13. lipanj - Sv. Antun Padovanski

Sv. Antun (Ante, Anto, Anton, Antiša, Antonio, Tunjo...) rođen je godine 1195. u portugalskom glavnom gradu Lisabonu. Krsno mu je ime bilo Fernandez Martin de Bulhorn. Roditelji, otac Marti i majka Marija, bili su plemićkog porijekla. Vrlo pobožni i bogobojazni više su cijenili krjepost i svoju vjeru nego svoje plemićko porijeklo. Te svoje ljudske vrline prenijeli su i na svoga sina. Stoga se Antun već u svojoj petnaestoj godini odlučuje svoj život posvetiti Bogu, pa stupa u samostan Augustinaca u Lisabonu. Studirao je Sveto Pismo i crkvene oce, te se brinuo za bolesnike. Da bi se što više posvetio Bogu i potrebnima, na njegovu molbu premješten je u augustinski samostan sv. Križa u Koimbru kod Lisabona. Svoj život posvetio je molitvi, živio vrlo pobožno i samozatajno. Nakon osam godina, vjerojatno 1219. biva zaređen za svećenika. Potrešen mučeničkom smrću petorice marokanskih misionara iz reda sv. Franje, Antun god. 1220. stupa u red sv. Franje, odlazi u misije u Maroko ali ga teška bolest i Božja providnost umjesto u domovinu vode u Messinu na Siciliji. Nakon višemjesečnog oporavka u Asizu je oko Duhova 1221. na franjevačkoj skupštini susreo sv. Franju. Razgovori sa sv. Franjom, njegova jednostavnost i usrdna ljubav prema Bogu, Antuna su ispunili novom životnom snagom, utjehom i samopouzdanjem. Tako se odluči ostati u Italiji.

Bio je briljantan i uman propovjednik. Sv. Franjo mu dade punomoć da može propovijedati u čitavoj Italiji. Kao propovjednik i učitelj bogoslovije proputovao je posebno sjevernu Italiju i južnu Francusku gdje je djelovao i propovijedao protiv krivovjeraca. Propovijedi su mu bile praćene vanrednim znakovima i čudesima. Godine 1227. izabran je za poglavara franjevaca u sjevernoj Italiji ali se radi propovjedanja te službe odrekao i nasatanio u Padovi. Nakon smrti sv. Franje, godine 1226., sv. Antun u svojoj 32. godini postaje provincijal proširene bolognske provincije u sjevernoj Italiji. Po boravku u Rimu kao izaslanik svoga reda kod pape Grgura IX., sv. Antun se s blagoslovom sv. Oca vraća u svoj omiljeni grad Padovu da nastavi svoj rad ali kratko nakon toga, 13. lipnja 1231. umire u Arcelli kod Padove u svojoj 36. godini života. Svetim ga proglašava papa Grgur IX. već 1232. na temelju mnogih čudesa koja su se zbila po njegovom zagovoru. Zvali su ga: "čekić za krivovjerce", jer je u raspravama sa krivovjercima bio nepobjediv, "škrinja zavjetna" radi izvanrednog poznavanja Sv. Pisma, te "svetac cijelog svijeta" jer je rođen u Lisabonu, djelovao u sjevernoj Africi, Francuskoj, Italiji, umro u Padovi, a čašćen po cijelom svijetu. Njegova subraća 1263. dogradiše i posvetiše njemu u čast u Padovi crkvu i u nju preniješe svečeve moći. Njegov jezik kojim je propovijedao i hvalio Boga još i danas je neistrunjen i svim hodočasnicima vidljiv. Crkvenim naučiteljem je proglašen 1946. Umjetnici ga prikazuju s djetetom Isusom u raručju, te s knjigom ili ljiljanom u ruci. Kao zaštitnika časte ga zaljubljeni, muževi, žene, putnici i rudari a posebno mu se utječu oni koji traže izgubljene stvari.

"Riječ je živa kad život govori. Neka zato prestanu riječi a neka govore djela. Prepuni smo riječi, a prazni djelima". (Sv.Antun).

Sveti Antun je jedan od najštovanijih i najomiljenijih svetaca u hrvatskom narodu. Posvećene su mu mnoge crkve, po njemu su mnogi dobili imena, njemu se katolici, pa čak i nekatolici i nekršćani često obraćaju u teškim životnim trenucima.

Sv. Antun (Ante, Anto, Anton, Antiša, Antonio, Tunjo...) rođen je godine 1195. u portugalskom glavnom gradu Lisabonu. Krsno mu je ime bilo Fernandez Martin de Bulhorn. Roditelji, otac Marti i majka Marija, bili su plemićkog porijekla. Vrlo pobožni i bogobojazni više su cijenili krjepost i svoju vjeru nego svoje plemićko porijeklo. Te svoje ljudske vrline prenijeli su i na svoga sina. Stoga se Antun već u svojoj petnaestoj godini odlučuje svoj život posvetiti Bogu, pa stupa u samostan Augustinaca u Lisabonu. Studirao je Sveto Pismo i crkvene oce, te se brinuo za bolesnike. Da bi se što više posvetio Bogu i potrebnima, na njegovu molbu premješten je u augustinski samostan sv. Križa u Koimbru kod Lisabona. Svoj život posvetio je molitvi, živio vrlo pobožno i samozatajno. Nakon osam godina, vjerojatno 1219. biva zaređen za svećenika. Potrešen mučeničkom smrću petorice marokanskih misionara iz reda sv. Franje, Antun god. 1220. stupa u red sv. Franje, odlazi u misije u Maroko ali ga teška bolest i Božja providnost umjesto u domovinu vode u Messinu na Siciliji. Nakon višemjesečnog oporavka u Asizu je oko Duhova 1221. na franjevačkoj skupštini susreo sv. Franju. Razgovori sa sv. Franjom, njegova jednostavnost i usrdna ljubav prema Bogu, Antuna su ispunili novom životnom snagom, utjehom i samopouzdanjem. Tako se odluči ostati u Italiji.

Bio je briljantan i uman propovjednik. Sv. Franjo mu dade punomoć da može propovijedati u čitavoj Italiji. Kao propovjednik i učitelj bogoslovije proputovao je posebno sjevernu Italiju i južnu Francusku gdje je djelovao i propovijedao protiv krivovjeraca. Propovijedi su mu bile praćene vanrednim znakovima i čudesima. Godine 1227. izabran je za poglavara franjevaca u sjevernoj Italiji ali se radi propovjedanja te službe odrekao i nasatanio u Padovi. Nakon smrti sv. Franje, godine 1226., sv. Antun u svojoj 32. godini postaje provincijal proširene bolognske provincije u sjevernoj Italiji. Po boravku u Rimu kao izaslanik svoga reda kod pape Grgura IX., sv. Antun se s blagoslovom sv. Oca vraća u svoj omiljeni grad Padovu da nastavi svoj rad ali kratko nakon toga, 13. lipnja 1231. umire u Arcelli kod Padove u svojoj 36. godini života. Svetim ga proglašava papa Grgur IX. već 1232. na temelju mnogih čudesa koja su se zbila po njegovom zagovoru. Zvali su ga: "čekić za krivovjerce", jer je u raspravama sa krivovjercima bio nepobjediv, "škrinja zavjetna" radi izvanrednog poznavanja Sv. Pisma, te "svetac cijelog svijeta" jer je rođen u Lisabonu, djelovao u sjevernoj Africi, Francuskoj, Italiji, umro u Padovi, a čašćen po cijelom svijetu. Njegova subraća 1263. dogradiše i posvetiše njemu u čast u Padovi crkvu i u nju preniješe svečeve moći. Njegov jezik kojim je propovijedao i hvalio Boga još i danas je neistrunjen i svim hodočasnicima vidljiv. Crkvenim naučiteljem je proglašen 1946. Umjetnici ga prikazuju s djetetom Isusom u raručju, te s knjigom ili ljiljanom u ruci. Kao zaštitnika časte ga zaljubljeni, muževi, žene, putnici i rudari a posebno mu se utječu oni koji traže izgubljene stvari.

"Riječ je živa kad život govori. Neka zato prestanu riječi a neka govore djela. Prepuni smo riječi, a prazni djelima". (Sv.Antun).

hkz