Dva krvava skamenjena cvijeta - prvi dio

Piše: Ante Matić

Vremenom su Kasumovi potomci, sve redom begovi sagradili begovske dvore i prigrabili silnu moć, vlast i bogatstvo, a Lukini prešli živjeti podalje u grabovu gaju, pa su ih tako prozvali Grabovci.

Od Kasumovih dvora do grabova gaja, ili Brajina dola, kako su prozvali kućište i zemljište na kojem su živjeli Brajini potomci, trebalo je tri sata hoda.

Rađali su se Kasumovi, a rađali i Lukini. i negdje u petom koljenu žena Ivana Grabovca Luca je, na svijet donijela djevojčicu, kojoj fratar dade latinsko ime Virginija, što bi na hrvatski bilo Djevica. Djevočicu Djevicu odmila prozvaše Diva, koja je izrasla u lijepu mladu djevojku. Momci je salijetali, prosili, a ona se nijednom nije dala, niti obećala.

Lijepa Diva zapela za oko mladom Tahirbegu Kopčiću, dalekom potomku Kasumbega. Poželio je uzeti za jednu od svojih žena. Svoju nakanu krio je neko vrijeme, pa se odluči stupit pred oca.

 - Babo, ja došo.

 - Dobro me našo.

 - Babo, nešto bi važno kazo.

 - Veliš, nešto važno.

 - Jes, babo, bolgumi.

 - Kaži, janje moje – reče Džaferbeg zirkajući kroz oblačak dima.

 - Hoću, babo, da se ženim.

 - Hoćeš da se ženiš.

 - Jest babo.

 - Kud si navalio. Zar ti dodijalo momkovanje.

 - Ne znam babo, hoćeš li privolit. 

 - Što ne bi privolio? Vakat je, sinko, da se ženiš. Kamo ćemo prosce? Hoćemo  li u Livno Firduzima, il' u Duvno Begićima, il' u Ramu Dugalićima? Kaži, sinko, kamo ćemo i kad ćemo?

 - Nećemo, babo.

 - Nećeš begovice, bolan? - odvrati začuđen Džaferbeg, e pa ako nećeš njima, onda ćemo u Travnik da nađemo koju tamo. Kažu, da ih ima baš naočitih.

 - Nećemo ni tamo, babo, - reče Tahir.

 - Ja kud ćemo, koga ćemo, tako ti dina. Da se nisi zagledo u vlahinju?

 - Jesam, babo, - potvrdi Tahirbeg tiho.

Džaferbeg zakoluta očima i poče odbijati guste dimove iz čibuka, dok se malo sabere, a kad ga je gusti dim zavio, nasmija se grohotom.

 - Junače moj, - progovori, kroz smijeh, -  baš zbijaš šale sa svojim babom. Nije vrijeme za šale.

 - Ne šalim se, babo - odgovori Tahir.

 - Ama, bolan, šališ se ? Ja, šta ćeš drugo.

 - Ne šalim se, babo, mladosti mi moje.

 - Ne kuni se krivo, jadan ne bio svome babi. Zar ti ne znaš, sinko, otkad stoji 'Ćaba', nije bilo da je Turčin uzimao vlahinju djevojku, kaurku?

 - Bezbeli da je bilo i biti će, - odvrati Tahirbeg odlučno, - jer ne pita srce ni za vjeru, ni za rod, ni soj, ni za adet, ni vilajet, nego hoće što je srcu drago.

 - Veliš, bezbeli, bilo je, i još veliš, bolan bio, da će biti - odvrati Džaferbeg, - bilo je, kažeš? Ja, kad je to tako bilo, tako ti dina. Kakva to ima zemana.

 - Babo, zar nije bilo u Hercegbega. Nema kuće po svom pašaluku starijega soja i viđenijeg plemena od njegova, pa ipak su oni  uzimali kršćanske djevojke i rod izrodili, a nema nikog, da im to prigovara. Oženit ću Divu, pa taman se, babo, svijet naopako okrenuo. Biće moja ili ničija.

Zbunjeni i iznenađeni Daferbeg kimao je samo glavom i gledao začuđeno sina, kako odlučno i srčano brani i opravdava svoju ljubav, koja ga je odvojila od starih običaja plemena Kopčića.

Begu se smantalo u glavi, zamutilo pred očima, pa da odahne, reče sinu, nek' ga ostavi sama, da prespava, da ostane nasamo sa sobom do sutra.

 - Jerbo, bolan ne bio, - dobacio je sinu, koji je odlazio iz zadimljene sobe - jutro je pametnije od večeri.

Od babe ode Tahirbeg majci begovici, ne bi li nju nagovorio i privolio , pa joj stade pričati, što mu je srce i dušu obuzelo, kako je u Vran planini ugledao djevojku lijepu kao Danicu zvijezdu, a čestitu, kao da je meleć sišao s neba, kako ju je zavolio, kako teško boluje od svog sevdaha i kako neće nikad ozdraviti niti se života naužiti, ako je ne dobije za ženu.

Begovica se sažalila na svoga jedinca sina, te ga stane milovati i tješiti, pa obeća, da će Džaferbega nagovorit, da privoli, kao što je to učinila ona.

Beg se našao između dvije vatre; s jedne strane ga begovica moljakala , a s druge se ljutio na sina, koji, kod tolikih lijepih i bogatih hanumica begovica hoće fukaru vlahinju za ženu. Unatoč svemu štgo se u njemu bunilo, Daferbeg odluči ispuniti želju svoga jedinca, pa progunđa sebi u bradu: Što može sultan Sulejman, beli može i beg Kopčić.

Sutradan, sabaile, zaputi se Daferbeg prema grabovu gaju. Ugledao Luka izdaleka, bega i čauša mu Ibrahima, kako skreću s glavnog puta, čudio se i pitao, šta li će beg u njihovu selu, a još se više začudio, kad je beg ustavio konja pred njegovom kućom i sjahao. Odveo je konje u pojatu, a bega i čauša uveo u kuću i posjeo na sofu kraj ognjišta. Razgovor poteče najprije o vremenu, o ljetini i blagu, ali je Luka ipak slutio, da Džaferbeg nije tek slučajno zabasao amo, nego da se namjerice uvratio.

Pitati za svrhu dolaska njegovu domu nije bilo umjesno, pa je valjalo strpljivo čekati, dok beg sam ne rekne po što je došao.

Džaferbeg je više puta kašljucno, otpuhnuo dimove iz čibuka, dok je smislio, kako će započet divaniti.

 - Gazda Luka, ti znaš, u mene ima momak Tahir.

 - Znam, beže, da je mladi beg naročit i naočit momak; vele i kažu, da je živahan, haran i žegaran.

 - Bezbeli da je tako. Zna biti vala i bijesan. Potamanio bi, kad ga uhvati jogunluk, čitav Duvnanjski vilajet. Bili smo i mi takvi u mladosti, pa se smirimo pod stare dane, jel' de Luka ? 

 - Tako je. Mladost ludost, - odvrati Luka, ne znajući našto Džaferbeg cilja

 - Baš pravo veliš, mladost ludost ! Ama Luka, ja mnijem da će ga to proći kad ga oženimo. Jel' de Luka ? Ko'što je i nas prošlo, jel' de ?

 - Tako je, beže, pa vi ga oženite, - reče Luka čudeći se da mu jedan beg Kopčić, njemu siromahu i kmetu, tako povjerljivo govori o rodbinskim odnosima.

 - Gazda Luka, dobro zboriš. E beli ćemo ga, onda, oženiti ! Nego, čuješ Luka, u tebe ima ono djevojčeta, kako li joj ime, Diva, jel' de !?

Luka se smeo ne znajući, što da odgovori, nego stao promatrati bega, da vidi kamo li ta šala smjera.

 - Šta veliš, gazda Luka: kako bi bilo, da Divu udamo, Tahira oženimo ?

 -Mojoj Divi tek je 18 godina. Ima dosta vremena pred sobom, dok se smisli hoće li se udavati.

 - Evala, evala, gazda Luka - zaklima Džaferbeg glavom, odbijajući dimove.

 - Nije priša,veliš, ama, bijes ga odnio, mom se Tahirbegu žuri. Hajde gazda Luka da mi stari u miru i poštenju to uredimo, pa da vjenčamo moga Tahirbega i tvoju Divu?

Luka poskoči sa tronošca na begove riječi, sav u čudu, ne znajući da li se beg šali ili se već ponapio pa bulazni, ali Džaferbeg nastavi Luki govoriti kako je njegov 'Tahir' zavolio Divu, te kako se od ljubavi razbolio za njom i, stalno ponavlja da hoće samo nju i nijednu drugu u svoj carevini.

Luka napokon shvati zašto je beg došao u njegovu kuću i što želi postići, jer stari korpuletni i pretili  beg se zacijelo  ne bi rad puke šale toliko namučio, slušao je zamišljeno Džafera, pa kad završi svoju prošnju, odvrati mu ozbiljnim glasom:

 - Svijetli beže, zahvaljujem na poštenoj prošnji. Čuo sam da je Tahirbeg na Kupresu i u Duvnu poznat kao zagondžija, da je ašikovao sa mnogim seoskim djevojkama, a da mu nije bilo na pameti, zaprositi nijednu, već je svaku, kad se nameračio, odbacio kao krpu. Stoga, beže, moje dijete izuzmite od svega toga i pokušajte svatiti, da oni nisu jedno za drugo, ni po rodu, ni po soju, ni po vjeri. Hvala, svijetli beže, na prošnji. Ne može i neće biti ništa od toga.

 - Veliš, neće biti ništa od ženidbe? 'Rašta' neće ?!

 - Neće, - odvrati mirno i odlučno Luka - jer moja Diva nije za 'harem'.

 - Božji insanu, ne luduj. Neće u harem? 'Jašta' bi nego htjela? Da je upitamo?!

Luka zovnu Divu, te joj reče zašto je beg došao i upita, je li ikada rekla Tahirbegu, da će za nj poći ?!

- Nikad, oče, - odsječe kratko i potvrdi mirno i sabrano, - nisam nikada, a kako i bih ? Zar može krštena djevojka poći za nekrštena momka ?!

 - Čuješ li, Džaferbeže, - prihvati Luka, dade znak rukom Divi, da ih ostavi nasamo - Ona neće.

 - Neće ?! - odvrati beg osorno i srdito, hineći i bjes u sebi, što vlahinja, fukara od fukare odbija njegova Tahirbega, za kim su pomahnitale cure od Duvna pa preko Kupreških vrata do Rame.

 - Neće, veliš, pa zar je došao vakat, da se vlahinje pitaju, za koga će se udavat?

 - Došao, beže, došao. Ne dam je ni ja za nekršena momka, pa taman da je, da prostiš, sin sultana.

 - Kažeš da ne daš ni ti, fukaro - planu Džaferbeg skočivši na noge od bijesa i nastavi srdito –fukaro od fukare, svoj curetak nedaš za moga bega i moj imetak ? Zar vlahinje neće u begovske gospodske dvore.

 - Neće, beže, pa neće, - ponovi Luka mirno. Nije red da ide kršteno čeljade za nekršteno, pa makar i bio najstarijega soja, a što se loze tiče, neka znadeš Džaferbeže, moja loza nije mlađa od tvoje, ni za dlaku gora, samo je ta razlika: dok je tvoj pradedo Nikola, prozvan Kasumbeg, gladan tuđe zemlje objahivao Duvanjsku dolinu i prodao svoju vjeru za ono malo planinskih ispaša, moj se pradedo Brajo borio kao pošten, plemenit vitez za slobodu vjere i za svoj dom i djedovinu. Onda su se te dvije, nekoć jedne, loze raskrstile i, pamti beže , ni do vijeka sastati se neće, pa ni po sevdahu! (ljubavi).

Nego, beže, isprosi ti svomu sinu neku osmanlijku u Travniku ili negdje drugdje u pašaluku, a nas puštajte na miru, da uživamo ono malo zemlje, što nam je ostalo od naših časnih i poštenih predaka, Hrvata i katolika. Na kraju, da budem iskren i otvoren beže, uberite cvijet u vašoj bašči.

Džaferbeg je sav ukočen stajao i slušao, što mu govori  ponosni seljak, kmet,  koji se pred njim osovio, kao da mu je ravan. U rukama mu je podrhtavao 'findžan', a kava mu kapala niz prste na pod. Mukom se naprezao, da bi se sabrao i napokon progovori promuklim, napuklim glasom:

 - Zar to meni, fukaro, meni Džaferbegu Kopčiću ?! - zaviče i krv mu navrije u čelo i obraze, te zamahnuvši rukom baci 'findžan' na pod, gdje se razmrska, a kava prolije po podu i ćilimu.

Onda se uspravi u svoj svojoj visini, glomaznosti i pretilosti, prema Luki i zaprijetivši mu podignutom šaketinom završi:

 - Zapamtit ćeš Džaferbega Kopčića, ti seljačino - 'ćen-ćafire'.

I beg ispade na vrata, zalupivši njima tako jako, da se kuća potresla, iziđe na dvor ne rekavši ni zbogom, te u svojemu bijesu skoči na konja, a da mu Ibrahim ni pomogao nije.

Još jednom zamahne šaketinom prema Luki koji je stajao na vratima i ode tamo odakle je i došao.

Luka je pokušao sačuvati svoju Divu i poslao je na Vran planinu kumu Ercegu, koji je tamo imao staju, kao i još neki Hercegovci, što su s proljeća izgonili svoje blago na planinu, na ispašu ivraćali se u Hercegovinu na kraju jeseni, prije snijega i leda. Neki su na planini i zomovali.

Nedaleko staja, poviše gore pri vrhu planine, bila je i pećina u kojoj su noćevali hajduci, mislio je Luka, pa neće se Tahirbeg lako usudit doći i pokušat naudit njegovoj Divi. Tako je Luka sakrio svoju kćer u Vran planini, među hajduke i čobane, vjerujući da je Tahirbeg neće lako pronaći.

Kako je Tahirbeg prvi put ugledao Divu kako sjedi na stećku, plete i pjevuši, a oko nje na proplanku ovce pasu, tako je i mali Marijena, kako su ga hajduci odmlia zvali, kad je išao po vodu ugledao Divu na stećku kako sjedi, pjevuši i plete i u njemu se nešto nenadano prubodila, nešto moćno i jako, nešto što je najljepše i najdublje u čovjeku. Čim se vratio i doniio vodu u pećinu, rekao je stricu što je vidio i što ga spopalo. Mijat mu je odsjekao kratko.

 - Gledaj i ne diraj!

 -  A čija je, striče?

 - Čija je da je, tvoja nije. I šta te briga, čija je – rekao mu je stric odriješito, a Marijan je drugo smislio. Krišom je odlazio, uhodio, skriven u grmlju ili iza stabla jele promatrao Divu kako ide za ovcama, te kako sjeda na stećak na proplanku, pjevuši, plete i nikad nije sama. Uvijek je s njom njezina prijateljica, usidjelica čobanica Mara, i dva psa. Katkad bi se, sjedeći na stećku, nešto došaptavale i glasno smijele, pa je taj smijeh odjekivao u planini i zamirao u šumi i malom Martijanu, koji se motao u blizini i krišom čeznutljivo promatrao prelijepu Divu u koju se zagledao i nije mogao minuti ni dan da je ne vidi. Zato se jagmio da ide po vodu na bunar, jer je znao da će tamo vidjet Divu. Kako je bio najmlađi u hajdučkoj družini, harambaša mu je udovoljavao želji, da ide po vodu na bunar. Marijan je strpljivo stajaio u prikrajku s praznim mijehom za vodu i čekao da se pojavi Diva. Kad bi je ugledao, iskočio bih iz busijekao ikz praćke i za tili čas bio kraj bunara, povlačio bi vodu iz bunara i nalijevao, krajičkom oka zirkajući Divu kako mu se približava, pa kad dopšla do grla studenca, rekao je onako kako to momci kažu kad se udvaraju curama.

 - Lipoto moja, daj da nalijem i tebi.

 - Od kad sam to ja tvoja.

 -  Do sada si bila samo svoja, a od sada pa dovika, bićeš lijap moja ili Božija.

 - Vidi ti njega, što umišlja. Koji si ti i šta oćeš.

 - Možda si čula, a možda nisi za družinu moga stica u ovoj planini.

 - Misliš na Mijata hajduka. Da, čula sam.

 - Pa, eto, on je moj stric.

 - Pa što onda ako ti je stric.

 - Rečeno mi je da te čuvam kao oči u glavi.

 - Od koga zaboga? – iznenađeno će Diva.

.- Od zla bega zaboga,curo moja.

.- Od bega, kažeš. Od kojega bega? – gradila se nevještom i iznenađenom Diva, a Marijan odsječe:

 - Od silnog Tahirbega. I dok je meni na ramenu glava, tebi neće pasti dlaka s te lipe glave.

Šutjeli su dok joj jer Marijan u tikvicu nalijevao vodu, ona ga je krišom promatrala iskosa, pa kad je pošla, milo ga je pogledala i zamakla stjenovitim puteljkom kom, koji je vijugao uzbrdicom do proplanka na kojem je čekala žedna Mara. Ugledavšći je, povika:

 - Disi se tako dugo zadržala? Skapavam od žeđi.

 - Nebi mi virovala koga sam kod bunara zatekla – kaza Diva pružajući joj tikvicu da se napije.

 - Koga? – upita Mara prije nego će pčet pit.

 -  Neću ti kazat – odgovri Diva kroz smješak.

Kad se Mara ponapila vode, otpuhnu, uzdahnu i upita Divnu gledajući je pravo u oči:

 - A, jeli, koga si to srila? Jeli iz našega sela?

 - Nije!

 - Oklen je? Čijii je? Kako mu je ime?

 - Šta te briga i što si toliko navalila.

 - Vidim ti na licu da ti se svidio momak koji te čekao kraj bunara, i, koji ti je, jelde, nalio vodu u čuturicu. Mene si našla muljat.

 -  Oklen ti to?

 - Od njega

 - Od koga?

 - od malog Marijana.

 - Šta si rekla. Ponovi.

 - Kažem ti, od Marijana. I meni je zavaćao vodu iz bunara i nalivao u čuturicu, a čekao tebe, da tebi nalije. Eto, tako je, zdravlja mi moga.

 - Šta se džaba kledeš i izmišljaš.

 - Ne budi luda, Dive moja, pa on te prati u stopu, kao sjena, od kad si došla na ovu planinu, gleda krišom iza jele dok iđeš na bunar ili ovde sidiš na ovom kamenu dok ja iđem na bunar po vodu, pa se, eto, danas osmjelio pojaviti, oglasiti živim, prići ti, upoznat te, sritnice, pa kako je samo stasit, lip i jak, plećat i miran. Marijan je u tebe zaljubljen do ušiju.

Diva je ostala zatečena, šutjela je, sjedeći pored prijateljice Mare na njhovu steću. Da, upravo tako, njihov stećak, jer kad bi krenule ovcam u tom pravcu, uvijek bi jedna od njih rekle da idu u ladovinu kod našage stećka. I tu su satim sjedile, plele, razgovarale, a ovce pasle okolo ili plandovale ispod jela, koje su obgrljivale proplanak i stećak, kao neki čudesni, moćni i vječni zagrljaj.

Proplanak na kojem je Divin i Marin stećak, razlikuje se od ostalih zaravni na planini upravo po usamljenu stećku za koji niko ne zna kada je tu postagvljen, koga je postavi i ležili itko ispod njega. Tako je velik, plosnat kao sanduk, da na njega muže sjesti četvero čeljadi; okrenuti leđima, dvoje s jedne strane dvoje s druge i još bi se našlo slobodna mjesta za torbe i pletivo.

Oko proplanka i stećka spletene u veliku ogrlicu jele, visoke i tanke, koje okružuju zaravanak i ovaj, za planinske prilike i divljinu, lijepo isklesan kamen na kojemu je nekad davno, neka ruka usjekla jelena i čovjeka na konju, koji ga lovi s kopljem u desnoj ruci, a s druge strane ucrtala cure i momci u kolu, s rukama spletenim u pleter i podignutim iznad glava.

Kako pred veličinom planine, tišinom, šumom, stećkom na proplanku i onoga što je ljudska ruka ostavila na njemu, ne pomislit na prolaznost i vječnost?!