"Vojnik Brane"

„Moolim!“- nisam upitao koji Brane, isti sam tren znao da je Branislav Bošnjak, njegov cimer, kojeg smo tako zvali. Kakav šok!   

Sedam je godina od te zvonjave, a predamnom se još zrcali Branin lik kakvog vidjeh zadnji put u Rami na Šćitu uoči blagdana Male Gospe, jasan kao što je bio jasan njegov život koji eto, Božjom voljom, ne potraja dugo. 

Branislav Bošnjak je rođen 18. listopada 1965. godine kao prvo od troje djece Ante i Marice Bošnjak u Čajdrašu kod Zenice. Njegovi roditelji puno pridaju odgoju kćeriju Lidije i Dunje i sina jedinca koji bi, prema njihovim očekivanjima, jednom trebao nastaviti obiteljsko ime. Odgoj pun ljubavi ali i čvrstine Branislav od djetinjstva opravdava poslušnošću, uzornim vladanjem i odličnim uspjehom u školi. Prije nego što stasa u punoljetnog mladića svojom markantnom pojavom redovito plijeni pažnju i poglede ljudi, a kasnije, kao punoljetan, svoju prirodno čvrstu tjelesnu građu dovodi do pravog atletskog izgleda redovitom tjelovježbom s utezima i bavljenjem različitim sportovima u čemu se uvijek isticao.

Iako odgajan u uzornoj kršćanskoj obitelji gdje se redovito nedjeljom i blagdanima išlo u crkvu k misi, on svoju vjeru počinje dublje shvaćati i prihvaćati u studentskim danima u Sarajevu, nakon jednog duhovnog seminara profesora Tomislava Ivančića na kojem je sudjelovao. Zahvaća ga oduševljenje koje se produbljuje čitanjem Svetog Pisma i životopisâ svetaca. Počinje razmišljati da uz studij Veterine upiše i Teologiju, a sve više ga zaokupljaju misli o redovničkom zvanju. Tu želju gaji i taji u sebi. Potaknut primjerima svetaca, o kojima čita, započinje pravi kreposni život. Redovito ide na dnevnu Svetu misu i Pričest. Ispovijeda se često, čita Sveto Pismo, moli (na koljenima dobiva kao ploče otvrdnulo tkivo od dugog klečanja i bdijenja), posti često o kruhu i vodi, te živi u milosti kako je to stanje sam nazivao. Taj zaokret u životu dovodi do jednog novog, posve drugačijeg, odnosa kolega, prijatelja, rodbine i najuže obitelji prema njemu. Kreću propitivanja poznanika, zadirkivanja i ogovaranja kolega, sumnje sviju pa i najbliže obitelji na nekakvu duševnu devijaciju zbog takvog načina života. Mnogima nije bilo jasno čemu takav drastičan zaokret. Mladić na kojeg svraća svako djevojačko oko, odjednom, kako mu predbacivaše, 'liže oltare i kleči s babama'. Slijede sumnje da nije po srijedi kakva psihička labilnost, te odlazak kod psihologa, što Branislav, poput krotkog janjeta, dopušta. „Sve dopuštam osim jednog, da dovedete u pitanje moga Gospodina Isusa Krista i Svetu Misu kroz koju Ga častim!“- bio je određen i odrešit.

Silne kušnje, neshvaćanja, ogovaranja i šikaniranja podnosi stoički znajući da tu katarzu mora proći ukoliko želi nasljedovati put svoga jedinog Gospodina. Duševne boli, koje proživljava, prikazuje Bogu u molitvama i na Svetim misama. Posti za one koji ga ne razumiju, a svako neshvaćanje prikazuje na slavu Isusu, znajući da je trpljenje neizbježno ukoliko želi svoj život suobličiti s Njegovim. Nakon temeljitog razgovora s njim, psiholog zaključuje da ne postoji nikakavo odstupanje, da je tu po srijedi potpuno stabilna osoba, zdrava i misaona, nadasve duboka u svojim vjerskim stavovima i uvjerenjima.

Studij Veterinarstva na trećoj godini fakulteta u Sarajevu teče dalje kada premišljanje o upisu na studij Teologije sazrijeva u odluku. Upisuje se na taj fakultet u istom gradu u školskoj 1991/92 godini. To je vrijeme kada se trudi ne biti navezan na bilo što svjetovno što bi ga odvlačilo od čiste duhovnosti kojoj je prionuo svim bićem, žudeći jedino Boga i njegov svijet. Shvaća da je navezan na body-building, redovitu tjelovježbu s utezima što je do tada upražnjavao, te prestaje s time. Nakon toga, posti još više i s namjerom gubi većinu mišićne mase koju je godinama izgrađivao, zbog koje mu, ranije, mladići zavidješe, a djevojke ga milo pogledaše. „Ne želim da mi se itko divi zbog obične ovozemaljske prolaznosti.“- govorio je.

Počinje svim srcem častiti Blaženu Djevicu Mariju i pristupa molitvenoj udruzi Vojska Bezgrešne, te od tada svakodnevno moli molitve Njoj u čast. S kolikom je samo pobožnosti i žarom častio Gospu, o Njoj je pričao tako puno i detaljno, kao da je studirao samu Mariologiju.

Moleći se jednom i meditirajući osjetio je poziv Budi moj vojnik! „Bio je to poziv neba!“- spomenuo bi samo katkad onima koji su bili, prema njegovoj prosudbi, dovoljno duhovno otvoreni da to shvate. Poziv koji će se kasnije realizirati kroz dužnosti i poslove vojnog dušobrižništva koje će obnašati.  

Televiziju gotovo prestaje gledati, odnosno prati samo odabrane informativne i edukativne programske sadržaje. Takvim načinom života nastavlja sve do početka nesretnog rata kada s posljednjim konvojem napušta Sarajevo i vraća se kući u rodnu Zenicu. Odatle, nakon kratkog vremena zajedno s drugim Hrvatima biva prognan. U Busovači pronalazi privremeno utočište. Tu s hrvatskom vojskom ide na prve crte bojišnice gdje potječe suborce na zajedničku molitvu krunice, stalno naglašavajući da krunica obješena oko vrata ili o ramenu, kako je većina nosila, jest obični ukras. „Sve su to samo modni detalji, obične bobe nanizane na vrpcu i ne znače baš ništa bez krunice u ruci, na usnama i srcu. Tek tada krunica postaje sredstvo i snaga koja povezuje s nebom!“- tvrdio je. Suborci ga zbog tog njegovog apostolskog zalaganja i ponašanja prozvaše 'krepost' što mu nije smetalo budući je uviđao da zajedničko moljenje krunice unosi među ljude toliko potrebni mir, potiče bolje međuljudske odnose, a ujedno tupi žalac ogovaranja i zadirkivanja upućenih njemu, kao inicijatoru molitve, i onima koji mu se prikloniše. Za razliku od nekolicine, većina suboraca ga počinje jako cijeniti zbog istinske kršćanske pobožnosti koju neskriveno živi i njome zrači, a posebice zbog svojih dubokih uvjerenja i čvrstih vjerskih načela.

 S vremenom dobiva ponudu da pređe raditi u Ured Obrane u Vitezu. Jednom prigodom, po samom stišavanju rata, kreće s UNPROFOR-ovim konvojem iz Viteza u Mostar preuzeti mirovine umirovljenika Srednje Bosne, budući je bio zadužen za poslove skrbi. Kako u povratku nije imao osiguranu pratnju UNPROFOR-a, uz Božju providnost kojoj se u molitvi preporučio, kreće s novcem (gotovo milion njemačkih maraka u gotovini) put Viteza i to auto-stopom. Staje mu neki Nijemac kojeg uspijeva razumjeti, tek toliko, da radi za nekakvu humanitarnu organizaciju. “Pretpostavljam da me ne bi primio u auto da je znao što nosim u toj staroj žaketini. Izgledao sam kao neki prognanik koji vuče krpice iz Karitasa, što je donekle i bilo točno, beskućnik sam bio od početka rata, a osim novca ubacio sam unutra nekih krpica upravo iz Karitasa.“ Noć ih zatiče u Prozoru. U krugu crkvenog dvorišta, u autu, čekaju jutro. Kako je često pričao kasnije, tu noć su puno međusobno razgovarali, a da ni sam nije znao kako jer ni jedan od njih dvojice nije znao jezik onog drugog. Je li nad njima tada bdio Duh Sveti izlijevajući im milost dara govora u drugim jezicima zbog njegove hrabrosti i potpunog pouzdanja u Boga? Jer, kakva je samo hrabrost trebala pa se u tim okolnostima uputiti s toliko novca u gotovini, kroz toliko opasnih područja punih naoružanih vojnih i paravojnih skupina i svojeglavih pojedinaca, kroz brojne punktove i kontrole, bez ikakve, osim Božje, zaštite. Netko će reći ludost! Možda! Ali, ne i za Branislava jer druge mogućnosti nije bilo. Na takav način, to je mogao izvesti samo onaj tko je bio u stanju do kraja se pouzdati i prepustiti Božjoj providnosti koja je Branislava cijelim putem pratila i sretno dovela natrag do cilja i žitelja Srednje Bosne kojima je novac u tom poratnom razdoblju bio prijeko potreban.    

                                                      * *

Nakon prekida oružanih sukoba, Branislav Bošnjak odlazi iz Srednje Bosne u Mostar i tu počinje raditi kao čuvar jednog ugostiteljskog objekta za simboličnu plaću od deset njemačkih maraka koja mu je kao prognaniku ipak značila nešto. Na poziv brigadira Ignaca Koštromana, u to vrijeme, Načelnika Političke Uprave Ministarstva Obrane Hrvatske Republike Herceg-Bosne, ponuđeno mu je mjesto u Odjelu za šport, kulturu i dušobrižništvo gdje ga upoznajem.

Naočit je to mladić robustne atletske građe, visok oko metar i devedeset, snažnih ruku i kostiju, širokih ramena, guste kovrčave crne kose, ukratko pandan glavnim likovima romana kako ih opisuju pisci, odnosno pandan filmskim facama kakve biraju režiseri. Na prvi pogled, njegova macho pojava donekle je ublažena produhovljenim licem, čije je duboke crte iscrtao asketski način života, licem kroz koje je prosijavala nutarnja smirenost, dajući mu pomalo mističan izraz. Pružajući ruku pri upitu čovjek ne bi očekivao da će osoba takve dojmljive osobnosti i pojave prignuti glavu u blagi naklon kao znak poštovanja. Već nakon prvih riječi njegov vokabular plijeni pažnju, nekako je profinjen ili možda čudan: „Božja volja..., providnost..., na slavu Gospodinu..., milost,....blagoslov“ samo su neke od riječi i fraza koje su odmah poput udica upecale naše ušne školjke, a međusobno razmijenjeni osupnuti pogledi potvrđivali su da je naš slušni aparat bio posve nenaviknut slušati takvu retoriku, u svakodnevnom životu, koja je prema našim prosudbama, pripadala, isključivo, crkvenim propovjedaonicama i oltarima. Ali kao i svaka druga novina koja je u početku pod lupom pozornosti, a s vremenom postaje svakodnevnica, tako se i mi, njegove radne kolege, priviknusmo na njegove riječi blagoslova i njegovu klerikalnu retoriku i što je zanimljivo pođosmo je, katkad, i sami koristiti. Uz strpljivo Branino posredovanje i uporno zalaganje, gotovo da isčeznu psovka iz našeg okružja. U razgovoru nije mogla promaknuti niti jedna ružna riječ, gesta ili ponašanje, a da on, nekim svojim neiritirajućim pristupom, ne ukaže na to. Poznato je da u tome nije zazirao ni od najviših u hijerarhiji vlasti. Pripovijedalo se kako je jednom ministru uputio kritiku za nedolično ponašanje i riječi, što nitkom drugom nije padalo na pamet.

O duhovnim sadržajima sve smo više razgovarali, uvijek bi se našao netko i s njim polemizirao o temama iz Svetog pisma, što bi on temeljito objašnjavao na jako uvjerljiv način. Bio je tako zanesen pričajući o Kraljevstvu Božjem da nitko nije mogao ostati ravnodušan. Na svako pitanje uvijek je imao nadahnut odgovor, nadahnut Duhom Svetim kojemu se svakodnevno molio. 

U sportskim aktivnostima, nije mu bilo premca, bilo u pojedinačnom nastupu ili momčadskom. Kako god bi se rasporedili redovito je pobjeđivala ona strana gdje je on igrao. 'Tvrdokornije' kolege koji ne prihvataše njegovu produhovljenu nesvakidašnjost, počeše ga cijeniti zbog tih iznimnih sportskih vrlina, a to je nekako utiralo put pa se i kod njih polako razvijala sklonost otvaranju duhovnim sadržajima o kojima se u Braninom društvu uvijek razgovaralo. „Pronađe Gospodin načina da svakom priđe i svakog smekša!“- govorio je. Svaki razgovor s njim bio je uvijek Evanđeoski prožet i obojen.

Kako smo se sprijateljili, posjećivali smo se katkad. Stanovao je, kao izbjeglica, privremeno u nekom stanu visoke zgrade. Pamtim jednu deku na njegovom krevetu. Istu takvu deku žutog dezena s bijelim zvijezdicama imao sam od djetinjstva u kući. Iskreno, imam je i dandanas. Da nije bilo te koincidencije s njom, vjerojatno ovaj sitni detalj ne bi ostao zabilježen. Jednog dana na ulici prolazim pokraj mjesta gdje je često bivao jedan prosjak.Vidim ga zaogrnutog istom takvom dekom. Pri slijedećoj posjeti Branislavu uočavam da nema deke na njegovom krevetu. Pitam ga za nju. „Dao sam je Marku,- odgovara mi- siromahu na Aveniji. Žalio mi se da mu je hladno noću i da mu treba deka.“ „Štaš ti sad za deku?“- upitah budući je i sam bio u oskudici kao prognanik. Odmahnuo je samo rukom i rekao s uvjerenjem:“Providit će Gospodin!“ Tome prosjaku sam znao ponekad udijeliti štogod novca, no nikad mi nije palo na pamet upitati se s njim, doznati mu ime ili što drugo. Eto, Brane je bio takav, uz udijeljenju milostinju uvijek je išla pokoja lijepa riječ, razgovor i blagoslov. Ljudi obično daju prosjaku, a on je davao čovjeku s imenom i to na način koji amerikanci zovu instantly ili urgently- smjesta, bez odgađanja. Dati svoj pokrivač, a onda proviđati za se, kupiti drugi ili eventualno negdje tražiti. Bitno je da je čovjek u potrebi odmah zbrinut. To je bila Branina logika, logika prožeta duhom caritasa- duhom ljubavi. Nešto razmišljam, koliko sličnosti taj slučaj ima s detaljem iz života svetog Martina, zaštitnika vojnika logističara, koji jednom prigodom odsiječe pola svoga vojničkog plašta i njime pokri nekog usnulog beskućnika pokraj puta.

U poslijeratnom razdoblju, otvaranjem Teološkog instituta u Mostaru 1994/95. godine, Brane nastavlja s tim studijem kojeg je prije rata započeo u Sarajevu. Kolebanje između svjetovnog života i želje za redovništvom još je na vagi i na tu nakanu on dugo moli. Susreće duhovnika don Marka Kutlešu čijemu se duhovnom vodstvu prepušta. Kako mu, nakon nekog vremena, duhovnik sugerira da počne razmišljati o bračnom životu, Brane to prihvaća kao znak izmoljen i poslan od Boga kroz tog duhovnika. Bilo je nekoliko lijepih, uzorno odgojenih kršćanskih djevojaka koje su gajile naklonost prema njemu. Izbor se sveo na kolegicu s fakulteta Maricu Karamatić, koja mu prigodom jedne posjete Međugorju predloži da zajedno mole, zbog čega mu ona posebice omilje i prepozna je kao buduću životnu družicu s kojom se oženi i vremenom izrodi troje krasne djece Josipa, Mariju i Emanuelu!  

U vrijeme kad sam ga upoznao volio je pjevati duhovne pjesme. Pjevao je prilično dobro. „Nije oduvijek bilo tako,- tvrdio je- ranije nisam imao sluha, a kako volim pjevati pjesme koje uzdižu srca Bogu, Gospodin mi podari nešto sluha, da ne sluša više moje gakanje.- često se znao šaliti na svoj račun.- I ti trebaš početi pjesmom slaviti Gospodina,- savjetovao me je budući sam se bavio glazbom- osjetit ćeš kako to blagotvorno djeluje na dušu, uzdiže je. Tko pjeva Gospodinu dvostruko moli!“- rekao je pružajući mi jednu kazetu. Prvi put sam tada čuo tu mudrost da onaj koji pjeva Bogu dvostruko moli i poslušao ga. Nikad ranije nisam svirao takve pjesme i zavolio sam ih. Kad je vidio da sam 'zagrizao', pribavio mi je još audio kazeta s duhovnim pjesmama. Osim toga, svako malo mi je posuđivao knjige s duhovnim sadržajem, kao i video kazete duhovnih seminara. Često puta bi mi rekao: „Kad pročitaš knjigu, posudi je nekome za koga misliš da će je pročitati. Knjiga na polici je mrtvo slovo na papiru. Koliki samo imaju Biblije jedino u svrhu da im kupe prašinu po vitrinama! Knjige moraju biti žive, kružiti kao krv u tijelu koja hrani udove. Isto tako, kvalitetno štivo, koje kruži i koje se čita, hrani duše ljudi!“

Svete mise u Mostarskim crkvama i katedrali Branislav pohađa redovito, nekad i više puta na dan, sudjelujući aktivno u bogoslužju kao čitač zajedno sa suprugom Maricom. „Dan bez Svete mise i svete Pričesti je prazan dan!“- naglašavao je često.

Svakim danom sve je više napredovao u kršćanskim krepostima i savršenosti, spreman na najveće žrtve, u isto vrijeme čuvajući se i najmanjeg grijeha. Kad bi ga pitali kako uspijeva ustrajati u tako kreposnom životu, objašnjavao je:“ Nemoguće je ako čovjek ne živi u milosti, ako nema nadahnuće u Svetom pismu i ako se ne hrani Euharistijskim Kristom svakog dana iznova! Ali kada rastu milosti, raste i napast, gdje Bog gradi katedralu, sotona gradi kapelu!“- aludirao je na napasti koje je proživljavao. Jedna od njih bila je ta da bi ponekad pri misnim čitanjima zanijemio, u nemogućnosti izgovoriti riječi koje bi ostale zbijene u grlu. Budući da nije imao većih problema od nastupa pred ljudima,- tečno i nadahnuto je govorio, spontano predvodio molitvene susrete- u tome je osjećao duhovnu kušnju kroz napast koja ga je željela odvratiti od aktivnog sudjelovanja u Bogoslužju. No, nije se dao, uvijek je tu bila supruga Marica koja je mogla nastaviti čitanje ako do takve situacije ponovno dođe. „Napast djeluje na različite načine ali treba joj znati doskočiti, oduprijeti se i ne posustati. Uostalom, da nije nje kako bi čovjek drukčije provjerio veličinu poniznosti već žrtvom, boli, mnogo puta i poniženjem koje podnosi za Gospodina!“- govorio je Branislav.

* * *

Prigodom posjete sv.Oca Pape Ivana Pavla II Bosni i Hercegovini, Branislav Bošnjak, kao djelatnik dušobrižništva Političke Uprave, se zalaže da pripadnici Hrvatskog Vijeća Obrane idu na hodočašće u Sarajevo kao organizirana postrojba u vojničkim odorama s hrvatskim obilježjima, što se u to vrijeme kroz sigurnosnu prosudbu obavještajnih krugova smatralo kao veliki faktor rizika. „Što ako stvari krenu po zlu?“- bilo je opaski koje su mu bile upućivane. „Milost je položiti život za Krista, tko to nije spreman ne treba ići!- branio je svoj stav. Najveći rizik je na samom Papi kao vrhovnom poglavaru Katoličke Crkve, pa ipak neće odgoditi posjet niti se odreći svoje bijele papinske odore zbog rizika ili prijetnji. Tako ni mi nećemo ići bez naših odora, unatoč svemu!“- bio je čvrst s onima koji su pokušavali osujetiti ideju da se u Sarajevo ide u vojnim odorama. Inače, cijeli taj događaj je tretiran kao visoko rizičan. On se zalaže da vojska ide u odorama prvenstveno radi potpore i ohrabrenja hrvatskom puku koji također uz veliku dozu osobnog rizika ide u susret Svetom Ocu u razrušeno Sarajevo koje je netom bilo izronulo iz mraka rata koji ga je godinama nadvijao. Vojska kao svojevrsna počast Papi nesumnjivo je bila značajan moralni faktor samog hodočašća i moralna potpora svim Hrvatima u Bosni i Hercegovini, posebice onima u Sarajevu. Tom prigodom, Branislav je imao milost i privilegiju biti izabran među one koji su imali najbliži pristup Papi. Slika njega kao časnika Hrvatskog Vijeća Obrane kojeg pričešćuje Sveti Otac u Sarajevu je zabilježena i brzo je obišla mnoge svjetske medije.

Nedugo nakon toga počinje raditi kao časnik za informiranje u Topničko raketnoj Brigadi u Rami-Prozoru odakle je upućen na viši časnički tečaj u Pazarić. Tu se jako ističe i cijelo vrijeme nosi se rame uz rame s jednim časnikom (oficirom) partnerske strane u natjecanju koje su nametnuli drugi, a koje njemu osobno nije predstavljalo ništa značajno. Kako su Branine hrvatske kolege, sudionici istog tečaja, bili ponosni na njegove postignute rezultate, on najviše zbog njih pokušava ustrajati u natjecateljskom duhu do kraja tečaja kada je trebalo izabrati najboljeg polaznika čiji će se rezultati i slika staviti na ogledni pano u vojarni. U svim testovima vojnog znanja i rukovođenja 'časnik i oficir' su bili na približno istoj razini. Preostala je provjera tjelesne spremnosti koja je trebala odlučiti najboljeg polaznika u klasi. Dan uoči tog zadnjeg testa, odnosno tjelesne provjere zakazana je prijateljska nogometna utakmica u kojoj Brane zadobiva oštar udarac u skočni zglob što ga izbacuje iz igre. Povreda je bila bolna, a zglob natekao. Jedva se opirao na njega pri hodanju. Razočarenje kolega Hrvata je veliko, tim veće što je Branislav bio onesposobljen za sutrašnje natjecanje koje je trebalo odlučiti najboljeg polaznika. Ujutro kad su svi već bili sigurni tko će ponijeti taj naslov, Brane se na iznenađenje sviju, hramljući, pojavljuje na startnoj crti s nogom koju je čvrsto utegnuo zavojima, koja je zbog otoka jedva stala u patiku. Bol je prigušio snagom volje kao i mnogo puta do tada. Početno iznenađenje je ubrzo preraslo u zaprepaštenje i šok s jedne strane i slavodobitno klicanje s druge strane kad je Brane na ciljnu crtu stigao prvi. Taj uspjeh kao i sve druge uspjehe ili neuspjehe on prikazuje isključivo Bogu na slavu.

Studij na Teološkom institutu u Mostaru završava 7. svibnja 1999. godine s odličnim prosjekom ocjena, gdje je vrlopoštovan od strane svih profesora i kolega. Na promociji diploma 2000. godine, izabran je za najboljeg studenta i polaznika prve generacije diplomanata pri čemu mu je uručena čestitka i prigodna nagrada od strane predstojnika Teološkog Instituta don Ante Pavlovića.

Nakon vojnog preustroja dobiva mjesto u Ministarstvu Obrane Vojske Bosne i Hercegovine u Sarajevu kao savjetnik za pitanja dušobrižništva. Cijenjen je u krugu ljudi s kojima surađuje uključujući ministre, vojno osoblje, dušobrižnike drugih konfesija kao i velikodostojnike Vrhbosanske Nadbiskupije na čelu s uzoritim kardinalom Vinkom Puljićem koji ga iznimno cijeni i poštuje zbog njegova vjero-svjedočenja i požrtvovnog kršćanskog života, kao i svijetlog primjera kojeg daje drugima, te predanog rada u vojnom dušobrižništvu. 

Dvije tisuće četvrte godine hrvatska komponenta vojske Bosne i Hercegovine sudjeluje na hodočašću u Austriji u malom gradiću Mariacellu smještenom podno Alpa. Spavali smo tada pod vojničkim šatorima u vrećama za spavanje na prilično niskim temperaturama. Zbog toga je svaki vojnik dobio po dvije vreće za spavanje, jedna u kojoj se spavalo i druga koju smo koristili kao pokrivač. Unatoč dvjema vrećama, prvu noć sam se prehladio što je Branislav primijetio. Kad smo lijegali spavati naredne večeri uzeo je jednu od svojih vreća želeći me pokriti njome. Odbio sam jer bi njemu bilo i suviše hladno spavati samo u jednoj vreći bez druge kao pokrivača. Ujutro, kad sam se probudio, on je spavao sklupčan u svojoj vreći. Na meni je bila njegova druga vreća kojom me je pokrio, vjerojatno, kad sam zaspao. O sveti Martine, veliki sveče, uvijek si na djelu, makar i na svoju štetu!

 U Sarajevu, Branislav nastavlja izobrazbu ovaj put na fakultetu Političkih nauka gdje upisuje magisterij. Vrlo često organizira vojna hodočašća i kao takav nosi najveći dio poslova realizacije, što mu je, unatoč obimnim aktivnostima, pričinjalo zadovoljstvo, jer sve što je radio, radio je za Gospodina i Njegovu Slavu. Kad se suprotstavljao i borio protiv grijeha činio je to u želji za spasom duša i braneći Slavu, ali ne bilo koju slavu već Slavu Gospodnju. S punim pravom je nosio i opravdao kršteno ime Branislav, kao i nadimak Brane- brane koje priječe grijehe da prljaju čistoću duše koja samo takva može stati pred lice Gospodnje.

Jutra je uvijek započinjao molitvom i pjesmom na slavu Bogu, a potom Svetom misom i Pričesti koju nikada nije propuštao izuzev ako za to doista nije bilo prilike. Radeći poslove vojnog dušobrižništva, imao je prigodu biti na jednom seminaru dušobrižnika u zapadnoj Europi s dušobrižnicima ostalih Europskih zemalja. Raspored predavanja i radionica je bio toliko natrpan da nije ostavljao mjesta za Svetu misu. „Kroz prozore gledaš zvonike crkvi i katedrala, na seminaru si gdje te poučavaju kako unaprijediti vojno dušobrižništvo, a nemaš prigodu otići na Svetu Misu i primiti Svetu Pričest! Tužno!- govorio je. Unaprijediti dušobrižništvo bez Boga, teško braćo!“- uputio je opasku na kraju prvog dana kao protestnu notu. Već sutra dan mjerodavni su, potaknuti njegovim zapažanjem, iznašli mogućnost, te osigurali termin za one koji su željeli ići na Svetu Misu.  

Pišući ovo, uporno se pokušavam sjetiti nečega što bih mu pribilježio kao slabost. Od svega, jedino se sjećam da je jednom prilikom u Sarajevu zakasnio na molitveni susret. Napokon nešto što mu se može spočitati, pomislio sam tada bezazleno. Stigao je pred sami svršetak susreta kada se ispričao:„Na putu ovamo, ugledao sam neku stariju ženu muslimanku na ulici kako se muči noseći dvije teške torbe. Prišao sam i ponudio joj pomoć, a kako je stanovala prilično daleko, eto ne stigoh na vrijeme. Moj grijeh,- reče- ali ako mi vi to ne uzmete za zlo, valjda neće ni Gospodin!“- smiješio se gledajući baš u me. „Pročita me ko slikovnicu!“- pomislio sam tada.

Jako puno je molio. Znao je govoriti: „Želim da cijeli moj život - svaka misao, riječ i djelo - bude jedna neprekidna molitva posvećena Bogu!“ Osobno mislim da je u tome uspio. Boga je ljubio služeći ljudima koje je jednostavno oduševljavao za vjeru. Poticao je nesigurne, učvršćivao kolebljive, poučavao one u neznanju. Poznato je nekoliko osoba drugih konfesija koji uz njega prihvatiše Katoličku vjeru i Crkvu. Bijaše on sol koja osoli mnoge i svjetiljka koja pokaza Put mnogima. Brojna su dobra djela koja učini što zasigurno znaju svi oni koji su ga poznavali.

U ljeto 2004. godine viđam ga zadnji put. Dan je uoči Male Gospojine na Šćitu u Rami. Večernja misa tek što je počela, vidim ga kako sa skupinom prijatelja dolazi iz Sarajeva. Onoliko ih je koliko se moglo potrpati u njegov mali žuti Opel s kojim je obišao tko zna koliko hodočašća, duhovnih susreta i seminara. Prolaze središnjom stazom crkvenog dvorišta k vanjskom oltaru. Nakon mise, netko od njih se sjetio da je zaboravio neke stvari u autu kojeg su zbog velike gužve ostavili par kilometara dalje na parkingu. Tko će drugi već Brane otići po te stvari. „Zar uvijek moraš ti, mogao je i netko drugi otići?!“- kao da mu predbacujem kad se vratio. „Ništa za to,- uzvraća mi ponizno- kad učiniš sve kako najbolje znaš reci: sluga sam beskorisni, tako i ja nisam ništa drugo!“ 'Sluga beskorisni'- reče, parafrazirajući svetog Pavla. Upravo s tim svetopisamskim riječima rastade se od mene stavljajući mi palcem znak križa na čelo kao blagoslov. Uvijek je to činio. Da sam znao da je to naš zadnji susret, zadnje riječi, možda bih mu rekao štogod više, nešto pametno, snažno i životno iz Svetog Pisma. No, evo razmišljam što, a da on to već nije znao. I ne samo znao već duboko proživio.

Od svega, jedino što mu ne bih odobrio jest upravo ta izjava da je 'sluga beskorisni'. Sluga, da! Ovo drugo, po meni, nikako! Ali, tko sam ja da mjerim i sudim?! Ako tako kaže sv. Pavao, ako tako reče Brane, neka tako bude!

Onoga dana, s početka ove priče, kad telefon zazvoni, izgubio sam prijatelja koji me je poučio mnogočemu vrijednom za vremeniti život i vječnost. Izgubio sam, slobodno kažem, duhovnika u kojeg sam imao ogromno povjerenje, koji me je mnogo puta ohrabrio, pružio mi ruku i pomogao se pridignuti kada bih posrnuo, koji se, jednostavno, nikada nije umorio od žrtve za druge i pružanja milosrdne ljubavi. I zadnje trenutke života provodi dajući se za druge, radeći kod prijatelja obični fizički posao, kopajući zemlju kojoj je u jednom trenutku klonuo kao mlada voćka slomljena pod vlastitim rodom. Srčani udar! Smrt je bila trenutačna. Netko bi rekao lijepa! Ja kažem prerana!

Bože, koliko se samo svećenika, časnih sestara i drugog klera okupilo na njegovom pogrebu. Silno mnoštvo rodbine, prijatelja, kolega, poznanika. Izgledalo je kao pogreb nekog svećenika. U biti, sasvim je to blizu istine. U mnogočemu bijaše on poput izvrsnog svećenika, živeći kreposno poput najstrožeg redovnika. Kad kažem da nikada prije, a ni poslije njega nisam sreo nikog njemu ravnom, znam da to zvuči patetično i subjektivno, ali doista tako mislim. Ponekad ga u molitvi doživim kao našeg zagovornika kod nebeskog Oca. I to je subjektivno, znam, barem s našeg ljudskog gledišta i poimanja. Isto kao i izjave nekih poznanika koji mi kažu da ga katkad sanjaju u posebnom ozračju. No, samo Bog zna je li to i objektivno tako.

Samo On zna zašto ga uze u naponu snage, u trenutku kad je mogao i bio spreman pružiti još puno i kvalitetno. Jako puno! Doista, sam Bog zna i nitko više.

Vlado Kudić