Četnici u Rami - iskazi svjedoka

S ciljem da se ne zaborave nevine četničke žrtve, Anto Jeličić godinma je neumorno radio na prikupljanju dokumenata, zapisa, ali i svjedočenja preživjelih. Nažalost sada su rijetki svjedoci tih događaja među živima. čak i oni druge generacije.

U ovome prilogu donosimo svjedočenje Ruže Beljo, čija obitelj, također nije bila pošteđena stradanja i četničkog divljanja.

Ruža Beljo, r. Grbeš rođena je 1944., umrla je 2014. godine i bila je svjedok iz druge ruke. Od ranog djetinjstva pa do smrti, Ruža je u sjećanju nosila pohranjene priče i svjedočanstva svojih najbližih koji su doživjeli četnička divljanja po Rami 1942. godine. S njom sam razgovarao na Mluši koncem srpnja 2013. godine.

Moja obitelj i bliža rodbina živjeli su na Smojniku iznad Kovačeva Polja i često su znali pričati kako su četnici došli:

Vojska dolazi, a oni nisu znali tko je to. I kad su došli do kuća, odmah su napali moga strica Juru i tražiti novac, govoreći: „Pare, daj pare“

Stric odgovori: „Ja nemam para.“ Četnik ga uhvati za vrat i veli: „Zapovjedi svojoj ženi da donese novčanik!“ „Donesi mi novčanik“, kaže ženi. Žena ga donese, a četnik joj ga odmah trzne iz ruke. I potom strica uhvate i natjeraju da ide pred njima govoreći. „Preda mnom!“. I otjera ga nekih sto metara od njegove kuće. I tu ga ubili.

Uz strica, napali su i djeda Ivana, tražeći zlato od njega, govoreći: „Žutinu, zlato daj.“ Djed im odogovori „Ja nemam zlata. Imo sam dosta dice, mi smo siromašni. Dice desetero imam i mi živimo ovde na planini. Da imam zlato, ne bi' bio ovde. Od mala živimo i od svog truda i rada“.

Oni ga opet i dalje napadaju, i babu isto tako. I onda su oni dida uhvatili i otjerali ga u šumu, nitko ne zna gdje je. A stric je već ubijen. Onda su oni, kućna čeljad, ostali posve izgubljeni. Djeda nema, stric ubijen… To mi je pričala majka, baka i stric, koji su bili tu i to sve doživjeli. Stalno se o tome pričalo.

Ipak, sutradan djed se vratio kući isprebijan i pričao kako su ga četnici otjerali u šumu neprestano tukući ga. Od zadobivenih batina on se onesvijestio i četnici su, misleći da je mrtav, otišli dalje.

Nakon što se osvijestio, nije znao ni gdje će niti kuda će. Kući ne smije… Sklonio se u neki oveći žbun i tu dočekao jutro. Bio je loše obučen, na sebi je imao samo ramsku košulju.

Oprosti, je li to bilo sedmog, osmog ili devetog listopada?

Pa osmog su oni poharali odozgor dolazeći (iz pravca Sovića i Gornjih Višnjana). Kako ste i vi napisali na spomeniku. Osmog su oni navalili na Smojniku, Maglicama i tada su pobili i one dolje na Odornici. Nakon ubijanja, pljačke i paleži na Smojniku i Maglicama navečer su se spustili prema Kovačevu Polju. Tu večer u Kovačevu Polju nisu nikoga maltretirali niti ubili.

Molim te, nastavi dalje!

Nakon što se did osvijestio, zavukao se dublje u grmlje i skupio se da se barem malo zaštiti od hladnoće. Ujutro je odlučio da ide kući, pa što bude da bude: „Iđem vidit šta ima kod kuće.“ - Došao je sav u krvi koja se po njemu okorila. I onda je pokojni otac zaklao crnu ovcu i tako su ga liječili...

Kako se liječilo ovčijom kožom?

Zaklalo bi se crno bravče, ovca, i onda se kožom omota dio koji je ozlijeđen. Djedu je nakon toga bilo puno bolje. Kažu da je kasnije bio zdrav. Nikad se nije žalio da ga nešto boli. Nakon oporavka postao je pušač. Ipak, nakon nekoliko mjeseci od posljedica premlaćivanja u potpunosti je oslijepio.

Bio je potpuno je slijep, dvadeset godina nije vidio bijela dana, nikada ga više nije vidio. I on bi nama pričao kako sanja da je progledao, da vidi. "Volio bi više neg' bili svit da mi je progledat'", govorio bi nam.

A kad je umro, koliko je to godina bio slijep?

Na njegovom nadgrobnom spomeniku piše 1876. godine, a zna se kad su i četnici naišli. On je ukopan na Maglicama kao i stric. Ne znam šta bi' vam još pričala.

Gdje je i kada ubijen tvoj svekar Jakov Beljo?

Svekar Jakov, također je ubijen isti dan, svekrva je o tome stalno pričala. Njezina je priča duga. Četnici su došli i kod nje u Ponikvama. Taj dan ona je bila sama kod kuće s dječicom, njih šestero. Moj djever Ivan bio je 1928. godište. Znači, najstarije dijete imalo je četrnaest godina.

Svekrva je pričaIa kako je jedan četnik Ivanu govorio: „Mali, bježi! Bježi, mali, uz tu guduru!“ A on se za me latio, ne bi dite otkino od mene“. Četnik ponovno kaže: „Ubit će te kogod!“ A dijete se još čvršće uhvatilo. „Koga imaš?“, nju upitaju. „Imam dva divera“, kaže. „I muža.“ „Di su? Kamo ti ikog?.“ „Pa oni su u polju.“ Oni doli imaju mline, doli na rijeci“, „A čovik mi triba danas izać iz polja s konjom“. „Kako se zovete?“ „Beljo“, odgovori ona.

Među četnicima koji su došli kod svekrve u Ponikve bilo je i poznatih, koji su prije dolazili kod Belja u mline. Jedan među njima uzeo je naramak slame i ušao u sobu, i kaže da hoće paliti kuću. Svojom galamom uplašio je djecu koja su se oko nje okupila. Vidjevši nju i djecu, četnički zapovjednik spomenutom četniku naredi: „Vrati to, ne smiš palit'.“ I potom rekne: „Dane, 'aj tamo, ima neka rašćina (grane s lišćem namijenjene za hranu ovcama u zimskom periodu), ima i plastić, 'aj zapali ono da se zna doklen smo došli.“ Nakon što su četnici otišli iz Ponikava prema Poljani, svekrva je očekivala Jakova (svoga muža), ali njega nije bilo… Kasnije je 'Erceguša Glibina pričala da su četnici, nakon što su Jakova zaustavili, od njega tražili da im dovede dobrog konja, govoreći: „'Aj mi naji dobra konja.“ „Ja ga", kaže svekar, "nemam.“ Dere se: „Znaš u koga ima, 'aj traži dobra konja.“ On je otišao dolje na Osik kod Gliba jer je znao da oni imaju dva konja. Došaviš kod Gliba, rekao je zašto je došao. Na što je Erceguša počela na njega galamiti "Što si kazo da imamo konja?". „Mene vojska poslala“. „Eno ji' doli u Lađici pripeti, a uzmi onog starog konja, nemoj onog mladog, boljeg.“ On je odveo konja, nije, kaže, bio loš. Izveo gore u Bošnjake. Kad je došao do četnika, jedan je na njega počeo galamiti. „Šta si mi to doveo, to mi ne valja, iđi mi traži boljeg konja.“ I on se opet vrati doli u Osik s onim konjem. Erceguša na njega galami: „Što si moro kazivat'?“ On povede drugog konja kojega su četnici uzeli s riječima „E, ovaj valja“. Potom ga upitaju: „U koga ima sat džepni?“ On odgovori da ima kod Matana gore u Gornjim Maglicama, na što mu je četnik naredio: „E, 'aj prida mnom gori do njega“. Kad su došli gore do Matana, četnik odmah zatraži sat riječima: „Sat daj, odma' daj sat.“. Matan odgovara: „Nema, odnili ga drugi.“ Četnici su odmah započeli tući Jakova i natjerali ga da ide pred njima do gornjeg zaseoka (Jozići), gdje su ga na na livadi Jerkuši i ubili. Pucali su mu u glavu.

Kako su majke, udovice, sve to podnijele, kako je život tekao iza pokolja?

Kako? Jadno! Kaže, nitko nije zaplakao, samo se svatko skamenio. Kad su ih sutradan pošli ukopati, bojali su se da četnici ponovno ne dođu. Pošto je groblje dolje na Poljani, postavili su stražara gore na brdu Rat da prati ide li itko. Nakon što su iskopali grobnice, stražar je primijetio da netko ide iz pravca Kovačeva Polja i javio im. Pošto su mislili da idu četnici, svi su se razbježali i u groblju ostavili leševe. Nakon nekog vremena ispostavilo se da ipak ne idu četnici. Ponovno su došli u groblje i uspjeli zakopati sve pobijene.

Kaži mi kako ti je otac ostao živ?

 Ovaj stric što je ubijen (Jure) bio je „gazda“ svima i njega se slušalo. Kaže on mom ocu: „'Ajde ti, Ivica, dolje u Polje (Kovačevo Polje).“ Bila se pronijela glasina da, ako se stavi bijela krpa na kuću, da će biti pošteđena, odnosno neće biti zapaljena. On je otišao dolje i na krov stavio tu bijelu krpu. I tu ga je zatekao mrak. Nakon što su četnici došli u Kovačevo Polje, smjestili su se na livadi Glavica, koja je bila iznad naše kuće. Zatim su održali govor u kojemu su naglasili da svak treba biti kod svoje kuće, ako ne bude kod kuće, sve će mu se opljačkat, sve će mu se zapaliti. Uskoro je jedan četnik došao do moga oca i naredio mu: „Skidaj opanke!“, na što mu je on odgovorio „Bolan, šta ću ja bos?“. „Skidaj!“. Vidjevši da nema druge, on se sagne i započne se izuvati, a četnik ga kundakom puške udari po leđima. Od udarca i boli izbio mu je dah i otac je pao na zemlju. Nakon što se malo pribrao, izuo se i opanke predao četniku koji je potom otišao. Uvidjeviši što se sprema, otac je ostavio kuću i krenuo prema Smojniku sa strahom i zebnjom što će ga gore dočekati…

Jesu li pred njegovim očima zapalili kuću?

Nisu, sutradan, devetog listopada u Kovačevu Polju je zapaljena. Počeli paliti našu staru kuću, što nam je ostala. I nekako nisu uspjeli i ona je ostala. A nova je izgorjela. Naši su dolje u podrumu, krijući je od partizana, zakopali veliku bačvu rakije. Kad je kuća zapaljena, izgorio je i podrum, a u njemu je ta bačva s rakijom od visoke temperature eksplodirala. Kažu da se nakon eksplozije u zrak digao crveni plamen visok dvadesetak metara.

Otac je krenuo uz potok koji je bio blizu naše kuće, a četnicu su stražama opkolili cijelo selo da ne bi slučajno netko pobjegao. Idući potokom gore do Penavine kuće, morao je izaći na put da bi se ponovno vratio u potok. Kad je došao do Penavine kuće, odnosno do puta koji presijeca potok, nečiji pas ga je osjetio i započeo lajati na njega. Zbog toga je morao zastati, a tada je netko od četnika viknuo: „Stoj! Ko ide, di ćeš?“. On nije ništa odgovarao niti se micao. Nakon nekog vremena opet je krenuo gore prema Lađici, odnosno Maglicama. Preko Lađice je izašao na Točila, a odatle prema Odornici, gdje je prije izlaska iz šume čuo nekakvo jače šuštanje i zbog toga je zastao. Nakon što se šuštanje ponovilo nekoliko puta, Ivica je upitao: „Ko je to?“ „Nikola Glibo. „Ko je to?“ „Ivica Grbeš.“ Nakon što su se prepoznali, razmijenili su pitanja oko toga što se dogodilo i tko je preživio. Nikola je rekao: „Ništa ne znam, ja sam pobigo“. Ivica je njemu ispričao što se događalo dolje u Kovačevu Polju. Nakon toga Ivica je rekao: „Iđem vidit, br'te, ima l' iko gori živ? Gori su mi roditelji, žena.“ Njih dvojica su krenula malo naprijed i tu su primijetili da se netko krije iza grmlja. Upitali su: „Ko je?“, a ovaj odgovori „Franjo Penavin“. Pošto je bila noć i poprilično hladno, a Franjo je bio obučen samo u neku tanku odjeću, uz to je još bio i ranjen, sav se skupio od hladnoće. Zbog toga je s mrtvog Antuna Grbeša skinuo koparan (ramski kaput od uvaljanog sukna) i zaogrnuo se njime.

„Otkud ti tu?“ – upitaju Franju. Onda Franjo njima ispriča sve o pokolju na Odornici. „'Ko je pogino tu, je li moj brat?“ pita njega ćaća pokojni: „Nije ni ćaća ni brat, je Antun, je i Stipo.“ I on je nabrojao tko je sve poginuo. „Jesu ti poginula dva zeta, Franjo i Stipo, i sestrić Nikola “ Nakon toga Ivica je krenuo kući na Smojnik.

I što je gore zatekao?

Kad je došao gore, zatekao je preživjele, svi su bili uplašeni. Pokojnog strica Juru već su bili opremili u ukopnu odjeću. Djeda nije bilo… Kažu, taj dan kod Čovića bile vlačilje. Kad su četnici naišli, sve se razbježalo. Zapalili su Čovića kuću i sve njihovo. Jadna žena, u panici, ne znajući što će, svoje maleno dijete ubaci pod konjski samar. Okolo je sve izgorjelo...

 Na koji način su sahranjivali mrtve?

Pokojni otac razmišljao je gdje ukopati brata. Ne smiješ ići kopati dolje, na Poljani. On je bio majstor i od daske je napravio mrtvački sanduk u koji su stavili pokojnog strica. Ostali su ukopani bez sanduka, samo bi im na oči stavili nekakvu krpu i odmah zatrpali zemljom. Bojali su se da se četnici ne vrate. Otac je otišao dolje na Poljanu pitati druge što raditi.

A koga će pitat? Ostalo nešto živih?

Otišao je dolje na Poljanu pitati Penavu. Živ je ostao Franjo i žene, sve udovice. Žene su ih i ukopale. Od muških tko je preživio, nije smio doći. Pokojni otac je išao iz daljine za njima. Žene su iskupile tijela svojih ljudi i djece, nabacile ih na sane (saonice) i vozile kao drveće.

Koliko je tvoj djed imao tada godina?

Djed je rođen 1876. godine, znači imao je 66 godina.

Jesu li još što zla radili tvome ocu?

Nisu, „samo“ što su ga prebili dolje u Kovačevu Polju.

Jesu li ubijali u Kovačevu Polju?

Jesu! Muslimana su pobili još više! Večer prije pokolja muslimanke su četnicima iznosile sve što su imale, meso, kajmak, mlijeko, jaja… Iako su ih one častile, sutradan nisu nikoga poštedjeli.

Je li preživjelo ono dijete pod samarom?

Da, jest. Sve izgorjelo. Nema nigdje ništa. Zapalili kućicu i pojatu. Ništa, ostala samo gola zemlja. Majka se preselila mojoj svekrvi i godinama su tu zajedno živjeli. Ostalo je djece. Bio je Ilija, Ruže, Matko i Jozo, ovaj što ga je pod samarom ostavila.

Kako su se prezivali?

Vidović.

 Anto Jeličić