Roman "Taurus" - dvanaesti dio

Ibrahim-paša priželjkuje kaursku pobunu 'da ih ima zašto satrati', kako je neskriveno izjavljivao, te otpočinje s progonom članova svih deputacija koji padoše u nemilost zaptija uz opasnost od tajnih likvidacija bez suda i suđenja.

Fra Ivan iz Duvna proslijeđuje iz južne Hercegovine pismo upozorenja fra Boni u Livno i fratrima ramskog samostana:

 Od kada N.V. car Austrijski posjeti Dalmaciju, do ovog vremena Turci - naše krvopije pritrostručiše zulume i okrutnosti, navaljuju neprestance na nas, na naše žene i djecu, silujući nas da im kažemo što je car austrijanski zborio potajno u svom boravljenju i za koji je uzrok amo došao? Zaptije, kao pomamni lavi, sve češće obilaze nedjeljne mise i druge svetkovine, tražeći priznanje da je car - naš kralj, pri svom posjetu, huškao na ustanak. Biskupova provikara po povratku u Stolac, odade Topal-paša za vođenje deputacije u Dubrovnik, i u nekoliko navrata spremaše mu zasjedu za likvidaciju!

Spasio se, jedino, providnošću Božjom – pravodobnim upozorbama revnih pučana i zagovorom austrijskog konzula u Mostaru. Budni budite do novih uputa! Uz bratski pozdrav P.B.

Šikota jaše put Vran planine za Ramu s pismom skrivenim u dvostruko šivenom tozluku na desnoj nozi i naputcima za skupštine seoskih glavara po kojima se ustanak u svim mjestima trebao razraditi do u detalje - naoružati odane ljude i naći pravi povod da ustanak plane u trenutku kad za to dođe vrijeme, kako bi turske snage bile razvučene i onemogućene djelovati na samo jednom prostoru. Ramski gvardijan predlaže Šikotu za vođu ustanka u Rami kad za to stigne odgovarajuća dojava, a Šikota će je kao glasnik donijeti i prvi znati, što je odmah prihvaćeno.

- Treba naći pravi povod za početak! – kazao je gvardijan Šikoti, prenoseći mu zaključke sa sastanka s narodom.

- Ja ću to uzet na se! – uzvratio je Šikota bez razmišljanja.

- Kako misliš?

- Završiću s Še'abegom ono što sam započeo! – rekao je odlučno.

Raspoloženje za ustanak u Rami ničim nije trebalo poticati niti posebno graditi. Težnja za promjenama bila je zrela kao voćkin plod, samo se čekao trenutak, struja jačeg vjetra koja će ga, takvog otežalog, otrgnuti s grane duboko ukorijenjenog stabla. Da padne: ili na meku stelju trave, gdje će čekati sretnika koji će ga pokupiti i uživati u dozreloj slasti, hvaleći pritom sunce iznad sebe, ili na kamen živac, o koji će se razbiti i ubrzo postati gnjilež pod nožicama gmizavaca i drugih prizemnih stvorova koji će dovijeka puzati na bijelim stomacima.

Vraćajući se u Duvno preko Vran planine, Šikota je, jašući kroz visoku šumu na vlažnoj šumskoj stelji, ugledao cvijet crveno-narančastih latica.

- Zečja stopa!- prepoznao je biljku čiji je korijen koristio za ispiranje i liječenje rana zadobivenih u tuči na Šćitu. Sjetio se one nedjelje kad mu se pogled susreo s Divinim, ona je imala isti takav cvijetak zadjenut za uhom. Sjahao je. Desnom je rukom nožem izrezao zemlju u krug oko biljke, a potom lijevom snažno povukao i iščupao cijeli busen od desetak cvjetova, skupa s jakim korijenom i zemljom. Nakon toga je krenuo putem prema Kedžari. Došavši na Divin grob, kleknuo je i ponovno nožem izrezao rupu u zemlji.

Dlanovima je izvadio zemlju iz rupe, zatisnuo cvjetni busen, zbio šakama zemlju oko korijena i zalio vodom iz čuture. Prekriživši se, nastavio je put ka Duvnu.

Skoro četiri mjeseca trajalo je Šikotino posredovanje između Duvna i Rame. U Donjoj Hercegovini ustanak je naveliko plamsao pod vodstvom don Ivana Musića. U te i okolne krajeve nagrnuše bašibožuci koji nemilice pljačkaše i silovaše, iživljavajući se na nevinom narodu, a sve pod krinkom gušenja ustanka, i to uglavnom tamo gdje ustanka nije ni bilo. Kako je, uz oružanu borbu, još važnija bila borba za naklonost europskih sila, osmanlijska diplomacija uspijeva okriviti austrijskog cara za ustanak u Hercegovini. Najviši austrijski krugovi, koji u početku diktiraše sve poteze, moraše se ne samo javno, već i stvarno distancirati od svega što je imalo ikakve veze s ustankom. S najvišeg vrha, iz Beča, austrijskim trupama s one strane granice stiže zapovijed da se održava stroga neutralnost i obustavi svaka pomoć ustanicima, uključujući i upute o skrivanju oružja i prestanku otpora, što je stvorilo privremenu predodžbu izdaje austrijskog cara, „našeg kralja“, kako ga zvaše. Narod se nadao kako će uz njegovu pomoć napokon zbaciti petstoljetni jaram koji se u isto vrijeme raspadao i grčevito stezao oko njihovih vratova i pogrbljenih pleća koja su se nastojala uspraviti u položaj homo sapiensa.

Valovi hercegovačkih izbjeglica počeše se vraćati iz Dalmacije i Dubrovnika. Stanje se smirivalo, velikim dijelom zaslugom i zagovorom svećenika, u početku od strane osmanlijskih vlasti optuživanih da su austrijski agenti i državni neprijatelji zaduženi za planiranje i podizanje ustanka, a potom uvažavanih kao jedinih stvarnih posrednika između Porte i kršćanskih podanika. Osmanlijske vlasti obećaše smanjiti namete, posebice pretjerane radne obveze katolika i njihove marve pri izgradnji cesta. Sve se tišalo, sve osim Musićeve hercegovačke vojvodine, u kojoj on bi proglašen vojvodom, čiju visoku autonomiju, silom prilika, prizna i osmanlijska vlast. Musićeva vojvodina potraja sve do konačne austrijske vojne koja, nekoliko godina kasnije, po odluci Berlinskog kongresa, krenu u definitivno rješavanje istočne krize.

Zimi, u vrijeme primirja, Šikoti iz Rame stiže glas da je nakon njihovog susreta u Salkinoj mehani Šehabeg posve nestao iz Prozora. Govorilo se da predvodi najokrutniju skupinu bašibozuka koja hara po nezaštićenim selima južne Hercegovine. Šikota se nakon nekoliko mjeseci provedenih u Duvnu vraća kući u Ramu.

Prve večeri po dolasku, odlazi k Marinoj kući. Obreda okolo, čekajući skriven za deblom oraha pokraj guvna. Dočekavši napokon da Mare izađe napolje, tiho je pozva:

- Maare!

Noge su joj se odsjekle dok je gledala u noć odakle je dopro glas. - Marice, ja sam!

- Jablane! - prošaputala je, a stvari koje je držala u rukama su joj ispale. - Jablane moj! – ciknula je potom, trčeći nasumce u noć ka poznatom glasu. - Doš'o si! – ustreptalo je izustila grleći ga, dok ju je on, odignutu od zemlje, držao privijenu uza se.

- Jesam, Marice, doš'o sam ti kazat da sam... mislio na te! Da te pitam... znaš… onda... sam bio... Mare... - nije znao odakle i kako krenuti.

- Šuti, jablane! - prekrila mu je rukom usta. – Ne govori, ništa! - plakala je suzama sreće, jer su suze tuge odavno presušile.

- Ja bi te ženio Marice! - otelo mu se.

- Ženi me, moj jablane... ženi!

Te riječi ga osokoliše i on joj utisnu poljubac. Pripitih usana vrtio se s njom odignutom u naručju, gazeći brašnoviti cijelac po guvnu, dok su njezini nožni prsti gdjegdje ispisivali pune kružnice po sipkoj bjelini.

Drugi dan po Božiću, na blagdan svetog Ivana, odlazi s ocem i nekoliko prijatelja po curinu 'aljinu', koju je Mara pomno pripremila, bogato ukrasivši fini bijeli vuneni ogrtač koji je išarala vezovima s detaljima biljki i križića. Dugo je vezla 'aljinu' pa su često, kad bi tko pitao za nju, govorili: Eno je opet križića! Svima je bilo jasno da se Mara sprema za udaju.

Kad je Šikotin otac, nazdravljajući svima ponaosob u kući, nazdravio i Mari, upitao ju je:

- Bi li ti, curo, nama dala 'aljinu', naš momak te zamirio, pa bi nam svima bilo drago da nam je daš u amanet?

Maru obli rumenilo i sva radosna odzdravi budućem svekru, ispi rakiju i odgovori:

- Ja sam kail, ako se ćaća slaže!

Šikotin otac nazdravio je Marinom:

- Eto starišina čuo si, šta cura kaže, tvoj je red da rekneš!

- Kad je cura kail, i ja sam, nek' je sritno i blagosovljeno! - potvrdio je.

To je bio znak da Mara može iznijeti 'aljinu' i predati je svome ocu, a on Šikotinom ocu, budućem prijatelju. 'Starišina' kuće je odmah potom zapovjedio ukućanima da čeljadi posluže večeru, nakon čega krenu pjesma koja je potrajala do kasno u noć.

Već slijedeće nedjelje Šikotini roditelji su nakon mise svratili Marinoj kući 'vaditi rič' - isprositi mladu i dogovoriti detalje svadbe. U torbama su ponijeli suhog mesa, uštipaka, rakije i rumenu jabuku koju su, skupa s ugovorskom robom, darovali Mari.

Naredne nedjelje navijestili su se kod svećenika. Mara je za tu prigodu obukla ugovorsku robu, ponoseći se lijepom bijelom izvezenom košuljom preko koje se zaogrnula građenom ćurdijom ukrašenom čojom, s kovom na prsima. Obula je kličane čarape I nove opanke oputnjake, a glavu prekrila šarenom krpom, ukrašenom curinskim vezom, koju je na glavi presavila u trokut i pričvrstila za plitki fesić, ispod brade svezan vezenim gajtanima. Dva kraja krpe Mara je prebacila jedan preko drugog, provjeravajući s vremena na vrijeme jesu li na svome mjestu. Tako složena krpa lijepo je uokvirivala i isticala njeno rumeno lice. Ispod krpe su virili uvijeni pramenovi garave kose. Svi su je gledali, dijeleći joj pohvale da se 'lipo naburečila'. Nakon mise i prstenovanja, otišli su curinoj kući na prstensku užinu.

Svadba je zakazana u srijedu. U utorak popodne svatovi su na konjima krenuli po mladu. Na čelu kolone išli su barjaktar i odobaša, stari svat, te konj na kojeg će natovariti mladino ruho. Iza njih su jahali kum Ilija, čauš i ostali svatovi. Stigavši mladinoj kući, zapjevali su:

Veseli se, starišino kuće,

bilom dvoru dolaze ti svati...

Tu su do zore sjedili, pjevali i veselili se. Sutradan su Marini pozvali susjede kako bi ručali skupa sa svatovima, a na stolu je bilo svega: pečene janjetine, pita, pogače, suhog mesa, čureka, uštipaka, te sira iz kablića i mješine. Kum je nakon ručka darovao ukućane i mladu, koja je bila marna u svome djevojaštvu i vještim rukama pripravila prepuna dva sanduka djevojačkog ruha, nakon čega je Mara s 'diverušama' darovala svatove, kiteći ih. Mara je često pogledala u Šikotu; u svemu joj je priličio pa su i zapažanja sviju bila primjerena:

- E, Bože dragi, jesu slika i prilika!

Vjenčali su se u samostanskoj kapeli, u kojoj su se mise služile za hladnog i kišnog vremena. Tijekom mise Šikotin pogled je zapeo za novu sliku koja je visila na zidu. Nije skidao pogled s nje niti je znao što ga toliko privlači k liku svetice na slici.

Po završetku vjenčanja, fra Vice je upoznao svatove s događajem toga tjedna, pokazujući na sliku svete Barbare:

- Više je od godinu dana kako je umjetnik Lukša bio u Rami, kad smo poručili ovu sliku, sjećate ga se po onom bijelom habitu koji je nosio na Gospojinu. Slika će privremeno biti ovdje, na zidu kapele, i tu će čekati vrijeme kada će u novoj crkvi zauzeti svoje mjesto.

Uz čestitke mladencima, Vice im je ukratko ispričao pripovijest o svetoj Barbari, kćerki bogatog poganina Dioskura, o njenoj iznimnoj ljepoti, mnoštvu prosaca koji su željeli njenu ruku, patnjama po prelasku na kršćanstvo, zbog čega je bila izvrgnuta silnoj sramoti kad su na glavnom gradskom trgu razgolitili njeno tijelo s namjerom da se nad njenom nagošću svi naslađuju, mučeničkoj smrti, kada joj okrutni otac odsijeca glavu mačem, te o čudesnim ozdravljenjima na njezinom grobu.

Po izlasku iz kapele, svatovi su kratko poigrali koloni zaputili se mladoženjinoj kući, gdje su ih dočekali Šikotina mater te ostala rodbina, susjedi i prijatelji, posipajući mladu lješnjacima, orasima i suhim šljivama, što su razdragana djeca brzo kupila sa zemlje i trpala u njedra. Mari su pružili košaricu s jabukama pa je uslijedilo prebacivanje kuće jabukom, što je ona s lakoćom učinila. Iza kuće su i ovaj put čekala djeca, loveći prebačenu jabuku koja se od udarca razbila popola.

Pri ulasku u kuću Mara je kleknula te poljubila kućni prag za sreću i blagoslov u novom domu. Odmah potom slijedila je utrka mladića koju su svi izašli gledati. Šikota je znao da bi utrka bila njegova da nije u ulozi mladoženje.

Dan je protekao u piru i svi koji su došli, žene s djecom, mladići, djevojke i drugi, počastili su se na zajedničkom objedu. Za večeru su došli samo pozvani domaćini, koji nakon blagovanja darovaše mladence novcem. Svatko je od srca darovao koliko je želio i mogao.

Kad je košarica s 'jabukom' prošla ispred gostiju, Mara je jabuku u znak zahvale dala kumu, jer je 'odnio jabuku', darovavši ih najizdašnije.

Šikota je nekoliko puta tijekom večere bio u mislima pred Barbarinom slikom. Zašto mu je ta svetica, za koju prije nije ni znao, a kamoli joj se nekad utjecao u molitvi, tako brzo omilila? Ponovno je bio razdijeljen u osjećajima koji se izmiješaše nakon nekoliko mjeseci, i to kad se tomu najmanje nadao. Iz razmišljanja ga je prenuo lagan dodir mladenkine ruke, krišom, ispod stola, da drugi ne vide; plahim očima pitala ga je gdje je odlutao. Pogled joj je bio vlažan, ispunjen tihom tugom zbog njegove odsutnosti ili, možda, zabrinutosti pred prvom bračnom noći. Učinilo mu se da je ona iskra iz njenog oka nestala, ugasila se. Uzvratio je smiješkom na koji se prisilio, krišom joj stisnuvši dlan. Ugrizao se za usnu kako bi se natjerao biti pokraj tog predanog stvorenja koje mu toga dana postaje životnom družicom.

- Tu sam, Marice! - potvrdi bliskim dodirom ruke, ispreplićući svoje prste s njenima u čvrsti stisak, nakon čega njezin pogled opet oživi u smiješku i zaiskri u gareži oka, tjerajući brigu s jedne i grizodušje s druge strane.

Najslađi kolač braka kušaše, uz šapat, u sobici. Legli su, prema Marinoj želji, bez svjetla lojanice, u početku uz manji šûšak neugažene slamnjače, a potom sve jači šûšak postelje izmješan s uzdasima i grlenim jecajima mladenke, koji su se otimali unatoč njenom trudu da ostane tiha. Bjelina snijega koja se slabo nazirala u mrkloj noći, jedva prodirući u sobu kroz maleno okno prozora, i bjelasava mladenkina nagost nisu bili dostatni mladoženji da vidi ono što je ranije pokušavao predočiti u mislima, a što se pri svakom njihovom susretu budilo pod njenom košuljom.

Dlanovi su ćutjeli umjesto očiju: disanje uzdignutih dojki s vršcima poput lješnjaka u najbolje rodne godine koji su neslućeno bibali, ugodno ga bodući u šake ispunjene jedrinom i nemirno izmičući pod njegovim pritiscima.

Od troje djece, koliko im je Bog dao, Jure je bio najstariji i jedini muški, začet možda iste te noći.

Nastavit će se…