Roman "Taurus" - deseti dio

Preostala sezona oranja bila je mukotrpna za Juru koji je, prilikom prvog narednog oranja nakon događaja u Pločicama, shvatio da se stan pluga, nakon nesmotrenog zadiranja njime o veliki kamen, poprilično iskrivio pa je oranje postalo nalik hrvanju. Teško je bilo održavati pravac. Kad bi to uspio, plug je zadirao preduboko u zemlju, a volovi stenjali, jedva ga vukući. Popravak je zahtijevao ponovno žarenje stana pluga u kovačnici, što je mogao učiniti jedino kovač, a to je značilo da prije slijedećeg pazara, o Duhovima, u lipnju, i dolaska kovača Ante, nema ništa. Čak je razmišljao i o ponovnom povratku drvenom ralu, no, ponos mu to ipak nije dopuštao. Svakog dana je skupa s volovima po nekoliko puta bio posve mokar od jačanja s plugom. Odmarajući jednog popodneva, učinilo mu se da volovi nisu suviše oznojeni pa ih nije ni pokrio, misleći samo kratko predahnuti i nastaviti s radom.

Ni sam se nije bio ničim zaogrnuo, jer nije osjećao hladnoću nego samo lagani povjetarac koji ga je u početku ugodno rashlađivao. Bile su ga zaokupile misli o zlatnom teletu i planovi koji su se svakodnevno kotili u njegovoj glavi:

- Kupit ću Glavan dolac i Derviš dolac na planini, a u polju Bećirušu i Zajmovićku. Prodat će to begovi kad im ponudim i više nego što su mislili da njive vride. Kuća i nova štala s brojnim blagom bi'će u mene, a konj najbolji u kotaru. Nek' se zna ko je gazda Jure!

Volovi, iz kojih se neko vrijeme pušilo, zbog razlike u temperaturi tijela koja su isparavala i okolnog zraka, već su se bili osušili, dršćući nakostriješeni, kad se Jure prenuo iz svojih misli. Nakon nove dvosatne ture oranja, ponovno su bili mokri. Vraćajući se kući, zastao je iznad Pločica, gledajući u veliki kamen za koji je znao da će, tako uočljiv, pobuditi priče i nagađanja

o njihovoj potrazi za zlatom. Dok je on tako stajao, iznova okupiran mislima, volovi sami produžiše do korita s vodom u blizini. Vrući od oranja, nisu prestajali piti. Uvečer je Jure, polažući sijeno u jasle, čuo kako Sivonja kašlje. S jutra je kašljao i Zlatonja.

- Šta je volovima? - pitao je otac Šikota.

- Šta ja znam koja im je svečeva majka! - bio je osoran Jure.

- Moj sinko, osipavit će kol'ko se znoje od oranja.

Pokrivaš li i' vazda kad odmaraš!?

- Jašta sam, stari, nisam dite da me to pitaš!

- Pa o'šta su se priladili? Još tribaju krv protočit pa ćeš dobro naplatit svoju tvrdoglavost i onu vražju plužinu!

Džaba u krave kad nema uprave! Triba znat' kućit', moj sinko!

- Ne sikiraj se ti, stari, za volove i plug, već se to meni stostruko isplatilo. Kupiću ja novi plug, I volove, i konja vranca, košto si prič'o da je nekad bio u onog Turčina što si ga ošamario ili carskog bilca kakvog si u mladosti vidio. Možda i oba! - smješkao se. Biću, stari, najveći gazda u kotaru! Šikota ga je pažljivo promatrao pa ga, kao da mu je netko prišapnuo, upita:

- Ma, da niste ti i Pero štogod našli u Pločicama?! Jure više nije mogao izdržati pa odluči reći ocu.

Nije znao kako objasniti za što mu treba novac koji je namjeravao tražiti od njega.

- Jesmo, stari, našli smo! Nije onaj kamen sam od sebe onde ispliv'o. Kopali i našli!

- Moj sinko - bio je zabrinut Šikota, uvjeren da sin govori istinu - zar nikad nisi čuo da su skrivena blaga ureknuta, da one koji ga nađu snađe teški udes?!

- Pusti, stari, gatanja! Svako pametan bio bi sritan da ga nađe, a ti mi pričaš šurke babe Jurke! Kakav udes, evo ja živ i zdrav, a i Pero, nijedan nije 'elaćio! Ne razbijaj glavu budalešćinama! Nego, ja ću večeras do Salkine me'ane, tribam naći Bećirbega da ga pitam da mi proda njivu. 'Aj, daj mi one pare od trećeg teleta da mu, ako pristane, dadnem kaparu.

Treće tele planirali su prodati o Duhovima, ali su ga prodali mjesec dana nakon prodaje bliznadi, i to begu Idrizu, koji ga kupi kako bi odgojio kravu; tele je bilo Milovino, a o njenoj mliječnosti nadaleko se pričalo.

Nakon toga je Jure, po trgovcu Stipi iz Dalmacije, koji se vraćao s pazara iz Uskoplja, poručio zlataru Mišeti Jurasu iz Splita da dođe s njim o Miholju kako bi se pogodili za zlato koje je pronašao. Pošto je Stipe najavio da prije jeseni i Miholja neće dolaziti u Ramu, Jure mu obeća dobru jabuku ako dovede zlatara. O tom zlataru Jurasu pričalo se da je nekad ranije dolazio u njihov kraj, u Doljane, gdje je po nekoj staroj karti pronašao i iskopao silno blago koje ga učini najimućnijim trgovcem zlatninom u cijeloj Dalmaciji.

- Kakvu kaparu, Jure, di su tebi pare za Bećirušu!?

- čudio se Šikota sinovoj izjavi o kupovini njive.

- I Bećirušu i Zajmovićku i još puno toga, stari...

Samo dok prodam zlato... Vidićeš šta će sve Jure kupit, šta će napravit'!

- Sinko, izuvaš se prija vode! Praviš ražanj, a zec ti u šumi!

- Nije zec, svečevu mu majku, već tele i nije u šumi već u Perinoj pojati, kad te baš zanima! Ima u njem priko dva'est oka zlata, znaš li ti koja je tu vridnost!?

Nego, daj pare ili ću i' ja tražit na drugom mistu! – bio je Jure na granici strpljenja.

- Zajmiću ti pare!.. Do najesen providi s tim, znaš da će Ivo ić' u samostansku školu, triba ga opremit kako valja - podsjetio je Šikota.

U prvi sumrak Jure je sišao u Prozor, u Salkinu mehanu, gdje je Bećirbeg bio redovit gost. Sjeo je i naručio ljutu. Pozvao je Salkinog sina koji je posluživao da odnese piće za Bećirov stol. Nakon toga mu je Bećir mahnuo da dođe.

- Nisi li ti Šikotin sin štono proljetos kupi plug?

- Jesam, beže!

- Hajd', merhaba, kojim dobrom? - pokaza mu rukom mjesto pokraj sebe.

- Ma... eto, beže, tribo sam te nešto pitat', ali... Ma, more to i sačekat', dok popijemo koju.

Beg se raspitivao o novom plugu. Jure je prepričavao kako je orao dok ga nije iskrivio. Stidio se priznati da mu je nakon toga mnogo teže orati plugom nego ralom.

- Babo ti je vaktile bio veliki delija, da ga tak'og nije bilo nadaleko, a i ti si se umetno na njeg', barem po izgledu - zagledao ga je ostarjeli beg Naim Dugalić. – Eno, baš tamo ti je i babo sidio kad je prvi put stupio u ovu mehanu, di si i ti bio prije neg' si doš'o za naš stol, samo je on bio puno veći i nosio je dužu kosu. K'o da je jučer bilo.

Nekoliko tura pića koje je Jure zvao zagrijalo je cijelo okružje pa su svi nešto torokali, ne očekujući pozornost slušatelja. Jure se nagnuo Bećiru blizu uha:

- Mislio sam te pitat, beže... ja... ko nešto načuo...

Da bi ti prod'o onu njivu iznad korita?

- Šta, nisi zar ti ištahlija da je kupiš!?

- Jesam, beže, blizu je naši' kuća pa bi bilo najzgodnije da je meni prodaš!

- Mašalah, vlaše - smiješio se beg - nejmaš ti pare za nju! Divanio sam s amidžićom Hamdom da prominimo njive, nije o prodaji bilo govora.

- Koliko bi ti za nju tražio, samo ti kaži, imam ja pare, kaparu ćeš odma' dobit?!

- Bez deve'sto kruna ne dam je nikom!

Bilo je to precijenjeno u odnosu na stvarnu vrijednost,

a beg je izrekao tako neprihvatljivo visoku cijenu kako bi ga obeshrabrio u daljnjim pokušajima.

- Koliko bi tražio kapare, da odma' pogodimo?

Beg ga je gledao u nevjerici, shvativši da je tu posrijedi ili neka neslana šala ili nešto drugo neobično, u najmanju ruku čudno. Budući da u svom procjenjivačkom sudu nije pronašao nikakvog traga šali, odgovorio je:

- Sto pedeset!

- More l' 'vako - predloži Jure - dat ću ti kapare še'set kruna da me sačekaš do najesen, a da vidiš da je Jure gazda i pravi domaćin, njivu ću ti platit više nego išćeš, deve'sto pedeset dajem za nju ako se odma' pogodimo!

More li? Iz kese, koja mu je visjela o vratu, vadio je novac predviđen za kaparu.

Istom su i drugi, koji su bili u nekim svojim pričama, obratili pažnju na iznenadnu pogodbu.

- Malo je kapare! - nećkao se beg.

- Nemam više, ali će biti najesen, sve pare ćeš dobit' na kamaru i, evo, da skroz utvrdimo, da'ću ti za nju okruglo tisuću kruna. Beg je bio iznenađen tolikom ponudom pa, nakon kratkog razmišljanja, pristade.

Pružili su ruke u znak sklopljene pogodbe. Pomalo zatečeni Jurinim visokim ponudama, svi ga počeše odmjeravati.

- Evo, ljudi - pokazivao je Jure na goste u kavani, kao svjedoke pogodbe - a evo i kapare – rekao je pružajući novac. Najesen ćeš, beže, ovd'e, na istom mistu, dobiti ostatak para.

- Do najesen... - potvrdio je Bećir - ...u protivnom znaš šta biva s kaparom ako se pogodba izjalovi.

- Ne sikiraj se, beže, bi'ćeš isplaćen do zadnje pare, kako smo se dogovorili. Daj nam, Salko, još po jednu ljutu, da ovo zalijemo.

Častio je Jure s preostalih deset kruna, novcem posuđenim od oca. Svi ga odjednom počeše gledati drugačije, a on je to osjećao, sjedeći puno uznositije nego kad je tek došao za stol. Častio je te večeri do zadnjeg novčića, a častio je i Bećir do kasno u noć.

Jure se osjećao poštovan i od najpoštovanijih begova, materijalno ravnopravan s njima, a kad bi pomislio na zlatno tele i njegovu vrijednost, bio bi zahvaćen sebeljubljem i ohološću koja je prerastala u osjećaj nadmoći čak i u odnosu na begove.

- Ponesi, Salko, još po jednu pa će ti Jure najesen

pozlatit džezve! - govorio je Jure, već prilično pripit, a ostali, slični njemu po broju ispijenih rakija, smijali su se, govoreći Salki:

- Prostri džezve, Salka, nu će ti ih kaur šikosati.

Beli ćeš i ti bit' šikota košto ti i babo - govorili su jedni zbijajući šalu, pokušavajući usput isprovocirati kakvu izjavu koja bi im pojasnila njegov iznenadni posjet kavani i još čudniji ishod svega - brzu pogodbu oko njive po preplaćenoj cijeni.

- Babo ti je Šikota vaktile bio samo taki delija - ponavljao je pripiti Naimbeg - tamo je sidijo – pokazivao je rukom na stol – k'o da je jučer bilo.

Nastavit će se…