Lik Dive Grabovčeve u književno-umjetničkim djelima

Ove je stihove Dobriša Cesarić posvetio popularnom ruskom pjesniku Sergeju  Jesenjinu, ali bi se oni mogli uputiti i Divi Grabovčevoj ako se izuzmu dva početna stiha.

Tko je bila Diva Grabovčeva?

Na usamljeni grob Vran planine hodočastile su još u 19. stoljeću katoličke djevojke često iz velike daljine da se pomole Bogu i da se molitvom utješene vrate kući. Ponekad su dolazile i muslimanske djevojke kao na proštenje. O toj, tada bezimenoj djevojci, franjevci na Šćitu nisu našli nikakav trag ni u povijesti svetaca ni u franjevačkim kronikama. Zbog toga su bili u nedoumici bi li narodu branili hodočastiti k tome grobu ili bi to šutke dopustili. Poznato je kako ja i fra Jeronim Vladić to hodočašće nazivao i divljim kultom. Da razriješe svoju nedoumicu franjevci pozvaše iz  Zagreba dr. Ćiru Truhelku kao stručnjaka arheologa da provjeri tko je pokopan ili što je zakopano u tom grobu. Upravo taj čin,  pokazat će se to kasnije, koji je vjerojatno imao cilj da prekine i uništi „divlji kult“ pridonijet će da se Diva rodi iz svog pepela kao ptica feniks iz staroegipatskog mita.

Na jednostavnom grobu na čijem čelu je bio drveni križ i koji je bio ograđen jednostavnom ogradom dr. Truhelka uočava cvijet zečja stopa što je svojevrsno botaničko čudo budući da je njegova postojbina Mala Azija. To je već bio nagovještaj neke posebnosti te se Ćiro obratio fratru koji je išao s njim rekavši: Eto, fra Luka jedno vam čudo već mogu ustanoviti na djevojačkom grobu- ovaj cvijet.

I dok je fratar zamišljeno promatrao cvijet, Ćiro je naložio Ramljacima koji su izišli u pratnji da razotkriju grob.

Nakon malo vremena ukazala se lubanja nježna oblika, idealne pravilnosti i simetrije, a površine glatke i sjajne kao da ju je umjetnik najpomnije izradio iz slonove kosti. Truhelka je sad još više bio zaprepašten te se zagledao u to kako sam kaže antropološko remek-djelo, a u duši i mislima mu se ukazao krasni djevojački lik, duguljasto ovalno lice, s velikim tamno modrim očima koji je gledao u njega djetinjom blagošću. Pod pravilnim nosom ispod punih rumenih usana smješkala se dva niza biserno sjajnih zubića; rumeni obrazi zaokruživali  klasičnu oblinu lica, a vedro čelo zarubili svileni pramovi zlatolike kose. Nakon dugog promatranja  duševnim očima, procijenivši da se radi o smrtnim ostacima djevojke od 16-17 godina vanredne ljepote i nježnosti Truhelka vraća lubanju u grob držeći da ne bi trebalo dirati više u taj grob.

Ta fikcija stvorena na realnim pretpostavkama i upotpunjena pričom Arslanage Zukića koju smatram ovdje nije potrebno pričati, temelj je za sve ostale fikcije lika Dive Grabovčeve koji se javlja u književnim djelima prije svega Ivana Aralice, Dubravka Horvatića,  fra Blage Karačića i Vlade Kudića. U svim tim djelima Divin lik snažno je ocrtan estetski i etički, a posebno je plastično oslikan u romanu Graditelj svratišta Ivana Aralice u kojem Diva uz spomenute osobine i uz nekoliko biblijskih motiva u dobroj mjeri dobiva obrise mučenice-svetice.

Sami dolazak na svijet, rana smrt i slava poslije smrti predviđeni su u  ukazivanju vizionarke Katuše Divinom djedu Matiji i njegovoj ženi što je čest biblijski motiv. Roditelji je dobivaju u poznim godinama kad to nitko više nije očekivao što nas asocira na rođenje Ivana Krstitelja koji je kao i Diva, završio tragično. U susretu s Tahirbegom dolazi u iskušenje kao Isus kad mu đavo nudi sve da mu se pokloni. Njoj Tahirbeg nudi sve samo da se uda za njega što je posebice istaknuto kod Blage Karačića. I na koncu razodijevanje i razapinjanje također asocira na Isusovu smrt.

Njezina nadnaravna fizička ljepota,  ostvarena tamo gdje se to ne očekuje i uspoređena sa kratkim pljuskom sred vrelog ljetnog dana i s najljepšim cvijetom koji izrasta u trnju zapravo  je uzrok njezine nesreće jer kako napisa Dragan Stojanović u svom kritičkom osvrtu na lik Andrićeve Mare milosnice: Ljepota je uvijek ugrožena u svijetu, divljenje koje izaziva nije dovoljna zaštita za nju. Kada izaziva divljenje, žudnju pomiješanu sa poštovanjem, ljepota pruža zaštitu kakvu ništa drugo ne može pružiti. U tom je njena neuporediva moć sve dok divljenje traje, ali divljenje nipošto nije jedino što ona izaziva. Ona često izaziva zavist, zlobu, ljubomoru, mržnju i brutalno nasrtanje kao vid ispoljavanja skučenog pomračenog življenja. Prednost ljepote pretvara se u nedostatak tamo gdje caruje skučenost, a ona je carovala u Tahirbegovoj glavi…

U romanu Graditelj svratišta Divina izuzetna fizička ljepota snažno je istaknuta već prvom pojavom  Dive kao četverogodišnje djevojčice, a naročito je naglašena ljepota njenih zelenih očiju pred kojim se i vlastiti otac skamenio kao da ih prvi put vidi. U drugom prizoru gdje se Diva susreće s Tahirbegom na brvnu koji premošćuje Jelića potok slika, je puno cjelovitija i upotpunjena odvažnošću, ponosom i vjerom u Boga kao zaštitnika, ali i u svoje riječi koje upućuje Tahirbegu: „Ne ponižavaj nas Tahirbeže“,  rekla je Diva ne mičući se sa sredine brvna. Diva je imala put sličnu uglačanom kamenu, koja bi se, kao kod drugih ljudi krvlju, kad bi se uzbudila, podlijevala sivilom. Posve pravilnih crta, to je mramorno lice obuimala marama, nad čelom povučena naniže kako bi  napravila tri nabora, a ne da strši u obliku pramca kao kod ostalih djevojaka. Vrat joj je bio ogoljen više nego drugim  djevojkama jer je bio duži, s tetivama koje su nalikovale na dva lozova pruta što izbiju iz korijena i rastu usporedo s trsom. Kad bi mirno govorila s poznatim ili nepoznatim čovjekom, smjerno je gledala preda se i njene bi oči, koje su stalno podrhtavale, prekrili kapci kao kapica žira sjeme. Tek kad bi molila, opominjala ili uvjeravala, kapci bi se podigli prema vjeđama i u sugovornika bi pogledala dva zelena oka, slična jezeru pod Idovcem s proljeća, kad se u njemu oslikavaju koševine i mliječno  zelenilo grmlja.

„Mi tebi ništa nažao ne činimo“- nastavila je Diva i pogledala Tahirbega jer ga je htjela uvjeriti u ono što govori. „Bog je zaštitnik svakomu tko ide putem i veliki je grijeh dirati prolaznike. A nema većeg grijeha nego dirati djevojačku nevinost.“

Već tu Aralica ističe njezinu nevinost, ali i svetačku ljepotu. Ta svetačka ljepota nije dopuštala pristup ni onima koji su Divi mrzili, ni onima koji su joj zavidili,  a najmanje onima koje bi opčinila. Iz perspektive dječaka Jakova, njenog bratića, iskazana je vjera u moć njezinih riječi koje joj u časovima kada nema tko pristići u pomoć služe kao jedino oružje protiv drskog nasilnika. „Dok smo išli stazom kroz proljetnu travu kućama u Varvari vjerujući u moć njenih riječi, Tahirbeg nije otišao  u svoj stan u Kopčića aharu. I pri ponovnom susretu istaknuta je njena intelektualna i  moralna dimenzija: Što god činiš Tahirbeže-činiš na svoju diku i sramotu. Ali što god ti učinio ja ću sačuvati svoje poštenje i svoju nevinost.

U pretposljednjem prizoru u kojem je prikazan Divin strah koji je čini vidovitom, ali i molitva upućena Bogu da odagna tminu zla iz Tahirbegove glave opet prepoznajemo biblijski motiv Isusove molitve u maslinskom vrtu.

Vjerujući da su za sve krive njezine zelene oči ona, kao princeza iz Kanoje iskazuje spremnost da izvadi oba oka i pruži ih Tahirbegu na pladnju govoreći: Evo ti oči moje kad su ti toliko drage, a mene pusti da slijepa živim u svom poštenju.

Posljednja mučna slika u kojoj su Divi svezane ruke za motku provučenu kroz rukave uspoređena je sa mučenjem svete Anastazije koju je pomamni rimski tribun zatvorio u tamnicu, no prije nego što joj je oduzeo poštenje u pomoć joj pristiže anđeo koji napasniku oduzima vid. U tom posljednjem prizoru Diva se čak i ne brani, ali su njezine riječi moćnije od bilo kakva oružja i oštrije od sječiva britve

Pogledaj se u vodi…i ako se zgadiš na svoje lice i na ono što činiš, za tebe ima nade da ćeš jednom postati čovjek. Ako ti se tvoj odraz u vodi svidi, vrati se ovom tijelu i uzmi ga. Onda ti nema spasa

„Ja ti ne mogu dati ono što ti nemaš“. Tim riječima misleći pritom na dušu, ona će Tahirbega potpuno izbaciti iz ravnoteže te će ju zaslijepljen bijesom ubiti, ali  joj neće oduzeti nevinost. Prije nego što ispusti dušu,  ona ne proklinje napasnika niti okrivljuje Boga što joj nije pomogao. Naprotiv ona se zahvaljuje Bogu riječima: Hvala Bogu,  što mi je darovao milost da svojom krvlju obranim svoju nevinost. I vi ga hvalite kad me budete spuštali u zemlju.

Prikaz njezine smrti različito je dočaran i kod Truhelke i kod fra Blage Karačića kao i  fizička ljepota, ali u svim tim književnim djelima istaknute su brojne pozitivne osobine kao što su poštenje, ponos privrženost Bogu, skromnost, odlučnost pa i  uspoređivanje sa sveticama. I dok je Aralica uspoređuje sa svetom Anastazijom, Vlado Kudić vidi njezinu sliku u svetoj Barbari, a njezinu ljepotu uspoređuje sa ružicom koja na ranojutarnjem suncu tek otvara nježne, rosom umivane latice, pretvarajući se iz pupoljka u cvijet.

Divin lik zanimljiv je i u kiparskoj viziji akademskog kipara Kuzme Kovačića u kojoj ona rukama štiti rodnicu kao simbol časti, a glavu na čijem se licu osobito ističe ponos, gotovo nudi kao zamjenu za obranu časti.

Kao što je umjetnici doživljavaju na različit  način, tako je vjerojatno i svi mi različito doživljavamo, ali svatko na svoj način kao uzor-djevojku i kao moralnu vertikalu kojoj trebamo težiti iako je ne možemo dosegnuti.

Milan Topić