Roman "Taurus" - osamnaesti dio

Uvečer se, pronašavši u džepu ulaznicu koju mu je dao vikar, na što je već bio zaboravio, nakon dosta kolebanja zaputio na Gripe. Ugledavši veliku gužvu pred dvoranom, začudio se otkud toliki interes za duhovni susret?! Kao da sviraju Stonsi! Pomislio je kako tu mora biti nečega zanimljivog pa je odlučio provjeriti što se zbiva unutra. Pokazao je ulaznicu redaru sa žutom majicom, a on ga je uveo na sporedni ulaz.

Glavni ulazi bili su posve zakrčeni. Tisuće ljudi ostalo je napolju, gdje su bili instalirani zvučnici i veliki videozid kako bi se tijek susreta mogao pratiti i vani. Pomno je pratio što se zbiva unutra. Preko razglasa je svirala lagana meditativna glazba, a neki laik držao je pripravu i nagovor za ispovijed. Nakon dužeg premišljanja, odlučio se ispovjediti. Stao je u jedan od redova i lagano se primicao svećeniku. Nakon što je ispred njega ostalo svega dvoje ljudi, primijetio je da tu ispovijeda svećenik koji mu dao ulaznicu.

Čim je kleknuo ispred njega, svećenik ga je prepoznao i obratio mu se:

- Vidiš da se potvrđuje ono što sam ti jutros rekao: Duh sveti te doveo na susret.

Mladić se užeo u ramenima:

- Nisam očekivao da ćete me uopće prepoznati, sasvim slučajno sam stao u Vaš red. Počeo je nabrajati psovke i s time je mislio, kao I uvijek, završiti ispovijed, kad ga je vikar upitao za stvarni razlog dolaska u Split. Kratko se kolebajući, počeo je pričati o zlatnom predmetu koji je pronašao I namjeri da, ako ga uspije unovčiti, kupi gitaru, a onda je prešao i na najvažnije dijelove očeve priče o precima, zlatnom teletu i čudnom snu kojeg je usnuo. Kad je završavao, već je bilo vrijeme početka seminara. Svi oni koji su se nalazili u istom redu iza njega jedno vrijeme su čekali. Budući da je mladićeva ispovijed potrajala dugo, prešli su kod drugih svećenika, gdje su svi već bili završili. Udijelivši odrješenje, vikar je zadržao ruku na mladićevoj glavi:

- Na sva pitanja za kojima tragaš možda postoje i odgovori. Pažljivo slušaj, otvori se i sudjeluj srcem.

Ukoliko sutra budeš želio razgovor, dođi u župni ured, slobodan sam od devet do deset sati – rekao je.

Počelo je uvodno slavlje. Glazbeni band od petnaestak članova pjevao je i svirao duhovne šansone, što se mladiću posebice dopalo. Nikada ranije nije slušao takvu glazbu. Bila mu je ugodna i milozvučna.

Tekstovi pjesama, uglavnom biblijski psalmi, plijenili su melodičnošću, pa su već nakon prvog refrena vukli na pjevanje i one koji ih nikad prije nisu čuli. Mladić je lagano pjevušio pjesme, razmišljajući kako je zanimljivo da se duhovne pjesme sviraju uz pratnju svih tih instrumenata: gitare, violine, flaute, klavijatura i udaraljki.

Pučko pjevanje uz same orgulje činilo mu se pomalo dosadno i usporeno naspram ritma i aranžmana pjesama koje je tu slušao. Posebno zanimljivo bilo je to što su svi u dvorani pljeskali uz ritam pjesama i time davali poseban ugođaj cijelom slavlju. Podsjetilo ga je to na euforična crnačka misna slavlja koja je gledao na filmovima. Otac Christopher je izišao za oltar te se pridružio pljeskanju, izričući hvale Bogu, što je s puno emocija prevodila jedna punašnija djevojka.

Mladić je osjetio kako mu je srce u grudima zalepršalo pa je i sam počeo pljeskati uz ritam. Uspoređivao je koncerte poznatih domaćih i svjetskih bendova i pjevača na kojima je bivao i odmah uočio bitnu razliku:

ovdje su svi slavili Boga, ne pjevača ili skupinu. Pjevački band bio je postavljen po strani i služio je samo kao kanal kroz koji je protjecao vezujući fluid, spajajući cijeli skup od nekoliko desetaka tisuća ljudi u jedno. Poznati karizmatik pozvao je sve koji imaju dar govora u drugim jezicima da zapjevaju, a on je prvi započeo na nekom nepoznatom jeziku.

U početku neobičan disakord pjevača polako se stapao u jedinstvenu melodiju. Svatko je na svoj način pjevao neke egzotične riječi koje mladić ni uz najveće naprezanje nije razumio, pa čak ni o kojem jeziku je riječ, jer nikad dotad nije čuo ništa slično. Nakon završetka pjesme ponovno je svatko na svoj način nastavio moliti u drugim jezicima, od čega su se stvarale vibracije koje je mladić osjećao kao nešto što iscjeljujuće pretresa zapretane dubine njegove nutrine.

Okružje kao da se punilo nevidljivom silom koja je na molitvu pokretala i one koji su u početku bili samo pasivni promatrači. Cijeli prostor je treperio, ispunjen otvorenošću srca ljudi povezanih molitvom i pjesmom, povezanih istim duhom, pod čijom su silom neki padali na pod. Početkom molitvi ozdravljenja i odreknuća od negativnih spiritualnih iskustava, mladića je u trenutku probio znoj. Ruke i utroba nekontrolirano su mu se počeli tresti. Obuzela ga je malaksalost nakon koje je uronio u stanje smirenosti, okružen nekim ugodnim svjetlom.

Otvorivši oči, vidio je čovjeka kako mu pruža ruku. Pridigao se. Osjećao se laganim, posve laganim.

Sjetio se priče da su ljudi u prošlosti na isti način padali na fra Vicinim misama.

- Sve prolazi, mijenja se - mislio je mladić – sve osim Božje naravi, Njegovog bitka koji je uvijek tu kako bi liječio, obraćao, spašavao. Dvije tisuće godina ranije, kada je hodio po zemlji, stoljeće i pol ranije, u vrijeme fra Vicino i Šikotino, i danas.

Ujutro je otišao u župni ured. Vikar ga je dočekao srdačno:

- Pretražio sam župni arhiv iz razdoblja o kojem si mi sinoć pričao, osjećao sam da ćeš doći. Pogledaj što sam našao: u matici umrlih upisan je Mišeta Juras.

- Godina smrti poklapa se s godinom smrti mojih predaka! - izračunao je mladić nakon kraćeg prisjećanja godine pradjedovog rođenja, zapisane na spomeniku u groblju, i uspoređivanja s podacima koje je znao, a koji govore da su pradjedu Ivi otac i djed umrli kad je imao devet godina.

- Mišeti je bilo pedeset godina kad ga je zatekla smrt. Dvojica sinova su ga naslijedila. U kronici župe iz te godine - nastavio je vikar, otvarajući veliki stari bilježnik - upisano je da je Mišeta Juras umro naglo se razbolivši od neke nepoznate bolesti nalik ludilu. Rijetki su bili lucidni trenutci u bolesnikovoj agoniji, koja je potrajala oko tri mjeseca, pri čemu su mu, uz poznate liječnike toga vremena, dovodili i svećenika, kojega je u nekoliko navrata, kao opsjednut, odbio.

To protivljenje svećeniku, Božjoj milosti i posljednjem pomazanju valjda je bilo presudno da svećenik taj slučaj upiše u kroniku župe. Posljednji put kad je obitelj pozvala svećenika, Mišeta Juras nalazio se u trenucima kada je lucida intervalla bila posve nastupila I kada je sve jasno razaznavao. Prije same smrti, uz nagovor svećenika, uspio se ispovjediti.

Ono što je pokojnik u nazočnosti svećenika, nakon ispovijedi, naglasio sinovima, bilo je to da zlatnim kipom nipošto ne trguju. Od nekoliko posljednjih riječi, koje je izgovorio u hropcu, mogla se razumjeti jedino riječ Zadar, nakon čega je ostao samo ukočen pogled i na pola puta zaustavljen pokret u prostoru i vremenu. “Izgledalo je“ - zapisao je ondašnji kroničar – „da je umirući želio izreći nešto važno, no smrt je bila brža”.

Kako je Mišeta Juras došao do tog zlatnog kipa, ostaje dio ispovjedne tajne koju svećenik, naravno, nije mogao niti smio zapisati – nastavio je vikar. - Ali, iz tvoje priče neke stvari se mogu približno povezati.

Nadam se da je molitveni susret od sinoć pozitivno utjecao na tebe, da ćeš se moći nositi s istinom koju si čuo, inače ti sve ovo ne bih pokazao.

- Po svemu sudeći, izgleda da je Mišeta Juras krvavo prevario moga pretka i to još krvavije naplatio. Sustigle ga suze sirotinje koju je zavio u crno. Pohlepa za prolaznim dovela mu je u pitanje vječno!

Dotad pomalo zabrinuto lice vikara se, nakon što je priopćio činjenice za koje nije bio posve siguran kakve će osjećaje i reakcije pobuditi u mladiću, razvuklo u osmijeh.

- To što si upravo rekao potvrđuje da sinoć nisi bio uzalud na susretu i da si shvatio najvažniju poruku svega i bit života. Nemoj to nikad zaboraviti, jer kada znaš cilj, uvijek ćeš pronaći putokaze koji će te k njemu voditi. Je li ti sad imalo jasniji onaj san, noć uoči polaska na put u Split, koji si mi ispričao u svojoj životnoj ispovijedi? Prvi korak toga nelagodnog puta napravio si kad si došao na susret.

Mogao si donijeti I drugačiju odluku i noć provesti u nekom baru ili diskoteci gdje bi, prema današnjem poimanju, sigurno imao dobar provod. No, nisu ljudi krivi što tome pristupaju na takav način, sve je to nama neizravno nametnuto, mi smo nesvjesni konzumenti tog zatrovanog đira. Danas se masama, a osobito mladim ljudima, kroz medije manipulira više nego ikad. Kakva je danas cenzura na televiziji, novinama, radiju, internetu?

Gotovo nikakva, a sve pod sloganom demokratskih prava i čovjekove slobode! Koje to slobode? Slobode koja te udaljuje od Boga koji u svojoj biti nije ništa drugo već jedina istinska sloboda. Ali, ne, ljudima treba neka druga sloboda, oni ne žele biti ukalupljeni u zapovijedi nekog 'apstraktnog bića' za koje nisu sigurni postoji li uopće! Meni treba sloboda, sloboda! Tako viču! Eto ti je, mladiću i djevojko, eto ti je čovječe, ali vidjet ćeš gdje će te odvesti sloboda za kojom vapiš! Odvest će te nigdje drugo do u ropstvo! - govorio je vikar povišenom intonacijom, kao da je na propovjedaonici.

- Sve na svijetu ima svoju ravnotežu i održava se kroz zapovijedi i pravila, bilo da se slijede svjesno ili nesvjesno, sve, ama, baš sve, pa tako i čovjekov život i duhovnost. Gdje nema pravila, prestaje kozmos i počinje kaos, gdje prestaje Bog, počinje pakao.

Vikar je zastao gledajući u mladića.

- Čuo si, posljednja riječ koju je Mišeta Juras izgovorio upućivala je na Zadar. Od davnina je taj grad simbol zlatarske tradicije i nigdje se na širem prostoru nije sačuvalo starina takve umjetničke vrijednosti kao u Zadru. Ako su sinovi poslušali želju oca na samrti, postoji mogućnost da nađeš neki trag i odgovore koji te zanimaju. Savjetujem ti da posjetiš muzej u katedrali svete Stošije i riznicu samostana svete Marije.

U njima je pohranjena velika vrijednost, uglavnom sakralnih predmeta, ali i drugih predmeta koji su pripadali raznim crkvama i drugim vjerskim institucijama kojih više nema.

- Mišeta Juras je – uzvratio je mladić – spominjao zlatni kip i pretpostavljam da je to kip zlatnog teleta, ali je možda i neki drugi. Ako usporedim tragični kraj svojih predaka i, ubrzo nakon toga, Jurasov, može se zaključiti da to ima veze jedno s drugim. Što mislite, je li moguće da nad zlatom visi kletva koja ubire žrtve ili je sve to samo puka slučajnost koja se dogodila u jednom vremenu? – zapitao je. - Ako je drukčije, zašto je Šikota stalno upozoravao sina na prokletstvo, a i Mišetine posljednje riječi sinovima bile su upozorenje

da se s zlatnim kipom ne trguje?! Je li možda osjećao da je uzrok njegove bolesti, koja je ubrzo završila smrću, u tom zlatu? Nisu li na sličan način tragično završili pronalazači Tutankhamonovog blaga koje je odreda pozobala tajanstvena smrt?!

- Previše je to pitanja na koja nema pouzdanog odgovora - odgovorio je vikar. - Ako tragaš za činjenicama koje bi svu tu tragediju mogle nastaviti, možda je bolje da odmah prekineš. Zapamti, ti, po svemu sudeći, imaš priliku koju možeš iskoristiti za duhovni rast kroz poticaj na molitvu za spas duša svojih predaka.

Dvije su krajnosti: Dobro i zlo! Nema sredine!

Odlučit ćeš se za jedno ili drugo! Nema miksa, malo jedno, malo drugo! Isto kao što žena ne može biti malo trudna! Ili je trudna ili nije! Shvaćaš? Što ćeš dalje činiti, ovisi o tomu koliko te je milosti proželo. Kako se sve može iznenada okrenuti na zlo, poznato ti je iz priče o precima. Upotrijebi i razum i srce i nemoj prokockati priliku, jer ulog je silan - položio mu je ruku na rame - ulog je vječnost! Mladić se stresao od posljednjih riječi, na spomen vječnosti kao uloga. - Mislim da sad trebaš krenuti u Zadar – uputio je vicar mladića, koji je u mislima već bio tamo.

Nastavit će se…