Foto: Vran planina - ljepota koju moramo sačuvati

Sada je to napola uništena makadamska cesta koja daje do znanja da je ovo ipak surova, hladna, ali i lijepa planina. Cesta u neka, ne tako davna vremena prozvana „Put spasa“, doista i sliči na nešto mukotrpno, naporno, jedva napravljeno, patnički put. Ali ono što ga okružuje uistinu je očaravajuće.

Pitomi ledinjci, surovi krš i hladna planina jedino su što stoji između vas i potpune slobode u prirodi. Tek poneka kućica, ili obiteljsko imanje, stopljeno u podnožju planine govore da tu još uvijek žive ljudi. Tihi, radišni, nenametljivi, skriveni u zagrljaju prirode, na granici civilizacije i divljine.

I doista, tek kada se modernom tehnologijom vinete iznad svojih glava, poletite s pticama, otkrijete ljepotu krajolika. Vijugava cesta poput neke velike bijele zmije, kao da bježi u duboku šumu, stapa se s okolišem. Stoljetna stabla guste crnogorice kao da skrivaju cijeli jedan svijet, netaknutu ljepotu, nevjerojatne priče. Suha, mrtva stabla kao da govore da i tu vlada smrt, bespogovorno pokoravanje jačemu od sebe. Ali ipak, ljepota je to koja očarava, ostavlja bez daha i poručuje nam malenima da smo neznatni, sitni, prolazni u njenoj veličini.

Vran je prekrasna, ali surova planina koja puno daje, ali isto tako će vas i uzeti sebi ukoliko je ne poštujete. Priroda je to koja plijeni ljepotom, bogatstvom, raznolikošću vrsta, čuva i obnavlja samu sebe. A mi ljudi, jedina smo vrsta koja je spremna sav ovaj zanos uništiti, opustošiti.

Ne dozvolimo to sebi. Sačuvajmo je za buduće generacije da one, kao i mi danas, uživaju u njenoj ljepoti i dive joj se. Ostavimo netaknuto svojoj djeci da se ponose naslijeđem, uživaju u divljini koja je tu pored njih. Tako daleko i surovo, no ipak tako blizu i očaravajuća.