25. obljetnica "Bušića"

Na današnji dan 1992. godine osnovana je pukovnija “Ante Bruno Bušić” koja je kasnije prerasla u profesionalnu brigadu, čiji su pripadnici bili i brojni Ramci.

Krajem veljače 1992. godine na područje zapadne Hercegovine dolazi skupina pripadnika bojne „Zrinski“, jedne od najelitnijih postojbi Hrvatske vojske. Nekoliko dana kasnije, početkom ožujka, osniva se bojna „Knez Branimir“, preteča „Bušića“ kojom je zapovijedao Slavko Grubišić. 

Bojna je brojala četiri satnije; u Posušju, Ljubuškom, Širokom Brijegu i Uskoplju, a upravo su „Zrinski“ bili instruktori i prvi zapovjednici tih satnija.

U  prvim danima travnja 1992. satnija iz Širokog Brijega ojačava obranu sela Kruševo kod Mostara, čime ustvari započinje ratni put „Bušića“. Upravo te borbe s tzv. „JNA“ za većinu su pripadnika „Bušića“ bile vatreno krštenje i uvod u najteže zadatke s kojima su se kasnije susretali. Početkom travnja „Bušići“ (satnije iz Širokog Brijega, Posušja i Ljubuškog) dolaze i na područje Livna, na kojem su organizirali crtu obrane prema Kupresu na dijelu Osinj –  Glavica – Cincar, a osim oko Cincara, bili su i na prijevoju Korićina, planini Goliji i području oko sela Strupnića. Istovremeno, satnija iz Uskoplja angažirana je na području općine Konjic, a kasnije i na području Bugojna, gdje zaustavlja srpski prodor iz Donjeg Vakufa i uspostavlja crtu obrane.

Jačanjem bojnih djelovanja te povećanjem potrebe za jednom obučenom, opremljenom i visoko mobilnom postrojbom, bojna „Knez Branimir“ preustrojena je 18. svibnja 1992. godine u pukovniju “Ante Bruno Bušić”, koja je predstavljala „prvu jezgru Herceg-bosanske vojske“. 

Pukovnija je svečanu prisegu položila na dan svetog Ante, 13. lipnja 1992. godine. Pukovnija je imala četiri bojne - posušku “Vitez Damir Martić”, širokobriješku “Ivica Jelčić Čarls”, livanjsku “Ferdo Sučić” i uskopaljsku “Zvonko Krajina”, a jačanjem borbi u srednjoj Bosni, donesena je odluka o osnutku bojne u Žepču, koja je nosila naziv “Andrija Tadić”. Svaka bojna nosila je naziv po poginulom pripadniku postrojbe.

Prvi sukob s muslimanima dogodio se 20. lipnja 1992., kada u Uskoplju bošnjačke snage postavljaju punktove na kojima su zaustavljali i maltretirali Hrvate. Tada su muslimani zauzeli i punkt HVO-a „Karamustafić“. „Bušići“ iz Uskoplja vraćaju punkt, a u borbi je poginuo Zvonko Krajina čije je ime uskopaljska bojna uskoro počela nositi.

Obuka i tereni smjenjivali su se u kontinuitetu; livanjsko bojište, mostarsko, središnja Bosna, Jajce, Zavidovići i okolica Žepča. Čitava 1992. godina protekla je u napadnim operacijama, koje su Bušići, kako ih je hrvatski narod nazvao i prepoznavao, odrađivali visokoprofesionalno i uspješno. Jedna od takvih operacija bila je i operacija „Bura“ u studenom. Cilj operacije bio je pokušaj oslobođenja Podveležja i cijelog prostora između Mostara i Dubravske visoravni, odnosno brdske masive u istočnoj Hercegovini odakle je djelovalo srpsko topništvo, a zatim protjerati velikosrpske snage prema Hrgudu i dalje od Podveležja. „Bušići“ se u operaciji ističu osvajanjem kote 694 - Gnjilo brdo, koju je tzv. Armija BiH nekoliko puta neuspješno pokušala zauzeti i koju se smatralo neosvojivom.

Došla je 1993., a zategnuti odnosi između HVO-a i tzv. Armije BiH, bošnjačke i hrvatske politike, dovela je do novog, još krvavijeg rata. I opet su Bušići bili u prvome redu. 

Uskoplje, Bugojno, Konjic, Mostar, Žepče, Travnik, smjenjivale su se bitke, pobjede, ali je rastao i broj poginulih. Te godine obljetnica postrojbe nije obilježena. 

Pripadnici „Bušića“ često kažu kako su borbe za Bokševicu na ljeto 1993. godine bile najteži dio njihova ratnoga puta. Vod pukovnije iz Livna 9. svibnja poslan je u selo Kostajnica (općina Kojnic) na smjenu. Zadaću nisu izvršili jer je taj dan pala Bokševica, planina uz Jablaničko jezero s koje se nadzirala Jablanica i prometnica prema Konjicu. Vod „Bušića“ uspijeva vratiti Bokševicu, no prepušta je mjesnim snagama koje se ubrzo nakon toga povlače. 

Pukovnija je potom angažirala sve bojne osim one iz Žepča da ponovno, sada već drugi put, vrate Bokševicu. „Bušići“ su napali 14. svibnja i ovladali Jelovom Glavom, Bukovicom i Mirićima, a četiri dana kasnije Bokševica je ponovo zauzeta. Nakon što je Pukovnija smijenjena s položaja da odmori ljudstvo, Bokševica ponovo pada u ruke Armije BiH, a „Bušići“ po treći put dobivaju zadaću da vrate iste položaje. Napad je pokrenut 10. lipnja, a ovaj put Armiji BiH bio je pridodan elitni odred „Zulfikar“. Unatoč tome što ostale postrojbe angažirane u vraćanje Bokševice nisu uspjele probiti crte obrane Armije BiH, „Bušići“ su probili i nastavili sami uz velike gubitke. Dan kasnije Bokševica je ponovo zauzeta. Sve se ponavlja, „Bušići“ odlaze na odmor, a Bokševica 20. lipnja ponovo pada u ruke tzv. Armije BiH. 

Ponovo stiže zapovijed da se Bokševica zauzme. Za ponovno vraćanje angažirana je skupina sastavljena od različitih postrojbi, a četvrti napad HVO-a na Bokševicu započeo je 4.srpnja. Samo „Bušići“ uspijevaju probiti neprijateljsku obranu i akcija se bez uspjeha završava dan kasnije. 

Tzv. Armija BiH u srpnju 1993. godine pokreće operaciju osvajanja doline Vrbasa. Posebno je teško bilo u Uskoplju u kojem su se vodile ulične borbe i koje je bilo podijeljeno na dva dijela. Tamo do izražaja dolazi sva snaga koju su „Bušići“ imali. Položaje koje su „Bušići“ držali Armija BiH nije mogla uzeti, a interventne skupine „Bušića“ uspijevale su vratiti većinu položaja koje su izgubile druge postrojbe. Tih dana Željko Šiljeg je napisao: „Pukovnija Ante Bruno Bušić najstabilnija je postrojba na uskopaljsko-ramskom bojištu. Svakome pomaže, neprekidno aktivno djeluje, ni od koga ne traži pomoć, sami brinu o sebi, 25% ljudstva smjenjuju, a 75% je neprekidno na položajima.“

Unatoč tome što je prema zapovijedi o osnivanju “Bušića“ planirano brojno stanje od 1200 ljudi, pukovnija nikada nije imala više od 600 pripadnika. Pomoćnik načelnika za profesionalnu vojsku skrenuo je na to pažnju Glavnom stožeru HVO-a, gdje piše : „Pukovnija Ante Bruno Bušić je od 20. lipnja do 20. srpnja imala 17 mrtvih i 46 ranjenih pripadnika, što je za sastav koji u dvjema operativnim zonama ima ukupno oko 400 ljudi strahovito opterećenje. U dva mjeseca (60 dana) pukovnija je imala 50 dana terena, u kojem je imala četiri akcije s napadnim djelovanjem, dok su se „odmarali“ čuvajući crte obrane.  Stupanj premorenosti pripadnika postrojbe ilustrira rečenica pukovnijskog liječnika kako zbog premorenosti organizam vojnika koji je ranjen nije izdržao povredu koja je u normalnim okolnostima bezopasna po život.

Kraj 1994. godine i sukob s Armijom BiH Bušići su (izuzev žepačke bojne koja je bila kralježnica obrane žepačke enklave) dočekali na uskopaljskom ratištu. Pukovnija potom prelazi u Čapljinu, gdje u vojarni “Božana Šimovića” počinje preustroj pukovnije u 1. gardijsku brigadu HVO "Ante Bruno Bušić". Tada se prvi put na jednom mjestu objedinjuju sve bojne brigade, priključuju im se i tenkovske, topničke i mehanizirane bojne te se osniva protuoklopna raketna divizija. Pod zapovjedništvom tada brigadira, a kasnije generala Željka Glasnovića, novoustrojena 1. gardijska brigada HVO-a „Ante Bruno Bušić“ sprema se za odlučujuće oslobađajuće operacije.

Početkom studenog 1994. godine odvija se operacija „Cincar“, prva združena operacija HVO-a i Armije BiH nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma u proljeće 1994. godine. Ovom operacijom oslobođen je veći dio Kupreške visoravni, uključujući Kupres u kojega je 3. studenog 1994. godine prva ušla upravo 1. gardijska brigada HVO-a „Ante Bruno Bušić“.
Početkom prosinca u operaciji „Zima 94.“, koja će ostati upamćena po strahovitim hladnoćama na livanjskom bojištu, „Bušići“ ovladavaju kotama Javorova kosa i Maksov vrh, a na kupreškom bojištu selom Zlosela i kotom Križ. Također, jedna bojna bila je angažirana na pravcu proboja Livno – Bosansko Grahovo.
U oslobodilačkoj operaciji „Ljeto 95.“, „Bušići“ su bili angažirani na vezivanju srpskih snaga od Livna do Kupresa. Dobili su pravac napada Opaljenica – Procip – selo Bajramovci. Kotu Procip u VRS su zvali „Bastilja“ jer je to zbog svoje važnosti bio najutvrđeniji položaj koji su Srbi držali. Dana 25. svibnja „Bušići“ zauzimaju kotu Procip 1459 i probijaju crtu VRS iznad kupreške visoravni. Ovo HVO nažalost nije iskoristio jer lijevi susjed „Bušića“ nije zauzeo kotu Kujača, što je bio preduvjet za nastavak napada „Bušića“.

Dan uoči operacije „Oluja“ u sklopu vezivanja srpskih snaga „Bušići“ su napali kotu Prika Jelovača. VRS je upravo na tu kotu postavio neke od najelitnijih postrojbi, Specijalnu policiju VRS i specijalnu jedinicu „Panteri“. Prvi put se dogodilo da „Bušići“ nisu uspjeli probiti neprijateljsku crtu. U borbi prsa u prsa „Bušići“ su pretrpjeli najveće gubitke u jednom danu na svome ratnom putu. Taj dan imali su šest poginulih i 14 ranjenih pripadnika.

U operaciji „Maestral“ „Bušići“ su se ponovo sreli sa „Panterima“ kod Jajca, gdje su im vratili s kamatama, a nakon toga „Panteri“ su prestali postojati kao postrojba. Upravo u operaciji „Maestral“, 12.rujna 1995. Godine, „Bušići“ slamaju otpor VRS, ulaze u Šipovo te ovladavaju širim područjem grada. Dan kasnije ulaze u selo Majdan, nastavljaju prema Mrkonjić Gradu i po zapovijedi se zaustavljaju 4 kilometra ispred njega.

Hrvatske snage Mrkonjić Grad oslobađaju u narednoj operaciji „Južni potez“ u kojoj su „Bušići“ s drugim postrojbama HV-a i HVO-a izbili na Manjaču, gledajući kao na dlanu Banja Luku, iz koje je bježalo što je pobjeći moglo. Po političkom nalogu, zaustavljeno je napredovanje hrvatskih snaga. Uslijedio je Daytonski sporazum, a 1. gardijska brigada HVO-a „Ante Bruno Bušić“ svoje je sjedište izgradila u Drvaru, dok je dio postrojbe ostao na Kupresu.

braniteljski.hr

 

Više...
Pretplati se na ovaj RSS feed
×

Sign up to keep in touch!

Be the first to hear about special offers and exclusive deals from TechNews and our partners.

Check out our Privacy Policy & Terms of use
You can unsubscribe from email list at any time