Protjeran pod kišom metaka, došao u Australiju i pokrenuo dvije firme

koju višu školu bilo mu je rečeno: “Druže, budući da je tvoj otac bio u neprijateljskoj vojsci, domobranima, djeca prvoboraca imaju prednost, pa ako bude mjesta javit ćemo ti“.

- Nikad od ovih “drugova“ nisam dobio nikakvu obavijest da će me primiti na daljnje školovanje. Sve škole odbile su me, a jedan upravitelj, nepristojno i drsko, na vratima svog ureda rekao mi je: “Druže, kasno žito posij, kasno će i niknuti", zalupivši mi vrata pred nosom.

"Provokator i neprijatelj naroda Jugoslavije"

- Iduće godine primljen je u vinkovačku Ekonomsku školu, no nije se uspio dugo zadržati. - Na jednom satu njemačkog jezika bilo mi je postavljeno pitanje "Koliko pomoćnih glagola ima u njemačkom jeziku?". Odgovorio sam: Dva, kao i u hrvatskom." Tu sam se, nesvjesno, ogriješio o sustav, jer je službeni jezik bio srpsko-hrvatski. Zbog tog svog nenamjernog propusta bio sam optužen kao “provokator i neprijatelj naroda Jugoslavije“.

- Na tajnom mi je razgovoru rečeno da smo ja i moja obitelj neprijatelji Jugoslavije. Donio sam tada odluku da mi nije mjesto u toj, diktatorskoj i komunističkoj, tvorevini Jugoslaviji - kaže nam naš sugovornik, tada 18-godišnjak koji je odlučio otići u tuđinu.
 
"Srećom šuma je bila gusta"

- S još trojicom Hrvata uspio sam pobjeći u Austriju. Dok smo prelazili granicu pucali su u nas, ali srećom šuma je bila gusta pa nas nisu ni ubili ni ranili. Na austrijskoj strani granice dočekao nas je graničar s vučjakom uz riječi: "Nicht mehr zurück (nikad više natrag)!" Nekoliko tjedana smo ispitivani u Klagenfurtu, a zatim prevezeni u izbjeglički logor u Traiskirchen. Ondje sam posvjedočio kako se jedan hrvatski vojnik bacio s trećeg kata logorske zgrade kad je saznao da će ga austrijske vlasti vratiti natrag u Jugoslaviju, gdje je već proveo 12 godina na robiji - prisjeća se Jozo kojem su ponuđene dvije destinacije, Kanada i Australija.

- Izabrao sam Australiju zbog ugodnije klime, o udaljenosti nisam razmišljao. Samo sam htio što prije pobjeći od Jugoslavije.

U Australiji ga dočekao susjed iz rodnog mjesta

U Australiju je stigao 12. veljače 1961. godine brodom u Port Melbourne. - Tu u melburnskoj luci dočekao me Šimun Franjić vičući: "Želi li tko od Hrvata sići? Naći ću mu posao i stan." Nisam mogao vjerovati da je to moj susjed iz našeg rodnog mjesta Rame, koji je potom smjestio mene i još jednog Hrvata kod svoje sestre Anđe i njenog supruga Ignjaca Globana.

Šimun Franjić pomaže mu da postane član Australskog hrvatskog društva, nakon dvije godine i članom Upravnog odbora, te zamjenik tajnika već iduće. - Uskoro postajem glavni tajnik, dužnost koju sam vršio 17 godina. Također postajem članom Hrvatskog nogometnog kluba “Croatia“ Melbourne, i jedan od počasnih članova utemeljitelja Hrvatskog nogometnog kluba Croatia. Postao sam član Hrvatskog oslobodilačkog pokreta, vijećnik i tajnik za Australiju te tajnik Koordinacijskog odbora hrvatskih društava Victorije - kaže nam Jozo koji je tako zastupao interese Hrvata u Australiji, ali i općenito
 
"Htio sam studirati, ali moj engleski nije bio dovoljno dobar"

Došao je u Australiju kao mladić s nepunih 19 godina, a danas je ugledan australski Hrvat i uspješan poduzetnik. - Naučio sam od svojih roditelja da je važno vjerovati u sebe i da mi nitko neće pomoći ako si sam ne pomognem. Da si pomognem, odlučio sam nastaviti u Melbourneu studirati ekonomiju. No, moj engleski nije bio dovoljno dobar i morao sam odabrati zanatski poziv. Završio sam inženjerstvo u tokarskom smjeru. Nakon 8 godina rada kao nadzornik inženjerskog odjela za Royal Mint u Melbourneu, državnoj kovanici novca, odlučio sam završiti za upravitelja kupoprodaje i upravljanja poduzeća nekretnina. Jedan kolega bio je suvlasnik jedne firme za prodaju nekretnina te mi je, uvidjevši da sam za takav posao sposoban, ponudio zaposljenje. Nakon dvije godine postao sam suvlasnikom. Nakon pet godina gospodin se povukao u mirovinu, a ja sam otkupio njegov dio vlasništva - prisjeća se svojih poslovnih pothvata Josip, danas jedan od najuspješnijih poduzetnika u tom dijelu Melbournea.
 
Nizanje poslovnih uspjeha

- Tada sam se dao na učenje zakonodavstva u građevinarstvu i poslije četiri godine postao sam građevinski poduzetnik. Moja se građevinska firma pokazala jednako uspješnom, a nazvao sam je, prema imenu hrvatskog novca, Kuna Homes. Kad su naša djeca već stasala, moja je supruga htjela početi raditi pa smo za nju otvorili firmu za putovanja po imenu Cro Travel. U tome je bio naš uspjeh - kaže nam Josip.

Australiju vode gospodarski i poslovno sposobni ljudi

Svojim osobnim, kao i obiteljskim životom u potpunosti je, kaže, zadovoljan. -  Jedino što mi nedostaje je moja Hrvatska. Zbog teške prometne nesreće nisam se mogao vratiti 90-ih u Hrvatsku kad sam planirao. Australijom vladaju gospodarski i poslovno vrlo sposobni ljudi koji odlično vode gospodarstvo što čini sve doseljenike zadovoljnim. Zajamčena je općeljudska sloboda svima koji prihvaćaju Australiju kao svoju domovinu. Nitko nam ne brani isticati da hrvatski narod ima pravo boriti se za opstanak u vlastitoj državi. I zato lako prihvaćamo Australiju kao svoju novu domovinu.

- Ja kao australski Hrvat ponosan sam na hrvatski uspjeh i činjenicu da smo se obranili od agresivnih težnji i zlobnih ljudi koji su za namjeru imali uništiti hrvatski narod i stvoriti neku "Veliku Srbiju". Smatram da u Republici Hrvatskoj još uvijek ima previše partizana i lažnih antifašista koji zagovaraju neko nemoguće “bratstvo i jedinstvo“.

"Vjerujem da sam dosta učinio za svoju obitelj i hrvatski narod"

Razmišljao je i da svoje poslovanje "prebaci" u Hrvatsku, ali to je vrijeme, kaže, prošlo. - Jedan me je čovjek u pijanom stanju udario vozilom 1990. i tako sam bio šest mjeseci nepokretan. Iako sam prizdravio, ne mogu se nazvati dovoljno zdravim da bih na sebe preuzeo toliku odgovornost. Da toga nije bilo, zasigurno bih se devedesetih bio vratio u Hrvatsku. Danas moje godine to više ne bi dozvolile. Već imam 75 godina i pomalo pobolijevam. Vjerujem da sam dosta učinio za svoju obitelj i za svoj hrvatski narod.

Nažalost ipak - "Nicht mehr zurück"

Domovina mu, ipak, strašno nedostaje. - Teško je riječima opisati koliko patim i koliko mi nedostaje moja Hrvatska, naša povijesna Hrvatska. Ali ne mogu ostaviti svoju djecu i unuke jer ih beskrajno volim. I zato se nažalost neću nikad vratiti u domovinu, osim možda lakoj hrvatskoj zemljici.

- Mladim bih Hrvaticama i Hrvatima ipak savjetovao neka ne odlaze jer ne možemo tražiti od drugih da nam pomognu, već moramo pomoći sami sebi. Kako rekoh prije, moramo vjerovati sami u sebe i moramo znati da nam nitko neće izgraditi bolju budućnost ako to sami mi Hrvati nećemo činiti. Nismo mi ni neznalice ni nesposobnjakovići. Možemo ako hoćemo, a to tek shvatimo kad se odselimo u tuđinu, ali onda nam može biti kasno. Trebamo ostati i graditi bolju Hrvatsku! - zaključuje Jozo Ćuk.

Nasiljudi.hr