Roman "Taurus" - šesti dio

U ljetno doba volovi i steone krave koje se ne muzu ostajali bi u staji na planini, dok bi čobani ostale krave i ovce, one koje se muzu, svake večeri stjerali u polje, niz strmu stranu kojom je vodio put s planine. Tu bi uvečer bile pomužene, a rano ujutro opet bi ih vraćali u planinu, na vazdanak.

- Ćaća, ja neću u planinu... nek' iđe Petar... ja ću sutra k misi! - suprotstavio se očevoj odluci mladi buntovni Ivćan, kojeg su svi osim roditelja zvali Šikota.

- Ne luduj, dite, i ne traži belaja! Pametnije ti je da se jedno vrime, dok bega ne prođe uja, ne viđaš nigdi.

Šta tribaš, zijanit' glavu zbog svog 'asiluka?!.. A i na planini ti nije sigurno, nego dobro otvori oči da te Še'abeg digod ne zaskoči! Kad budeš spav'o, zakračunaj vrata na kući, a ako do nečeg dođe, znaš kud ćeš

priko badže izać' na onaj ogranak od Makljena i spustit' se niz njega s druge strane!

- Ne, ćaća, ja ću sutra k misi, pa šta Bog da! - bio je odlučan Šikota.

U to vrijeme hodao je s naočitom i ljepuškastom curom Marom, s kojom je planirao zaruke. Uskoro su trebali ići po mladinu haljinu, kao zalog da mu se obećala, kad je Šikota počeo izokola smišljati razloge kojima bi obustavio daljnji slijed događaja koji su ga vodili ravno pred oltar. Mara je bila čestita djevojka, voljela ga je i prije nego što joj se javio i počeo dolaziti na silo' tako da ništa nije bilo do nje. Razlog iznenadnog pada interesa za Maru Šikota nije govorio nikome. Na Malu Gospojinu, upravo u vrijeme kad se dogodila tuča u kojoj je zadobio tešku ranu nožem i za cijeli život uočljiv ožiljak preko grudi i mišice, zagledao se u drugu djevojku. Nije ju prije viđao budući da je, pretpostavljao je, bila mlada i dotad išla na ranu misu. Na Malu Gospu je prvi put došla na pučku misu, što je značilo da se zacurila.

Ugledavši je, osjetio je kako mu je sva nutrina zaigrala od radosti. Mada joj ni pogled nije uspio svrnuti na sebe, osjetio je neizrecivo snažan susret. Pokušao ga je usporediti s prvim susretom s Marom, no ovo je bilo nešto posve novo, jače, nemjerljivo s bilo čim i bilo kojom djevojkom koju je dotad vidio. S drugima je, osobito dok nije bio ozbiljnije krenuo s Marom, razmjenjivao ugodna očijukanja, često preko oka osjećajući njihove poglede na sebi, gotovo siguran da ne postoji nijedna koja ne bi htjela poći s njim i biti njegova Od tolikih djevojaka, mislio je do nedjelje kad je ugledao spomenutu djevojku, odabrao je najbolju - Mari je dolazio čak i jedan glasovit momak iz Duvanjskog polja, a u Rami bi svaki poželio da je njegova!

Nova djevojka nekoliko nedjelja ga uopće nije primijetila, dok on čak ni za vrijeme mise, ukoliko bi se našla na mjestu s kojeg ju je mogao promatrati, nije skidao pogled s nje. Zorno je pratila bogoslužje, sudjelovala,

odgovarala, slušala propovijedi, da je bio začuđen otkud tako mlad curetak cijelu misu na latinskom jeziku zna napamet. Većini mlađarije misa je bila lijep povod da nekog vide, nekome se svide i nađu svoju priliku za ženidbu i udaju.

Rijetki su bili oni, uključujući i njega, koji su znali misu napamet. Često je razmišljao o njoj, pokušavajući dokučiti što ga toliko privlači na njoj. Nije uspijevao odgonetnuti je li to bila njena nesvakidašnja ljepota, iz koje je čednost, koja ju je činila radosnom i nedodirljivom, isijavala kao sunce, ljepota koja je u njegovim očima uistinu bila bez premca ili možda njeno smireno i predano držanje puno tajanstvenosti - poput školjke bisernice koja osim ugodne vanjštine najveću dragocjenost nosi skrivenu u sebi - dok čuva svoje poglede i ne rasiplje ih okolo.

Skoro do Božića trajalo je Šikotino iščekivanje zgodne prilike kako bi joj prišao i porazgovarao s njom. Onda je uslijedilo nekoliko nedjelja kad je nije vidio, jer, ispostavilo se, nije ni dolazila na misu. Pitao se zašto je nema, da se nije udala, mada je nije nikad vidio s momcima. Čekajući uzaludno iz nedjelje u nedjelju, upitao je Iliju, poznanika sa Šćita:

- Di nestade onaj lipi curetak? Ona što se pojavila za Malu Gospojinu? Bila jedno vrime svake nedilje za pučkom misom i odonda je nikad više?

- Sigurno misliš na Divu, jedinicu Luke i Luce Grabovac iz Brajina Doca! Je li ona k'o anđeo lipa cura, što među prvima bude prid oltarom i cilu misu sabrano moli!?

- E, jest ta, šta je s njom!?

- Aaa, imaš ti, Šikota, oko sokolovo, nije, znači, ni tebi promakla! Ovd'e ti momci samo o njoj pričaju, pisme sastavljaju i pivaju, ne samo naši već i Turci.

Skoptis'o za njom Ta'ir, sin Džaferbega Kopčića s Kupresa, k'o manit! Jednom prilikom kad je bio u Kopčićima kod rodbine otiš'o je na konju u Varvaru, di je srijo Divu kad je došla na izvor po vodu. Izgubio glavu za njom i kažu da je 'tio kidisat na se kad mu babo Džaferbeg nije dao ni prozborit o tome da se u kršćanku zagled'o. Kad je stari vidio da sve more izać' na zlo, dopustio mu je da iđe u Ramu prositi je.

- Ne viđa se zar s Turčinom?! – zaprepašteno zapita Šikota, gledajući ga razgoračenih očiju.

- Ma, kakvi! Zato i ne izlazi nigdi dok se ture ne zagleda u neku muslimanku i nju zaboravi. Arslanaga

Zukić, musliman čijem je bolesnom sinu prije tri godine Divin ćaća Luka bio šišani kum, nakon čega je mali

odma' ozdravio, pokuš'o je razgovarati s njim i reći mu da cura ne želi nikakvu vezu niti poći za njeg'.

Upućiv'o ga je na nekoliko lipi' begovski' 'ćeri u Varvari koje su na glasu, ali jok, Ta'ir, zaćoren, nije želio ni čut'. Kažu da se zakleo da će Diva, kad pođe za njeg', biti najbolja begovica, da će je zamotat u svilu i kadifu, 'ranit medom i mlikom, imat' šta joj srce poželi, samo nek' je puste da priča s njim.

- Pa jesu li je pustili... Je li pričala s njim? – pripitivao je Šikota.

 - Jesu, sama ona je želila u oči mu kazat da nije prilika

za njega, da traži sebi curu svoje vire i da ne da svoje vire nizašto na svitu. Šikota se zadovoljno smiješio slušajući o Divinoj odlučnosti i postojanosti u vjeri kojom je bila majčinim mlijekom zadojena i krštenom vodom umivena.

- Pa je li beg nakon toga odust'o?

- Nije, već je post'o još uporniji, izjavljujući kako će biti njegova milom ili silom!

- Pasji sin! - jario se Šikota - Kraj toliki' begovica, skoptis'o na našu curu!

- Kad oči vide 'nak'u lipotu, ni Turčinu ne more biti sve'dno - zaključio je Ilija.

Sljedeće nedjelje nakon njihovog razgovora, Diva se pojavila na misi. Izgledala je nekako ozbiljnije i malo više zamišljena nego ranije. Unatoč svemu, iz nje su i dalje isijavale radost i ljepota. Dok je prolazila ka oltaru, pogled joj se na trenutak sreo sa Šikotinim. Bila je predivna, jasnooka kao dan, puna poput ružice koja ranojutarnjem suncu tek otvara nježne, rosom umivene latice, pretvarajući se iz pupoljka u cvijet.

Šikota, koji je u svemu bio čvrst i postojan, snažno je upio njen pogled, ostavši bez daha. Znao je da to nije bio pogled koji ga je tražio ili nastojao pročitati neku skrivenu želju u njegovim očima, već pogled koji je ljubio svijet oko sebe, uživajući u ljepoti stvorenoga i ne očekujući ništa zauzvrat. U njemu se nazirala blaga sjeta zemaljske prolaznosti i skrivena radost neprolazne vječnosti. Poželio je da taj trenutak potraje zauvijek, jer je u tom kratkom pogledu osjetio život.

(Mnogo godina kasnije, nadošao je Šikota na to u poodmaklim godinama, prizivajući u sjećanje Divin pogled po tko zna koji put, da ga podsjeća na pogled svete Barbare na slici u kapeli). Te nedjelje, Šikota nije imao priliku sastati se s Divom, jer je odmah po završetku mise u pratnji oca i rodbine otišla kući. Da je i imao, nije bio siguran bi li joj uspio reći ono što je prema njoj osjećao. Stiglo je ljeto, a ona se više nije pojavljivala. Svaki put je išao k misi pun nade da će je sresti ili makar načas vidjeti. Vraćao bi se prazan, u sebi tužan, trudeći se skriti to od drugih.

- Kako nikad nema Dive za misom? - ponovno se raspitivao kod Ilije.

- Priča se, mada nije pouzdano, da na Vran-planini čuva ovce nji'ovog kuma Arslanage. Govore da su on i njezin ćaća Luka zaminili pastire kako bi joj zametnuli trag od Ta'ira koji se, kažu, sprema oteti je i silom odvesti na Kupres.

- A pasjeg mileta, svečeve ti majke, da mi ga je se dočepat', otkin'o bi mu glavu k'o paščetu! - bjesnio je Šikota.

- Kažu da mu je Arslanaga zapritio, makar je musliman i begovski sin, da će, ako joj išta napravi, imat' posla s njim! Nego slušaj - nastavio je Ilija - prve nedilje nakon Petrova Grabovčevi se vazda spominju dana kad je Brajo, nji'ov predak iz plemena Kopčića, preselio u Grabov gaj, po čemu ga nazvaše Grabovac, a gaj prema njemu Brajin gaj. Tako sačuva viru pradidova, a Brajin mlađi brat odrek'o se naše vire, uzeo ime Kasum, i tako zadrž'o plemićka imanja koja su imali kada su Turci zauzeli Ramu i oslobodili od nameta sve one koji su se poturčili. Divin ćaća Luka i sad ima stari grb pradidova Kopčića na kojem su naslikane crvene i bile kocke i ptica kobac, po kojoj su nekad u prošlosti prozvani Kopčići. Tribala bi, mislim, doći i Diva na taj dan.

- Znači, Diva potiče od te plemićke loze Kopčića! Iste krvi je i Ta'ir, čiji su preci odselili na Kupres! Ne dođu li oni po tome daleki rođaci koji se u prošlosti razdiliše u viri!? - pitao je Šikota.

- Tako nekako - potvrdio je Ilija. - Divin ćaća ne taji da je nji'ov predak Kasumbeg, koji se istak'o u jednom boju k'o veliki junak - zarobio je mađarskog kralja Janoša i od velikog vezira Ćuprilića za nagradu dobio onoliko posjeda koliko objaši s konjem za jedan dan. Kasum je, vazdan jašući, dopro do Duvna, di je ostala izreka 'Oblazi k'o Kopčić oko Duvna', i kad je, iscrpljen, skoro zatvorio krug, upit'o je jednu babu u Varvari šta je najbolje za umorna junaka i žedna konja. Baba reče: 'Ljuto mliko ljutom junaku, a paripu studen voda'. Čim se napiše, obojicu napriko prikide. Baba se tako valjda osveti Turcima za rušenje bogomolje koja je bila posvećena svetici koju su njeni pređi od davnina štovali. Begu podigoše turbe koje narod prozva Mlikotino turbe.

Nastavit će se…