Roman "Taurus" - sedmi dio

Poručeno je tada glasovitom slikaru dominikancu Lukši, koji se preko Bosne vraćao iz Slavonije u Dubrovnik, da svrati u Ramu. Promatrajući puk tijekom mise na kojoj je koncelebrirao, umjetnik je primijetio i mladu djevojku pred oltarom.

Bila je to jedna od nedjelja kad je Diva došla k misi. Nakon mise, za vrijeme objeda, umjetnik je pitao fratre za nju. Dok je Diva, kolajući ispred crkve, pjevala s ostalim djevojkama, k njoj je došao fra Vice, šapnuo joj nešto na uho, nakon čega je pošla za njim u župni stan. Rekli su joj da sjedne i gleda u raspelo na zidu, jer nakratko trebaju njenu pomoć, što je ona, malčice zbunjena i porumenjela, poslušno učinila.

Brzim pokretima ruke Lukša je, promatrajući njen lik i oči koje su predano gledale u raspetog Krista, činio portret na papiru. Najviše pozornosti posvetio joj je dok je slikao oči. Načinio je portret, a onda je na nekoliko drugih papira opet risao samo oči. Nakon posljednjeg pokušaja bio je donekle zadovoljan, mada je i tad šutke vrtio glavom, što je bio znak neodobravanja samom sebi, pošto neke crte nikako nije mogao pogoditi. Shvativši da ono što ne može proniknuti i narisati jest, ustvari, njezina osobnost, odustao je od novih pokušaja.

Fratri su bili pomalo skeptični umjetnikovom nakanom da Divin lik, u kojem je prepoznao lik svetice koju će slikati, ovjekovječi i stavi na pijedestal svetosti. Pribojavali su se da to što sveta Barbara nosi lik obične seoske djevojke ne izazove neodobravanje puka pa su slikaru predlagali da, unatoč nadahnuću kojeg je osjetio, Divin lik ne bude posve prepoznatljiv.

- Znaš, brate, da je i sam Isus rekao da nijedan prorok nije dobrodošao u svome mjestu. Tko je bio veći od njega, a znaš kako ga odbaciše! Što bi tek bilo s običnom seoskom djevojkom? Neće to ljudi shvatiti pa bi ona, ni kriva ni dužna, mogla biti izvrgnuta preziru, a odnos prema svetoj Barbari, umjesto štovan, ne daj Bože, prezren!

- Ne brinite, posve razumijem o čemu mi govorite i vaša razmišljanja su na mjestu. Mene je privukao djevojčin pogled u kojem se, doista vam kažem, jasno zrcali svetačka osobnost kojom neskriveno zrači. To je ono što želim prenijeti na platno, a ne crte lica. S načinjenim portretom, umjetnik je istog popodneva, kočijom kojom je večer prije stigao u Ramu, produžio u Dubrovnik.

 Motajući novu škiju, djed Šikota je i dalje bio uronjen u misli iz mladosti, prisjećajući se dana kad se usprotivio očevoj odluci po kojoj je trebao ostati na planini čuvati blago:

- Ja ću sutra, k misi, osedlat ću alata, pa ako do nečeg dođe, bi'će mi lakše na konju. Ne bi' se ja plašio Še'abega nasamo sresti da nije čitave horde njegovi' podrepaša koji bi za dukat ubili i rođenog bábu.

- Moj sine, nemoj sudbinu izazivat, prije samo nekoliko dana si ga ošamario, a sutra bi, k'o da prkosiš, iš'o k misi, i to još na konju! – klimao je glavom zabrinuti otac. - Misliš da neće čuti da si otiš'o na Šćit pa te, kad se budeš vrać'o, dočekat'?! - odvraćao ga je.

- Sutra je prva nedilja nakon Petrova i, prema onome što je Ilija rek'o, Diva će doći k misi - stvarao je Šikota u mislima planove koji su se posve kosili s očevim.

- Sutra ću joj reći sve, da mi je lipša od sunca, draža od života. Pitat ću je da je otpratim kući, reći joj da se ne boji Ta'ira. Ma, nek' se usudi sristi je, ubit ću ga k'o psa... Samo nek' je krivo pogleda!Jedina svijetla točka koja mu je davala nadu da će, nakon sukoba s Šehabegom, njegove trostruke prijetnje i zakletve Allahom da će ga ubiti, sve ipak izaći na dobro, bio je Divin pogled, koji već pola godine njeguje u mislima, koji mu se na trenutke, od čestog zamišljanja, počne gubiti, a onda se, kada se više i ne trudi, ponovno, kristalno čist, vrati u svijest, od čega mu srce osjetno zalupa o krletku rebara.

U nedjelju ujutro osedlao je alata, a potom obukao misnu opremu: bijelu košulju, križićanu na prsima i oko rukava, na koju je obukao anteriju. Navukao je bijele gaće, a preko njih šarvale od crnog sukna po kojima su s unutarnje strane šavova na nogavicama visjele ukrasne kite od bijele pređe. Dno nogavica bilo je iskolano istom pređom, a po rubovima šarvala nalazili su se križići izvezeni bijelim i crvenim koncem. Obuo je bijele čarape, a na njih misne opanke oputnjake. Listove nogu, koje čarape i šarvale nisu prekrivale, obavio je crnim, iskrižićanim i nacvitalim tozlucima, a oko struka je omotao široki crni pas za koji je zadjenuo kovani nož s bijelim člijenom od rezbarenog roga nalivenog olovom. Na konju mu je trebalo više od jednog sata da stigne na Šćit.

Glas da je Šikota ošamario Šehabega Turnadžiju pročuo se i u Prozoru, što je razglasio sam beg, pričajući kako ga je kaurin napao kosom, golorukog. Pljusku kojom je sve bilo okončano prešutio je zbog sramote. Već se u svim mehanama pričalo o Šehabegovoj osveti i kaurskoj osornosti koju bi, prema onima koji su ga podržavali, trebalo ugušiti nikako drugačije do

krvlju. U Salkinoj mehani neki su, pak, govorili da je vrijeme i Šehabovom paščeluku stat za vrat. Dok su jedni bili za osvetu, drugi su podržavali mirni rasplet, potičući da sve bude što prije zaboravljeno i da se grade dobri odnosi. Glasi o sve osjetnijem opadanju moći turskog carstva bili su razlogom što je dio muslimana tihomice zagovarao mirnu opciju, dok su drugi, silni već po svojoj naravi, a neupućeni u ondašnja zbivanja priželjkivali krv. Jedan od rijetkih koji je u cijeloj stvari pronašao izvjesno zadovoljstvo bio je Naimbeg Dugalić; on je čeznuo da se netko napokon suprotstavi krvopiji i tako nastavi ono što je njegov Enver započeo.

Brzo se doznala istina koju je Šehabeg prešutio: da Šikota nije napao njega, već obratno, kao i detalj da je Šikota u samoobrani sve riješio samo jednom pljuskom.

- Ma je li istina da je taj kaurin taki haramija da šamarom obori nadaleko najsilnijeg bega?! - u čudu su pitali oni koji ga nisu poznavali.

Nastavit će se...