Rama u hrvatskoj književnosti - drugi dio

  • Napisao/la  RP
Rama u hrvatskoj književnosti - drugi dio

Franjevački ljetopisi neobično su važni za opću povijest Rame, posebice za povijest fratarskog stradavanja, pa i mučeništva u njoj. Primjerice, fra Bono Benić u hrvatskom dijelu svoga „Ljetopisa“ pod godinom 1532. bilježi: „Licem na Sve Svete poklaše haramije fratre ramske, koje haramije biše do malo vrimena od Turaka pohvatane“. Ili 1653. godine: Zaradi velike opačine jenjičarske biše pobijeni niki fratri u manastijeru ramskom; i fratri koji živi ostaše razbjegoše se, a Turci što u manastijeru nađoše pokupiše. Indi, brate, pazi se...“

Ljetopis Nikole Lašvanina nedvojbeno je literarno najdojmljiviji; njegov je stil jednostavan, pripovijedanje sugestivno. Njegova pripovjedačka metodologija, koja jenajizrazitija u većim ulomcima, kao što je onaj o Banjalučkom ratu, ima podrijetlo  u tehnici pripovijedanja fra Stipana Margitića, čija je kazivanja unio u svoj „Ljetopis“. U Lašvaninovu ljetopisu nalazimo tako i vrlo sugestivno Margitićevo kazivanje o kugi u Rami godine 1690. Navodimo ga gotovo u cijelosti, ne zbog njegove etnološke vrijednosti, nego prvenstveno zbog literarne snage: „I ove godine pomori kuga; i govore ljudi da ništo hođaše noseći strile. I to Turci drže da je istina, ali nije drugo nego vrazi napastuju; i čine Turci nike čartarije. Ali nije druge likarije nego sveta mise, molitve i postovi. U Rami se krstjanisvi pripraviše da primu sveta sakramente po moje ruke. Misu bih im govorio na Gmići kod Petrove kuće, u potoku, gdi bi kužnici dohodili ter bi ih ispovidao, al' se jurve sve biše pomišalo, kokonoti, uz kugu, neće jedno drugom kazati da je kužno...

Bijaše u Prozoru jedan Turčin priboli kugu. Ovi izađe uvečer obaći volove al' mu pred kućom sidi jedna runnjava divojčetina, koja ga, ufativ, uzjaši. Molio je se svakojako, ali neće da ga pusti, nego veli: „nosi me na Gmiće!“ To čudo vidi i žena i dica onoga Turčina i on inako ne smide, nego je ponese. A kad bi blizu gdi se misa govori, reče mu: „stani, nejdi gori!“. Pita Turčin: „Zašto-„nejdi gori“; blizu smo; zašto li me zamuči?“ Ona napast odgovara: „Tuda ona fratrina hoda i govori misu; ne smijem tamo“. Onde ga sjaši, pak je nesta. I to se proglasi po svemu onome vilajetu i (tako bi jasno) zašto u onomu selu ne umri nitko od kuge, niti se otrova“.

U 19. stoljeću o Rami piše fra Ivan Franjo Jukić (1818-1857) u knjizi „Zemljopis i poviestnica Bosne“ (Zagreb, 1851) koju ovdje navodi jer je više publicističko nego znanstveno djelo. Jeronim Vladić u svojoj već spomenutoj knjizi o Rami i ramskom samostanu veli da mu „nije poznato da je on (Jukić) ikada bio u Rami“, te ispravlja stanovite Jukićeve pogreške. Fra. Jeronim Vladić, najznatniji je pisac iz Rame u 19. stoljeću. Završio je teologiju i filozofiju u Đakovu, djelovao kako učitelj, vjeroučitelj i svećenik u Fojinici i Sarajevu, pokrenuo je i uređivao s pozicija romantičnog južnoslavenstva „Glasnik jugoslavenskih franjevaca“ 1887., prevodi nabožna djela, objavio je „Katekizam u propovijedi“ (Sarajevo, 1887.) i već spominjane „Uspomene i Rami i ramskom franjevačkom samostanu“ (Zagreb, 1882.).

Na temelju naslova pomislili bismo da je to memoarističko djelo, međutim, uspomene ovdje znače spomene, kazivanja, pa je to zapravo povijest Rame i ramskog franjevačkog samostana, napisana na osnovi povijesnih tiskanih djela i arhivskih izvora, ponegdje pomalo polemički intonirana. Ali to nije samo publicistička kompilacija, živo pripovijedanje, te niz Vladićevih posve osobnih opažanja i zabilješki, kao što su zabilješke pojedinih anegdota ili legendi, a sve napisano svježim, sočnim jezikom, tvore ovo djelo književno vrijednim i zanimljivim, pa je zato šteta što je ono prilično nepoznato. Iako napisano više od stotinu dvadeaset godina, ono i danas pobuđuje pozornost, zaslužuje da se čita. Nakon zadnjeg rata u izdanju Samostana na Šćitu urađen je reprint djela kako bi bilo dostupno širem krugu čitatelja, a ne tek malobrojnima koji tui i tamo čitaju u zagrebačkoj Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici ili nekoj drugoj koja posjeduje taj raritet. Među piscima iz Rame, koji su nastavili Vladićev publicistički i književni rad, svakako treba spomenuti fra Kazimira Ivića (1890-1968), pokretača i urednika „Franjevačkog vjesnika“ (1927), te suradnika više časopisa, u kojima je objavljivao članke na temu kulturno-religijske problematike.

U hrvatskoj poslijeratnoj književnosti vidljivo mjesto pripada Veselku Tenžeri. Rođen je u Prozoru 1942. godine, a umro je u Zagrebu 1985. Tenžera je u Prozoru rođen zapravo slučajnošću: naime, majka mu je u viskom stupnju trudnoće putovala iz Konjica u Sinj (kamo su mu preci s očeve strane doselili vjerojatno iz Rame), pa je zbog borbi u okolici bila prisiljena zaustaviti se u Prozoru. Koliko je poznato, taj vrsni kritičar, esejist i dramatičar, te ponajbolji poratni feljtonist, nije o Rami, gdje je rođen, nikada napisao ni slovca, ali je zasigurno imao stanoviti osjećaj za Ramu.  Dokaz za to je njegovo zauzimanje za tiskanje povijesnih romana Ivana Aralice, koje je uz Dubravka Horvatića vrlo pozitivno ocijenio, tako da ih je upravo na temelju tih recenzija nakladnik, u početku vrlo nesklon Aralici, napokon prihvatio. Tenžera je nakon izlaska Araličinih povijesnih romana bio jedan od prvih njegovih kritičara i promicatelja.

Vraćajući se Rami kao temi u hrvatskoj književnosti, nikako ne smijemo zaobići, povjesničara i književnika Ćiru Truhelku (1865-1942). U svojim izvanrednim, sjajnim memoarima pod naslovom „Uspomene jednog pionira“ (Zagreb, 1942) Truhelka spominje svoje boravke u Rami, veleći: „Konačno je vrijedna spomena i Gradina nad izvorom Rame, koju sam našao već 1900., a potanje proučavao 1912. godine. Pripadala je dobi bronce i idućoj halstatskoj dobi, a važna je kao sjedište domaće brončane industrije“. Za svojih boravaka u Rami Ćiro Truhelka je čuo predaju o Divi Grabovčevoj, te je na temelju pučkog kazivanja napisao realističko-sentimentalnu pripovijest „Djevojački grob“ (Zagreb, 1922). Strogo ćudoredni lik Dive Grabovčeve i njezina tragična sudbina zaokupili su i druge pisce: tako fra Blago Karačić (1914) piše pučku tragediju u tri čina „Diva Grabovčeva“ (Tomislavgrad, 1978), Ivan Aralica (1930) govori o njoj u povijesnom romanu „Graditelj svratišta“ (Zagreb, 1985), a Dubravko Horvatić je napisao pripovijest za djecu pod naslovom „Diva Grabovica“, koja je tiskana u knjizi „Grički top i druge legende iz naših krajeva“ (Zagreb, 1987).

Drugi Svjetski rat u Ramu je doveo pojedine pisce, koji su bili pripadnici partizanski jedinica, pa su svoj boravak u Rami zabilježili u svojim ratnim dnevnicima. Tako Rama i na taj način ulazi koa tema u hrvatsku književnost. Vladimir Nazor (1876-1949) u svom ratnom dnevniku „S partizanima“ (prvo izd.-Beograd, 1945) opisuje svoj boravak u Rami tijekom veljače i ožujka 1943. Boravio je u samostanu na Šćitu, pa zatim u Proslapu, Gračacu, Gračanici, u mlinu u Proslapu čuo je od mlinara za četnički pokolj u Rami 1942. U Gračacu mu je sugovornik bio župnik. fra. Ante Ravlić, pa nakon razgovora s njim, Nazor kazuje „I moja se vjera konkretizirala“. Upravo tu piše neku vrst svoga creda: „Vjerujem da jest Netko ili Nešto što – nedokučivo i nerazumljivo – ravna nema, spuštajući svoju sad blagu, a sad strašnu ruku“. Nazor je u tom kraju napisao i jednu od najboljih svojih pjesama iz tog razdoblja, pjesmu „Mlin“, ubicirajući i datirajući „Proslap na Rami, 18. 2. 1943.“ Iako pripada ciklusu „Hrvatskih pjesama partizanki“ u toj pjesmi nema propagandnih tonova kao u ponekim drugim iz istoga ciklusa, nego je zaokupljena razmatranjem vlastite sudbine i njezina smisla: O mline na Rami, kad bi i mi znali, tako tiho, a vjerno, praviti svoj kruh!

O boravku u Rami u srpnju 1942. ostavio je svjedočanstvo i Marijan Stilinović (1904-1959) u „Ratnom dnevniku“ koji je tiskan posmrtno (Zagreb, 1965), a potom u njegovoj knjizi „Bune i otpori“ (Zagreb, 1969), Stilinović govori o borbama u Rami i oklolici, o odnosu stanovništva prema partizanima, o utjecaju crkve na stanovništvo itd. Zanimljivo je da je Stilinović, koji je kasnije napadao čak i Karla Štajnera kao staljinista, o čemu Štajner piše u knjizi „Povratak iz Gulaga“. O Rami u Drugom Svjetskom ratu piše i književnik, don. Nedjeljko Subotić (1884-1950) u knjizi studija i članaka „Valovi svijetla i sjene“ (Zagreb, 1944). Uz eseje o likovnim umjetnostima i književnosti, te uz sociološka i povijesna štiva, nalazimo i članak „Hrvatska optužuje“, pisan u studenome 1942. Riječ je o četničkim pokoljima u Rami i Gatama kod Omiša.

U poslijeratnoj hrvatskoj književnosti Rama se kao tema javlja najizrazitije u romanima Ivana Aralice. Književni opus Ivana Aralice (Promina, 1930) mogli bismo podijeliti na knjige do 1977. i na one koje izlaze od te godine pa na dalje, počevši od zbirke novela „Opsjene paklenih crteža“. U prvih pet knjiga , uključujući među njih i roman „Ima netko siv i zelen“. Aralica je pisac suvremene tematike ; u povodu tih njegovih knjiga, u kojima je naglašena moralistička komponenta, može se reći uglavnom ono što je Branimir Donat napisao u povodu Araličina romana „Filip“. „Tematski Filip znači osvježenje, znači dodir s jednim pomalo tabuiziranim prostorom; kreativno – znači kretanje u prostoru koji  je hrvatska književnost već odavno osvojila“. Međutim, počevši od „Opsjena paklenih crteža“, i to od onih pripovijesti u toj zbirci koje su nadahnute rimskim dobom i hrvatskom prošlošću, Aralica stvaralački , izražajno osvaja posve novi prostor u hrvatskoj literaturi.

To je još očitije u povijesnim romanima koji slijede od 1979. do 1985.: „Psi u trgovištu“, „Put bez sna“, „Duše robova“ i „Graditelj svratišta“. Treba napomenuti da je Araličina tematika povijesnih romana suvremenija od onih djela koja je Aralica pisao o suvremenosti (Osim romana „Okvir za mržnju“. Naime, nasilja, bilo otvorena ili zaogrnuta plaštem zakonitosti, pa ucjene, uhođenja, zatočenja, paleži, progoni, ubojstva, hereze itd. nisu ništa manje obilježje 17., 18. ili 19. stoljeća , kada se odvijaju radnje tih romana, nego li našeg doba, koje također ima svoje surgune, zindane i svilene gajtane, da se poslužimo riječima iz područja gdje se zbivaju sudbine Araličinih likova i iz vremena kada su Beč, Mleci i Carigrad na razvalinama hrvatskog o kraljevstva gradili svoje imperije.

Spomenuli smo već da se Rama dijelom spominje u romanu „Graditelj svratišta“, gdje Aralica interpretira predaju o Divi Grabovčevoj. No Rama i ramska sudbina javljaju se kao središnja tema u dva Araličina romana : roman „Put  bez sna“ (Zagreb, 1982) govori o selidbi naroda i fratara iz Rame u Sinjsku krajinu, a roman „Duše robova“ (Zagreb, 1984) govori o daljnjoj sudbini tih odseljenika i njihovih potomaka. Oba ta romana na stanovit način zajednički tvore sagu o ramskoj obitelji Grabovac, s kojom su isprepletne sudbine mnogih doista povijesnih likova, koji se pojavljuju pod vlastitim ili pak preinačenim imenom, kao i sudbine izmišljenih likova. Općenito se u Araličinim povijesnim romanima isprepliće fikcijsko i povijesno zbiljsko, a to fikcijsko dijelom potječe od samog autora, a dijelom pak iz predaje. Kada pak obrađuje povijesno zbiljsko, Aralica se drži izvora, no ponekad istinske, stvarne doživljaje pojedinih povijesnih osoba pripisuje izmišljenim likovima, uklopivši ih spretno u vlastitu dramaturgiju. Da bismo predočili taj vid metodologije njegova pripovijedanja, usporedit ćemo jedan ulomak iz Ljetopisa fra Nikole Lašvanina, koji potječe iz pera fra Stipana Margitića, i jedan ulomak iz Araličina romana:

Fra Nikola Lašvanin/fra Stipan Margitić:

„Kuga projde i ja odoh u Fojnicu ali posla po me Arslan-beg Kovčić. A kad dodjoh, reče: „Imam jednu oporuku na duši. Imao sam momka krstjanina i umrije od kuge. I reko mi je za života, da od njegova najma ukopam ga na greblju krstjanskom i da mu usadim križ od kamena i ogradim greb. I to sam sve učinio. Al je još reko da mu činim reć misu na grebu i da mu dadem kantane mise . Zato te molim: otiđi učini mu o(l)tar više glave i reci mu misu“. I dade mi (naknadu za) mise, govoreći „Neka znaš, fra Stipane, neka njegovo pri meni ništa ne ostaje“.

U Araličinom romanu „Put bez sna“ isto to priča ramski gvardijan, fra Stjepan Matić:

„Došla kuga i ja pobjegnem u Fojnicu, kuga prođe, a ja se vratim u Ramu. Po mene poslao Lutvo Kopčić, zvan po kući Hadžibegović. Kad sam k njemu došao, reče mi: „Imam jednu oporuku na duši, imao sam momka kršćanina iz Rumboka, samca, i umrije siromah od kuge, i rekao mi je za života da ga od njegova najma zakopam u kršćanskom groblju, i da muusadim križ od kamena , i ogradim grob, i to sam sve učinio, ali mi je još rekao da mu platim pjevanu misu na grobu, zato te molim, otiđi na rumbočko groblje, učini mu oltar više glave i reci misu za dušu njegovu“ Dao mi je novac za misu i rekao: „Neka znaš, njegovo pri meni ništa ne ostaje, vratio sam mu sve što sam mu bio dužan“.

Prenoseći skoro doslovno kazivanje ljetopisca, ali ne mehanički, nego, u funkciji svoje vlastite romaneskne dramaturgije, Aralica polučuje upravo nefikcijsku autentičnost. Mogli bismo ukazati na više sličnih primjera, no dovoljno je samo upozoriti na životopis Araličina lika, gvardijana ramskog samostana, fra Stjepana Matića, i usporediti ga sa stvarnim životom književnika i propovjednika, fra Lovre Šitovića Ljubušaka (1682-1729). Bilo bi krivo pomisliti da metoda znači spisateljsku nesamostalnost, naprotiv ta metoda kojom su se služili i drugi pisci (npr. Ivo Andrić, Danilo Kiš) omogućuje iznimnu vjerodostojnost.

Pišući sugestivno i umješno, Aralica uspijeva uskladiti izmišljene i stvarne događaje; u „Putu bez sna“ i u „Dušama robova“ izmjenjuju se i miješaju također dionice obilježene  realnim i fantastičnim okružjem. Zahvaljujući dojmljivosti Araličina pripovijedanja, protegu fantastike poprimaju i neki posve stvarni događaji, a neki izmišljeni poprimaju gotovo pak dokumentarnu vrijednost.

Rama i kob Rame u Araličinoj vokaciji, unatoč tome što je Rama topografski točno predočena i unatoč tome što Araličini romani pružaju umjetnički najpotpuniji i najsnažniji njezin portret u hrvatskoj književnosti, ipak su samo sinegdoha za općenitiji sud. Gotovo isti način kako je u Araličinim romanima „Put bez sna“ i „Duše robova“ tematiziran Rama, tako je u njima tematizirano i samo vrijeme u kojem sa zbiva priča i zbiva sudbina Rame.

S obzirom da je Rama razmjerni nevelik, možemo zaključiti da njezin doprinos hrvatskoj književnosti, stvaralački i inspirativni, nikako nije neznatan.

Posljednjih nekoliko godina, nova generacija ramskih pisaca, dala je i daje novu dimenziju pisanja o Rami i u Rami, također daje njen novi doprinos sveukupnoj hrvatskoj književnosti. Među te nove pisce svakako moramo uvrstiti Vladu Kudića, koji je svojim pisanjem, slobodno možemo reći, u Rami promijenio odnos prema knjizi i književnosti.

U pisanju priloga korištena je knjiga „Selidba Ramljaka“ koja je napisana u povodu 300. obljetnice selidbe u Cetinsku krajinu, rad Dubravka Horvatića, arhive samostana na Šćitu i u Sinju i arhiva Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

na vrh članka