Operacija Prozor trajala je 48 sati... četnici su svakog sata ubili 31-og čovjeka

Ovaj put, objavljujemo tekst Miljenka Jergovića, koji je objavljen u Jutarnjem listu. Tekst koji je barem malim dijelom došao do očiju i svijesti šire javnosti i „predstavio“ ono što se u Rami događalo početkom listopada prije sedamdeset i pet godina. Koliko god se pisalo ili govorilo, ne može biti dovoljno da se ovaj četnički zločin "objasni". Svjedoci smo veličanja zločinaca poput Draže Mihajloviča, popa Đujića i drugih, to je postala svakodnevica u Srbiji. Sto puta izrečana laž, postaje istina... Nažalost, kao i u svemu, tako i o ovoj tragediji jasna je "hrvatska šutnja". Da nije pojedinih ramskih portala, ova i ovakve obljetnice ne bi bile niti spomenute. U normalnim sredinama, instutucije vlasti organiziraju obilježavanje ovakvih obljetnica i one se obilježavaju na dostojan način.

Ovako je govorio Ivo Bulaja: “Pita me pratar: ‘Kad si se ispovidio?’ ‘Tada i tada sam se ispovidio pred Božić.’ Kaže: ‘Pa oprašćaš li svakomu?’ ‘Svakomu oprašćam, samo nisam Draži Mihajloviću. Četnik je i on je iljade i iljade četnika nati’o, a iljade i iljade ljudi je pobio i zapalio. I ja sam osto na ledini, invalid sam’, i tako pratru sve kazivam. On kaže: ‘Moraš. Ti se ne mereš ispovidit ako nećeš svakom oprostit.’ ‘E, ja neću njemu nikad oprostit pa ti mene nikad nemoj ispovidit. Neka ja iđem na dnu pakla!’ Tako sam mu ja reko, a oni odnoda se stvorio stroj iza mene i oni ljudi, oni narod se smije šta ja š njim se svađam, s tim pratrom. A je stariji čovik taj pratar bio.”

Ivo Bulaja imao je sedamnaest godina kada su mu u dva listopadska dana 1942. četnici zaklali oca i pobili jedanaestero ukućana, a njega trinaestog tako ranili da je do kraja života ostao invalid. Kuću su mu spalili, i ostavili ga tako na ledini, da pamti i da se sa svojim sjećanjima nosi kako zna.

Ivo Bulaja, skoro devedesetogodišnjak, jedan je od onih koji se i danas živo sjećaju dvodnevnoga četničkog klanja po Rami, koje se odvijalo pod pasivnim nadzorom talijanske vojske, i u kojemu je pobijeno oko tisuću petsto ljudi, nešto više od tisuću Hrvata, petstotinjak Muslimana. Zahvaljujući fratrima iz samostana na Šćitu, ali i istražiteljima u procesu protiv Draže Mihailovića, te mjesnim entuzijastima, koji su sedamdesetak godina dokumentirali okolnosti ovoga zločina, žrtve se poimence znaju, mjesto i okolnosti stradanja, groblja na kojima su ukopane.

Kultura sjećanja

Zločin u Rami najveći je pojedinačni četnički zločin nad Hrvatima u Drugome svjetskom ratu. Pod pojmom Hrvata podrazumijevaju se, naravno, Hrvati katolici. Muslimane se broji posebno, u skladu s nacionalnim osjećajem i određenjem njihove današnje djece i unuka. Izravnih svjedoka je, naravno, sve manje, i u sljedećih petnaestak godina neće ih više biti, ali kako se svako naraštajno iskustvo, kao i svako porodično sjećanje, prostire na tri generacije, tako su djeca i unuci sedamnaestogodišnjaka iz 1942. odrastali sa živom pripovijesti o četničkom zločinu. Premda nisu izravni svjedoci, oni su izravno pogođeni posljedicama zločina, i na neki su način sudionici događaja. Tek kada njih više ne bude, dakle, za pedesetak ili više godina, zločin u Rami preći će u povijest i u legendu, koja će, bez izravne veze sa svojim davnim povodom, određivati stavove i postupke nekih dalekih, budućih generacija, čineći ih netolerantnim i pripravnim na osvetu. Legenda o nekom događaju opasnija je od svakog sjećanja. Zato i postoji kultura sjećanja. Njome se sjećanje usmjerava prema historiji ili prema književnosti, a ne prema pučkoj legendi.

Rama je jasno razgraničena zemljopisna mikrocjelina, u čijem je središtu gradić Prozor, koja je svoje granice poznavala još u vrijeme srednjovjekovne bosanske države. Ime nosi po rječici koja se ulijeva u Neretvu, većinski je naseljena Hrvatima, Muslimani (danas Bošnjaci) oduvijek su bili u manjini, Srba jedva da je i bilo, u dva granična sela prema Kupresu. Poput Andore na Pirinejima, Rama je neka vrsta izdvojenoga kraljevstva, čiji se ljudi mentalitetom razlikuju od susjeda s druge strane rijeke ili planine. Iako pripada Bosni, u neka mirnodopska, prošla vremena govorilo se da je Rama onaj veznik “i” u imenu Bosne i Hercegovine. Za Ramljake se govorilo da su ljudi tvrde naravi i veliki Hrvati, ali da se svojim hrvatstvom ne kite kao svadbenom zastavom. Šezdesetih godina, veliki dio Rame potopljen je zbog izgradnje hidroakomulacijskih jezera. Tada su preseljavana čitava sela, sa selima su premještana i groblja, a na grobljima žrtve četničkog klanja s jeseni 1942.

Legenda o vlastitoj žrtvi

Premda je ramski zločin bio jedna od tačaka optužnice na suđenju Draži Mihailoviću, o njemu se nakon 1945. izvan Rame nije govorilo. Događaj nije bio zabilježen u historijskim čitankama, niti je žrtvama podignut spomenik. Zašto? Možda zato što Rama nije bila poznata kao partizanski kraj, pa su njezine žrtve mogle biti zaboravljene? Ili zato što su u projektiranom pamćenju jugoslavenske zajednice postojali ogledni zločini okupatora i njihovih slugu, koji su se uredno kalendarski komemorirali? Naravno, uredno se vodilo računa o jednakom rasporedu krivnje među različitim nacionalnim i vjerskim denominacijama, tako da nitko ne bude krivlji i da ničiji ulog u općoj žrtvi ne bude veći. Zločin u Rami je u tom apotekarskom vaganju, sravnjivanju i niveliranju bio višak, pa ga se moralo zaboraviti. Oni, pak, koji su insistirali na sjećanju, ako je i kada je takvih bilo, bivali su sumnjivi i dopali bi zatvora ako bi pokušavali obilježiti mjesto ili datum zločina, jer da djeluju s neprijateljskih pozicija, šire vjersku i nacionalnu mržnju. I tako bi socijalistička vlast, po nekoj čudnoj, ali neumitnoj i općeprihvaćenoj logici stala u zaštitu četničkog zločina nad Hrvatima (i/ili Muslimanima), ali i ustaškog zločina nad Srbima, kojim bi se remetila općenarodna ravnoteža nad jamama i u jamama. Oko toga je, uostalom, osamdesetih i nastao skandal s romanom “Nož”, dotadašnjega sindikalnog novinara i književnika Vuka Draškovića, a u velikoj je mjeri srpski nacionalizam iz sredine osamdesetih, kao i njegov zakašnjeli hrvatski pandan, bio rezultat pobune sjećanja, koja će, odmah zatim, prerasti u pobunu lažnih i fantomskih sjećanja, sjećanja pretvorenih u legendu o vlastitoj žrtvi i tuđoj krivnji. Rama je u svemu tome bila sitna, zanemariva, daleka. Uostalom, vijest o četničkome zločinu do Zagreba stiže tek 2014, jer je u Pavelićevom Zagrebu 1942. bila skrivena i zatajena, tako da je prešućuje i ustaški Hrvatski narod, koji je vrlo pomno izvještavao o svim događanjima po provinciji. Zločin u Rami ustaše su prešutjele iz dva razloga: zbog dobrih odnosa s Talijanima i da sakriju vlastitu nemoć i nesposobnost da kontroliraju teritorij koji im je formalno dodijeljen.

Četnička kampanja iz listopada 1942. bila je organizirana i najavljena. Nije, dakle, moglo biti riječi o nekakvom prepadu ili desantu. Također, nije se radilo o zločinu na mah, o osveti koja bi, recimo, bila izazvana nečijom pogibijom, zasjedom, oružanim otporom.

Taktička primirja

Nije bilo otpora, niti je bilo koga da postavlja zasjedu. Manje partizanske grupe kojih je bilo u Rami povukle su se, upozoravajući narod da nailaze Talijani i četnici i da će biti velikih klanja. Oni su se, pak, prema ramskome kraju kretali vlakovima i pješice. Na željezničkim stanicama i na mostarskome kolodvoru dolazili su u kontakt s predstavnicima hrvatskih vlasti, s domobranima i ustašama. Bilo je sitnijih incidenata, koji su riješeni na obostrano zadovoljstvo, ali nikoga tko bi ih pokušao zaustaviti. Vlasti NDH, kao i sam Poglavnik, u jednoj su se stvari slagali s četničkim vojvodama Petrom Baćovićem i Dobroslavom Jevđevićem: rat se vodi za uništenje partizanskoga pokreta, a sa svim drugima valja sklapati taktička primirja. I Baćović i Jevđević su u određenim razdobljima svoje jedinice podčinjavali i koordinirali unutar talijanskoga MVAC-a (Milizia volontaria anticommunista), takozvanih dragovoljačkih odreda boraca protiv komunista, a nikada tokom rata, bilo iz osvetničkog gnjeva ili u koordinaciji, nisu ratovali protiv ustaša ili Hrvatskih oružanih snaga. S njima su, kao i s Talijanima, imali trajan ili podrazumijevajući dogovor oko paljenja i klanja partizanskih sela. U Rami, međutim, takvih sela nije bilo.

Koliko god bili tvrdi i nepovjerljivi gorštaci, s vrlo konkretnim i krvavim povijesnim iskustvima, stvarnim i legendarnim sjećanjima, Ramljaci su nailazak goleme četničke ordije dočekali s jednakim predviđanjima, pa onda i na gotovo istovjetan način na koji su po gradovima europski Židovi dočekivali svoje krvnike. Pokušavali su ih udobrovoljiti tako što su pred njih izlazili s darovima: jabukama, medom, orasima. Isticali su bijele barjake, dočekivali smrt na kućnome pragu, iako su, zapravo, imali kamo bježati, riječ je o šumskom i planinskom kraju, da su se nadali u zbjeg, nitko ih nikada ne bi pronašao. Uostalom, Rama nije bila opkoljena, zločin se dogodio zato što ljudi nisu bježali. A nisu pobjegli i zato što je i kod četnika i kod ustaša postojalo pravilo koje su u naše krajeve donijeli Nijemci: pale se sve prazne kuće, jer te kuće, posve logično, pripadaju odmetnicima. I kako da onda čovjek bježi i s drugog brda gleda kako mu pale kuću? Kako, ako nije ni partizan ni odmetnik?

Početak klanja

Klanje je nastupilo u četvrtak i petak, 8. i 9. listopada 1942. Dok su četnici radili svoj posao, pljačkajući i paleći sve na što naiđu, talijanske jedinice bile su stacionirane u Prozoru. U tom je gradiću sve, naravno, bilo mirno. Jednako mirno bilo je u Bugojnu, gdje je, sjeverozapadno od Rame, bila stacionirana jaka ustaško-domobranska posada, koja je mogla zaštititi barem dio naroda. Kasnije će se, poslije rata, među Ramljacima širiti vjerovanje kako ih ustaše nisu zaštitile smatrajući ih slabim Hrvatima. A koliko je ovaj zločin formativno djelovao na zajednicu, svjedoči upravo niz vjerovanja i pretpostavki, koje su narasle sve do narodnih poslovica i uzrečica. Tako je, recimo, iz naknadne pameti da je trebalo ići u zbjeg, nastala lokalna poslovica: “Biganova majka ne plakala, Stojanova i plakala i kukala.” Te jeseni je, kako često biva u godini rata ili kataklizme, priroda bogato rodila, te se od tog doba za svaku rodnu godinu u Rami govorilo: “Rodilo je ko za četnika!”

Jutarnji list/Miljenko Jergović