne gaće, vunene bijele čarape, donje duge hlače i crne seljačke gunačice; imao prostrijelne rane glave, prsnog koša i donjih ekstremiteta, nastale djelovanjem projektila ispaljenih iz ručnog vatrenog oružja iz relativne blizine.

19. ZELIĆ MARIJA, kći Jure, na sebi imala ljubičastu majicu kratkih rukava, crne duge gaće, bijelu majicu na naramenice i donje gaćice; imala prostrijelne rane prsnog koša, s posljedičnim oštećenjem organa, nastale djelovanjem projektila ispaljenih iz ručnog vatrenog oružja, te krvne podljeve i oguljotine na koži lijevog oka i na licu s lijeve strane.

20. ZELENIKA IVAN, sin Mate, rođ. 1930., na sebi imao kariranu plavu košulju, smeđi kožni remen, jeans plave hlače, donje bijele duge hlače i smeđe čarape, imao prostrijelne rane glave, s posljedičnim oštećenjem mozga, te prostrijelne rane tijela, nastale djelovanjem projektila ispaljenih iz ručnog vatrenog oružja.

21. RAJIĆ MARA, kći Jakova, rođ. 1938., na sebi imala plavi pleteni pulover, ljubičastu majicu dugih rukava, grudnjak bijele boje, crnu suknju, smeđe hulahopke i crne ženske šlape; imala prostrijelne rane prsnog koša i donjih ekstremiteta, nastale djelovanjem projektila ispaljenih iz ručnog vatrenog oružja.

22. STOJANOVIĆ SERAFINA, na sebi imala crnu haljinu sa žućkastim točkicama, crni prsluk bez rukava, šarenu maramu, plave duge donje gaće, bijele kratke crne čarape, bijelo-smeđe čizmice, bijelu potkošulju i duge bijele donje gaće; imala dvije posjekotine na glavi koje su nastale, moguće, jakim udarcem mehaničkog sredstva, koje osim oštrog dijela ima i tupe dijelove.

23. RATKIĆ MARTIN, na sebi imao kariranu jaknu, svijetloplavu košulju, bijelu majicu - špalirku, crni kožni remen, sive duge hlače, bijele duge donje hlače, pletene bijele vunene čarape i crne gumene cipele; imao prostrijelnu ranu prsnog koša nastalu djelovanjem projektila ispaljenog iz ručnog vatrenog oružja, te amputirane obje uške.

24. STOJANOVIĆ ANTE, sin Joze, na sebi imao kariranu košulju dugih rukava, donje duge hlače i bijele pletene čarape; imao četiri prostrijelne rane nastale djelovanjem projektila ispaljenog iz ručnog vatrenog oružja.

25. RATKIĆ KATA, žena Martina, na sebi imala crni ogrtač bez rukava, crnu pregaču, bijelu haljinu koja je dijelom izvezena plavo-crvenim vezom oko vrata, donje bijele gaće s narančastim prugama, bijele pletene čarape i crne gumene cipele; imala prostrijelne rane glave i tijela, učinjene iz apsolutne blizine djelovanjem iz ručnog vatrenog oružja.

26. STOJANOVIĆ ANICA, žena Pere, na sebi imala crni pleteni pulover; šarenu vestu dugih rukava, donji tanki kombine, bijele ženske gaćice, najlon čarape svijetle boje, pletene bijele čarape, crne gumene cipele; imala prostrijelne rane glave nastale djelovanjem projektila ispaljenog iz ručnog vatrenog oružja iz relativne blizine, prostrijelne rane sa stražnje strane na leđima i na potkoljenici.

27. STOJANOVIĆ FRANJO, rođ. 1916., na sebi imao plavi pulover bez rukava, svijetlosivu košulju dugih rukava, bijelu majicu bez rukava, sive samtne hlače s plavim naramenicama, duge bijele gaće, bijele vunene čarape; imao četiri prostrijelne rane prsnog koša nastale djelovanjem projektila ispaljenog iz ručnog vatrenog oružja.