Roman "Taurus" - četvrti dio

Tog proljeća je Šikotin otac, idući s volovima i kolima u Omanjac, bio svjedokom te pojave. Volovi su iznenada stali i nije bilo nikakvog izgleda pokrenuti ih, unatoč udarcima kandžijom. Za nekoliko trenutaka pred njima se, uz tutanj i podrhtavanje, prolomila zemlja, što mu je, opisivao je kasnije, djelovalo kao grmljavina iz zemlje, a nakon svega je ispred njih ostala ogromna rupa koja je progutala i put kojim su trebali proći. Prema kazivanju starog, da volovi nisu predosjetili što će se zbiti i stali, našli bi se točno na tom mjestu i zemlja bi ih sigurno progutala.

- Ja uporno kandžijam volove, tiram nas u bezdan di nas nikad niko ne bi naš'o! Kako to da čovik ni ne sluti neke stvari koje živina zna? Nije, zar, živinče pametnije?!

- pitao se starac dugo nakon toga.

Uporni zrik skakavaca koji su masovno prevrtali u jednu i drugu stranu, uzmičući pred Šehabegovim konjem, kao valovi pokrenuti na mirnoj vodi proparanoj iznenadnim plovilom, jasno je odavao godišnje doba - skori ilinštak.

Jata plavičastih leptira, poprskanih crnim krugovima unutar kojih se nalaze bijele točkice koje izgledaju poput mnoštva očica što radoznalo zure s vanjske strane krila, potvrđivala su blizinu izvora s vodom.

Njihova tijela, uključujući i dio krila, obrasla jedva vidljivim paperjastim dlačicama, pod dodirom se, ako ih se uspije uhvatiti među prste dok miruju, osipaju poput peludnog praha na cvjetovima. Tada se na jagodice palca i kažiprsta preslika lijepa šara leptira kojoj se čobani vesele, a na obrisanim krilima leptira postane vidljiva mrežasta, kao venama prožeta struktura krila, koja podsjeća na naličje listova drveća.

Šehabeg je još izdaleka primijetio da je kosbaša daleko ispred ostalih kosaca pa je odmah zaključio da je to onaj kojeg traži.

- Ti li si taj kaurin Šikota, čuveni kosbaša? – dobacio je s konja nakon što se sasvim približio koscima.

- Jesam, beže!

Šikota se polako uspravljao iz blago povijenog položaja u leđima i koljenima u punu visinu, s vrlo razmaknutim nogama, što mu pri košnji omogućuje širi mah i veću snagu. Prevlačeći prstima i dlanom desne ruke unatrag preko čela, sklanjao je s lica crnu,

do ramena dugu kosu, pramenastu uslijed znoja koji se niz nju slijevao, brišuću pritom krupne kapi s vjeđa i čela.

Šikota je znao o kome se radi. Priče o kabadahiji Šehabegu Turnadžiji i njegovoj silovitosti pričale su se posvuda. On i beg bili su približne dobi, u najvećem naponu snage.

- Širok si mah poćer'o - žmirkao je beg očima mjereći ga od glave do pete - dugo je do akšama, ne'š izdurat'!

- Gonio sam ja i širi pa izdur'o! – uzvratio je Šikota, gledajući došljaka iz polukosog stava, ispod mokrih, teških pramenova, potporčivši se ispod pazuha o kosište i iznova zabacujući kosu s lica.

Šehabeg se cinično kesio, uznosito sjedeći u sedlu i lagano zatežući uzde vrancu koji je iz rasapljenih žvalja ispuštao kreštavi hropac, tapkajući u mjestu na rubu propinjanja, na što su se bliži kosci ježili unatoč velikoj vrućini. Prizor je unosio nemir, pojačavajući napetost izazvanu dolaskom nezvanog gosta. Šehabegova duga crna kosa, raspuštena niz leđa, od čela I sljepoočnica uredno začešljana i stegnuta u perčin na zadnjem dijelu tjemena te namazana jagom, odsijavala se na suncu. Bio je prepoznatljiv po perčinu, koji ga je činio još višim, budući da nijedan beg osim njega nije hodao gologlav.

- Hrđav ti karšiluk, valah, beg ti na imanje dolazi, a ti ništa, ko da nisi slobodni zemljovlasnik već najveća kmetska fukara!?

Na to zategnu uzde još jače, a vranac zanjišta, propinjući se visoko prednjim kopitima i praveći zamahe u prazno dok je, čvrsto stojeći na zadnjim nogama, balansirao u zadivljujućoj ravnoteži. Bio je to izvježban, tko zna koliko puta ponovljen čin uhodanog dvojca kojim je gospodar demonstrirao svoju dominanciju nad podređenima. Pošto je glavni put vodio drugim smjerom, Šikota je znao da Šehabeg nije naišao slučajno.

- Vidim, beže, da si maksuz doš'o oprobat moju rakiju. Nudim ja svakog ko dođe i nisam 'rđav košto me nazva, al' mi ne zapade da te upitam i ponudim, jer si me odma' zaskočio kuditi!

Okrenuo se prema ostalim koscima, koji su već bili prekinuli koševinu, pa je svatko od njih sa svog mjesta, prateći razvoj situacije, gledao nenadanog gosta.

- Petre - pozvao je Šikota mlađeg brata – 'ajd po plosku!

Čutura s rakijom, fučija s vodom i suknena torba s hranom visjeli su u debeloj hladovini šuplje bukve pokraj livade, mjestu gdje su svake godine blagovali i odmarali u stankama košenja trave i kupljenja sijena.

- Neka, kaure, neka, ima u me rakije, 'ajder ti probaj ovu! – kazao je, pruživši čuturu koju je izvukao iz tobolca privezanog za prednji, izdignuti dio sedla, ne skidajući s lica kes kojim je provocirao. - Znam ja da je u vas brlja, u mene je sigurno bolja patoka od vaše kojom častite!

Šikota nije odgovorio ništa. Uzeo je čuturu po kojoj su bili ispisi na turskom, među kojima je razumio jedino simbol polumjeseca i zvijezde, ugraviran u sredini.

- 'Ajd u zdravlje! – nazdravio je i potegao gutljaj. Rakija je lagano kliznula niz grlo i odmah potom zagrijala iznutra; očito je bila dobra i jaka.

- Jaša, kaure - nadmoćno se smiješio - kad si kren'o po begovskom, 'ajd jednu i zapali, da vidiš kakav tutun puši beg!

Posegnuo je za duhankesom u kožnom bensilahu, izvadio jednu već zavijenu cigaru, pripalio i pružio.

Šikota je potegao dubok dim i odbio ga daleko od sebe.

- Ti čuveni kosbaša, a kosa ti nikakva - nastavio je beg - gledaj šta je turska kosa, u Carigradu iskovana I okáljena!

Skočivši s konja, jednim potezom je odriješio kosu; oštricom je stršila uvis na samaru konja kulaša koji je, svezan za sedlo vranca, išao u pratnji. Vješto je bacio kosu prema Šikoti, koji ju je, dok je padala u laganom luku, ne prevrćući se, također vješto uhvatio za drveno kosište. Imala je plavičasto metalni odsjaj na suncu s ukovanim imenom kovača.

Preuzimajući kosu lijevom rukom i uhvativši je vrhovima prstiju za arku, Šikota se namještao za oštrenje.

Noktom palca desne ruke lagano je prevukao uzduž oštrice ispitujući klep i žicu. Iz drvenog vodira, koji je visio naprijed, između nogu, privezan crnobijelim svitnjakom, izvukao je brus, naoštrio i počeo kositi. Kosa je s lakoćom i bez imalo pritiska sjekla brčak, najtvrđu travu na Čifluku. Svoju kosu morao je puno jače pritiskati zemlji kako bi uspio pokositi svaku vlat, u suprotnom bi se žilava trava samo svijala ispod oštrice kose, prkoseći i najvještijim koscima. Sijeno s tog dijela livade jele su uglavnom ovce, jer je bilo puno bóce i pretvrdo za goveđe žvale. Dok je prolazila kroz travu, Šehabegova kosa davala je reskiji zvuk nego njegova. Na trenutak se Šikota uživio misleći što bi sve napravio po koševinama da ima takvu kosu.

- Jesi l' vidio, kaure, šta su mjesec i zvijezda? Da si se pod tim znakom rodio, sad bi uživao u berićetu islama, a 'vako se cvrljaj pod krstom svoga proroka!

- Svoga Boga! - ispravio je Šikota.

- Morete vi njega, u svom džahiluku, nazivati kako god hoćete. A zar more Bog tako jadno i čemerno završit'?!

S raširenim rukama i posprdno nakrivljenom glavom?! - simulirao je Šehabeg raspeće, bezglasno se cereći.

- Ne kreći u svetinje, beže! - upozorio je Šikota oštrim glasom.

- Medet Allah, je li se to kaur uvrijedi što mu krenu' u krst sramni na kom visi mrtav Bog?! - kesio se još više, ovaj put glasno, jer je uspio u svojoj nakani.

Zbog kesa su njegove sitne oči, dva proreza kroz koja je probijao hladni mrak zjenica, podsjećale na zmijske.

- I šta kažeš, kaure, na tursku rakiju, duhan, kosu?

Ništa, ni mukajet! Mjesto da ti bega besleišeš, beg izmetuje tebi. Ja pogana krsta! - tobože se čudio. Naglo se uozbiljivši, iskolačio je sitne oči, kojima je ovaj put nastojao zastrašit.

- Govna pušiš! - usprotivio se iznenada Šikota, ispljunuvši cigaru, koju je žustro zgazio nogom pa je od jakog udarca i trenja ledina pod njegovim stopalom učas ostala zbrisana do zemlje.

- Ma šta reče, majku ti iskulašim?!

- Govna pušiš.... kurcom kosiš! - ponovio je glasnije Šikota, snažno udarivši petom kose od zemlju.

Od početka je izgledalo da je Šehabegu namjera bila odmjeriti snage samo verbalno, no taj iznenadni uzvrat pomjerio je stvari dalje, smjestivši ih na sami rub fizičkog sukoba. Više refleksivno, nego s namjerom, krenuo je prema Šikoti, pružajući ruke kako bi ga uhvatio za vrat. Kad se u svojoj neodređenosti primaknuo bliže, Šikota mu je istog trenutka u širokom luku odapeo silovitu pljusku po lijevom obrazu i uhu, I to s udaljenosti s koje je bilo teško i pomisliti da ga može dobaviti. Šehabeg se cijelom dužinom prostro po zemlji. Disao je otežano, na trenutak izgubljen, fiksirajući očima kojima je ubrzano treptao kako bi izronio iz crnila koje ga je, uz jaku zvonjavu u ušima, na trenutak bilo potpuno progutalo. Kad se donekle sabrao, pogledao je kroz sumaglicu Šikotu koji mu je jednom nogom stajao na grudima, a pod grlom snažno pritiskao arku kose kojom je bio prikovan za zemlju.

- 'Oćeš da ti sad odsičem glavu k'o guji?! – cijedio je Šikota kroz stisnute zube dok mu je u glavu navirala spoznaja da je tim činom samom sebi pod grlo stavio ne arku, već oštricu kose, da je ruku zavukao u zmijsko leglo.

- Ne, Ivćane! - zavapio je Šikotin otac. Ostali kosci, zatečeni iznenadnom situacijom, dota su nepomično promatrali cijeli prizor, ali su, ponukani tim uzvikom, i oni zavapili:

- Nemoj, Šikota... Nemoj!

Odmaknuo je kosu s begovskog vrata još uvijek držeći nogu na njegovim grudima. Popuštanje snažnog pritiska pod grlom značilo je da je Šikota odlučio suprotno onom što je izjavio pa je Šehabeg procvilio:

- 'Ajd, kaurine, sijeci, al' se ne'š ni ti svoje nanosat' na ramenima!

Vidno uznemiren, Šikota je odbacio kosu, zgrabio ga za svilenu košulju koja se, kad ga je za nju silovito odigao sa zemlje, odgurnuvši ga od sebe, rasparala od vrata prema grudima. S ispruženom rukom i prijetećim kažiprstom pokazao mu je put Makljena.

- Goni balijo…'bem ti svečevu majku, goni dok nisam ubio zelenog sveca u tebi!

Šehabeg je nesvjesno, umjesto svoje, sa zemlje pograbio Šikotinu kosu, dvoumeći se na tren da li da nasrne. Neki strah bio ga je posve ispunio pa ipak nije imao odlučnosti učiniti bilo što. Uzjahao je vranca, osjećajući samo jalovi bijes, svjestan svoje nemoći u izravnom dvoboju pred jačim. Jedino čim je još raspolagao bila je prijetnja:

- E, ne'š se, kaure, nanosat' glave... Valahi, bilahi...

Ja ti kažem, doćeš ti u Prozor, a onda ćemo se ponosati!

Ubit ću te k'o pašče, valahi, bilahi, talahi! – bijesan se zaklinjao najjačom muslimanskom zakletvom.

Dojam prijetnje pojačavala je kosa kojom je vitlao iznad glave, držeći je za zadnji čačak, dok je zastrašujuće fijukala ukrug, parajući zrak. Lijevom rukom je zategnuo uzde konju, okrenuo ga, podbo i u galopu odjurio put Makljena.

- Ma šta uradi, Ivćane, šta uradi, crni sine! – progovorio je otac gotovo plačnim glasom, prilazeći Šikoti. Nitko od kosaca nije nalazio riječi kojima bi izrazio misli koje su, poput mutnih brzaka, svima nadolazile u glavu ili su se svi bojali izraziti ono što su znali da slijedi – osveta! Znao je i Šikota da bi mogla pasti mrtva glava, ovaj put njegova, što je bilo gotovo neizbježno.

- Nek' padne - mislio je Šikota - život je svakakosamo patnja, a da sam mu prešutio, znam da bi se okuražio i gazio me di bi god stig'o, dok mi ne bi glave doš'o... I opet bi sve došlo na isto!

- Nek' sam ga, ćaća - progovorio je odrešito – nek' leti i glava, ako mora, svakako će jednom letit'! Vidio si da ne zazire ni od svetinja. Da sam popustio sad mor'o bi se saginjat prid njim di bi ga god srio, a ja to nit' znam, niti mogu!

Nastavit će se…