Iako joj je 88 godina, ne zaboravlja rodni kraj i njegove običaje

U ruci iglica kojom ovih dana ‘kera’ ramsku košulju, na stoliću i fotelji mnoge rukotvorine koje je već zgotovila…i uz obeveznu ramsku pitu, započeo je razgovor o ‘babi’ kako ju svi od milja zovu.

-Baba je živa enciklopedija, sve zna i ima u malom prstu. Naučila nas je puno pjesama koje sada vježbamo za Županijski mozaik u Jakšiću. Baš smo maloprije pjevale gangu. Kad god dođe ovdje u goste, iskorištavamo ju maksimalno da nam pokaže što zna. Tako smo naučili šetana kola, poravno pjevanje, pa brojkavice i odavice, kola koja koristimo kad idemo u mimohodu – započela je priču o baki Filomeni Ana Vinković, inače Slavonka, ali koja se davno ‘navukla’ na Ramu tako da već petu godinu radi s pleterničkim kulturno-umjetničkim društvom.

-Naučila nas je baba da pjevamo “Kune zvizdicu Danicu”, “Procvilila selom jabuka”, Oj Ljubušo puna brava”, “Ko se ono brigom šeta”, “Meni mama omilila Rama”, “Procvala grana ljiljana, budi majka Ivana”…ja sam Livanjka udana za Ramca i nisam znala te pjesme, nismo nitko znali. Ono što smo znali tih ramskih napjeva naučila nas je pokojna Ruža Faletar, a sad nas, evo, uči baba svemu što je od mladosti zapamtila – dodala je Danica Vidakušić.

Baka Filomena trenutno je gost kod kćeri Anđe koja se prije 30 godina udala u Svilnu. – Znala sam ponešto raditi ali sam nešto i zaboravila. Evo ove ručne radove, ukrašavanje s bobcima na košuljama, to se zove keranje…bila sam zaboravila, pa me je sad podsjetila – kazala je Anđa.

Osim kćeri Anđe u Svilni, baka Filomena ima kćeri i u Popovači, Zagrebu, Donjoj Bistri i u Klacu, u Rami, te sinove u Osijeku i Belgiji. Službeno živi u rodnom Klancu ali…

-Odem ja i u Osijek sinu i kod svake kćeri. Ostanem po dva-tri miseca kod svakog i tako prođe godina dana. Fala Bogu, zdravlje me služi…noge, doduše, nisu baš dobro ali ostalo je. Dobro vidim, mogu još tkati na stanu kod kuće, ruke me slušaju..a fala Bogu, i pamet me još drži – zadovoljno kaže baka Filomena. I nastavlja dalje pričati o tome što su skolcarne a što nituše, kako se kera i kako bobci stavljaju na pojedine predmete…da za tkanje platna za ramsku košulju treba barem tjedan dana, onda slijedi šivanje, pa bar 4 dana za ukrašavanje…Izrađuje ona, kaže, i opanke za što , treba ‘jedna sedmica’: dolje ide guma a gornji dio se plete s iglom od pamučnog konca…Sve što zna, naučila je sama.

-Ostala sam s deset godina bez matere, od 12 i bez ćaće. Petero nas ostalo, sve jedno do drugoga. I onda, ako oćeš živit, moraš nešto i naučit raditi. Što neznaš, pitaš drugoga i tako to ide – jednostavno je pojasnila baka Filomena. Žao joj je, dodaje, što svoje znanje više u selu nema kome prenijeti. – Dolje nema više nikoga. Nekada je u mom selu 40-ero dice išlo u školu od 7-8 kuća, a sad ostali samo moja Ruža i zet Vjeko.

Pa, iako je Klanac sada gotovo pusto selo, a kod svake kćeri u gostima joj je lijepo, baka Filomena kaže kako se ipak rado vraća u Ramu. – Kod svoje kuće je uvijek najljepše – zaključila je kratko pa za kraj s društvom zapjevala nekoliko ramskih bećaraca: “Ramo naša šta si kome kriva, žrtvu dade Grabovčeva Diva. Žrtvu dade al viru ne dade”…”Mala Gospe u crkvi na Šćitu, čuvaj Ramce po bilome svitu”…”Ja iz Rame kad sam polazima, maramu sam suzam natopila”..”Niko ne zna zapivati bolje kao Ramci kad su dobre volje”..”Oko Rame zeleni se trava, tu je Gospe misto odabrala”…

Tekst i foto: V.Milković/pozeskivodic.com