Roman "Taurus" - petnaesti dio

- Šikota je, iako već prilično star, početkom mjeseca studenog bio na planini sa skupinom seljana. Vrijemeje bilo kao stvoreno za tiskanje vláka – pričao je otac, pokazujući sinu na grlo zaraslog točila, dvjestotinjak metara udaljeno od njih. - Tamo bi se uz pomoć volova navlačile vláke, koje bi se keserima i sjekirama zaklisile, a onda bi čekale vrijeme 'ocvare', kada je bilo najpovoljnije da se otiskuju niz točilo, kuda bi slijetale i zaustavljale se tek na onoj zaravni usred sela.

Oko ručka je netko od susjeda iz sela došao s tragičnom viješću: Šikoti je rečeno da je njegov sin Jure, vrativši se iz Splita bez para i zlata, legao na krevet I umro. Šikota je, kažu čučnuo, s objema rukama preko prsa i ogromnim bolom koji se očitovao na licu. Jedno vrijeme je ostao tako, pokušavajući punim plućima udahnuti zrak kojeg mu je ponestajalo. U prsima je osjećao bol koji je izgledao kao ubod dračevom iglom ravno u srce. Nakon što je jaka bol nakratko minula, pošao je na vodu. Ostale seljane uputio je kući, rekavši kako će odmah, čim se napije vode, krenuti za njima.

Kako je bio autoritet, svi su ga poslušali. Narod okupljen oko kuće pokojnika, doznavši za tragičnu Jurinu smrt, pitao je za Šikotu.

- Ide za nama! - govorili su oni što su došli s planine.

Malo potom, djeca iz susjedstva, okupljena oko kuće, gledala su u planinu, upirući prstom i vičući:

- Eno neko na grudi!

Svi su u tili čas izašli iz kuće i zagledali se u grudu.

Netko se, bilo je odmah jasno, doista nalazi na grudi, pokušavajući se popeti uz nju. Zaključili su da može biti samo Šikota, jer se nikad nitko osim njega nije mogao uspeti uz nju, pa su ga počeli dozivati.

- Ooo, Ivćaaneee! Ooo, Šikotaaa! Paš'ćeš, ne penji se!

Slijedili su komentari:

- Da ne skoči?!

- Kud ste ga samog ostavili?! – čudili su se i predbacivali onima koji su došli s planine bez njega. Ponovno su ga zvali da siđe, jer je slijedio najteži, posve okomiti dio stijene, koja je usto mjestimice bila pokrivena injem. I začudo, kao da ih je čuo i poslušao, Šikota je zastao, a potom se polako počeo spuštati ka podnožju stijene, uspevši se kozjom stazicom pokraj nje navrh grude. Sjeo je na kameno sedlo. Iznova su ga zvali da krene, a pošto nije reagirao, opet ih je uhvatila panika da ne skoči.

- Ajde kući, ooo, Šikoota!

Dvojica mladića krenuli su trkom put planine. Ostali su promatrali, izgubivši ga potom iz vida. Jedni su bili sigurni da je skočio, a drugi su tvrdili da nije, jer bi vidjeli. Nakon nešto više od pola sata, dvojica mladića koji su otrčali u planinu pojavili su se na grudi dozivljući:

- Potirajte saone i volove!

Razumjeli su ih. Upregnuli su volove i dvojica seljana su ih okolo, cestom, potjerali u planinu.

- Jee lii žiiiv?! - dozivali su iz sela mladiće, ali odgovor nisu uspijevali razumjeti zbog vjetra. Svaki put, koliko god puta su pokušavali dozvati, jedni su razumjeli da jest, a drugi da nije.

Neizvjesnost je potrajala gotovo tri sata, koliko je volovima i kolima trebalo da okolnom cestom i planinskim putovima dođu na zaravan iznad grude i vrate se. Čim su se pomolili niz Crvenu zemlju, potrčali su im ususret. Na saonama su, kao počasna garda, stajali dvojica gologlavih seljana s jedne, a još dvojica s druge strane. Između njih, na podu, ležao je mrtav Šikota.

- Našli smo ga sklupčanog na vr' stine kako leži sa stegnutim rukama priko prsa - pokazivali su mladići, križajući ruke.

Oni koji su ga opremali za sahranu, vidjeli su da su mu leđa i grudi bili posve modri od unutarnjeg podljeva krvi. Jedni su govorili da je to od pada, dok su drugi opovrgavali mogućnost da je skočio ili pao sa stijene, tvrdeći kako mu nijedna kost nije prebijena niti ima ikakav znak ozljede na sebi, a znaci bi se morali vidjeti da je skočio ili pao.

- Da ga nije uj'la zmija!? - nelogično su pitali treći, potpuno smetnuvši s uma koje je doba godine. Zašto se penjao uz grudu i od čega je umro, ostalo je nepoznato.

Unijeli su ga u kuću, od dasaka su napravili ležaljku te su je prekrili i položili ga na nju. U tijesnoj sobi ležali su jedan do drugog, smireni smrću, otac i sin.

Did Ivo tada je bio u samostanskoj školi u Gučoj Gori i, kako je uvijek pričao, čim je fra Jakov došao po njega nakon manje od dva mjeseca otkako je otišao od kuće, znao je da se dogodilo nešto strašno. Budući da je mali Pavao u vrijeme njegova odlaska od kuće bio

vrlo slab, u prvi mah je pomislio da se radi o njemu.

Fra Jakov ga je zagrlio i rekao: - Ćaća i did su ti umrli!

- Ćaća umro?! - ponovio je mali, kao da očekuje da će njegova nepotpuna rečenica, u kojoj namjerno nije spomenuo dida, kojeg je volio više od oca, promijeniti stanje stvari. Jakov ga je uzeo u naručje i čvrsto ga privio k sebi.

- I ćaća i did! - rekao je kroz suze.

Didov zloslutni navještaj da će 'nečastivi crnbog jednom nezvan doći po svoje', izrečen u prvoj svađi između njega i oca, obistinio se.

Fra Jakov ga je umotao u koporan, umjesto rukavica mu na dlanove navukao suknene priglavke i posjeo na konja pa su mogli krenuti. Gučegorski gvardijan ispratio ih je noseći jednu knjigu, koju je malom stavio u njedra, kazavši mu:

- Evo, čuvaj je k'o oči u glavi, a kad se vratiš, ostavi je tamo gdje uvijek stoji!

Dječak je bio začuđen kad je vidio koja knjiga je u pitanju, pogotovo što je jedva znao čitati. Čvrsto ju je privio na grudi. Gvardijan mu je tim činom misli od tragedije želio odvratiti na nešto čime će se zaokupiti, a to je bila upravo knjiga koju je, znao je Ivo, bilo zabranjeno dirati bez njegovog dopuštenja.

Fra Jakov je, dok su putovali, pričao malom o životu i smrti, o ovozemaljskoj patnji i radosti u vječnosti, pokušavajući mu olakšati bol. U toj tuzi i šoku Jakov u dječačku dušu za cijeli život.

Did Ivo je uvijek pričao da je tada dobro zapamtio šta mu je ujak rekao:

- Kad izgubimo svoje najbliže, sasvim ljudski je žaliti za njima, plakati, ali smrt nema posljednju riječ, već je to ulazak u novi život!

Jakov se čudio naizgled stoičkom držanju osmogodišnjeg dječaka koji cijelim putem nije pustio nijedne suze. Samo je šutio. Budući da je znao za blagodati suza koje sobom ispiru duševnu bol, ohrabrivao ga je da plače kako bi mu olakšao. Stigli su pred sam polazak pogrebne povorke iz kuće kad su iz malog Ive provalile suze od kojih se, možda zbog prvotnog šoka, dotad uspijevao suzdržati. To je bila slika koju je kao dječak zapamtio i ponio za cijeli život: u istoj minuti su dva sanduka, s mrtvim ocem i djedom, iznesena iz kuće. To je, nakon teljenja krava, što su tada smatrali blagoslovom, a kasnije se ispostavilo kako je imalo velikog udjela u tragediji gubitka oca, djeda i djedovine,

druga dvostrukost iz njegove priče koja mu se desila u jednom danu. Kasnije, kad je odrastao, mnogo puta je pripovijedao priču o dobru i zlu - na neki se način podudarala s doživljajima iz njegovog života - čija je poanta nejasna do kraja života, jer se nikada ne zna je li neko zlo za dobro ili je dobro za neko zlo. Nekoliko dana nakon pogreba, Ivina mater šalje malog natrag, u samostansku školu. Odluku je donijela teška srca. Uz bolesnog Pavla, Ivo joj je, mada još dijete, bio jedina nada i jedini muškarac koji bi, kad stasa, mogao nastaviti obiteljsku lozu. Molila se Bogu da bolesno dijete ozdravi, iako u dubini srca nije vjerovala da će joj molitva biti uslišana.

Ivo u samostanskoj školi ostaje godinu dana i tek dogodine za Božić ponovno dolazi kući na jednomjesečni odmor. Mlađeg brata Pavla zatiče na bolesničkoj postelji s koje se nikad više nije pridigao.

Za vrijeme provedeno u samostanu Ivo je dobro naučio čitati, pisati i rješavati jednostavnije matematičke zadatke.

Sjeo bi uz postelju bolesnog brata i čitao mu iz knjige. Kad ne bi imali poslova, svi ukućani bi se okupili I slušali ga. Svake večeri dolazili bi susjedi i tražili da im čita. Sobom je iz samostana po drugi put ponio istu knjigu fra Matije Divkovića, za koju je svima kazivao da je to prva knjiga napisana na narodnom jeziku i da je mora čuvati „k'o oči u glavi“, kako mu je gvardijan rekao kad mu je prvi put povjerio knjigu, onda kad je išao na pogreb ocu i djedu.

Ovaj put knjigu je uzeo bez ičijeg dopuštenja, budući da gvardijan, kad je Ivo krenuo na školski dopust, nije bio u samostanu. Osjećao je da sada, kad svima može čitati iz nje, na to ima pravo

nakon što mu je gvardijan prvi put povjerio knjigu koju je tada mogao jedino čuvati. Prema knjizi se odnosio kao prema nekoj relikviji. Kad bi je kome davao u ruke, činio je to gotovo svečano: držao bi je čvrsto, objema rukama, a oni koji su imali privilegiju držati je, zaustavili bi dah, gledajući pozorno u malog Ivu, slijedeći njegove reakcije i izraze lica, kao da će se tim činom desiti nešto veliko.

Tjedan dana nakon Božića mali Pavao je umro. Ujutro su ga našli poluotvorenih očiju, ohladnjelog I ukočenog.

- E, grdna moja rano! - izustila je mater, bez naricanja cjelivajući ledeno lišce po kojem su tekle tople, majčinske suze. Brisala ih je umivajući ga suzama i pokušavajući sklopiti ukočene oči koje su se iznova otvarale kao da se nisu nagledale dovoljno čemera u kojem su, na žalost ili na sreću, kratko poživjele.

Pavlova smrt na obitelj se nije odrazila suviše tragično. Svi su je, gledajući ga iz dana u dan kako kopni i nestaje na njihove oči, iako su se nadali drugačije, gotovo očekivali.

Nakon sprovoda, u samostansku školu u Guču Goru uputio se samo fra Jakov. Odluka koju su donijeli Ivina mater i ramski gvardijan bila je sažeta u pismu u kojem je opisan slučaj preminuća mlađeg brata Pavla, uz podsjećanje na raniju tragediju gubitka oca i djeda te naglašenu činjenicu da Ivo ostaje jedini muški potomak koji može produžiti obiteljsku lozu. Gvardijan je znao da će ta njihova odluka kod mjerodavnih u samostanskoj školi naići na razumijevanje pa malog nije želio izlagati dugom putu i studeni zime koja je te godine bila jaka i s puno snijega.

Nakon nekoliko godina, Ivina mater je na imanje dovela udovca - oženila se čovjekom koji u prethodnom braku nije imao djece. Did Ivo je često spominjao očuha Marka, uvijek naglašavajući kako ga je upravo očuh izveo na pravi put. Svu djedovinu, koju je njegov otac nepromišljeno i tragično izgubio, uz savjete očuha - koji, eto, ne ostavi potomstva ni u drugom braku, s njegovom materom - postupno je povratio. Nakon što je stasao za ženidbu, očuh ga je uputio na jedinicu Anđu iz Ripaca koja je imala priličan miraz i veliku njivu Crvenu jabuku. Unatoč primamljivom mirazu, ostade malo starijom curom, i to zbog neke vrste kožne bolesti koja ju je činila pomalo šarenom u licu pa se prosci ne otimaše previše za nju.

Prodajući ženovinu, Ivo je postupno povratio djedovinu koju je njegov otac nesretno proćerdao.

Nakon smrti prve žene koja im, osim materijalnog blagostanja, donese i nadimak Šarići, ponovno se oženio i sveukupno imao osmero djece. Pobožnost koja se u njega ucijepila za malo više od godinu dana provedenih u samostanskoj školi, pratila ga je cijeli život. Uvijek se molio Bogu i po tome je bio poznat u cijelom kraju. Tragedije koje je doživio, kako one kad je bio mlad, tako i one kasnije, nisu ga pokolebale već  samo dodatno učvrstile u vjeri.

Tako mu je pripala i posebna čast da, kao prvi domaćin novoutemeljene prozorske župe, održi pozdravni govor pri dočeku sarajevskog nadbiskupa, doktora Ivana Šarića. Neka Šarić pozdravi Šarića, šalio se župnik na tu koincidenciju s imenima. Stigavši na konjima u Ponir, u pratnji Uzdoljana, u čijoj je župi dan ranije podijelio Krizmu, nadbiskup je dočekan pozdravima i klicanjem te pucnjima u zrak. Kako je u putopisu zabilježio ondašnji kroničar, nadbiskupu se nadahnutim govorom prvi obratio srčani seljak Ivo:

„Preuzvišeni gospodine nadbiskupe! Izašli smo na granicu župe prozorske, da Vas dočekamo kao poslanika Kralja svih kraljeva, to jest Krista kralja. Vi ste pošli

da izvršite zadaću, koju je Krist naredio svojim Apostolima, kada im je ono rekao: Hajdete po cijelom svijetu i propovijedajte Evanđelje svemu narodu!' I mi smo, evo, došli da Vas primimo sa velikom radošću i otvorena srca. Vi ste došli; da učinite nama veliku ljubav, da upišete našu mladež u vojsku Kristovu i da je stavite pod

Njegov barjak. Na tome Vašemu apostolskom radu od srca i nebrojeno puta Vam hvala! Pa Vas ja od srca molim ispred sve župe prozorske, da podignete svoju natpastirsku desnicu i blagoslovite našu cijelu župu, da i mi odrasli ostanemo jaki i stalni u našoj svetoj katoličkoj vjeri. A mi ćemo moliti dragog Boga, da Vas prati i čuva na tom apostolskom putu i da Vas krijepi u Vašoj svetoj službi. A sada, preuzvišeni gospodine nadbiskupe, cijela Prozorska župa pozdravlja Vas ovdje na naša usta sa klicanjem: Živio!

dKratko nakon toga događaja, did Ivo je na planini gradio novu štalu, kad nesretnim slučajem, pavši sa skele visoke svega pola metra, gine glavni majstor. Svi su se čudili da je ishod pada mogao završiti tako kobno. Nekoliko mjeseci kasnije, pokrivajući istu štalu, i Ivo je pao s pantre, prebivši pritom obje noge u kukovima.

To je bila treća dvostrukost iz njegove priče koja mu se desila u jednom danu. Ostao je teški invalid, kao mladić iz njegove priče 'o dobru i zlu' koji zbog nesreće i invalidnosti jedini preživljava rat, pitajući se za kakvo dobro se desilo najnovije zlo što ga snađe. Ostatak života kretao se uz pomoć dvaju dugačkih ljeskovih štapova, iskopanih i odsječenih u žilama, gdje se drvo ponekad savija i pravi neobične krivine koje svojim oblinama pristaju obliku tijela ispod pazuha.

Kao takav bio je nesposoban za obavljanje teških fizičkih radova. Usprkos tomu, u selu je vrijedio kao veliki radnik, organizator i koordinator mnogih važnih poslova, kako za svoju kuću, tako i za čitavo selo. Najbolje je znao kada što treba raditi i uvijek je pomno

raspoređivao čeljad prema tomu tko je bio najpogodniji za određeni posao. Veliku važnost posvećivao je molitvi i radu, a često je to potkrepljivao slikom pučine i veslača, što su ga naučili u samostanskoj školi:

Veslač je na pučini i treba stići na otok. Sjedi u čamcu sa dva vesla. Jedno veslo je rad, a drugo molitva.

Kako bi stigao na otok, mora istovremeno koristiti oba vesla. Ukoliko bi koristio samo s jedno, zanemarivši drugo, koje drži u ruci, vrtio bi se ukrug i ne bi stizao k cilju. Tako se i ljudi koji samo rade i zanemare molitvu vrte se u krugu, a oni koji zapostave rad I samo mole, pri čemu im molitva postane izgovor za lijenost, također uglavnom ostanu daleko od željenog cilja. Već samo skupa: molitva i rad! Molitva okrepljuje i uzdiže čovjekov duh na putu ka vječnosti i rad kojim čovjek priskrbljuje materijalno, potrebito za život dostojan čovjeka.

U poodmakloj dobi Ivo je dočekao da mu se dvojica unuka ožene na isti dan. Mnogo godina nakon što su dva lijesa, očev i djedov, zajedno izneseni iz kuće, u kuću su mu zajedno ušle dvije nevjeste. Drugu dvojicu unuka je spremio u sjemenište, jednog u svjetovni, dijecezanski kler, a drugog u redovnike-franjevce. Tim činom je želio pokazati kako su mu i jedni i drugi jednako na srcu. Još od doba svoga školovanja pratio je zbivanja u župama u Bosni nakon crkvenih reformi i uspostavljanja redovite crkvene hijerarhije, do čega ranije, zbog specifičnih okolnosti, nije moglo doći.

Prisjećao se burnih reakcija koje su izazvale spomenute promjene, a koje bi i njega zahvatile da je ostao u samostanskoj školi. Baš nekako u vrijeme kad je stigao u samostan, donesen je i novi, sveobuhvatni program školovanja svećeničkog, pa tako i franjevačkog podmlatka, koji je, uz ostalo, trebao dokinuti dotadašnji sustav izobrazbe u franjevačkim samostanskim školama. Pošto je on u školi bio tek nešto više od godine dana, govorili su kako će morati nastaviti školovanje u novootvorenom svećeničkom sjemeništu za izobrazbu svjetovnog klera u Travniku. Osjećao je to podvajanje još otad, a kasnije, kad je sve bolje razumio, doživljavao je to kao otvorenu ranu. Stoga je odlučio biti nepristran i poslati unuke u oba reda. Veselio se

njihovim mladim misama i, mada se taj dan sasvim bio približio, predosjetio je da ga neće dočekati. Tri mjeseca prije toga preminuo je, no napisao je pismo koje je, pri Posljednjoj pomasti, dao župniku da bude pročitano na proslavi mlade mise:

Dragi unuci, dok ovo pišem, molim Gospodina, slab i grešan, da u onaj dan kada ćete slušati ove moje riječi neraspadljivi dio mene bude u nebu, jer će drugi zasigurno ležati u zemlji, kojoj sam iz dana u dan sve sličniji, a koju ste mi već bacili na zaklopljene oči. Gospodin je želio da vi nastavite tamo gdje sam ja u djetinjstvu stao.

  Župnik je čitao pismo koje se oteglo gotovo kao propovijed uz misu. Domaćini kuća i ostali uzvanici, usprkos dužini pisma, sabrano su slušali. Unuci mladomisnici na trenutke kao da bi čuli sam glas dida Ive, „dida sa dva šćapa“, kako su ga prvi prozvali, brišući poneku suzu i slušajući poruke ohrabrenja koje su im mrtva usta govorila kroz živa usta svećenika:

Narod vas čeka, svi vas čekaju. Svima ćete biti sve!

A koja će biti vaša nagrada za tu žrtvu!? 'Ja ću biti vasa velika nagrada!' obećao je Gospodin.

Umor u naučavanju i propovijedanju, umor u ispovjedaonicama - to će vam biti nagrada i plaća, jer ste svima postali sve. Ne bojte se, jer postadoste časnici najmoćnijeg Kralja! Njemu služite vjerno, ne tražeći odmora. Ljubite kao što On ljubi, plačite Njegovim suzama.

On želi ući u radionice, polja, raskošne kuće I bijedne kolibe, a vi ste oni koji će Ga tamo nositi. Borite se za Njega tražeći besmrtne duše! I ne pozivajte samobraću kršćane, nego i one koji su daleko, sve zalutale i

 izgubljene. Vi ste jaki! U vašim rukama je Kristova sila I snaga. Ne žalite mladost svoju, jer je poklonište Onomu koji je jedini dostojan vaših mladih srdaca. Ponosni budite i radosno kličite s pjesmom na usnama:

Tebi sam darovao mladost, zamamne raskošne snove, Bijelih se odrekoh ruža, profinjenih jorgovana. Na križ sam pribio srce, samo rad Tebe - Kriste Gospodine Bože!

Nastavit će se...