Roman "Taurus" - trinaesti dio

Zahvatio bi ga nemir koji mu nije dopuštao skrasiti se na jednom mjestu duže od škije izdimljene pred očima. Činilo mu se da će njive koje je naumio kupiti dotada biti prodane ili ih begovi neće biti voljni prodati te će mu propasti svi planovi.

Stoga se, kako mu se planovi ne bi izjalovili, želio osigurati pa je od Idrizbega, najbogatijeg bega u Prozoru, za kojeg je znao da nije tvrd i cicija, zamolio da mu do Miholjdana pozajmi novce, na što ovaj nije htio pristati ni nakon Jurinog priznanja da je našao zlato koje će unovčiti najesen, kad stigne zlatar iz Dalmacije. Beg pristade pozajmiti mu novac samo uz uvjet da na sudu načine ugovor kojim Jure kao zalog zajma stavlja djedovinu, livadu Čifluk na planini, do Miholja, kada će mu vratiti tisuću dvjesto kruna. Bio je to iznos koji je u stvarnosti bio veći od vrijednosti livade stavljene u zalog. Stvarna vrijednost livade bila je oko tisuću kruna, koliko je beg dao Juri u zajam. Za tri mjeseca, sračunao je beg, bit će na dobitku dvjesto kruna, a ukoliko Jure iz bilo kojih razloga ne uspije vratiti novac, ne gubi ništa, jer dobiva lijepu livadu na planini.

Kako dogovoriše, tako i učiniše. Dobivši novac, Juri je prva namjera bila pogoditi se s ostalim begovima za sve njive koje je odredio kupiti, kako bi ih osigurao kaparama, kao što je već učinio s Bećirušom. Begovi su, međutim, zatezali oko prodaje zemlje pa je Jure nudio znatno veće iznose u odnosu na stvarnu vrijednost. Odredio je samo te njive i nije mogao smetnuti misli ni na što drugo. Kad bi ga pitali o blagu koje je našao - načuli su nešto o tome - Jure bi samo tajanstveno kuckao vanjskim dijelom otvorene šake po stolu, ne odgovarajući niti pobijajući njihova pitanja i nagađanja. Samo bi dodao:

- Bi' će para, bi'će i pazara! 'Ko bi gori, bi'će doli, a 'ko doli, bi'će gori!

- Kako to arkadaš? - pitali bi.

- Kolo se okriće! - odgovarao bi pun sebe.

Pošto je bio uvjerljiv i trošio novac dobiven u zajam, nagađali su da se iza te uznositosti i šture rječitosti krije istinitost priče koja kruži. Kad bi popio, po tko zna koji put bi prozivao Salku:

- Spremi, Salka, džezve da i' Jure pozlati! I ponavljala bi se svima već poznata kolotečina koju bi prihvaćali i drugi, nazivajući ga po ocu Šikota i pritom dodajući epitet pravi, što mu je posebice imponiralo.

'Pravi Šikota' zvučalo mu je kao nadimak stvoren za njega, nakon čega bi sve častio, opijao se, slijep za podsmijeh i podbadanje sitih besposličara. Nije prošlo dugo kada je uspio nagovoriti Zaimbega i Dervišbega te se po preplaćenoj cijeni pogodiše za njive za koje je platio velike kapare kako bi ga pričekali do Miholja. Nove pogodbe Jure je učinio kao i prvu, u nazočnosti kavanskih gostiju kao svjedoka, uz jamstvo da će ih najesen sve odjednom, na tom istom mjestu, isplatiti do zadnje pare te da će Salki pozlatiti džezve.

Kao kaparu, Jure za svaku od tri njive dade po dvjesto kruna, a s preostalim novcem nastavi piti iz noći u noć.

Na Miholjdan, sišavši u Prozor, Jure od Stipe doznaje kako zlatar nije htio doći zbog, kako je rekao, 'šake vlainjskih dukata'. Svijet mu se okreće naopako.

Znao je da, ukoliko odmah nešto ne poduzme, propadaju sve pogodbe, a s njima i velike kapare te livada stavljena u zalog. Toga dana je, prema dogovoru, morao vratiti novac i, kako je ponosno izjavio pred svima isplatiti pogođene njive. Grozničavo je razmišljao

što napraviti. Za dva mjeseca je veliki pazarni dan u Duvnu, kada će trgovac Stipe ponovno doći. Sastao se s njim i preklinjao da zlatara pošto-poto nagovori da tada dođe s njim u Duvno, jer se radi o velikoj vrijednosti u zlatu.

- Neće ti on, ako nisu bar dvi-tri oke zlata u pitanju, krenut' ni sljedeći put! - uvjeravao ga je Stipe.

Jure mu se nagnuo sasvim blizu uha i šapnuo:

- Dva'es' oka suvog zlata!

Stipe ga je pogledao u nevjerici.

- Jesam li dobro čuo, dvadeset!?

- Dobro si čuo! - potvrdio je Jure, namignuvši mu da to zadrži za se.

Nakon toga je trebao umoliti Idrizbega da ne 'kajeti' Čifluk na sebe već da pričeka još dva mjeseca.

Idriz, i dosad pomalo sumnjičav glede istinitosti priče o pronađenom blagu, nakon toga je sumnjao još više. Nije prihvaćao Jurinu ispriku da zlatar iz Splita nije mogao doći. Juri je preostalo jedino uvjeriti ga nekako u ono o čemu priča.

Narednog jutra, u sami osvit, otišao je u pojatu i, bez Perinog znanja, malom pilom odrezao dio zlatne statue i odnio Idrizu kako bi mu dokazao da ne laže, nudeći mu zlato kojeg može donijeti umjesto novca.

Idriz je nakon dugog i pomnog promatranja predmeta, prevrćući ga po rukama i zagrizajući u njega, bio sumnjičav, iako su vrhovi njegovih kutnjaka ostali utisnuti kao u kori lješnjaka koji je isuviše tvrd da bi se mogao zdrobiti zubima.

- Vidiš, Jure, sićam se jednog slučaja privare, kad je čovik umisto šike podvalio tuč ili mjed, koji, kad se usvitlaju kučinom, izgledaju gotov' jednako. Ne smijem ti se ja uzdat' u ovo. Nesigurno mi je, a i ti si se, dina mi, ugursuzio od pića, koda nisi onaj od prije.

- Dobro - rekao je Jure - moremo li onda napravit' s Malom ogradom isto što smo napravili s Čiflukom pa da mi zajmiš još para dok prodam zlato? Tribam i drugima pojačat kaparu da me sačekaju. A za piće se ti ne brini, znam ja u piću bolje neg' neki kad iđu na pričest.

Nakon kratkog premišljanja, Idriz se složio. Ponovno su načinili ugovor na koji je Jure i ovaj put pritisnuo prstom, stavljajući perom znak križa iznad njega. Dobio je petsto kruna u pozajmicu, stavivši kao zalog Malu ogradu, drugu i posljednju njivu koja ih je činila slobodnim seljacima i zemljoposjednicima, drugačijim od većine ostale raje. Od tog novca je svim begovima pojačao kaparu po pedeset kruna.

Nakon što su svi složili da će mu produžiti poček za dva mjeseca, kada će ih isplatiti, Jure opet upada u stanje euforičnog zanosa, iznova se opijajući. Kako je te noći ostao u kavani do pred zoru, zabrinuti otac Šikota krenuo je u Prozor, tražiti ga. Pronalazi ga na pola puta, pijanog, gdje spava u hrastovom gaju. Uzevši ga ispod lijeve ruke kako bi ga pridigao, napipa u kožnoj kesi o vratu nešto tvrdo. Otvorivši je, ugledao je papirni novac i desetak centimetara dug zlatni predmet, lagano povijen i šiljasto završen na jednom kraju.

Novac je vratio u kesu, a potom je snažnim pritiskom proparao kožnu kesu s predmetom, koji je potom stavio sebi u njedra. Iako je imao lijepih godina, Šikota je bio prilično snažan, pa je sina ponio na sebi.

Sutradan, kad se otrijeznio, Jure je vratio ocu sedamdeset kruna posuđenih od novca za opremanje i ispraćaj malog Ive u sjemenište. Budući da nije znao kako je dospio kući, nije znao ni što se dogodilo sa zlatnim predmetom. Sumnjao je da mu je ispao kroz pocijepani otvor na kožnoj kesi koji je s čuđenjem promatrao.

- Ivo - pozvao je sina – 'ajd sa mnom, dičinje oči bolje vide. Traži'ćemo nešto što je ćaća sinoć izgubio, ov'liko je dugo - pokazivao je prstima - a žuti se k'o naše kruške žutke!

Djed Šikota je, pak, šapnuo malom:

- Sinko, 'ajd s njim, al' nek' znaš da ono što traži neće nać'! Did je to sklon'o za njegovo dobro, njemu ne govori ništa, pravi se da tražiš! - namignuo je, a mali se nasmiješio, potvrđujući da je razumio djeda, u kojeg je imao veće povjerenje nego u oca.

Idući sa sinom, Jure je nabrzinu izmolio trinaest očenaša svetom Anti u nadi da će uslišati njegovu molitvu. Po povratku, ne našavši ono što je mislio da je izgubio, bio je bijesan. Otac Šikota ga je, po tko zna koji put, savjetovao da s kloni pića i vucaranja po noćnim sijelima, koja ga posve upropastiše. Upitavši ga za novac, Jure mu prizna za ugovor koji je načinio s begom te da je u zalog stavio obje livade koje su posjedovali.

- E, ludi sine, šta ti je to tribalo!? Što nisi ček'o dok prodaš zlato pa onda kupov'o kako znaš i umiš?! Otkud ti pravo u didovinu dirat' i s njom trgovat'! – korio ga je.

- A, ..'bem mu svečevu majku, koda sam je prod'o pa mi žvačeš! - iskrenuo se. - Zemlju sam zakratko stavio kao zalog duga da se na vrime osiguram, što bi i' i'ko kupov'o priko mene! Sve će to do Božića opet bit' naše i didovina, a i drugo što sam pogodio i dao kapare.

Vidi'ću šta ćeš govorit kad budem najveći gazda u kotaru! Onda ti Jure neće biti pijandura i rasipnik. Već bi' ja to sve isplatio i ukajetio samo da je doš'o zlatar iz Splita, a, opet, sve'dno, danas ili za dva miseca, zlato more čekat. Sve je dogovoreno!

- Moj sinko, što se malo ne sabereš, što ne bi otiš'o na ispovid i pratra pit'o o tom zlatu? Zar ne znaš da je na brdu Ilijin krsnik, između Gorice i Škrobućana, di je nekad bila crkva svetog Ilije koju su Turci davno srušili, zatrli joj svaki trag, i di se, kažu, na Ilijindan svake godine u podne čuju zvona ispod zemlje, pronađeno neko zlato, dukati koji su Garanu što ih nađe i ciloj njegovoj lozi donili nevolju i prokletstvo?

Vadeći kamene blokove s nekadašnje crkve i gradeći štalu, on je pronaš'o ćup s dukatima. Pit'o je pratra šta učinit' s tim, a pratar rek'o da blago razdili i za se uzme samo on'liko kol'ko dadne svakom siroma'u i da plati misu za blagoslov. Ali nije ga posluš'o. Kad bi Garan pokuš'o uzet dukate iz ćupa, koji je držo na tavanu, ugled'o bi crnu kerinu, crveni' očiju, koja leži na njima i čuva i'.

Čim bi se primak'o bliže, zastrašujuće je režala, ne dopušćajući mu da uzme ijedan dukat. Tek kad bi on i njegovi ukućani uradili kakvu gadost u selu, nekome napakostili, pomaknuli mejnik, slagali nešto na nekoga i to dovelo do svađe među seljanima, kerina bi nestajala i mogli su uzimat' dukate iz ćupa i trošit i'.

Pet sinova, dvi ćeri, on i žena, svi su u nekoliko godina pomrli, ne ostavivši za sobom nijednog potomka! Zar ti to ne sliči – nastavljao je Šikota, ne dozvoljavajući sinu doći do riječi prije nego što ispriča sve što je želio - na kletvu koja uništava one što tragaju za blagom, a i nji'ove bližnje?! - trudio se uvjeriti ga u ozbiljnost.

Sam Bog zna na kakvoj je muci stečeno to blago. Čija je nevina krv prolivena, čije su ucviljene majke, dica i žene zakukali, kol'ko je života uništeno da bi se došlo do njega?! Misliš da ono more donit' ikakav blagos'ov, da se u njemu more uživati da ne ositiš nijedan od ti' krvavi' biljega prošlosti, gorki' suza kojima je natopljeno i mrak u kojeg je zavijeno? Pogledaj se malo, moj sinko, skroz si poživinčio, pomamio se, nit' Boga moliš, nit' u crkvu iđeš, crkvu si zamin'o kavanom, molitvu psovkom, Boga zlatnim teletom. Kad uvečer molimo ružarje, zabiljuješ očima i izlaziš iz kuće dok završimo. Kako moreš očekivat blagos'ov kad se Boga ne bojiš?

Jure više nije mogao izdržati očeve 'pridike' za koje je znao da su sama istina koja ga je, tim više, ispunjavala gorčinom i bijesom koji je ponovno iskalio silovitim udarcem vrata pri izlasku, stresajući već usnulu djecu i budeći ih u plač.

- Fuj, Boga se stidio! - pljunuo je Šikota za njim.

Uja ti je gotovo siromaštvo! - gledao je u vrata koja bi se od još jednog takvog udarca zasigurno izvalila iz baglama. - Dico moja - govorio je ostalim ukućanima - di se stariji ne slušaju, tu Bog ne pomaže!

Nastavit će se...