Roman "Taurus" - jedanaesti dio

- Krvnik nas je pratio… nismo znali… krenuli smo za mraka s konjima kako bi Dive mogla stići na misu...

Ja sam trib'o ostati... kod Arslanagina blaga, nekoliko dana pomagati njegovim čobanima... dok se Dive ne vrati... Zatekli smo je čilu, raspivanu k'o 'tičicu, radosnu što nas vidi, što će ići kući... Tek je svitalo. Već je bila pustila ovce. Dok smo mi ob'lazili gornje staje, ona je ostala spremiti torbu... Malo nakon toga čuli smo je kako izdaleka vapi pomoć. Potrčali smo koliko nas noge nose. Kad smo stigli, bilo je kasno... Ležala je grcajući... Trudila se zakriti raskriljena nidra isparanom košuljom... Iz probodeni' grudi na prekide je štrapala krv, koja se pušila na rosnoj ledini.

- Nisam... dala da... me... takne... Projecala je kad sam je pridig'o gologlavu. Strgnuta krpa s glave ležala je daleko od nje, jake pletenice, koturanjem ovijene oko bilog vrata, bile su raspuštene od otimanja.

- Isu-se moj! - izustila je i klonula crnoj zemlji... – pričao je mladić, dišući plitko i ubrzano; trebao je vremena kako bi povratio dah. - Arslanaga je uzjašio konja, ja sam trč'o za njim. Kad sam stig'o, sve je bilo svršeno, staj'o je iznad mrtvog Ta'irbega. Mene je zakleo da šutim, a ja sad zaklinjem vas dvojicu da šutite, kako bi Arslanaga bio pošteđen osvete oca krvnikova, Džaferbega.

Šikota je bio prazan, izgubljen, zatečen. Oduzeto mu je sve čemu se istinski radovao. Samo osveta, koja mu je sad također bila uskraćena, mogla ga je donekle zadovoljiti. Odjednom mu je u glavi sinuo Šehabeg Turnadžija, njegova prijetnja i izazov.

- E, evo ti prilike, Turčine - pomislio je - još danas ćeš biti u dže'enemu sa mnom i krvopijom Ta'irom, čije ću se krvi napiti u paklu! Dosta je vašeg zuluma!

Otišao je pred crkvu i našao Maru. Već duže vrijeme je, zagledavši se u Divu, imao osjećaj krivnje prema njoj, a upravo te nedjelje planirao joj je kazati kako voli drugu.

- Slušaj, Marice, srićo materina, ja sam se danas oprostio od svoje glave, ode sad u Prozor, naći Še'abega! Ne'š me više vidit' živa!

- Aaj... Jadna ti sam - zakukala je - … ne iđi, zar nije dosta krvi danas!?

- Dobro je - prekinuo je oštro - ne kukaj, nego proberi sebi poštena momka i udaj se što prije. Moreš imat kojeg poželiš, a onaj Duvnjak, ako ti je bio drag,

poruči mu nek' ti doje! Mara je jecala, ne progovorivši više ni riječi.

- Ja sad moram ić'! – kazao je, krenuvši rukom pogladiti je po obrazu, ali je u pola pokreta zastao, znajući kako nema prava na to, pogotovo pred crkvom. Povlačeći ruku k sebi, ona ga je iznenada zgrabila za nju i potom poljubila kao biskupa, projecavši tiho i isprekidano:

- Bog... te... ču.. v'o... moj jablane!

Oni koji su bili blizu tome prizoru, čuvši da Šikota ide u Prozor tražiti Šehabega, brzo su to razglasili ostalima, pa se pozornost s tragične vijesti o Divinoj smrti ponovno vrati na Šikotu, koji je bez riječi uzjahao konja. Narod ispred crkve se u potpunoj tišini razmaknuo na dvije strane, otvarajući prolaz za Šikotu.

Čuo se samo jednolični, tužni, posmrtni zvon koji je objavljivao Divinu smrt i udarci potkovanih kopita konja alata na pokaldrmanom dvorištu ispred crkve.

- Eto... zvoni nam isto zvono! - mislio je, gledajući u čovjeka koji je i dalje, mnogo duže nego što je uobičajeno, udarao čekićem u tanju ta'tu.

Cijeli taj prizor bio je nekako svečano tužan. Malo je bilo čak i opjevanih junaka koji su odlazeći u velike bojeve dobivali takav ispraćaj. Dojahavši sporo do sredine prolaza među narodom, Šikota je stao, napravio puni okret konjem, a potom snažno zategnuo uzde. Konj je zanjištao i propeo se, a Šikota je ispustio poklik koliko ga grlo nosi: Iiiijjjaaaa! Kao da je poklikom pokušavao izbaciti svu bol i bijes koji su ga stezali u grudima. Bio je to krik očajnika i osvetnika. Nakon toga je galopom potjerao alata, okrenuvši put Prozora.

Kamenčići s ponekom iskrom frcali su ispod konjskih ploča koje su tutnjale na kamenoj, od klesanja I brušenja prašnjavoj kaldrmi, ostavljajući oblačić prašine koji je lebdio u zraku dok je konjanik nestajao iz vidokruga onih koji su gledali za njim.

Cijelim putem Šikoti su, od mnogih riječi iz fra Vicine propovijedi te nedjelje, jasno nadolazile samo riječi: Nije čovjekovo suditi, već služiti! Osveta je moja, veli Gospodin!

- Otkud baš to... danas u propovidi... da mi k'o muva u paučini zapne u glavi? - pitao se - Ako će Bog suditi, što onda čeka... ili ne čeka ...već je pravda zadovoljena preko Arslanage... A kako je onda on smio uzet' sudbinu u svoje ruke, suditi i osvetiti...? On je musliman… možda za njega ne vridi isti zakon k'o za nas… možda će se njemu drukčije sudit' nego nama koji tribamo slušati Isusa... Ali braniti se nije grij... ako ga ne budem izazivao kad dođem, već mu samo pokažem da ga se ne bojim... ako me napa'ne, što će sigurno bit', moram se branit'… A kad do tog doje, zar se smim kolebat'…? Ako se ja koleb'o, on sigurno neće... ubit će me, da ni trepnut' neće... Moram biti spreman ubit' kad već iđem k njemu...

Upro je pogled u nebo s kojeg je pržio žarki ilinštak i nastavio borbu sa samim sobom:

- Otkud sad ove misli... da se baš sad pitam i dvoumim... ne bojim ga se... samo se malo tebe, Bože, plašim, jer si postavio prid nas zapovidi koje ne razumimo, a moramo i' vršit... Ja to moram… nema povratka... samo ti znaš šta će ubrzo biti... krv nevina je pala... nema povratka!

Ostatak puta nastavio je kao mantru ponavljati molitvicu osobito često moljenu u to doba godine:

Sveti Petre i Pavle, smet'te guje i đavle…

Sveti Petre i Pavle, smet'te guje i đavle...

U grad je dojahao oko tri sata popodne. Sumnja I kolebanje koji su ga jedno vrijeme pratili potpuno su nestali. Iz očiju mu je izbijala odlučnost i spremnost na sve: i ubiti, i biti ubijen. S takvim izrazom na licu pomolio se na vrata Salkine mehane, saginjući se pri ulasku kako ne bi zakačio glavom o nisku gredu. U kavani je zavladao tajac. Nitko nije očekivao tako brz rasplet događaja. Malo prije toga su po tko zna koji put slušali Šehabegove priče o osveti. Šehabeg je još uvijek bio u kavani, sjedeći sam za stolom. Šikotin iznenadni dolazak ga je šokirao. Zurio je u Šikotu kao skamenjena žrtva, pokorena zmijskim pogledom prije kobnog ugriza. Vidjevši Šikotin odlučni izraz i zadjenuti nož za pojasom, osjetio je blizinu smrtnog časa.

Susret je zamišljao svakako, ali na način da će on biti taj koji će stvoriti prigodu i zaskočiti Šikotu nespremnog.

I dalje je vladao tajac - svi su bili nepomični, pribojavajući se da neki njihov pogrešan i neodmjeren pokret ne odvede tijek situacije u neželjenom smjeru. Tajac je prekinuo Šikota, sjednuvši za slobodan stol nasuprot Šehabegu, leđima okrenut zidu:

- Kavu! - pozvao je, ne skidajući pogled s Šehabega.

Kavedžija Salko, zatečen u pokretu s ispruženom rukom u kojoj je držao džezvu, s poluotvorenim ustima i raskolačenim očima u kojima se očitavalo iznenađenje koje je nadvladao osjećaj strepnje, potvrdio je, ne mičući se, napuklim i uvijek promuklim glasom: - Sa'će kava!

I dalje se, međutim, nije usuđivao načiniti bilo kakav pokret, niti je shvatio da je, umjesto kahva, kako je bio naučen odmalena, izustio riječ kava.

Oči svih nazočnih bile su uprte u Šikotu i Šehabega.

Očekivala se Šehabegova reakcija. Šikota je, došavši mu na noge usprkos prijetnji i zakletvi da će ga ubiti, napravio svoje. Mnoštvo slika proletjelo je Šehabegovom glavom, svi oni dojmljivi trenuci života. Da je to nekako mogao vidjeti i Naimbeg, točno bi u jednom trenutku vidio detalje smrti svog sina: Šehabeg iznenada skače s ogranka drveta, pruženog iznad uskog puta, na zadnji kraj Enverovog konja i jednim potezom mu, tegleći ga lijevom rukom za kosu prema nazad, zateže grlo i kolje ga otkovanim, poput kose oštrim nožem, pri čemu obojica padaju s konja. Enver četveronoške baulja, glasno hropteći iz prerezanih glasnica iz kojih se čuje neartikulirano pištanje kojim taj jezivi zvuk pokušava uobličiti u neuspjeli glas poziva u pomoć, teturajući i prevrćući se, dok krv, kao u vodoskocima, brizga na sve strane, zalijevajući mu se u pluća.

Naposljetku zapinje u jednoj kukrici, grčevito se trzajući i greljeći noktima po tvrdoj zemlji toliko da se nokti zaguljuju te, poput zaklane životinje, umire.

Letjele su Šehabegu i slike susreta s Šikotom na Čifluku, snažni šamar koji ga obara i od kojeg mu iznova počinje zvoniti u glavi i ušima, kosa kojom ga pritišće k zemlji, pri čemu iznova jasno osjeća ono neugodno pucketanje u hrskavici grla, na granici samog lomljenja; a u pozadini svih slika - oštre Šikotine oči od maločas u kojima je prepoznao smrt. Pogledom je brzo preletio od Naima preko ostalih, sve do Šikote, s čijim se pogledom i odlučnim izrazom lica iznova sudario, oborivši na kraju svega pogled. Nije više imao snage podići ga. Osjećao se kao razgolićen, činilo mu se da svi vide njegove košmarne misli i slike koje je od njih skrivao.

Sve je trajalo samo nekoliko trenutaka, a svima se učinilo da je trajalo veoma dugo. Šehabeg je ustao. Šikoti je srce zabubnjalo kao kovački majdan. Za pojasom je desnom šakom stegnuo člijen noža, iščekujući kao mačka trenutak napada koji će tu napetu statičnost preokrenuti u brzi ubilački pokret. Šehabeg je krenuo k izlazu, očito nespreman tako brzo i neočekivano izgubiti glavu. Licima mnogih nazočnih preletio je izraz zadovoljstva kad su ga vidjeli kako je podvio rep kao pas i povukao se, obuzet strahom koji nije uspio prikriti.

- Sikter, pašče, dosta si i ti prkosio! - procijedio je Naimbeg sebi u bradu, smiješeći se – Nek' ti neko povi šiju, makar i kaurin bio! Daj Šikoti kahvu od mene! - prvi je prekinuo šutnju. - E, jes' ti, kaure, srce k'o Kolivret!

- E, jest, valah - složio se Zaimbeg - daj mu kahvu I od mene!

- I od mene! – častili su svi redom.

Nakon što se Prozorom vijest proširila da se Šehabeg povukao pred Šikotom poput smocalja pred vatrom, mnogi su pohrlili u Salkinu mehanu. Sedamnaest kava došlo je tog popodneva pred Šikotu od muslimana koji su ga častili u znak poštovanja za iskazanu hrabrost. Svi su bili radoznali, zapitkujući ga o detaljima sukoba na Čifluku, o čemu im je on pričao šturo, još uvijek u šoku od vijesti o Divinoj smrti i svoje odluke koja je do maločas značila rastanak od života.

Kad je ustao krenuti, Naimbeg ga pozva te mu šapnu na uho:

- Čuvaj se psa da te đe usput ne dočeka ko i mog Envera! Dobro otvori oči i pripazi se šuma i bogaza.

Narednog jutra gvardijan šalje Iliju u Prozor kako bi doznao što se zbilo. Ilija s radošću sluša vijest da nije došlo do fizičkog obračuna i traži hitan susret s Šikotom.

Uputili su ga u staju na planini gdje je Šikota, radi sigurnosti, namjeravao boraviti.

- Šalje me gardijan - reče Ilija grleći ga - sutra te želi vidit' na Šćitu, u gaju iza kapele. Pođi s prvim mrakom, tako je rek'o!

- Doć'u! - potvrdio je Šikota.

Zvijezde su se bile davno ukazale, a pun mjesec pomaljao se iza brda Kolivreta kad je Šikota dojahao pred crkvenu ogradu i svezao konja. Gvardijan i Ilija su čekali.

- Hvala Bogu da si živ! - krenuo mu je gvardijan ususret. – Slušaj, Ivćane, ja sutra moram u Imotski, želim da me ti i Ilija pratite. Stvar je žurna i ozbiljna!

Krenut ćemo u prvi sumrak, Ilija zna put preko planine do Posušja pa ćemo, pošto je mjesečina, putovati i noću. Moramo na vrijeme stići u Imotski. Odmarat ćemo tek toliko da konji predahnu. Ilijin brat će otići do tvojih I reći im da si ti na sigurnom, kako ne bi brinuli.

Šikota se složio bez ijednog pitanja, a u sumrak narednog dana krenuli su put Vrana.

- Svratit ćemo do čobanskih staja vidjeti gdje su pokopali Divu - rekao je gvardijan kad su s Vran planine počeli obarati prema Kedžari. Šikoti se nakon tih riječi stegnulo srce. Na svježoj humci, koju su nijemo promatrali pod mjesečinom, nalazio se drveni križ zaboden u zemlju. Gvardijan se prekrižio i počeo molitvu za pokojnicu. Šikota je duboko pognute glave kleknuo kraj groba. Svrnuvši pogled na njega, Iliji se učinilo da plače. Taj prizor odvažnog čovjeka, pognute glave i na koljenima, iznenada je u njemu pokrenuo zatomljenu žalost. Navrle su neisplakane suze za pokojnom materom, preminulom prije tri mjeseca, kada je ocu, mlađem bratu i nejakim sestricama morao biti čvrsta utjeha u žalosti. Mrak je skrivao prigušene suze. Gvardijan je predmolio. Muk s druge strane prinudi ga da poslije kraće stanke počne odgovarati samom sebi, shvativši o čemu se radi.

Glas mu je u trenutku zadrhtao kad se kroz njega prelomila emocija. Svjesno je zastao, iskašljao se te povisio intonaciju, vješto se iščupavši iz mreže osjećaja koji su ga zamalo prevarili i nagnali da se počne baviti njima. Nakon toga, molitva, glas i držanje bili su čvrsti.

Kako Ilija i Šikota na polasku nisu pitali gvardijana za razlog odlaska u Imotski, ponaosob su zaključili da ide u posjetu rodbini.

- Jako je ozbiljan i šutljiv! Možda su mu javili da mu je neko od bližnjih nasmrt bolestan?! - kazao je sutradan Ilija, dok su jahali malo dalje od gvardijana, gledajući hoće li od Šikote dobiti ikakvu povratnu gestu.

- I ja baš mislim nešto o tome. Da mu je neko umro, valjda bi nam već rek'o. Oko podneva, nakon što su se približili Imotskom, gvardijan je rekao: - Sutra ćemo vidjeti cara! Ilija i Šikota su se u čudu zagledali.

- Da, našeg kralja, dobro ste čuli - nasmiješio se gvardijan krajičkom usana njihovim zabezeknutim izrazima lica - vidjet ćemo Franju Josipa Prvog! On već neko vrijeme boravi u Dalmaciji. Sutra će doći u Imotski, gdje želi pozdraviti predstavnike klera iz Hercegovine koji će se okupiti i iz prve ruke ga upoznati sa stanjem u zemlji. Usput ćemo obići moju rodbinu, a to ćemo kazati i zaptijama ako nas negdje usput sretnu.

Trebamo caru iznijeti prilike i raspoloženje naroda, a on će preko najodanijih ljudi dati naputke što činiti dalje. Sirotinja više nije u stanju izdržati ovolike namete. Austrija sad igra veliku ulogu u rješavanju istočnog pitanja pa je, pod pritiskom Bečke vlade, sultan morao pokrenuti neke promjene, shvaćajući kako Turska više ne može opstati izdvojena, budući da se njena unutarnja sigurnost tiče ravnoteže u cijeloj Europi. Nakon prvotnog zasjedanja povjerenstva u Travniku i odluka koje su donijeli, ukinuta je robota. - Ali je uvedena tretina! – uskočio je Ilija.

- U odnosu na robotu to bi donijelo mali pomak nabolje da begovi nisu počeli zahtijevali trećinu prihoda u gotovini jer su oni, kao posjednici, po odredbama povjerenstva, državnoj blagajni također uplaćivali u gotovini - nastavio je gvardijan.

 - Time su zakon tretine i drugi porezi natjerali tisuće bespomoćnih kmetova da napuste ognjišta i potraže utočište preko granice, kod svojih istovjeraca, što su zaptije silom priječile. Način ubiranja svakog poreza donosi raji veliku nepravdu u odnosu na ono što je odredila Porta.

Harač se plaća za svakog muškarca od šesnaest do šezdeset godina kao izuzeće od vojne obveze, ali kako se taj porez običava brati od cijelog sela zbirno, često, zbog potkupljivosti razrezivača poreza pri procijeni imovine i navike na bakšiš, često se bijedna koliba kršćanina oporezuje više nego velike begovske kuće.

Porez na žito, voće, povrće, grožđe i duhan sad umjesto desetine ustvari iznosi osminu, jer je nakon sultanovog puta u Europu ustanovljen dodatni porez, zam, koji se stopio s desetinom i povećao njen iznos. Veliki su problemi u načinu naplate ovog poreza i na to se raja najviše žali. Prema zakonu, procjena prihoda žita mora se vršiti u klasu, a kako se procjena ne može stići izvršiti svugdje u isto vrijeme, sunce sprži žito, nakon čega ga kiša i vjetar otuku, što umnogome i bespotrebno umanji prihod žetve.

Kad, napokon, dođe na red zbrajanje ljetine, raja hoće da zakupnik odmah preuzme desetinu, ali ovaj ne može pretrpavati svoje žitnice i primiti sve odjednom, nego se vraća ujesen, kada cijena žitu raste, što je novo pljačkanje, nakon prvog gubitka u vrijednosti zbog dugog čekanja. Uz desetinu koja se plaća na žitarice i voće u koje je ubrojano grožđe, mora se iznova platiti porez na vino i širu od koje se pravi rakija. Pa vergija, travarina za svako govedo koje je na ispaši, pa resim-ajmana i donuzija... – nabrajao je gvardijan, iako su njegovi suputnici I sami dobro znali i šta koji porez znači i koliko je nepravde u svemu vezanom za poreze.

- Nama su prija dvi' godine pomrle 'čele, ali su nam sve'dno odrizali porez na prazna ulišća i morali smo platit' - uključio se Šikota. - Otad i' više i ne držimo.

Zbog nameta na rad, svit mora deverat' bez konja. Većinu konja i volova su digli na rad cesta, di se slabo pazi na marvu, pa ako gazda nije uz nju, često skapa od nemara i teška rada. S konjima koji nisu na radu, opet, ne moreš nakraj zbog vel'kog poreza. Mi jedva izlazimo na kraj s našim alatom - tapšao je po vratu konja kojeg je jahao. - Da nije žita koje većini sela š njim gonimo u mlin, od čega uzimamo ujam, ne bi ga mogli držat'.

- Osim nameta i poreza, treba kazat kakav se zulum još uvijek čini, vidjeli ste šta se dogodi s Divom!

To me je najviše nagnalo da krenemo na ovaj put! - doda gvardijan. Ilija je nakon tih riječi pogledao u Šikotu. Ovaj je jahao, bez promjena na licu koje bi se mogle zapaziti.

- Stoljećima naše cure, samo zbog ljepote kojom su Bogom obdarene, stradavaju od pohotnih ruku silnika - nastavio je gvardijan. - Donja je Rama upamtila tragičan slučaj Jakićkih cura koje su bile k'o tri rumene jabuke, vesele da ih je bilo milina slušat kad razgovaraju i pjevaju. Odmalena su bile nerazdvojne drúge pa su im davali poslove koje su obavljale skupa i s radošću.

Jednog ljeta prale su robu na Trišćanskom potoku, dan je bio vruć, pa su se obukle lagano, sa haljinama zavrnutim do iznad koljena, kako ih ne bi skvasile gacajući potokom. U nemio čas naiđu tuda neki Turci jabandžije i, čuvši njihovu pjesmu i smijeh, došuljaju se blizu.

Promatrajući djevojke, u njima je rasla strast, donoseći im u pamet najprljavije misli. U trenutku su se zgledali i odluka je pala. Nasrnuli su kao razjareni vukovi. Započelo je zapomaganje s jedne strane i prijetnje s druge. Borba je trajala dugo, a kako je vrijeme odmicalo, Jakića curama kao da je nadolazila neka nadnaravna snaga. Uspjele su se otrgnuti i bježale su sve do jedne ledine na kojoj ih jabandžije ponovno sustigoše. Iznova otpoče hrvanje, cure su grebale, grizle i čupale im kosu, ne dopuštajući da ih obljube. Raspomamljeni silnici, raskrvavljeni grebanjem, vidjevši da ne mogu izići na kraj s revnošću cura koje su nadljudskom snagom branile svoju nevinost - posegnuše za noževe i sablje te ih nemilice sasjekoše.

Obezglavljena tijela ostadoše tu do u predvečerje, kada ih nađoše njihovi bližnji. U velikoj tuzi odlučiše ih sve tri skupa sahraniti na licu mjesta, u jednoj grobnici koju iskopaše na lazini gdje djevojke hrabro, ne žaleći živote, obraniše svoju čast. Narod se svake godine na dan njihove smrti okuplja na grobu I služi se misa zadušnica njima na čast.

Sutradan je u Imotskom je bilo sunčano i vedro. Sastanak je upriličen na obroncima Plavog jezera, gdje se dolazak cara napeto iščekivao. Lica okupljenih su pred događajima koji bi mogli preokrenuti tijek povijesti bila ozbiljna i zamišljena. Car je stigao u kočiji koju je vukao šesteropreg konja bijelih kao snijeg.

Šikota je zadivljeno promatrao bijelce. Istog trenutka kad ih je ugledao, poželio ih je imati. Ispred kočije je jahala prethodnica s generalom na čelu, a iza nje konjanici pred kojima je jahao drugi general. Pogled na konje trajao je do trenutka kad je iz kočije izašao car, a onda se zalijepio za njegovu neboplavu odoru koja se isticala u kontrastu sa srebrnosijedim brkovima koji su, načinom nošenja i bujnošću na krajevima, ujedno tvorili i neku vrst brade. Takvu boju odjeće Šikota nikad dotad nije vidio. Učinilo mu kao da je obojena jezerom iznad kojeg su stajali, u kojem se zrcalilo nebo s trakovima nemirnih dodira izlomljenog sunca. U mislima se nesvjesno odigrala usporedba carske odore s koje su odsijevala pozlaćena puceta, zlatovez i zlatopletne vrpce s čudesnim jezerom duboko ispod njih.

- Lipša je odora! - izustio je naglas i već slijedećeg trenutka nije znao na što se usporedba odnosi.

- Od čega je lipša? - upitao je Ilija tiho, propinjući se na prste bliže k njemu. Čekajući odgovor kojeg nije dobio, vratio se bez riječi u prvotni položaj.

Nakon sastanka s klerom, na koji pratnja nije imala bliži pristup, te careva odlaska, dane su daljnje upute. Rama je trebala pratiti razvoj događaja u Duvnu i Livnu. Glasnik kojeg je tek trebalo odrediti prenosit će poruke radi združenog i pravovremenog djelovanja.

Vraćajući se drugim putom prema Duvnu, gvardijan im je pojašnjavao:

- Interesi velikih sila su takvi da pod svaku cijenu žele umanjiti i slomiti utjecaj Osmanlijskog carstva. Po svemu sudeći, ove naše krajeve trebala bi zauzeti Austrija. Pravoslavci su na pragu rata i, jedno je sigurno, neće Austriju dočekati s cvijećem, a za Turke da I ne govorim. Srbija teži zauzeti Bosnu, Crnogorci Hercegovinu, a to podupire Rusija.

U Crnoj Gori sve već visi u zraku. Kako su francuski utjecaji u Europi oslabili nakon nedavno izgubljenog rata s Pruskom, Turska je izgubila najjačeg saveznika protiv rusko-austrijskih planova o podjeli balkanskih prostora. Stoga je sada u prvi plan došla Engleska, koja je trenutno naklonjena Austriji. Mi se moramo spremiti za prilike koje su pred nama - treba stvoriti okružje koje će ubrzati odluke velikih sila i tijek događaja. Oružje tajno pristiže preko granica, don Ivan Musić, župnik u Ravnom, već je opremio pozamašan broj ljudi. Crkvene starješine se protive njegovim težnjama da on bude glavni ustanički vođa, no, kako stvari stoje, on će izgleda, čak I pod cijenu suspenzije koja mu prijeti ako se ne distancira od te uloge, povesti ustanak u Donjoj Hercegovini.

Vidjeli ste onu dvojicu generala što su predvodili carevu stražu, to su baruni Josip Filipović i Stjepan Jovanović, oni će biti glavni kad austrijska vojna krene.

- Ivćane - okrenuo se Šikoti - mislim da bi bilo dobro da ti jedno vrijeme ostaneš u Duvnu i budeš glasnik između mene, fra Ivana u Duvnu i fra Bone u Livnu, kad bude trebalo posredovati. Zasad ti je u Prozoru nesigurno, Šehabeg je ponižen i tko zna što je dosad smislio kako bi povratio izgubljeni ponos. Neka te barem jedan mjesec, dok ne vidimo kako će se stvari razvijati. Šikota se složio. Ništa ga u tom trenutku nije previse vuklo u Ramu.

- Pozdravi moje! - reče Iliji na polasku. Kad se konjanici prilično udaljiše, a Šikota vidje da se Ilija okrenuo, htjede viknuti još nešto, pozdraviti još nekog, no riječi ostadoše zbijene u grlu i on ih proguta dok je držao ruku podignutu u zrak. Ilija uzvrati mahanjem, a Šikoti se razvuče gorkast osmijeh - znao je da ga je razumio.

Ljeto i jesen Šikota provodi u Duvnu, očekujući zadaću zbog koje je tu ostao. Diljem Hercegovine vodile su se pripreme za ustanak, s juga su pristizali glasi o prvim sukobima, a on je vodio svoj boj, pun oprečnih misli i zbrkanih osjećaja kojima je bio obuzet.

Zamišljao je što bi bilo da nije bilo ili da je bilo. U Divu se zagledao, zavolio je, a nije bio siguran je li ona uopće znala za njega, a kamoli gajila neku ljubav prema njemu. Kad bi u sjećanje prizvao njihov kratki susret, svaki put je u njemu pokušavao otkriti ono čega zapravo nije bilo, a što je jasno vidio u Marinim očima i pogledima drugih djevojaka.

Nije bilo one vatre koja se ne da skriti, koja jasno zaiskri neizgovorenim riječima: Želim ti se svidjeti, biti tvoja, roditi ti djecu!

Ne, toga u Divinom pogledu nije bilo, ali je bilo nešto drugo, a to drugo, kako ga je Šikota tumačio, bilo je presudno, budući da je bilo posve drugačije od svega što je dotad vidio. Činilo mu se da je u njenim očima vidio oči sestre koja mu nije sestra i majke koja mu nije majka. Vidio je još štošta drugog što nije znao uobličiti u lucidan zaključak, ali one iskričave vatre nemirnog djevojačkog oka, koju je u mislima uporno tražio - nigdje! Ili se ta vatra još nije bila rasplamsala ili nikad nije ni postojala?! - K'o da nije bila od ovog

svita! - mislio je. Jedne istine tek je postao svjestan: ona nikad nije pobudila u njemu želju da je u mislima razodjene, kako je ponekad zamišljao Maru i druge djevojke. S druge strane, znao je da bi mu, ako bi se na to prisilio, izgledalo kao da svlači sestru koja mu nije sestra, da ga iz nje gledaju oči majke koje nisu majčine. I sve bi stalo, završilo na tom pogledu i onim nečim u njemu što ipak nije bilo ni sestrinsko ni majčinsko.

Taj pogled, kratak poput daha, bio je i ostao sve što ga uz nju veže, sve i ništa! Ako je sve, šta je onda to? Ako je ništa, zašto onda misli o tome? Kako ništa može ohladnjeti njegovu ljubav prema drugoj, ako je ikad ohladnjelo!?

Jer, misli o Mari obuzimale su ga sve češće: njene crne krupne oči koje su se uvijek udivljeno i do kraja rastvarale kad ga ugledaju, pijući ga nadušak; vitki stas, u ljeto stegnut crnom keceljom, iznad koje se košulja napeto uzdizala naslućujući zamamna njedara čiji bi vršci pri svakom njihovom susretu nakratko buknuli kroz grubo platno bijele košulje zajedno s rumenilom u obrazima. Opet je počinjala vriti krv koja je jedno vrijeme, začudo, bila stišana Divinom pojavom. Ima li još pravo na Maru, koju je u sebi iznevjerio, ne otkrivši joj nikada prave namjere, što je ona, znao je to dobro, osjećala i tiho patila? Zbog toga se I suzdržao pa Iliji nije viknuo na rastanku da joj ponese njegove pozdrave, a Ilija je to, osjećao je, i bez toga već učinio. Posve ju je zanemario otkad se bio zagledao u Divu koju, eto, u srcu i mislima nikad ne oskvrnu kao nju.

Osjećaji prema Divi bili su sasvim drugačiji od onih koje su druge djevojke, pa i Mara, budile u njemu, ljubav zagledana ne jedno u drugo, već u plavet nebeskih dubina, što je na neki čudan način bilo mnogo jače od iskričave vatre u očima bilo koje od drugih djevojaka.

I onda mu odnekud dođe Divin pogled sljubljen s hostijom pri podizanju na jednoj misi. U trenutku mu se u glavi sve posložilo i odmah je shvatio: Pa ona je bila zaljubljena u bilu 'oštiju!

Kao da se postidi što ju je ikada poželio samo za se!

- Pa, ona… nikad nije mogla biti moja! Nit' ičija!…

A, opet, bila je svačija… svima sve! Ili nič'ja, ako ne umiš gledat zdrugim očima osim s ova dva koja su najčešće slipa! - zaključio je Šikota.

Nastavit će se…