Roman "Taurus" - šesnaesti dio

- Što se točno dogodilo s Jurom? - pitao je oca, dok su se u naseljima ramske doline, svuda uokolo ispod njih, palila prva svjetla, podsjećajući na umnožene odraze prvih, najsjajnijih zvijezda u vodi koje su tek prosjale na nebu.

- Nitko ne zna što se dogodilo u Splitu, ali se pretpostavlja da su ga tamo prevarili. Kada je dogovorenog dana otišao na pazar u Duvno, s njim je krenuo I kum Pero. Obojica su ponijeli zlato kako bi se našli sa zlatarom Mišetom Jurasom, kojeg je u Duvno trebao dovesti trgovac Stipe. Pero je poslije pričao da im je Stipe u Duvnu rekao kako Mišeta Juras nije želio doći ni taj put, već je poručio da, ako žele trgovati s njim, oni dođu u Split. Pero se iz Duvna vratio kući sa svojom polovicom zlatne statue, Jure je bio prinuđen ići u Split.

Ostatak priče može se samo nagađati. Uglavnom, Jure se iz Splita vratio bez para i zlata. Did je pričao da mu je srce puklo od tuge kad je, vrativši se kući, spoznao do čega je doveo gazdinstvo svojom vjetroglavošću.

No, tko zna krije li se u pozadini svega nikad ispričani ili namjerno prešućeni suicid.

- Sve mi to izgleda nestvarno! Otkud ovdje zlatno tele i tolike dvostruke slučajnosti, a i ti Šikotini podvizi djeluju mi kao fikcija! - provocirao je mladić, poprilično sumnjičav, nastavak priče.

- Možda izgleda tako, ali jedno je sigurno: did Ivo nikada nije lagao! Mnogo puta je to pripovijedao i uvijek isto, kao da čita iz nečega nama nevidljivog. Ne znam otkud zlatno tele na ovim prostorima, ali ako pitaš tetku, i ona će ti potvrditi da je did svaki put naglašavao pronađeno zlatno tele, ne zlatne dukate ili što drugo. A te dvostruke slučajnosti u njegovom životu?

One se zasigurno događaju! Zanimljiva je dvostrukost koju did, eto, nije doživio: njegov mlađi unuk, koji je krenuo putem svećeništva, rodio se na Petrov, po čemu je dobio ime i na isti dan umro. Uostalom, postoji materijalni trag koji možda može potvrditi dio priče.

U našoj obitelji dugo se kosilo jednom turskom kosom. To bi mogla biti ona kosa koja je Turčinu Šehabegu ostala na Čifluku kad je, nakon sukoba s Šikotom, umjesto svoje, nesvjesno pograbio i odnio Šikotinu kosu.

Kosa 'turkinja' ostala je kod Šikote i bila je nadaleko poznata, jer je did Ivo, kad je odrastao, kosio njome, pričajući o njenom podrijetlu. Na diobi nitko nije posezao za njom, jer je vremenom bila toliko istrošena da se više nije mogla otkivati. Ja sam je uzeo, više radi priče koju je sobom nosila, negoli zbog njene vrijednosti. Polomljeno kosište sam odbacio i zadjenuo je za rožnjik u ambaru.

Sutradan je mladić za gredom uleknutog krova starog ambara pronašao prašnjavu, od dima čađavu kosu. Bila je posve crna i istrošena. Izbrisavši je krpom natopljenom u razrjeđivač, odstranio je masnu garež. Na preostalom, tankom dijelu metalnog mesa, uz samu arku, ukazala su se ukovana slova, potpis turskog kovača - Hųrsid Hürriyet.

Otac mu je pokazao još nešto. Iz stare škrinje na tavanu, zadigavši teške haljine ženske narodne nošje pokojne matere, izvadio je požutjele korice knjige s naslovom Nauk krstjanski za narod slovinski, autora fra Matije Divkovića, tiskane 1611. godine.

- Jedino ovo je ostalo sačuvano od knjige koju sam dobio od dida na dan njegove smrti. Ležao je ječeći, pokriven gunjem, dok sam ga držao za ruku, sjedeći na rubu njegove slamnjače.

S jastuka je, nekako neprimjetno, klizio ka dnu kreveta, odakle su ga povremeno vraćali natrag, što bi on odbijao nijemo, rukom, tražeći da ga ne dotiču.

- 'Puže nogama prema dnu' - rekao je stric ispred kuće – 'brzo će umr't'!

Izgledalo je da to njegovo tužno glasanje dolazi više od nečeg izjedajućeg u savjesti negoli od tjelesne iznemoglosti. Meni je dopuštao sjediti pokraj njega.

Vlažnog, prokrvavljenog pogleda, zalivenog tugom, okrenuo mi se i suhim ustima prošaptao:

- Donesi mi „bećuruše“!

Vodu sam donio što sam mogao brže, trkom, plašeći se da ga, dok se vratim s vrela, neću zateći živa.

Pridigavši mu glavu kako bi se napio, mada je samo skvasio usta, pogledao me je i potvrdno upitao: - „Bećuruša“ je, brzo si doš'o?!

Klimnuo sam glavom, povraćajući dah od umora. Pogladio mi je ruku u znak povjerenja:

- Vazda sam znao da mi je jedino ti donosiš'!

I druge je znao slati po frišku vodu s tog vrela, a oni bi mu često, budući da je bilo upola bliže, donosili vodu s vrela Korita. 'Voda, voda' govorili bi da ih ne čuje, slatko se smijuljeći svojoj bezazlenoj prijevari.

Iz očiju, naglo preplavljenih tekućinom koja je izgledala kao krv, niz lice se otela jedna ipak bezbojna kap koju su brzo, dok još nije prevalila ni pola puta ka bradi, kamo se bila otisnula, upile dubine bora žedne kože.

Odmah potom i druga, suzdržavana kap slila se već natopljenim tragom niz cijelo lice, sve do vrata.

- Dajder onu knjigu iz baule! - rekao je tiho.

Znao sam na koju knjigu misli jer 'onu knjigu', koju je donio iz gučegorskog samostana, bilo je zabranjeno uzimati i dirati bez njegovog dopuštenja. Otvorio sam škrinju u kojoj je, uz nju, držao još i Bibliju te molitvenik, koje nam je, za razliku od nje, davao čitati.

Kad sam je spustio na krevet, položio je moju ruku na knjigu, izustivši tiho:

- Drži... Čuvaj je... Kad stasaš, znat ćeš šta s njom učiniti! Bila je ovo najvrjednija knjiga u knjižnici gučegorskog samostana... Prva napisana na narodnom jeziku.

Dugo vremena did nije izgovorio toliko riječi odjednom. Možda mu je snagu dala nevidljiva sila koja je došla po njegovu dušu, s kojom se rastao nakon što je ponovio: Kad stasaš, znat ćeš šta s njom činiti!

- 'Ajd sad! - uputio me je vani, valjda, kako ne bih gledao smrti u oči. Uskoro je umro.

Kopajući mu raku, pronašli su kosti ogromnih razmjera. Netko je uzeo bedrenu kost i prislonio je pokraj svoje noge: bila je gotovo dvaput duža od njegove!

Svi koji su to vidjeli, čudili su se razmjerima otkopanog kostura, a stariji rekoše da je tu negdje bio pokopan Šikota.

Dida Ivine riječi da knjigu čuvam k'o oči u glavi shvatio sam kao zapovijed.

Knjigu sam dao pokojnoj materi i ona ju je tada pospremila u svoju škrinju, s robom koju je kao mlada donijela u miraz, a knjiga je stajala tu sve do mog odlaska u vojsku. Tada ju je jednom poznaniku koji se raspitivao za nju dala na čitanje. Kad je, nakon više od

pola godine, vraćena, pokojna mater, nepismena, opet ju je pohranila u škrinju. Po mom povratku rekla mi je da je knjigu davala na čitanje i da su je vratili 'zalipljenu'.

Provjerio sam i vidio da su od originalne knjige ostale samo korice, nalijepljene na neku drugu, posve beznačajnu knjigu koja je bila novijeg izdanja i približne debljine kao ona originalna.

Prijatelj koji je pozajmio knjigu kleo se kako nije znao, kako ju je davao drugima na čitanje i da ne zna kako se i kad desila ta zamjena.

- Bolje rečeno, podmukla krađa! - zaključio je mladić, gledajući u korice knjige iz 1611. godine.

 - To je uradio netko pismen, tko je dobro znao za njezinu stvarnu vrijednost.

Mladić se prisjećao kako je kao dječak sa starijim bratom ponekad krišom otvarao babinu škrinju. Ono što mu je jasno ostalo u sjećanju bili su žuti listovi duhana - runili su se i osipali od starosti i presušenosti, koji su, valjda trebali čuvali ruho od moljca i propadanja.

Isti ti potamnjeli listovi duhana bili su još uvijek tu. Poznati vonj duhana i ustajale vunene i lanene robe podsjetio ga je na davni babin prijekor:

- Ne kopajte po bauli, zrak zalazi! Izišće se 'aljine! U čem' ćete me onda zakopat?!' – rekla je kad ih je jednom zatekla da otvaraju škrinju.

Baba se davno preselila u vječnost, obučena u posve drugu robu, koju njeni marni prsti ne otkaše na tkalačkom stanu; brat s kojim je pretraživao škrinju preseli se tamo još i prije babe, a škrinja s očuvanim ukopnim haljinama čamila je u staroj kući kao u nekom vremenskom vakuumu, s debelim slojem prašine na sebi, skrivajući tko zna još kakve neispričane tajne.

- Kako život često presloži stvari posve suprotno očekivanom! – više za sebe je rekao mladić  - Sinovi umiru prije otaca, a unuci prije baba!

Tijelom mu je prostrujala zimogroza; stresao se kad se prisjetio desetljeće i po starog dodira i cjelova mrtvom bratu s kojim je nekad otvarao škrinju. Nešto tako ledeno kao što je bilo to ukočeno, beskrvno tijelo, ohladnjelo na crvenom snijegu bojišnice, nije dotakao nikada prije, a ni poslije toga.

- Zašto - pitao se - sve u životu ne može biti uredno složeno kao ova babina ukopna roba koja, opet, u konačnici, iako tako pomno spremljena i očuvana, ne ispuni svoj cilj i ostade tu kao stara djevica u posivjeloj vjenčanici koja nikad ne dočeka svojih svatova?!

Nastavit će se…