Na grobu djeda Jure

Borbe na Soči počele su objavom rata Austro-ugarskoj monarhiji od strane Italije u svibnju 1915. nakon što je Italija napustila sile Osovine i prešla na suprotnu stranu (Francuska, Engleska i druge zemlje saveznice). U borbama na Soči (1915.-1917.) stradalo je oko milijun vojnika koji su sahranjivani po vojničkim grobljima oko planine Rombon. Mnogi nisu nikada dobili svoj grob. Kosti im trunu ili su već postali zemljom na obroncima Rombona, u pećinama i vrtačama, proplancima i ravnicama uzduž sedamdeset kilometara duge bojišnice uz rijeku Soču. U Logu pod Mangartom, (Mangart-planina nasuprot Rombonu) nalazi se vojničko groblje u kojem su pokopani austrougarski vojnici poginuli na tome području, do čijih se leševa moglo doći.

Među njima nalaze se i grobovi talijanskih vojnika koji su našli smrt na padinama Rombona u borbi s austrougarskim protivnicima. Među petsto dvadeset i pet grobova (u velikom broju u pojedinim grobovima pokopano je po nekoliko poginulih vojnika) nalazi se i grob moga djeda Jure  koji je poginuo 4. ili 5. kolovoza, a sahranjen je 9. kolovoza skupa s jednim austrijskim vojnikom. Moj djed je pripadao IV. bosansko-hercegovačkom puku (regimenti) sa sjedištem u Mostaru u kojem su bili vojnici iz Hercegovine, Rame, Livna i Duvna (Županjac) i okolnih područja. Među grobovima u Logu nalaze se križevi  i nišani s imenima  vojnika iz navedenog IV. bosansko-hercegovačkog puka (oko 170 Hrvata).

Grob djeda Jure,prvi put posjetio sam 2005.godine s nekoliko sestara i druge rodbine. 2007. I 2012. godine ponovno sam posjetio njegov grob, kada sam popisao imena s križeva i dopunio podacima iz popisa sahranjenih u Logu koji se nalazi u vojnom arhivu u Beču. Ove godine, 17. Lipnja, nas osamnaestero iz Jurine loze (njegova sina Ive) posjetili smo „Didov grob“ došavši iz Rame, Zagreba, Rijeke, Münchena, iz okolice Augsburga, pomolili se, zapalili svijeće i položili cvijeće i tako obilježili stotinu godina od njegove pogibije na Soči. Djedova djeca su odavno preselila u vječnost, ali Njegova unučad (sedmero), praunučad (šestero), tri zeta i dvije nevjeste (drugo i treće koljeno) su nekoliko sati bili s njime i zahvalili mu na daru života koji nam je podario. Zajednički objed u blizini groba znak su zajedništva s njime, iako nas dijeli granica između dva svijeta. Djede Jure, hvala Ti!     

Anto Jeličić