Dva krvava skamenjena cvijeta - drugi dio

Piše:Ante Matić

Nad proplankom, stećkom i grobom, planinski vjetrovi bez prestanka pjevaju himan djevojci koja je u cvijetu mladosti prekoračila prag koji vodi u vječnost. I u dublji san je uljuljavaju. Grob prešutno postaje svetim mjestom.

Za razliku od planiske ljepote, Divina ljepota više priliči begovskim dvorima, hanumama i hanumicama koje spavaju  u svili i kadifi i čije su ruke bijele, put mliječna, i koju ne žeže sunce niti opaljuju vjetrovi koji pušu sa zaleđene Čvrsnice i hirovitog Vrana, planine pune vukova i hajduka koji vrebaju na turske karavane, na kojoj se redovito izmjenjuju pastirske pjesme, podukivanja, zavijanja vukova i jauci i krici surudžija, kiridžija, duvandžija i hajduka.

Ali, sudbina je htjela da cvijet izraste u trnju a ne u nekoj njegovanoj i mirišljavoj bogatoj bašči.

Divina ljepota bijaše istodobno i njezin blagoslov i prokletstvo. Bila bi kao i sve ostale ljepotice pamćena jedno vrijeme dok ne bi teški kmetovski život potlačene raje navukao na njeno lice bore i skinuo joj mladalačku djevojačku ljepotu s lica, da nije zapelo za oko bogatom i razularenom Tahir-begu sinu silnog Džafer-bega Kopčića gospodara Rame, Duvna, Livna, Uskoplja i Kupresa.

Mladi i siloviti begović, nesvikao da u životu ima išta što se ne bi povinulo njegovoj volji i koji je obijesno trošio babine novce, skitao se po cijeloj turskoj carevini u potrazi za razuzdanim životom, jednog je dana, jahšući po planinskim pašnjacima svog punokrvnog arapskog konja, kojeg mu je babo netom poklonio da se šepuri po dernecima, nabasao na mladu čobanicu koja je čuvala ovce pjevušeći i prebacujuć pleteće igle s prsta na prst pokraj bunara gdje su dolazili pastiri i putnici namjernici, trgovci i kiridžije, da napoje sebe i stoku.

Čobanica je primjetila iz daljine jahača kako dolazi galopom na harnu konju, znala je da je to on. I prije su tu znali dolazit age i begovi napojit sebe i konja, bacili bi pokoju ljutitu riječ zgoljnoj raji koja bi oborila pogled i šutila i poslužila jal' bega jal' agu hladnom vodom iz dubokog bunara.

Diva je sjedila sama na stećku, jer je Mara otišla po vodu, pjevušila i plela, a ovce oko nje pasle, dojahao je silan begović, skočio s konja, i pogledao je prodornim pogledom zabacujući sablju za pojas.

Gledao ju je dugo, njoj se činilo cijelu vječnost, znala je da je to on, siloviti, jogunasti i bahati sin Džaferbegov koji se razmeće begovim bogatstvom i moći. Ponašao se tako kao da je čitav svijet njegov i da je sve srtvoreno samo za njega. Oborila je svoje krupne oči i čekala što će beg učiniti, a on je prišao blizu uhvatio je blago za ruku, i dok je ona sva trnula od straha i isčekivanja, zabacio svoju, kao ugljen crnu kosu na zatiok fiksirajući djevojku u oči:

 - Odakle si i čija si.

 - Luke Grabovca iz Brajina dola.

 - Aha ha, vala mašala, a kako ti je ime?

 - Diva.

 - Diva, veliš. Ime ti dobro uz ljepotu pristaje - kazao je beg, a ona je šutjela i gledala u zemlju.

 - Ovo su tvoje ovce.

 - Jesu svijetli beže.

 - A ko ti je aga.

 - Arslanaga.

 - Arslanaga, kažeš. Tako! Jel' dobar?

 - Dobar je beže.

 - I treba bit - prišao joj je još bliže, a ona se nije smjela pomaknut niti odmicat. Za Tahirovu naglu ćud znalo se nadaleko.

 - Ne boj se curo.

 - Ne bojim se beže.

 - Svaki dan čuvaš ovce ovdje.

Diva je šutila i gledala pred sebe. Kad je u planini odjeknula hajdučka ili čobanska skrika, Tahir skoči na konja, potegnu povodac okrenu se na konju u mjestu i dobaci na odlasku:

- Budi tu sutra u isto vrijeme, doći ću sigurno, curo moja - glasno alaknu konja i ne čekajuć odgovor od djevojke odjuri u galopu.

Diva ostade kao ukopana kraj bunara. U glavi su joj se rojile misli, došla je doma i šuteć spratila ovce ne govoreći nikome, pa ni majci, o onome šta joj se sprema. Nije slutila dobro, legla je uznemirena i san joj nije htio na oči. Tješila se time da je Tahir nemirne ćudi, da će za koji dan odjahati u koji drugi dio turske carevine gdje još nije bio i gdje se još nije naživio terevenki i naljubio žena, i da je, možda, već kad je odjahao s bunara zaboravio na ubogu pastircu koja mu ne priliči ni po bogatstvu ni po ugledu a kamoli po vjeri; šta će begu kaurka i nevjernica, kako to oni kažu za katolkinje.

Tješila se Diva ali joj san zadugo nije htio na oči.

Mati ju je rano probudila, spremila joj u torbicu komad kruha, grumen sira i jabuku. Krenula je za čobanima, koji su već gonili svoja stada u jutarnju ispašu kad se sunce već počelo pomaljati preko visova obraslih gustom šumom.

Tahir je dolazio svaki dan u isto vrijeme, bio je točan i neumoljiv. Nije mu se mogla sakriti iako je mijenjala vrijeme napajanja blaga, ako je ne bi našao na bunaru našao bi je i najudaljenijim pašnjacima kamo ni aginska ni begovska noga skoro nikad nije kročila, pojavio bi se kao duh, kao sjenka, kao prst sudbine koji je neumoljiv i protiv kojega ne možeš ništa nego se prepustiti usudu i Božjoj volji. Svaki dan ju je nagovarao, udvarao joj se, obećavao brda i doline, donosio joj darove, sav se razblažio, ni traga njegovoj bahatosti i osionosti, gledao ju je zaneseno.

- Dive, nemoj me mučit.

- Prođi me se beže.

- Bićeš moja begovica. Neće ti bit ravne u pašaluku. Dvorit će te u mojim dvorima ko sultaniju u Stambolu na Bosporu.

- Nemoj beže.

- Bez tebe mi nema života.

- Kršćanka sam beže.

- Poturčićeš se.

- Ne, ne mogu beže pogazit svoju viru.

- Pusti viru. Ja bi uzeo tvoju - pa zastade i dometnu.-al' ne mogu, beg sam, a ti možeš samo ako hoćeš i ako me voliš.

 - Ne mogu beže. Neće viru pogaziti. Razumi me.

 - Ne mogu te i neću razumit. Obasuću te biserima. Obuću te u svilu i kadifu. Bićeš ljepša od perunike i mesliđana, ljepša od ruže i bekturana, ljepša i od zumbula. Dive, samo mi reci.

Diva izvadi iz džepa krunicu, podiže je do usta, poljubi križić i glasno reče:

 - Ovo su moji biseri. Drugi mi ne tribaju .

Tahir se lecnu. Bilo je to od Dive smiono i izazovno, mahati jednom begu krunicom pred nosom, što si ta kaurka umišlja, pomislio je u sebi, obuze ga bijes al' se suzdrža da ne plane.

 - Pusti to Dive. Prominit će se to.

 - Nikad beže.- odječe Diva odlučno.

 - Zašto si takva. Odbijaš me, mrziš. Zašto? Nisam li dobar prema tebi.

 - Dobar si Tahirbeže. Imaš sve: Silan si, bogat si. Moreš birati po cijeloj Bosni i cijelom carstvu. Mlade begovice uzdišu za tobom. Svaka će ti poć. Šta ću ti ja, pa kršćanka sam, beže, kako ti to nije jasno.

- Hoću samo tebe -  uhvati je čvrsto za desnu ruku - samo tebe Dive…

 - Nemoj mučit sebe i mene. - otrgnu se - Pusti me - molećivo ga pogleda.

Tahira obuze bijes, đilitnu se iz mjesta na konja.

 - Dive, znaš me. Dobar sam prema tebi, a mogu i drugačije. Razmisli dobro. Doći ću sutra i pazi dobro šta ćeš mi reć - izgovori beg, bijesno ošinu konja i odgalopira niz planinu. Diva ostade kao skamenjena.

Tahir je dojahao kući, svezao konja u štalu utrčao u kuću zagrlio majku i šapnuo joj na uho.

 - Majko, ja bi se ženio..

Begovica pogleda u oči svoga jedinca, sva u radosnom čudu i iznenađenju, već joj je bilo dosta i preko glave njegovih lutanja i njezinih strahova.

 - Šućur Alahu. Jašta nego ženit.

 - Majko, kaurka je, kćer Luke Grabovca, Arslanagina kmeta.

Begovica se otrgnu od sina,.zatetura i zajauka.

 - Nemoj sine, tako ti dina. Nemoj me u grob tjerat.

 - Majko volim je. Samo nju i nijednu drugu. Bez Dive mi nema života. Svo sam tursko carstvo prošo, a nisam vidio ljepšeg, ni zgodnijeg in'sana, nit' vlahinje nit' muslimanke nit kaurkinje. Dva je se oka, majko, ne mogu nagledati. Kad se nasmije kao da bisere prosiplje, kad govori kao da gorski potok žubori, kad pjevuši idući za ovcama, kao da vila plete nebesko pletivo za vilenjake.

- Gdje ćeš sine vjeru na nevjeru. Beg si, nemoj ni pomislit. Babo će presvisnut.

Kad je i beg čuo što sin govori majci begovici, bijesnio je na minderu, derao se na sina, razbacivao džezve i čibuke onako debeo, ogroman ko kakva divlja neljudska neman koju su probudili iz dubokog sna, hroptao je davljen bijesom i ogromnom tjelesinom.

 - Nikad! Dok sam ja živ, nikad ugursuze. Prije bi te mrtvog volio vidjet.

Diva je došla kući uznemirena i u strahu. Znala je za Tahirovu naglu narav i neobuzdanu ćud i znala je da neće odustati. Kao što je znala da neće popustiti ni ona. Dvije suprotnosti, kao ovca i ovan na brvnu; ovan jak, zaštićen silom i ugledom, ovca nejaka, nemoćna, bez prava na uzmak i bez zaštite ali spreman na sve pa i na žrtvu.

Dva nespojiva pola, dva svijeta tako blizu i tako daleko, izrasli jedan pokraj drugoga a udaljeni kozmičkim bezdanom…

Odluči sve ispričati ocu, kako je beg uhodi, kako dolazi. A rekla mu je i to da jedan mladi hajduk dolazi dobunara i da se zarekao da će je čuvati. Luka je u nemoći kršio prste. Znao je da se namjerio na silu, na silnog, mladog, hirovitog i bahatog Tahirbega Kopčića o kome se čulo mnogo dalje od ramskog i duvanjskog kraja, sve tamo do Stambola, znao ja za oca mu Džaferbega neumoljivog i nemilosrdnog čovjeka, znao je da se on mali i ubogi kmet, kršćanin ne može ni na kakav način suprostaviti toj sili a da ne plati glavom i on i cijela mu obitelj. Grozničavo je vrtio misli po glavi i jedino mu je jedno padalo na pamet, da dobro postupio kad je zatražit će pomoć od hajdučkog harambaše Mijata. Ta svakako on štiti nemoćne, ugrožene i sirotinju. Ako uzme Divu pod svoju zaštitu, onda će biti sigurna. Hrbar je i dobar je čovjek, mislio je Luka, razumiće ga, k tome Mijat je, iako nije ni blizu Džafer begu po moći ni po snazi, njegova zaštita može pomoć, cijeni ga i voli raja,a boje ga se Turci. Nije bilo druge, morao je opetz poći do hajduka i treći mu što se događa, kako begović vreba na njegovu kćer. Mijat mu reče bez okolišanja.

 -  Znam, prijatelju. Mladi Kopčić je pašče, ne sluša nikoga pa ni starog Džafera, biće teško kume moj.

- Znam harambašo.

- Silovit je ugursuz. Ne preza ni pred čim. Šta mu se prohtije to i dobije.

 - I što ćemo sada?

 - Nećemo se dat. Divu ću ja imat na oku ovih dana,-pa nek pašče proba.

 - Hvala ti junače hajduče.

- Ti ajde sad kući i kaži Divi nek se ne plaši. 

 - 'Oću harambašo - reče Luka i udalji se od Mijata i jedinog mogućeg spasitelja u nevolji koja ga je snašla. Znao je dobro, da je Tahirbeg silan, nepredvidiv, moćan, bahat i da ne preže ni pred čime. Mijat dopzva sebi nećaka Marijana i povjerim mu Divnu na čuvanje. Marijanu stric gotovo naredi:

 - Pazit ćeš je isto onako kako bi pazio i čuvao sestru. I upamti, nećače moj najdraži, Tahir je opak, lukav, prepreden, sirov, surov i nepredvidiv.

Leži Tahir na minderu. Nit' jede nit' pije, majka mu donosi šerbe' al on neće pa neće. Žalosno joj je gledati ga, a ne smije Džaferu na oči, on i dalje bijesni i arlauče, rastjerava sluge, galami, viče i razgovara sam sa sobom, pa čak počeo psovat svetinje, koje nije psova nikad prije. Ni Tahir mu ne smije na oči nit itko živ. Sluge samo donesu jelo i pobjegnu od njegovog bijesa.

Kad se malo primirio i bijes u njemu splahnuo, zovnu Džaferbeg Tahira u svoje odaje, pa kad dođe begović i sjede  pokraj njega, upita ga:

- Voliš li ti tu kaurku?

- Babo, više nego sebe. Ko dragoga Alaha.

 - Muč' pašče jedno - dreknu na njega pa se smiri i upita - Čija je vlahinja?

 - Luke Grabovca iz Brajina gaja.

 - Je li ti kajela cura.

 - Otima se babo. Neće veli vjeru pogazit.

- 'Vako ćemo, ja ću je isprosit a ti sedlaj konja i reci joj za ovo. Ak neće milom, onda ćemo silom.

Tahir poljubi očevu ruku i prošapta zahvalno.

- Hvala ti babo, hvala presvijetli beže.

- Bjež' mi s očiju. Sikter! Al znaj, reci joj, mora se poturčit, mora bit po šerijatu, mora. Zapamti! Ako neće milom 'oće silom -  izgovori beg i potegnu dim iz čibuka.

Tahir odjaha do Dive veselo i uznosito, ohrabren očevim blagoslovom, zaustavi konja i viknu djevojci ne silazući s konja.

 - Dive, jesi odlučila.

 - Beže, rekla sam ti, vjere pogazit neću.

 - Je li to tvoja zadnja?!

 - Zadnja beže.

Tahir je pogleda prijetećim pogledom, namrgodi se i prosikta sjedeći uznosito i oholo na konju.

 - Sutra mi te babo prosi. Bićeš moja ili crne zemlje. Biraj!

 - Odabrala sam. Reci ocu da ne čini puta uzalud.

Luka se iznenadio kad je ugledao silu i ordiju koja se uspinje izlokanim, stojenovitim drumom do njegove kuće u grabovu gaju. Sva begova svita, teško natovareni konji, valjahu se putinom do uboge Lukine kuće, a na najkrupnijem konju pretili, korpuletni, ogromni Džafer koji jednom u godini zajaše konja, mora da ga je ljuta muka i nevolja natjerala, da po drugi put dolazi njegovu domu, a onomad ga je izvrijeđao i prijetio, pa što se to u begu slomilo, da ponovo dolazii u prošnju njegove kćeri, pomislio je Luka u sebi. Stigoše pred kuću, sluge priskočiše i skinuše Džafera s konja koji othukivaše kao kakava mitološka neman, brišući znoj koji mu se slijevao s čela od ljetne žege, debljine i silne begovske odore koja ga činjaše još strašnijim i većim. Džafer viknu selam Luki, ovaj ga otpozdravi, sluge se povukoše i Džafer i Luka ostadoše sami. Džafer othuknu dođe malo do zraka i pogleda Luku.

 - Gazda Luka, pitaš se što sam ti opet došo .

 - Znam svijetli beže.

 - Nisam od bijesa, već od nevolje. Katkad i begove snađe belaj.

Luka je šutio i nestrpljivo čekao što će dalje biti, što će beg reći. Beg ga zaskoči riječima, koje je donekle i očekivao.

- Tvoja Diva je zapela za oko mom Tahiru. Zaman sam ga odgovaro, al' on je zajogunio, nju pa nju. Kidiso samo na nju.

Luka je i dalje šutio.

- Gazda Luka, došo sam isprosit Divu u to ime - pokaza na pretovarene konje - Nosim joj čudo blaga, pa nek bude hairli.

Luka podiže oči i smože snagu izgovoriti silnom, ogromnom i strašnom begu.