Iz ramske prošlosti - projekt izgradnje brane na rijeci Rami 1912. godine

To napominjemo zato, što je Austrougarska  već početkom 20. stoljeća planirala sagraditi hidroelektranu na rijeci Rami na lokaciji na kojoj se nalazi sadašnja brana HE "Rama" ispod Mluše. Taj projekt Austrougarska nije ostvarila, ali projekt koji je napravilo građevinsko poduzeće Janesch und Schnell iz Beča 1912., nakon Prvog svjetskog rata, postao je ubrzo aktualan, tako da je poduzetnik Petar L. Biankini iz Zadra s tim projektom dobio koncesiju za izgradnju hidrocentrale na gore navedenom mjestu. Koncesiju je u Beogradu 15. listopada 1920. dodijelio prestolonasljednik Aleksandar u ime kralja Petra I. Prijepis odnosno prijevod sa srpskog na loš njemački jezik napravljen je već 19. listopada 1920. U posjedu sam ugovora, kao i Aleksandrove naredbe o dodjeli koncesije, ali i cijele dokumentacije iz 1912. godine o gradnji hidroelektrane na Rami.

Očito da su austrijski stručnjaci iz građevinskog poduzeća Janesch und Schnell vrlo dobro proučili teren, dotok vode  iz mnogih izvora i potoka, atmosferske prilike i količinu oborina kroz cijelu godinu da bi napravili ovaj vrlo zahtjevan projekt, koji je nakon Prvog svjetskog rata Kraljevina htjela i ostvariti. Zašto nije? Ne znam. Zanimljivo je čitati kako u ugovoru od 15. listopada 1920. stoji kako koncesija prestaje važiti  s 31. prosincem 1975. a tada bi hidrocentrala trebala prijeći u državne ruke. Brana koja se trebala podići na pregibu rijeke Rame ispod Mluše, hvatala bi vode koje bi bile odvedene tunelom dugim oko 10.600 m do sela Trišćani gdje bi bila podignuta postrojenja za dobivanje električne struje. Vodopad kod Trišćana iznosio bi 254 metra. Kako se navodi u ugovoru radovi bi se trebali obavljati u ovim selima: Proslap, Kovačevo Polje, Mluša, Višnjani, Skrobučani, Gorica, Paroš, Parcani,  i Ravnica. Tunelima bi se trebala dovoditi voda iz potoka Crime, Rijeke i Zagrada koji bi se ulijevali u glavni tunel Kovačevo Polje - Trišćani. Parcele koje bi trebale biti potopljene nalaze se također u jednom prilogu iz projekta iz 1912. godine. Parcele su označene, ali ne i njihovi vlasnici, iako je i to bilo predviđeno, kako se može vidjeti u prilogu. Zašto nema i imena vlasnika parcela u Proslapu i Kovačevom Polju, iz priloženih podataka, ne može se zaključiti, ali po brojevima pojedinih parcela u katastru bi se mogli naći nazivi i njihovi vlasnici. Po tom doista zanimljivom projektu Ramsko jezero, za razliku od sadašnjeg, bilo bi puno manje, a vodom bi bila ugrožena samo sela Proslap i Kovačevo Polje.

Naime najviša kota brane ispod Mluše bila na nadmorskoj visini od 519 m, dok se najviša kota današnje brane nalazi na  595 m nadmorske visine. Znači visinska razlika između projekta Austrougarske, odnosno planirane brane iz stare Jugoslavije i današnje brane je 76 metra. Tko je i zašto, iz kojih razloga, današnju hidrocentralu na Rami planirao i gradio da bude potopljena gotovo cijela gornjoramska kotlina i akumulirati puno više vode i potopiti neka sela, a gotovo svim gornjoramskim selima, koja se redaju od Varvare do Mluše, oduzeti glavninu obradive zemlje. U artiklu 4. ugovora između Vlade i koncesionara stoji da bi najveća kota na brani bila s 519 metara. Prema ugovoru između vlade u Beogradu  koncesionara Patra Biankinia stoji  kako je koncesionar dužan ostaviti dovoljnu količinu vode u koritu Rame i njezinih gore navedenih pritoka za napajanje stoke i drugih potreba stanovništva. Isto tako se ugovorom određuje da struja dobivena  u Trišćanima bude stavljena na raspolaganje stanovništvu  ramskih sela.  Čini mi se da su se projektanti, planeri i izvođači današnje brane na Mluši, vrlo obilno koristili podacima, planovima, projektom i raznim kartama  Građevinskog poduzeća Janesch und Schnell iz Beča izrađen davne 1912. godine.

(Original projekta iz 1912. godine (na njemačkom jeziku), ugovor o dodjeli koncesije Petru L. Biankiniu iz Zadra, odredba prijestolonasljednika Aleksandra iz 1920. s drugim dokumentima vezenim za gradnju brane (u prijevodu sa srpskog na njemački jezik)

Anto Jeličić