Iz ramske povijesti: Plemići Ramanovići i franjevački samostan u Rami
- Napisao/la RPortal
Samo ostaci porušenih crkava ostaju kao svjedočanstvo kršćanstva u Rami, ali o organizaciji kršćanske zajednice nakon rušenja crkve u Varvari ne zna se ništa. Ondje sigurno nije bilo sijelo biskupa, jer bi o tome morao ostati neki trag i zapis. Franjevački izvori govore samo o "drevnoj crkvi sv. Petra", ali se ne zna gdje je ona bila. Franjevačka bosanska vikarija imala je samostan u Rami, ali se ne zna kad je on podignut. Fra Mijo Batinić donosi podatak kako se na generalnom kapitulu u Asizu 1493. godine spominje ramska kustodija u kojoj stanuje kustos ujedinjenih kustodija sv. Nikole iz Mila i sv. Marije Sodoniko - Hercegovina, koji je podložan vikaru bosanske vikarije.
D. Mandić u popisu ranih franjevačkih kustodija u našim krajevima ne spominje ramsku kustodiju. On navodi djelo Bartolomeja Pizanskog "De conformitate vitae B. Francisci" objavljeno 1385./90., u kojem stoji da Bosanska vikarija ima 7 kustodija, i to Duvanjsku, Grebensku, Bosansku, Usorsku, Mačvansku, Bugarsku i Kovinsku. Na području duvanjske kustodije ne spominje se tada samostan u Rami. Fra Petar Filipović, i sam Ramljak, piše u Sinjskoj kronici 1756. godine: "Ima dvi stotine pedeset i šest godina da je postala na svitu ova obitol". Prema tome osnutak bi samostana trebalo tražiti oko 1500. godine. Međutim, na kaležu koji je prilikom izgona Ramljaka donesen u Sinj stoji godina 1402. što vjerojatno daje osnove tvrdnji da je već te godine postojao samostan u Rami.
Fra Jerko Vladić tvrdi da je dolaskom Turaka u Bosnu nestalo glamočke kustodije, pa je njezin teritorij potpao pod ramsku kustodiju te su ramski franjevci preuzeli pastoralnu skrb za vjernike na područjima do rijeka Cetine i Krke. Vladić se poziva na narodnu tradiciju po kojoj je ramski samostan osnovala plemićka obitelj Ramanović i misli da je samostan morao biti podignut prije drugog pada Rame pod Turke, dakle prije 1483. jer nije vjerojatno da je samostan bio građen pod Turcima, budući da su u njihovo doba samostani uglavnom rušeni.
Samostan je bio posvećen sv. Petru i Pavlu, ali se u njemu od davnine štovala Gospina slika koja je stajala na pobočnom oltaru, a u crkvi koja je izgorjela 1687. godine postojala su i "Gospina vrata". S vremenom je crkva, odnosno samostan, posvećen B. D. Mariji na nebo uznesenoj. To što neki autori kao Wadding samostan smještaju u "grad" Ramu, nema nikakve osnove, jer grad Rama nije poznat u povijesti. Samostan je od starine bio na Šćitu, što dokazuju i grobovi oko crkve koji su nađeni prilikom kopanja zidina stare crkve 1855. godine te prilikom kopanja temelja za sakristiju 1904. godine. Tada je nađena jedna lubanja koju je Vladić pripisivao ili fra Bernardinu Galijašu ili biskupu fra Pavlu Posiloviću. Kosti su nađene i prilikom obnove sadašnje crkve i kopanja temelja za novi dio samostana. Znači, katolici su se u Rami prvotno pokapali oko crkve, a tek kasnije su počeli otvarati groblja po selima.
Ramski mučenici
Nakon podjele bosanske vikarije na Bosnu Hrvatsku i Bosnu Srebrenu 1514. godine, opet se spominje samostan u Rami kao jedan od trinaest samostana koji su ostali u bosanskoj provinciji. A onda dolazi krvava 1557. godina kad su mučeni ramski fratri i kad je samostan stradao. Nažalost, imamo vrlo malo podataka o stradanju franjevaca i njihova samostana.
Kad su 1856. godine prekopavane zidine spaljene ramske crkve nađen je nadgrobni natpis koji je čitan na sljedeći način: "Jam justificati in coelis, quamvis corpora eorum jacent in terris" (Iako njihova tjelesa leže u zemlji, oni su kao pravednici na nebu)." Na drugom grobu stajao je i datum: I N R J 4. Jnar. C. A. MDLVII, što znači da su ramski mučenici pali 4. siječnja 1557. iako ih sutješki nekrologij i martirologij Reda stavljaju na 21. travnja. Sutješki kroničar fra Bono Benić napisao je 1759. godine u Ljetopisu sutješkog samostana da su fratre pobili "razbojnici - haramije". On piše: "1532. Licem na Sve svete poklaše haramije fratre ramske, koje haramije biše do malo vrimena od Turaka pohvatane". Ne treba se čuditi što je kroničar krivo stavio godinu, kad i Franjevački nekrologij pogrešno stavlja datum i veli "Ramae in Bosna argentinensi beatorum sex martyrum ab efferatis Turcis occisorum pro Christo - U Rami, Bosni Srebrenoj, čest blaženih mučenika koje su zbog Krista pobili razjareni Turci." Sačuvana su imena petorice mučenika: fra Luka iz Broćna, fra Lavoslav iz Vrlike, fra Luka iz Duvna, fra Marko iz Tihaljine i fra Petar iz Rame. Porijeklom su iz Dalmacije, Hercegovine, Duvna i Rame. Izgleda da su tada stradala sva braća koja su bila u samostanu. Kosti mučenika koje su nađene kad su prekopavane zidine stare crkve, pokopane su konačno u zajedničku grobnicu s kostima kod lijevih ulaznih vrata sadašnje crkve.
Knjiga "Rama kroz soljeća"/fra Ljubo Lucić