Prozor u vrijeme Austro-ugarske uprave
- Napisao/la RP
Austro-ugarska je zaposjela BiH tijekom ljeta 1878. godine uz veći otpor, posebno muslimanskog pučanstva, nego što se očekivalo. Postrojbe austro-ugarske vojske, točnije 19. pukovnije, ulaze u Ramu 04. listopada 1878. godine. Premda je pripajanje ove turske pokrajine Austro-ugarske uslijedilo tek 1908. godine, ona je praktično već nakon same okupacije ušla u sastav monarhije s posebnim državnopravnim statusom. Osim vjerske i nacionalne slobode Austro-ugarska vlast donijela je i gospodarski razvoj u ovaj kraj, tako je izgrađena prometnica koja je preko Prozora povezivala dolinu Vrbasa s dolinu Neretve. Godine1907. izgrađen je gradski vodovod i dvije osnovne škole.
Grad Prozor u vrijeme dolaska Austro-ugarske imao je 845 stanovnika (770 muslimana i 75 katolika), a cijelo područje Rame 9 419 stanovnika (5357 katolika i 4062 muslimana). Sam grad Prozor već je 1912. godine imao 1106 stanovnika (850 muslimana, 230 katolika i 27 pravoslavaca).
Osnivanje župe Presvetoga Srca Isusova u Prozoru
Sve ove podatke koje sam do sada predstavio bili su pregled crkvenog i društvenog života na prostoru Rame, čiji je neodvojivi dio i samo područje današnje župe Presvetoga Srca Isusova u Prozoru. Sada ću predstaviti taj život u već spomenutoj župi, od njenog osnutka.
Nakon zauzimanja od Austro-ugarske države, Prozor će i dalje imati odlučujuću važnost kao upravno sjedište cijele Rame. Kako je u sam Prozor dolazio sve veći broj državnih namještenika nove vlasti (uglavnom iz Hrvatske, Dalmacije, Slavonije, Slovenije, Austrije, Slovačke, Madžarske …), a i broj domaćih katolika postupno rastao, javila se inicijativa o osnivanju nove župe za potrebe samoga grada, ali i okolnih sela koja su bila odveć udaljena i od Šćita i od Uzdola.
Tako je u ljeto 1906. godine osnovana nova župa, posvećena Presvetom Srcu Isusovu, koja je osim Prozora, obuhvaćala još Lapsunj, Gmiće, Donje i Gornje Višnjane, Šlimac, Borovnicu i Šerovinu. Novoosnovana župa pripala je Vrhbosanskoj nadbiskupiji, kao i cjelokupan Ramski dekanat. Pastoralna briga povjerena je svjetovnim odnosno dijecezanskim svećenicima.
Uz sresku upravu, u Prozoru je bio sud, žandarmerijska (policijska) postaja, financijska straža te pošta s telegrafom i telefonom. U Prozoru je na Uskrs 1930. godine prvi put zazvonilo zvono za župnikovanja Vlč. Ivice Subašića, koji je pri kraju Drugog svjetskoga rata ubijen na Stupu. U BiH kao dijelu austro-ugarske države, katolici nisu bili privilegirani, kao što su to mnogi očekivali. No ipak je to bilo značajno razdoblje Katoličke crkve na ovim prostorima. Ona je napokon mogla malo odahnuti, za razliku od prethodnih stoljeća kad je cjelokupna njezina aktivnost bila usmjerena na borbu za opstanak. Sad su katolici bili izjednačeni s drugima u pravima i dužnostima.
Za katolike u BiH značajan je datum 08. lipnja 1881. godine kada je sklopljen ugovor između Svete Stolice i Austro-Ugarske, na temelju kojega je papa Leon XIII. apostolskim pismom „Ex hac augusta“ od 05. srpnja iste godine, uspostavio redovitu crkvenu hijerarhiju u BiH.
Kao prva crkvica služila je „Vaga“ na tržnici koja je bila natkrivena. Tu se služila sv. misa više od godinu dana. Svećenik je stanovao kod obitelji Brizar u južnom dijelu grada. Krštenja i vjenčanja obavljala su se u kapelici u kući obitelji Brizar. Pok. Franjo Brizar bio je inicijator osnivanja prozorske župe. Prozorski musliman Hamza Samardžić poklanja mali dio zemlje za crkvu na lokalitetu zvanom «Hadžića mlin» na kojemu se sada nalazi mostić preko rijeke Prozorčice ispred današnje crkve.
Druga crkvica, veličine 10 x 5 metara četvornih sagrađena je od ćerpića 1908. godine dobrovoljnim prilozima vjernika. Župni dvor (tzv. „stari“ koji je porušen 2004 godine) građen je kad i druga crkvica tako što su troškovi razrezani na broj obitelji koje su radove financirale. Majstor graditelj bio je gosp. Martin Divačić rodom iz Ometala.
Društveni, vjerski, kulturni i svaki drugi napredak koji je započeo s austro-ugarskom carevinom, prekinut je 1914. godine kada počinje Prvi svjetski rat koji završava 1918. godine. Iako daleko od bojišnica, župa Prozor, kao i cjela Rama, itekako je teška osjetila ovaj rat. U Ramu odnosno Prozor često su stizale „crne knjige“ - izvješća o poginulim vojnicima. Mladim ljudima, koji su ginuli, ili pak nestajali, na istočnim i zapadnim granicama austro-ugarske monarhije. U to vrijeme bilo je nekoliko gladnih godina, a i ono hrane što je moglo biti, oduzimala je vlast i slala na bojište. Policija je nemilosrdno pretraživala kuće i skloništa gdje su ljudi skrivali hranu i odnosili što su našli ne vodeći računa od čega će ljudi živjeti. Prema bilješkama fra Vitomira Jeličić, i u ovim krajevima, „pojavljivali su se odbjegli vojnici – zeleni kadar, koji su pljačkali i otimali što su stigli, čineći i onako nesiguran život još nesigurnijim“.
Marinko Rumbočić