Intervju: Fra Mijo Šarčević, gvardijan u Varaždinu

Fra Mijo Šarčević, rođeni Ramac i Rumbočak, gvardijan je samostana u Varaždinu.

RP: Odrastanje u velikoj obitelji i maloj sredini i sada živjeti u velikom gradu i župi?

Fra Mijo Šarčević: Odrastao sam u velikoj obitelji, moji roditelji i nas sedmero djece. Samim time moje djetinjstvo je bilo dinamično i aktivno, ma da moram naglasiti da sam uvijek bio jako živo dijete. Djetinjstvo sam proveo družeći se, kao i većina ramske djece tih generacija, igrali smo se na igralištima, na livadama dok smo čuvali krave, na jezeru gdje smo praktički provodili dane i noći od završetka školske godine do ponovnog početka nastave. Sve u svemu mogu reći da mi je djetinjstvo bilo sretno i lijepo.

Bio sam dosta aktivan u župi, gdje sam rado pomagao u poslovima kao što su kosidba, čišćenje snijega i sl., ali sam također ministrirao od Prve Pričesti pa sve do kraja osmog razreda dok nisam otišao od kuće. Nakon toga odlazim nastaviti svoje školovanje u Varaždin, u posve novu sredinu, gdje je bilo potrebno vremena za prilagodbu, jer je sasvim drugačiji način života od onoga na kojega sam bio navikao do tada. Od dječaka i seoske slobode koju sam imao, postao sam mladić u sjemeništu u gradu čija sam „pravila“ morao prihvatiti. Tako je i danas, u svaku novu sredinu u koju dolazim, potrebna je određena prilagodba i prihvaćanje „pravila“.

RP: Što je bilo ključno za tvoj odabir poziva svećenika?

Fra Mijo Šarčević: Zapravo sam oduvijek htio biti vozač kamiona ili autobusa. Sanjao sam o tome. Družio sam se većinu vremena sa starijima, volio sam se vozikati po kamionima, autobusima. Kako imamo susjede vozače, uhvatio sam priliku. Tek sam u 6. razredu počeo razmišljati o svećeništvu; tada su prvi puta u moje ruke došle sličice sv. Leopolda, a Sv. Pismo sam upoznavao svaku večer prije spavanja, čitajući dječju Bibliju. Jednostavno taj je poziv došao uz ministriranje i promišljanje o životu, o tome što je zapravo za mene. Naravno svoju ulogu su imali i dugi razgovori s tadašnjim župnikom. Ali najveći pokazatelj bio mi je sv. Leopold kroz kojega sam otkrio svoj poziv. Također, čitajući Sveto Pismo posebno mi se u uho i u srce urezala jedna rečenica „Tvoja riječ nozi je moja svjetiljka i svjetlo mojoj stazi“ iz Psalma 119. koja je postala moja misao vodilja.

RP: Sv. Leopold ima veliki značaj u tvome životu i što je to što te fasciniralo kod sv. Leopolda?

Fra Mijo Šarčević: U Rami za vrijeme moga djetinjstva za sv. Leopolda gotovo se i nije znalo. Igrom slučaja dobio sam knjižice i sličice sv. Leopolda. Dobro sam ih proučio iako tada nisam shvaćao značaj njegova života. Zavolio sam tog jednostavnog i poniznog čovjeka i sveca, koji je tako požrtvovno provodio toliko vremena u ispovjedaonici, unatoč mani u govoru koju je imao i niskog rasta, bio je visok svega 135 cm. Počeo sam se moliti svetom Leopoldu, posebice devetnice.

Mislim da je sveti Leopold bio zvijezda vodilja mog života, otkrivao mi je put; kad mi je bilo najteže bio sam u njegovu zagovoru i uspijevao sam prevladavati neke svoje nedaće. Danas kao svećeniku on mi je primjer i uzor, posebno što se tiče ispovijedanja, jer od svih svećeničkih poslova to mi je najdraži, siguran sam da je za to zaslužan upravo sv. Leopold.

RP: Zašto si se odlučio za red kapucina, s obzirom da su Rama i tvoja rodna župa već od davnina „franjevačke“?

Fra Mijo Šarčević: Kao što sam već rekao svetog Leopolda sam na neki način proučavao pa sam zamjetio da je on bio neki fratar koji nije kao fratri u mojoj župi.

Za vrijeme moga ministriranja u moju rodnu župu, župu Rumboci, dolazio je s vremena na vrijeme malo drukčiji fratar, „drukčijeg“ habita, koji je rodom iz Rumboka, moj sadašnji provincijal, vjerujem mnogim čitateljima poznat, a to je fra Jure Šarčević.

U zanimanju kako on ima „drukčiji“ habit od naših fratara, vodio sam razgovore s njim i tako otkrio kapucinski red i da postoji malo sjemenište u Varaždinu. Nakon toga zaželio sam otići u to sjemenište, a time kreće moj put u kapucinskom redu.

RP: Kao petnaestogodišnjak došao si u okružje puno pravila i manjka slobode, u smislu kakvom je poimanje mladih toga uzrasta. Jesi li ikada smatrao da ti je sloboda ograničena?

Fra Mijo Šarčević: Otići od kuće s petnaest godina bilo je jako teško, jer to je ipak prvi put da odlaziš od kuće, da napuštaš svoju obitelj, prijatelje, svoju svakodnevicu i odlaziš u nepozato, u mjesto gdje nikoga ne poznaješ. Mogu samo reći bilo je jako teško, ali sam se osjećao sretno. Bog nekako čovjeku dadne toliko snage, jednostavno rasteš i prepun si elana. Kada sam ušao u samostan nisam osjećao nedostatak slobode ili da mi fali život koji vode moji vršnjaci. Sloboda je relativan pojam i ne možemo reći da smo na jednom mjestu slobodni, a na drugom nismo. Čovjek može biti na oko slobodan, a zarobljen je različitim robljem današnjeg vremena (alkohol, kocka, droga itd). Sloboda je u čovjekovom srcu. Ja sam osjećao slobodu i nisam smatrao samostanska pravila nekim opterećenjem.

RP: Prošao si sve faze redovničkog života, od sjemeništarca, novaka, đakona do svećenika. Koja ti je od njih najteža i koja je vukla najveću odgovornost?

Fra Mijo Šarčević: Redovnički život ima puno faza, svaka sa sobom donosi odgovornost, brige i odluke. Naravno, kroz te faze čovjek ponekad dovodi u pitanje i svoj poziv. Duhovni ljudi, a mogu reći i oni koji žive obiteljski život, prolaze kroz krize. Mogu reći kako je moja najveća kriza bila nakon što sam maturirao i otišao iz Varaždina u Rijeku. Teško je bilo napustiti jedan samostan nakon 4 godine gdje si bio prihvaćen od ljudi i od fratara, a zatim ponovno proći kroz fazu prilagodbe. Dobri Bog za sve ima neki razlog. Sam nam je Isus pokazao kako se kušnjama treba oduprijeti, nakon što ga je đavao 40 dana u pustinji konstantno kušao. On nam je postao primjer kako se oduprijeti i kako je jedino u Bogu spas, te kako samo Njemu trebamo služiti. Svaka služba nosi sa sobom poteškoće, ali uz Boga i ljude sve se može.

RP: Postoji li netko tko je imao poseban utjecaj na tebe, koja ti je uvijek bila potpora, bilo da je riječ o profesoru s fakulteta, bratu iz samostana ili osobi iz svjetovnog života?

Fra Mijo Šarčević: Sigurno bih tu istaknuo čitavu moju obitelj, roditelje, braću i sestre. Obitelj je ta koja me uvijek poticala. Zahvaljujem dragom Bogu što mi je dao takve roditelje s kojima sam mogao podijeliti svaki svoj problem, svaku stranputicu. Naravno da nikada ne bih mogao zaboraviti svoje prijatelje s kojima sam dijelio sve – taj svoj mladenački poziv. Još od malih nogu nastojao sam ulagati u svoja prijateljstva bez obzira na naše različitosti – volim reći da mi je samo važno da je netko normalan čovjek. U svakoj župi u kojoj sam bio nastojao sam se zbližiti s ljudima. Nikada nisam izbjegavao kontakt s njima, tako da su svi oni na neki način podupirali moj poziv. Tu su i svakako mnogi fratri, koji su se na različite načine brinuli o meni, tako da ne bih htio nikoga posebno izdvojiti, jer su mnogi dali svoj doprinost mome rastu kao redovniku.

RP: Fra Mijo, Vi se trenutačno nalazite u Varaždinu i obnašate službu gvardijana. Zasigurno ta služba nosi sa sobom i veliku odgovornost, posebno u velikim župama. Koliko vjernika broji župa u kojoj ste sada na službi?

Fra Mijo Šarčević: Svaka služba, pa tako i služba gvardijana nosi određenu odgovornost. Gvardijan zapravo predstavlja glavu kuće, a prema pravilima franjevačkog reda on je onaj koji treba najviše biti na usluzi. Mogu reći da služba zasigurno nije lagana, ali prihvatio sam je draga srca. U samostanu nas trenutno ima četiri svećenika, jedan đakon, jedan časni brat i četiri postulanta. Dužnost gvardijana na prvom mjestu je da vodi organizaciju i brigu o duhovnom životu zajednice, poslovima i fratrima. U svakome poslu pa i u samostanu i župi bitna je organizacija to je pogotovo bitno kada župa broji 14 tisuća vjernika i ima 2.700 obitelji.

Trudimo se što bolje obavljati naše dužnosti, kako bismo bili tu za svakog pojedinog vjernika koji nas treba. Posla u župi ima jako puno, samo u prošloj godini imali smo 176 sprovoda i 150 krštenja.

RP: Tvoj odnos s mladim župljanima i koliko su oni uključeni u aktivnosti župne zajednice?

Fra Mijo Šarčević: U današnje vrijeme zadržati mlade poslije krizme u Crkvi nije lako. Mnogi se udalje i teško ih je privući u Crkvu. Međutim, mišljenja sam da mi fratri moramo biti otvoreni prema svima, a posebno prema mladima. Nismo poslani da se odajemo nekom prevelikom hodanju po svijetu, ali sam jednostavno za to da se ljudi okupljaju oko župe. Moramo biti otvoreni za druženje, pogotovo s mladima. Moramo biti na usluzi mladima; da smo tu za savjet, za pomoć u nekim njihovim odlukama.

Što se tiče župe u kojoj djelujem mladi su dosta aktivni kroz vjeronauk za odrasle, kroz zborove, pomoć u svim poslovima i mogu sa sigurnošću reći da smo što se tiče ministranata međujačim župama, jer tu imamo osnovnoškolce, srednjoškolce i studente koji rado ministriraju.

RP: Kao mladi svećenik čija sadašnja služba nosi i veliku odgovornost, što bi mogao poručiti vjernicima u svome rodnom kraju, posebno mladima?

Fra Mijo Šarčević: Iz Rame sam otišao davno, prije gotovo 20 godina. U Ramu navraćam rado, kad mi se god pruži prilika. Ono što sam primjetio je kako se dosta toga promjenilo. Ponekad su neke stvari gotovo za ne prepoznati. Mišljenja sam da je Ramu, u svim nemilim događajima koji su je snašli, uvijek održala vjera u Boga i u ljude. U današnje vrijeme, svugdje pa tako nažalost i u Rami, često vlada ono ne treba mi nitko pa ni Bog. Ali svakako nebismo trebali zaboraviti kako su naši djedovi i bake zahvaljujući toj vjeri prošli sve nedaće. Bez Boga, ali i bez ljudi se ne može, pa gdje god bili. Stoga, najprije moramo nekako vratiti povjerenje u sebe i u druge.

Mladima poručujem budite hrabri, nemojte se bojati života, uz Boga i dobre ljude sve se može.

RP: U korizmenom smo vremenu, kakve aktivnosti organizira vaša župa tijekom ovog perioda. Duhovne, humanitarne...?

Fra Mijo Šarčević: Korizma kao vrijeme molitve, posta i pokore je posebno razdoblje u crkvenoj godini, gdje čovjek mora stati na loptu, pogledati oko sebe i u sebe. Postavljaju se pitanja gdje sam ja i gdje to ja idem, kakav je taj moj put kojim ja idem. U župi u kojoj se nalazim, a vjerujem u svakoj župi, to je posebno vrijeme gdje se događaju također i različite aktivnosti.

Posebno bih ovdje istaknuo da imamo 2 puta tjedno put križa: petkom i nedjeljom. Na području naše župe i samostana nalazi se i socijalna samoposluga, tu samo tokom cijele godine aktivni, a u korizmi i puno više. Tu su naravno i cjelodnevna klanjanja, posjećivanje doma za stare i nemoćne, prikuplanje priloga za siromašne naše župe, a i misije.

RP: Fra Mijo, hvala ti na razgovoru i izdvojenom vremenu!

Fra Mijo Šarčević: Hvala vama i svako vam dobro!