Roman "Taurus" - sedamnaesti dio

Više nije dvojio da je priča o precima, koju je čuo od oca, dijelom doista istinita. Sjedeći, kao i uvijek, na kamenom sedlu, zagledao se niz okomitu stijenu, razmišljajući o Šikoti i njegovom, u to vrijeme jedinstvenom pothvatu koji nikad nitko nije ponovio. Spustio se zaraslom stazicom u podnožje stijene, želeći se uvjeriti je li to doista tako teško. Počeo se penjati. Prvi dio nije bio suviše okomit pa se uspeo se bez većih poteškoća, a na kraju tog dijela nalazilo se manje stepenasto mjesto odakle se stijena nije uzdizala posve

okomito kao nakon druge trećine, do koje je, prosuđivao je, bilo još pet-šest metara. Lako je napredovao i narednih nekoliko metara pošto je na stijeni bilo prilično neravnina za koje se mogao hvatati rukama i penjati, koristeći ista ta mjesta i kao oslonac nogama, nakon što bi se rukama uhvatio za procijep ili izbočinu iznad sebe. Onda je došao do mjesta gdje više nije bilo ni izbočine, ni ulegnuća za koja bi se mogao uhvatiti.

Sljedeći procjep na stijeni bio je više od metar iznad njegovog dosega. Tada je shvatio kakvih je razmjera morao biti Šikota kad je mogao dosegnuti procjep i nastaviti penjanje. Otprilike nakon prve trećine stijene, mogao je to vidjeti, nalazilo se stepenasto mjesto na kome bi se onaj tko bi se uspio dotle popeti mogao malo odmoriti. Međutim, odustao je, kao i svi drugi prije njega.

Dok se iz podnožja ka vrhu stijene vraćao stazicom kojom je prije sišao, sjetio se nečeg: spuštanja konopcem niz zgradu na jednoj vojnoj obuci. Imali su tada sve mjere sigurnosti s namjenskim kočnicama na konopcu, ali im je njihov instruktor ipak izveo spuštanje konopcem bez dodatnih mjera sigurnosti. Prisjećao se kako je instruktor postavio konopac oko ruku, spustivši se niz desetak metara visoku zgradu.

'Don't do it without rescue sender and other safety devices!' - još su mu u ušima odzvanjale riječi oštrog upozorenja instruktora stranca.

- Mogao bih se spustiti niz stijenu, kao on niz zgradu, kad se već ne mogu uspeti uz nju – prošaptao je samom sebi. Iz auta je uzeo konopac i radne rukavice.

Došavši na rub stijene, navukao je rukavice te bacio konopac, dug dvadeset metara. Kraj konopca pao je do podnožja stijene. Početak konopca je mrtvouzice svezao za deblo obližnjeg graba i polako se počeo spuštati. Srce mu je jako udaralo. Takav način spuštanja bio je siguran samo onome tko se pozorno usredotoči na koordinaciju pokreta, čvrsto držanje konopca šakama i naizmjenično popuštanje. Lagano je, korak po korak, klizio niz stijenu, dotaknuvši nogama kamenu stepenicu na kojoj se moglo stajati bez pomoći užeta. Izravnao je položaj tijela s okomitošću stijene, priljubivši se licem uz topli, cjelodnevno osunčani kamen. Do dna je ostalo nešto manje od dijela kojim se već bio spustio. Bilo je to mjesto, pretpostavljao je, do kojeg se Šikota posljednji put uspeo i odakle se, nakon što su ga mještani uporno pozivali, vratio nazad.

- Zašto se vratio? - pokušavao je dokučiti mladić. - Možda zbog svojih poodmaklih godina i činjenice da mu je penjanje odatle do vrha iziskivalo, osim velikih tjelesnih proporcija, i izuzetnu snagu i gipkost kojih više nije imao. Ali, zašto je to uopće pokušavao u tako tragičnom trenutku?! To zacijelo nije bio pothvat kojim bi nešto dokazao i nekoga zadivio, kao što je to činio u mladosti.

Mladić je vidio kako ima dovoljno prostora da se, licem prema vani, zarotira u mjestu kako bi mogao promotriti krajolik. Osjećao se ponosno kao orao dok kruži iznad bezdana. Vraćajući se u položaj za nastavak spuštanja, licem prema stijeni, zamijetio je rascjep obrastao čuvarkućom. Tu busenasto-ružoliku biljku s mesnatim sočnim listićima ljudi od davnina koriste kao lijek, ukapavajući njezin sok u uho, kad koga zaboli, pa je neki zovu i ušara. Ponetko je s plitkim korijenjem prenese na krov kuće gdje se lako primi.

Samo na rijetkim dijelovima te glatke stijene rasla je čuvarkuća i poneka druga travka jer je samo na pojedinim ulegnućima vremenom moglo nastati malo humusa iz kojeg bi izrasle. Odlučio je uzeti nekoliko busenova kako bi ih ponio na krov kuće kao uspomenu na Šikotu i njegov jedinstveni pothvat. Osim toga, već neko vrijeme je osjećao oštru bol u uhu pa je, uz kapi iz ljekarne, želio probati i taj u narodu hvaljeni lijek. Čupajući busenove koji su ugodno škriputali pod pritiskom prstiju, pogled mu je preletio preko nečega što je ga u prvi mah sledio, jer mu se učinilo mu da se radi o repu zmije koja leži u rascjepu stijene. Na trenutak je, ne pomjerajući pogled, prestao disati.

Srce mu je tuklo tako jako da mu se činilo kako se sa svog uobičajenog mjesta učas premjestilo u grlo. Izgledalo mu je da se nalazi u klopci. Znao je kako bi ujed šarke ili poskoka za glavu bio koban. Pobacao je izvađene busenove biljke iza sebe, u provaliju, kako bi oslobodio ruke za obranu. I dalje je gledao, ali se ništa nije micalo. Onda je, zagledavši bolje, vidio da nije u pitanju zmija već nešto drugo, neki predmet. Pošto je imao navučene rukavice, vrlo oprezno je krenuo rukom prema predmetu. Dosegnuvši ga, lagano ga je izvukao, držeći ga između palca i kažiprsta. Bio je to metalni predmet žute boje, petnaestak centimetara dugačak, konusno valjkast, blago savijen i na jednom kraju šiljasto završen. Nekoliko trenutaka gledao je u predmet dok su mu se detalji mozaika u glavi slagali u jedinstvenu cjelinu.

- Nemoguće - izgovorio je kad mu se očeva priča o predcima kao film odmotala u glavi sve do onog trenutka kad Šikota od pijanog sina uzima metalni predmet kojeg je ovaj bio odrezao sa zlatnog kipa, ponudivši ga Idrizbegu kao zamjenu za novac. Krv preplavljena adrenalinom snažno je pogonila srce koje je udaralo toliko jako da ga je mogao čuti. Stavio je predmet u džep, provjerivši ima li još što u procjepu, no nije pronašao ništa više do goli kamen i pokoju sasušenu travku.

Spustio se niz ostatak stijene, ovaj put ne tako oprezno, jer je osjećaj uzbuđenja zasjenio prijašnji osjećaj straha od mogućeg pada. Brzo se okolnom stazicom iz podnožja uspeo na vrh stijene, mjestimice se četveronoške provlačeći kroz raslinje koje ga je grebalo po licu i rukama. Prije nego je sjeo na sedlasti kamen, izvukao je predmet iz džepa i odstranio istrule slijepljene travke. Promatrao ga je, dahnuvši u njega, pa ga protrljao o majicu. Ukazala se zlatnožuta boja.

- Nevjerojatno - mislio je - posljednje Šikotino penjanje bilo je, dakle, poduzeto kako bi taj zlatni predmet ostavio u procjepu na grudi, mjesto na kojem ga nitko nikad neće moći pronaći. Zašto je to učinio? - pitao se, ujedno dajući i odgovor.

Prema priči koju je čuo, Šikota je stalno upozoravao sina na posljedice prokletstva koje nosi skriveno blago. Uzeo je zlatni predmet od pijanog sina u strahu da ga zbog toga netko ne ubije. Čuvši za sinov tragični završetak, vjerojatno je zaključio da je prokletstvo počelo uzimati svoj danak te je želio da nitko više ne raspolaže ostatkom zlata, kako bi prekinuo započeti usud. Tragične priče o pronađenom ukletom blagu nikada nisu završile samo jednim izgubljenim životom; štoviše, znale su u nekim slučajevima završiti propašću cijelih obitelji. Valjda je želio zaustaviti to čim se u poznim godinama odlučio na tako rizičan pothvat, što je ga, po svoj prilici, zbog napora kojemu se tada izložio, stajalo života. Možda je osjetio da mu je kraj blizu, da je i on taj koji zbog svega mora platiti životom.

Njegova reakcija nakon što je čuo tragičnu vijest o smrti sina Jure, kada se objema rukama držao preko grudi, pri čemu je osjećao jaki bol i gubitak daha, upućivala je na prve simptome srčanog udara koji je možda uslijedio nakon kasnijeg prevelikog napora kojemu se izložio penjanjem. Tijelo mu je bilo posve modro od unutarnjeg podljeva krvi. Posljedice i znakovi srčanog udara znaju biti upravo takvi. Može li čovjek predosjetit smrt kad mu je sasvim blizu - pitao se mladić – je li Šikota nakon tih prvih znakova predosjetio što će se dogoditi i u posljednjim trenucima života odlučio zaustaviti prokletstvo i, pod cijenu života, skriti predmet u pukotinu stijene za koju je samo on znao, budući da se uz nju penjao nekoliko puta i jedini mogao dosegnuti to mjesto?

Mladiću je na trenutak sve sličilo na nekakav isprekidani roman koji čita, no, predmet u ruci potvrđivao je da je cijela priča stvarnost čije pojedine dijelove tek pokušava rekonstruirati kroz neke njemu logične zaključke. Ponovno se zagledao u predmet koji jedržao, razmišljajući s kojeg je dijela statue zlatnog teleta mogao biti odrezan. Njegov šuplji rogoliki oblik nesumnjivo ga je podsjećao upravo na to, na rog.

- Da, to bi i bilo najlakše odrezati. Ali, onda to nije bila statua teleta već odrasle životinje s rogovima! - zaključio je.

Vagao je predmet u desnoj ruci klateći ga doljegore, zaključivši da bi, uspoređujući njegovu težinu s pakiranjem kave iste težine, mogao biti težak dvadesetak dekagrama. Preračunao je težinu u cijenu starog zlata, shvativši da u rukama ima vrijednost od oko dvije tisuće maraka. Prva asocijacija na taj iznos bila je cijena gitare „fender stratocaster“, koju je prije dva mjeseca gledao u jednom music shopu u Splitu. Najzad mu se mogao ispuniti san, jer je već dugo želio imati tu gitaru koja je, zbog svoje izuzetnosti, uvijek bila na visokoj cijeni. Godinu dana ranije skoro je bio kupio jednu polovnu gitaru te marke, no nije na vrijeme uspio naći kupca za svoju staru gitaru pa od kupovine nove gitare ipak nije bilo ništa. Ovaj put u rukama ima vrijednost potpuno nove gitare.

- Samo ako ovo bude zlato - mislio je. Zagrizao je u predmet, kao likovi s filmova, provjeravajući radi li se o pravom zlatu. U predmetu je ostao udubljeni trag zuba. Zagledao je bolje i vidio još sličnih otisaka. Zlato je mekan metal, velike specifične težine, postojan na svaku atmosferiliju. Kemijski mu ništa ne može naškoditi osim nekih kiselina u kombinaciji - prisjećao se gradiva koje mu je ostalo memorirano još iz studentskih dana. Trag zuba potvrđuje da je metal od kojeg je predmet izrađen mekan, a izložen vlazi tu, u procjepu stijene kroz toliko vremena, dokazuje njegovu postojanost prema atmosferilijama.

Poprilična težina u odnosu na veličinu predmeta također odaje plemenitu kovinu velike specifične težine, mislio je.

- Je li moguće da i ja postajem dio priče o precima?

– pitao se, dvoumeći se. - Tko zna je li taj predmet ono za što ga smatram? Možda se radi o nečemu što nema baš nikakve veze s cijelom pričom i mojim nagađanjem da je predmet dio zlatne statue koju je moj prapradjed prije više od jednog stoljeća pronašao. Provjerit ću kod zlatara! Sutra je subota, otići ću u Split. Novom cestom preko Paklina tamo se može stići za dva sata. Zašto ne, ljetni radovi su završeni, vrijeme je lijepo, isplati se otići na samo jedan dan, ako ništa, okupati se i osunčati.

Sišao je kući. O svom spuštanju niz Šikotinu grudu i pronalasku zagonetnog predmeta nikom ništa nije kazivao. Legao je spavati. Ujutro će krenuti u Split.

Srpanj je, ionako je planirao nekoliko dana otići na more. Dugo nije mogao zaspati. Pratile su ga slike toga dana, spuštanje niz stijenu i pronalazak zagonetnog predmeta skrivenog u pukotini stijene. Bilo je to suviše uzbuđenja da bi san nadvladao jakost emocija od kojih je tijelo bilo u laganom šoku. Vrpoljio se u postelji ne nalazeći smiraja pa je izašao napolje, u toplu ljetnu noć.

Gledao je zvjezdano nebo, promatrajući zviježđa koja je učio u topografiji. Veliki i Mali medvjed i Kasiopeja bila su prva zviježđa koja je upoznao kako bi ih mogao koristiti u noćnoj navigaciji bez busole. Sjevernjača, najblistavija zvijezda u sastavu Malog medvjeda, uvijek mu je djelovala kao točka oko koje se vrti cijelo nebo. Druge zvijezde se pomjeraju ovisno o tomu koje je doba noći i planetarnim kretanjima, a ona je uvijek na istom mjestu. Čak i ostale zvijezde Malog medvjeda rotiraju se oke nje kao oko svoje osi.

Znanje je proširio nabavkom zvjezdane karte pa je vremenom upoznao sva zviježđa sjevernog neba. Ljeti bi dobar dio noći provodio proučavajući nebo i prateći kad se koja zvijezda pojavljuje. U svemu tome pratila ga je jedna zanimljivost: u svim sazviježđima otkrivao je likove po kojima su nosila imena. Herkul u širokom raskoraku, s ispruženom lijevom rukom naprijed prema Vegi i desnom, kojom zamahuje udariti, uzdignutom iznad glave; Bik u napadačkom trku, s izražajnim rogovima na glavi i prijeteći uzdignutim repom; Pegaz s velikim krilima i tijelom, koji zauzimaju trećinu sjevernog neba; Orao, ovisno o tome koje je doba noći, s početka s glavom prema gore, kao da uzlijeće, a kasnije s glavom nadolje, kao da se obrušava na plijen;

Strijelac u pozi napinjanja luka i strijele u poluklečećem stavu; Perzej s mačem u ruci; Labud s glavom ponosno zabačenim prema nazad, poput kralja koji stoji pred vojskom; Škorpion s bodljom spremnom na ubod, dok pod nogama Velikog medvjeda leži ogromni Lav, prizor koji se ljeti, kasno nakon ponoći, vidi u punoj veličini.

Svi likovi koje je pronalazio u zvijezdama ispunjavali su ga dojmom ratobornosti. Te noći zorno je promatrao zviježđe Bika. Proučavajući astrologiju i zodijak, znao je da je ta životinja u mnogim kultovima i religijama smatrana svetom. Simbol je muške snage, a astrološki je simbol proljeća. Kao prvostvorena životinja, posebice je bio štovan u kultu boga Mitre, koji gospodari nad zodijakom. Združenom snagom svetog bika-Taurusa i Suncem kao okom, Mitra je bio nepobjediv. U vječitoj borbi između dobra i zla, svjetla i tame, vrhovni bog Mazda šalje poruku Mitri da ubije svetog bika. Mitru zahvaća sumnja. Kako je njegova odanost vrhovnom bogu apsolutna, ne dopušta sumnjama da ga obuzmu. Izvršava zapovijed i ubija Taurusa.

Žrtvovanjem svetog bika, vrhovni bog nadmudruje vrhovnog demona, jer iz rane bika teče krv – život i snaga – koja se prepušta zmiji, znaku zemlje, i škorpionu, simbolu jeseni. Taurusovom smrću na zemlji započinje novi život.

Gledajući u nebo i razmišljajući, mladiću se učinilo da je ugledao piramidalne trakove zodijačkog svjetla.

Bio je to samo trenutak. Znao je da je to zaslijepljenost od dugog promatranja, jer se zodijačko svjetlo, nikad potpuno objašnjeno, moglo promatrati samo s početka večeri u proljeće, te u jutarnjim satima u jesen, kada se jedino vidi.

Bilo je skoro pred zoru pa je postalo svježe. Mladić se vratio u krevet i legao. Nedugo nakon toga, odjednom, svira na pozornici na nekom njemu nepoznatom instrumentu... slavan je... osim ovacija njegovih obožavatelja, čuje i jedan krik... dopire iz njemu nepoznatih dimenzija i svojom grozom nadglasava svu galamu... osjeća da je netko nesretan i pati... publika je u transu... stoji uzdignutih ruku dok ga obožavaju kao idola... krik nalik vapaju iznova dopire do njega... samo on ga čuje.... nemiran je... odjednom više ne stoji na pozornici već na sedlastom kamenu... shvaća da je izgubljen... neki starac mu pokazuje put i on kreće... starca poznaje, mada ga nikad prije nije vidio... ne želi ići putem kojim je krenuo, ali osjeća da mora... spoznaje da je krik nalik vapaju bio zov onog starca... spotiče se dok hoda... oko sebe čuje glasove neodobravanja... osjeća se tjeskobno, želi natrag na pozornicu... odjednom je opet na kamenu... mrak je... plaši se... gleda u nebo na kojem je pobuna... središte neba je prazno... zvijezde su grupirane na istoku i zapadu... pred polovicom zvijezda skoncentriranih na zapadu jaše Herkul na leđima Bika... zvijezde na istoku predvodi Perzej na krilatom Pegazu... nakon kraćeg odmjeravanja snaga, vođe zaraćenih strana jure jedan prema drugom ka središtu neba, gdje je bojište...

Perzej s vječno uzdignutom rukom, u kojoj drži mač, trenutak prije sudara udara Bika mačem i odsijeca mu zvijezdu s roga... sudar je poput eksplozije od koje se stvara pečurka koja se širi prema zemlji... odsječena zvijezda pada mladiću ravno pred noge... on je uzima i podiže visoko prema nebu... ona postaje svjetlosni mač kojeg, začudo, drži u ruci, i to naopako... istog trenutka sve se bistri i, kao pod silom magneta koji jednomstranom privlači, a drugom odbija, uspostavlja se ravnoteža na nebu... sve zvijezde zauzimaju svoja mjesta... sve osim zvijezde na rogu Bika, koju on drži u ruci kao naopako okrenuti svjetlosni mač... dok drži ruku uzdignutu k nebu, sve je dobro... odjednom čuje omamljujuće glasove koji ga vabe da to iz ruke baci pod noge, spusti ruku i pogled usmjeri k zemlji... odnekud zna da bi time nastao kaos koji bi mu donio zemaljske naslade i užitke... koliko god ga glasovi mame, još više ga plaše... ruka posustaje... počinje padati ka zemlji... broj omamljujućih glasova se povećava... sve ih nadglasava krik starca koji nikako ne prestaje...

Skače iz postelje, bunovan, oznojen i zadihan. Još čuje krik starca. Dolazi sebi i shvaća da je krik iz sna ustvari alarm mobitela. Nakon što je spremio ruksak s nešto robe, kreće u Split. Putem razmišlja o neobičnom snu. Pokušava se prisjetiti na kakvom je instrument svirao u snu, istodobno se čudeći otkud onolika nelagoda na putu kojim ga je starac uputio. Otkud I čemu onaj podrugljivi smijeh ljudi, neodobravanje i, najčudnije od svega, kataklizmička pobuna zvijezda na nebu koju on zaustavlja svjetlosnim mačem kojeg, tko zna zašto, drži naopako.

Misli su mu letjele po stranicama sanovnika ne bi li protumačio značenje izokrenutog mača. Nije se mogao sjetiti ničega sa čim bi to povezao. Jasno mu je da mu je onaj starac istinski prijatelj, ali se pita zašto ga je dozvao sa željenog trona i uputio na nemio put, koji ga je doveo pred tešku dvojbu izbora između neba i zemlje. U razmišljanju o snu stigao je u Split. Nakon što je našao parking, uputio se na Rivu. Zagonetni predmet nosio je u ruksaku. Idući uskim ulicama starog grada, prolazio je i pokraj brojnih zlatarskih radnji. Na većini njih je, uz ime radnje, bilo napisano i ime vlasnika.

Stao je kao ukopan ispred zlatarnice s imenom “Golden calf“. Piljio je, kolebajući se da li ući. Kroz izlog je vidio mladu djevojku koja je stajala za pultom. Ušao je. Razgledao je nakit i, kada se djevojka ponudila za pomoć, upitao otkupljuju li staro zlato. Odgovor je bio potvrdan. Izvadio je iz ruksaka predmet i pokazao joj ga. Djevojka se iznenadila, valjda očekujući neki potrgani lančić ili narukvicu, što se najčešće otkupljivalo, na čemu bi bio utisnut žig koji dokazuje kakvoću zlata. Prevrtala je predmet u rukama tražeći žig.

- A šta je ovo, zapravo? - upitala je.

- Neka starina.

- U tom slučaju ne bi smila ništa činit bez gazde. Ukoliko je zlato, radi se o malo većoj vridnosti. Nazvat ću ga!

Djevojka je imala prepoznatljivi splitski akcent, rastežući pojedine riječi pri izgovoru samoglasnika.

Uzela je mobitel i nazvala. Nakon kraćeg razgovora, zaklopila je mobitel i rekla da gazda stiže za pola sata.

- Otkuda vam ovaj naziv radnji? - upitao je mladić.

- Ja van tu samo radin, evo saće bit skoro dvi godine dana, a kako san čula, ovaj naziv radnja nosi od davnina. Gazda Nikša naslidio ju je od svoga pape.

Jedno vrime gazda se bija koleba da promini naziv, jer mu je bija ka malo seljast, pa opet nije već ga je samo okrenija na engleski, to ti je ka nešto modernije. A jel da je skroz bedasto zvučalo na rvackom? - hihotala se djevojka. - Zlatno tele, hiihii, jeba te, ka da si na stočnoj pjaci, a ne zlatarnici.

- Što, prije je nosila naziv „Zlatno tele“?! Tko joj je dao to ime?

- A 'ko će ga znati, valjda neko od starih Jurasa?

- Jurasi!? - ponovio je zaprepašten.

- E, Jurasi, ća se čudiš koda nikad nisi čuja za Jurase?!

Njima ti je zlatarstvo u tradiciji. Samo šta više nisu imućni ka nekad! Čim kubure kako meni na kraju miseca dat plaću, moš mislit na šta su spali. Samo čekan priliku na drugom mistu, nema šanse da će me ikad više vidit.

Za nekih dvadesetak minuta u radnju je ušao mladić u dobi od tridesetak godina, u šorcu, papučama i crnoj atlet majici. Imao je sunčane naočale dignute kako bi uljem namazanu kosu pridržavale da ne pada na lice. Preplanuo ten i držanje odavali su 'galeba s mora'. Lijeva obrva bila mu je nekoliko milimetara poprijeko izbrijana, stvarajući dojam ožiljka, što muje dodatno pojačavalo cool izgled.

- Evo gazde Nikše! - predstavila ga je djevojka.

Mladić je pružio ruku pa su se čvrsto rukovali.

- Čujen, brale, da imaš neko staro zlato za prodat?

- Da, evo ovo - pružio je predmet.

- 'Ben ti ježa, ća ti je ovo, di si do ovog doša?

- Našao sam to među nekim starim obiteljskim stvarima i ne znam točno što je. Pomislio sam da se radi o zlatu pa sam došao provjeriti - izmislio je mladić

- Ne bi reka da je zlato – žmirkao je Nikša očima I promatrajući predmet kroz lupu koju je uzeo iz ladice.

- Mora bi to ispitat, ne mogu ti vako ništa sigurno kazat. Triban ga testirat.

- A kakvo testiranje?

- Ja bi to, brale, odnija u lab da ga testiraju na kiselinu, ali, naravno, samo mali dio, evo možda tu – pokazivao je na unutarnju stranu predmeta. - Ako bi nakon toga ostalo isto, to bi bija znak da je zlato. Ako ga kiselina nagrize, to znači da ti je ovo nimalo ili malo vridno, možda samo ka neka starina i ništa više. Meni je ovo nalik na mjed jer, gledajuć golim okom, mala je razlika između zlata i ispolirane mjedi.

- Za koliko vremena će testovi biti završeni? – upitao je mladić.

- Uru, dvi, tri, ne mogu ti precizno kazat, dođi nakon ručka, u tri, valjda će dotad bit gotovo.

- U redu! - složio se mladić! - A gdje provesti vrijeme do tada? - zapitao se naglas.

- Imaš mali milijun stvari u Splitu za vidit. Ako nikad nisi bija na tornju crkve svetog Duje, otiđi tamo i vidi panoramu grada - predložio je Nikša.

- Nisam znao da je to otvoreno za turiste, to ću svakako napraviti - rekao je mladić na odlasku.

Zaputio se do jedne od oglasnih ploča kako bi provjerio ima li te večeri na programu kakav dobar koncert, no tamo su bili samo plakati o dolasku nekog karizmatika u kulturno-sportski centar na Gripama.

Čuo je nešto o karizmaticima unutar katoličke crkve, ali pošto mu je to bilo u koliziji s astrologijom, koju je pomno proučavao, nije se trudio doznati o tome nešto više.

Misli su ga vraćale na koincidenciju imena radnje i prezimena njenog vlasnika s događajima iz prošlosti njegovih predaka. Osjećao je da je na tragu priče i rasvjetljivanja istine o njegovom nesretnom pretku Juri koji je od kuće odnio zlato, a kući donio smrt, da je na tragu nečemu što je ostalo nepoznanicom duže od stoljeća.

Došao je pred crkvu svetog Duje. Odlučio je popeti se na toranj i razgledati grad. Uvijek je volio biti na nekom istaknutom i uzvišenom mjestu odakle može promatrati stvari ispod sebe. Ispostavilo se, međutim, da od posjeta tornju neće biti ništa. Dva policajca stajala su pred tornjem, a pokraj njih svećenik, kojeg je prepoznao po kolaru ispod vrata.

- Zašto se ne može gore? - upitao je svećenika.

- Moći će se za desetak minuta, kad pater Christopher završi posjet tornju. Nakratko je, zbog mjera opreza, obustavljeno za druge posjetitelje.

Sjetio se plakata na kojem je pisalo: Karizmatski seminar s ocem Christopherom.

- Je li on večeras predvodi susret na Gripama?

- Da, odgovorio je svećenik – očito pokušavajući po naglasku procijeniti odakle je. - A jesi li i ti došao na susret? - upitao je. - U evidenciji imamo najavljeno više od pedeset autobusa iz Bosne i Hercegovine, samo iz mog, duvanjskog kraja dolazi ih pet.

- Vi ste iz Tomislava?

- Moji stari, ja sam rođen u Hrvatskoj, sad sam župni vikar ovdje u Splitu.

- Ja sam iz Rame - rekao je mladić, pružajući ruku na pozdrav.

- Skoro pa zemljaci - nasmiješio se vikar.

- Ako nisi došao s nekom organiziranom skupinom, teško ćeš unutra večeras – napomenuo je vikar, siguran da je mladić došao na karizmatski susret.

- Nisam još ništa isplanirao za večeras.

- Onda dođi! - upućivao je, vadeći iz džepa ulaznicu.

Mladić se neodlučno češao po glavi.

- Koliko to košta? - upitao je, vadeći lisnicu, kad ga je vikar pokretom ruke uvjerio da je vrati gdje je bila.

- Ništa, samo se potrudi doći večeras. Ulaznice se dijele skupinama koje organizirano dolaze i s njom će te redari – pokazao je na ulaznicu - sigurno uvesti.

Vidjet ćeš koja gužva će biti i koliko će ih morati ostati vani. Mislim da si vođen k meni i da večeras trebaš biti na susretu!

Posljednje riječi mladić nije najbolje razumio.

- Od koga vođen?! - htio je upitati, kad se na vratima pojavio karizmatik s trojicom pratilaca. Mladić je promatrao amerikaniziranog Indijca sijede kose i brade koji se smiješio, očito zadovoljan onim što je vidio.

Zdravi bijeli zubi podsjetili su ga na metaforu bijelih ostriženih ovaca iz Pjesme nad pjesmama (sve idu dvije po dvije i nijedna nije sama); isticali su se u kontrastu s tamnom puti lica na kojemu se nisu vidjele bore koje bi bile u skladu s prosijedom kosom i bradom.

Na plakatu mu je izgledao mnogo stariji nego u zbilji. U biti, samo prosijeda, kao injem prošarana kosa na prvi pogled ga je činila ostarjelim. Razgovarao je na engleskom s akcentom stranca i mladić je razumio kako govori o dojmovima razgledanja grada. Prolazeći pokraj skupine koja je čekala penjanje na toranj, izgovorio je „God bless you!“, čineći pokretom ruke znak križa u zraku. Mladiću je nešto prostrujalo tijelom i u sekundi se stresao.

Nakon razgledanja, fotografiranja i snimanja panorama grada, otišao je u music shop u kojem je ranije vidio željenu električnu gitaru. Još uvijek je bila na istom mjestu. Divio se finoći i preciznosti izrade instrumenta.

Žice su bile napete upravo onako kako je najviše volio - ni premekano ni pretvrdo. Nije volio mekane gitare, čije bi žice jedva osjećao pod žuljevitim jagodicama lijeve ruke, niti tvrde, čije se žice bolno urezuju, unatoč zadebljalim žuljevima nastalim od čestog vježbanja.

- Je li slobodno probati? - upitao je.

- Naravno - rekao je prodavač, donoseći gitarski i naponski kabel za pojačalo. Mladić je uzeo remen s police, objesio gitaru, udario nekoliko akorda kako bi osjetio kotiranje, pa je, vješto podesivši žice s nekoliko zatezanja i otpuštanja, zasvirao. Prodavač se ukopao slušajući prepoznatljivi škripeći rif uvoda u pjesmu

“Sweet Child of Mine“. Preskočivši vokalnu dionicu, mladić je zasvirao solažu. Nekoliko gostiju koji su se zatekli u prodavaonici također je stalo; vidjelo se da upijaju svaki ton, gledajući kako mladić prebire žice koje su pod njegovim prstima oživjele režeći, cvileći i zavijajući kao živa bića, razjarena, gladna, ranjena.

Kad je završio, začuo se pljesak:

- Bravo! Svaka čast, majstore! Ka' da si pobiga iz Gansa! Ka' da si se rodija s ton gitaron - prodavač ga je gledao oduševljeno - cili san se naježija! - pokazivao je lijevu ruku, zadižući majicu s bicepsa na kojem je bila tetovirana crvena ruža ukrižena s pištoljem.

- Ako sutra ponovno dođem, sigurno neću otići bez nje - rekao je mladić, vraćajući gitaru na policu. Samo ako testovi budu pozitivni, mislio je.

- Dođi, brale, slobodno, vridilo bi opet čut vako nešto, pa ako kupiš, kupiš! - rekao je impresionirani prodavač. Oko tri popodne mladić je otišao u zlatarsku radnju.

- Slušaj, dečko! - dočekao ga je Nikša s vrata. Bili su približnih godina i mladiću je izgledalo da ga tim oslovljavanjem stavlja u podređen položaj. - Ovo ti je mjed! Evo, vidiš tu – pokazao je - kako je reagiralo na kiselinu, testirana površina je nagrižena. Ako bismo govorili o nekoj vridnosti, ja bi ti za ovo dâ izabrati neki lančić od dvista kuna.

- Što će vam to ako nema vrijednosti? - upitao je mladić.

- Moga bi ga stavit u radnju ka neki eksponat.

- A što je s tragovima zubi, zar bi u mjedi mogli ostati otisci zubi, evo tu sam zagrizao?! - pokazivao je.

- Biće da imaš jake zube - podcjenjivački se nasmijao Nikša - pusti fore s filmova, ovo ti je pravi dokaz, test na kiselinu. Nema kiseline koja bi mogla rastopit zlato.

- Nema do carske vodice! - rekao je mladić.

Nikša je zauzdao početnu superiornost, shvativši da mladić ima više naobrazbe nego je mislio.

- E, jebi ga, brale, trista kuna u kešu ili u nakitu, moja ti je zadnja! - dodao je malo uvrijeđen.

- Hvala, ne! Za te pare mogu ga i ja držati kući kao eksponat! Okrenuo se i izišao.

- Nije me valjda htio prevariti? Zar je moguće da se ponavlja scenarij star više od stoljeća, scenarij prevare s dijelom istog zlata i izravnim potomcima s obje strane?! - pitao se. – Moram provjeriti u drugoj radnji.

Otišao je u jednu zlatarnicu na sasvim drugom kraju grada.

- Prema izgledu i svim pokazateljima, ovo je dio nekog vrlo starog zlatnog predmeta! - objašnjavao je sredovječni zlatar nekoliko minuta nakon što je izvagao predmet, a potom mu ispitao tvrdoću.

- Trebate li ga testirati na kiselinu? - upitao je mladić.

- Ne, zašto, nije potrebno!?! To se koristi u dokazivanju kakvoće zlata i to doista ne bi promijenilo činjenice koje sam Vam rekao. Toliko dugo radim ovaj posao da mogu procijeniti radi li se o zlatu čim ga uzmem u ruke. Vidiš, ovi tragovi udubljenja po njemu pokazuju kako je metal mekan i, sudeći po tome i po boji, usudio bih se reći da je ovo čisto, odnosno dvadesetčetverokaratno zlato bez ikakvih primjesa. Danas je rijetkost naći neki predmet od čistog zlata, a da ne govorimo o nakitu, za čiju izradu je nužno miješati zlato s tvrđim metalima kako bi bilo otpornije na fizička oštećenja. Zato mi djeluje da je ovo izrađeno veoma davno.

- Pogledajte tu, već mi je jedan vaš kolega zlatar testirao kiselinom i, prema njegovom mišljenju, ovo je mjed - rekao je mladić, pokazujući mali dio površine na kojem je predmet bio testiran i nagrižen.

Čovjek je zagledao bolje.

- Nije moguće! Boja, težina i mekoća idu u prilog zlatu, ovo me baš zbunjuje. Evo, možemo ponoviti test kod mene, ako vam ne smeta. Imam tu kiseline, možemo napraviti test i ujedno utvrditi kakvoću zlata.

Mladić se složio. Dok je trajalo testiranje, razgledao je nakit, a nakon izvjesnog vremena zlatar je obrisao predmet. Gledajući kroz lupu, zadovoljno je ponovio:

- Što sam vam rekao - zlato je, i to čisto, bez primjesa, kako sam i pretpostavio.

- Pa kako je onda oštećeno u prethodnom testiranju?

- pitao je mladić.

- Ma, di ste vi to radili test?

- Kod Nikše Jurasa!

- A di baš na njeg potrefiste od ovoliki radnji u Splitu?! Taj će, ako mu se pruži prilika, ukrast i Bogu bradu, a kamoli neće zlato! Potrošio je on kredite kod većine ozbiljnih poslovnih partnera pa sad gleda i mušterije zakidat i varat. Takav je to soj otkad se za njih zna. Nekad su imali silno bogatstvo, a sve đava vrimenom odnija. Još imaju jedino onu radnju u kojoj ste bili.

- A što je onda smiješao da bi me zavarao, bit će da je zlatotopku?

- E, je, baš san Van to mislija reći - govorio je čovjek, koji je od početnog službenog i poslovnog jezika sve više naginjao splitskom akcentu - vidin ja da se kužite u kemiju!

- Pomalo, znam da je to rastvor u omjeru dijela dušične kiseline s tri dijela klorovodonične.

- Da - potvrdio je zlatar - većina ljudi zna da je zlato postojano na svaku kiselinu, a malo njih zna da ga samo jaki oksidant ka carska voda ili, ka šta rekoste, zlatotopka može rastvoriti. Ako želite, ja ću Van to pošteno otkupit, po pravoj cijeni tisućupromilnog zlata, kako je test pokazao? - predložio je mladiću.

- Još ću malo razmisliti - odgovorio je mladić, zahvaljujući se na odlasku.

Nastavit će se…