Roman "Taurus" - peti dio

rezolucija je bila prilično dobra, uočavali su se i vrlo sitni detalji. Uključio je kameru te snimio još jednom, usmjerivši potom objektiv prema široj panorami kraja.

- Reče da se Šikota dvaput uspeo uz ovu stijenu i treći put do pola. Je l' se tad nešto desilo? – radoznalo je upućivao na nastavak priče.

Otac mu se na trenutak zagledao u oči. Odsjaj znatiželje, koji već dugo nije vidio u njima, podsjetio ga je sinovljevo djetinjstvo kada mu je privrženo sjedio u k ilu postavljajući mnoga pitanja, ali i na oči pokojne matere u kojima je kao dijete i sam tražio mnoge odgovore i utočište sigurnosti drugog roditelja kojeg nikad nije upamtio. Ushit u glasu, kada je nastavio priču, ovaj put šire i sveobuhvatnije, odražavao je radost premoštenog jaza šutnje koji ih je posljednjih godina poprilično udaljio.

- Pod stare dane, šepav u obje noge, podupirući se pri hodanju sa dva drvena štapa, moj did Ivo često je pripovijedao priču o zlatnom teletu koja je, jednim dijelom, donekle bila slična onoj biblijskoj. 'Did s dva šćapa', kako smo ga zvali mi, unuci, pričao bi o sretnim i tragičnim trenucima koji su obilježili njegov život, o događajima i doživljajima koji su se odigrali po načelu dvostrukosti, što je uvelike utjecalo da kao takvi ostanu upamćeni. Započinjao bi sjećanjem iz djetinjstva, na što su se onda vezale druge slike iz različitih razdoblja njegova bivstvovanja. Bili su to, što je zanimljivo, spletovi dviju istovjetnosti doživljenih gotovo istodobno: dok je još bio dječak, u istom danu otelile su im se dvije krave i obje se obliznile, nedugo nakon toga dva mrtvačka sanduka zajedno su iznesena iz njegove kuće; mnogo poslije u kuću su mu, za dvojicom unuka, zajedno ušle dvije nevjeste; tu su bile i obje noge koje je nesretnim padom prebio, kao i dva unuka koja je otpremio u sjemenište. Ovo posljednje, istina, nije se odigralo u istom danu, no njihovi odlasci putem istine i života pripadali su najsretnijim trenucima kojih se sjećao pa je i njih svrstavao u istovremeno odigrane dvostrukosti.

Kada čovjek nešto očekuje, onda to u svojim planovima unaprijed postavlja na određeno mjesto i na neki način već računa s tim da će se planovi i ostvariti, a dobit od očekivanog, ukoliko je materijalne naravi, namjenjuje za nešto određeno. Tako je prihod od prodaje teleta jedne krave još prije teljenja bio određen za dida Ivino opremanje i odlazak u samostansku školu, dok je tele druge steone krave bilo planirano za uzgoj. Da Božja providnost ponekad zna ugodno iznenaditi, potvrdilo je teljenje dvostruke bliznadi, što je u Ivinog oca Jure počelo buditi želje koje ranije nije mogao uvrstiti u svoje skromne seljačke planove. Želje su uglavnom ostajale samo željama, jer se novac za njihovo ostvarenje niotkuda nije mogao namaknuti. Dugo priželjkivani željezni plug iznenada je, kroz neočekivanu telad, mogao zamijeniti trošno drveno ralo.

Čim telci stasaju u junad, otira'ću i' na pazar, a pare od muške bliznadi okrenu'ću u plug. Uz plugove prozorski' begova, ovaj će biti šesti, a prvi u kršćanskom gazdinstvu u cilom kotaru! - smiješio se Jure, u mislima već orući plugom i vičući na znatiželjne seljane

„Skloni se, skloni, da te ne zakači!“. A oni se iskupili oko njega i promatraju dubinu brazde koja ostaje iza pluga i lakoću kojom siječe i uredno prevrće zemlju. Otkako je isplanirao kupovinu pluga, jedna druga misao počela je prerastati u plan koji mu je danomice zaokupljao misli. Tako to redovito biva: jedna ostvarena ili poluostvarena želja za sobom, kao pokrenuta lavina, nezaustavljivo vuče mnoštvo drugih.

- Plug će pomoći da dublje zaoremo u Pločicama, njivi kuma Pere - mislio je. Tu su uvijek iznova izoravali veće i manje kamene ploče po kojima njiva od davnina nosi to ime. Pričali su njihovi stari da je na tom mjestu nekad bio neznabožački hram kojeg ni najstariji živući iz Jurinog vremena nisu upamtili, a također ni netko iz još starijih naraštaja. Prema predaji koja se usmeno prenosila novim pokoljenjima, hram je bio mjesto idolopoklonstva u kojem se klanjalo zlatnom boštvu.

Je li priča o postojanju hrama i zlatnog idola bila izmišljena kako bi netko u prošlosti, pripovijedajući pokraj toplog ognjišta u dugim zimskim noćima, bio zanimljiviji, znajući da priče o zakopanom blagu uvijek plijene pažnju slušatelja, ostajalo je nepoznato, nedokazano, neistraženo.

Jure i Pero su kao djeca upili tu priču poput spužvi, a onda su, nakon što su odrasli, i sami postali svjedocima izoravanja pločica. Tako su jednom, orući za ozimac, zadrli za jedan veliki kamen, pokušavajući ga izvaliti, pri čemu su polomili Jurino ralo. Dijelom su ga otkopali motikama te, potom, ponovili pokušaj Perinim ralom, no i njega su skršili, a kamen je ostao na svom mjestu. Ravne plohe koje su se spajale u oštre bridove jasno su nagovještavale kako se radi o kamenu isklesanom u ogroman blok.

Nakon štete na obama ralima, odustali su od novih pokušaja. Zatrpali su dijelom otkopani kamen I zaravnali zemlju kako se ne bi primijetilo da tu nešto ima i da je rađeno išta drugo osim ustaljenih težačkih poslova.

Nakanu kupovine pluga Jure je priopćio svome ocu Ivćanu, zvanom Šikota (po kome je prvi Jurin sin Ivo dobio ime u skraćenom obliku, budući da mu je Šikota bio djed). Šikota je vijest primio s neodobravanjem, uvjeravajući sina kako im ne treba nikakva gvozdena plužina:

- Moj sinko, ušta ćeš trošit pare, eno na tavanu suve lanjske grabovine, spremne za novo ralo, ja ću ga, k'o i dosad, izradit bez ikakva troška. Di'š tol'ke pare davat za gvožđetinu, ta nisi beg!

- Đavlu sve, i telad i kad su se otelila, ja sam i' naumio za plug, a ti, stari, govori svom svecu! – odsjekao je Jure, spreman na svađu.

- Šut', dite, ne pridaji odma' nečastivom, taj dolazi i kad ga ne zoveš, kamoli kad ga uzimaš usta i pridaješ mu stvari! Bog ti daje, a crnbog ti ne da! Zar nije bolje da bliznad odgojimo, znaš i sam kako je teško uparit volove! Eno i sad, nakon dvi' godine, Sivonja i Zlatonja tegle svaki na svoju stranu! Ovi bi bili složan par, di bi vuk'o jedan, tamo bi i drugi, ta od jedne su matere, ne bi mogli falit'. Ne znaš ti šta je neimašćina, moj sine, kad je nebo visoko, a zemlja tvrda. Da si, k'o što nisi, upamtio pomor stoke, glad najnemilijeg druga, ne bi sad prodav'o blagoslove i kupov'o gvožđetinu.

- Nismo tako planirali, stari, niko nije znao za bliznad, i nek znaš, ja ću i' okrenut u plug makar sve đavo odnijo! – uzvratio je Jure, psujući nešto nerazgovjetno, nalik bogohuljenju, a potom snažno tresnuo vratima za sobom, od čega su se svi ukućani stresli.

Ta svađa između oca i djeda, prva od mnogih koje je Ivo kasnije upamtio, zarezala se duboko u mlado biće, ucijepivši u mračni zakutak njegove podsvijesti čučeću strepnju da će se djedove zloslutne riječi obistiniti i da će vrebajući crnbog jednom i nezvan doći po svoje.

Na proljeće, o Jurjevu, svetkovini i velikom pazarnom danu u Prozoru, kad dolaze trgovci iz svih obližnjih dijelova Bosne, Hercegovine i Dalmacije, Jure je dvoje teladi bliznadi natovario na drvena, volovima upregnuta kola i zaputio se u Prozor. S njim su pošli kum Pero i otac Šikota, koji je, nakon osam mjeseci ispunjenih mnogim svađama, shvatio da sina ne može odvratiti od kupovine pluga. S odgovaranjem je prestao samo zbog mira u kući.

- Ostat će bliznad od Milove pa ćemo odgojiti kravu

- mislio je. - O Du'ovima ćemo jedno blizne prodat i opremit Ivu za samostansku školu.

Nadao se da će se tele koje zadrže umetnuti na mater te, kad stasa, biti velemliječno.

- Kume, nek' ti je sritan imendan i sveti Jure! – pružao je Pero desnicu na pozdrav i čestitku.

- Fala, kumane! - prihvatio je Jure, čvrsto se rukujući.

- Znaš li ti kakva je junačina bio tvoj imenjak sveti Jure?! - nastavio je Pero dok su išli putem u Prozor. - Nekad davno se, u tamoonom mistu koje je bilo pristolje tamoonog kralja, pojavila strašna neman od koje je pritila velika opasnost da vatrom koju je bljuvala sprži čitavo kraljevstvo. Da umiri bis zviri i kako bi je zadržali daleko od grada, kralj naredi da joj svaki dan nekoga žrtvuju. Činili su tako jedno vrime kad vidiše da aždaja bisni za boljom 'ranom.

Odbijala je krv obični' ljudi. 'Žeđa za krvi čedni divica', rekli su gradski mudraci. 'Sve za kraljevstvo', zapovidio je kralj tvrdog srca. Ne potraja dugo zdivicam' kad se aždaja uzviri k'o nikad, a mudraci su kazali da joj glad više ne more utažit' obična, već samo kraljevska krv.

Izbor se sveo na jedinu kraljevu 'ćer. Istom se kralj opameti i spozna dokle je doveo kraljevstvo udovoljavajući nemani, pa poče tražit' pomoć. Živio je u tom mistu 'rabar i kripostan mladić po imenu Juraj, koji se opasa bojnom opremom te na konju, s kopljem u ruci, 'rabro uđe u pećinu i probode zviri srce. Kraljevstvo je bilo spašeno, a tvrdokorni kralj sritan.

Izvuko je pouku za cili život: 'Zlo se ne smi 'raniti, jer će se razjačat i postat tol'ko silno da će na kraju uništit svog 'ranitelja'.

- Mudra priča! - primijetio je Šikota, saslušavši ga s pažnjom. – Znači, svako zlo, ako ga podupireš, na kraju će ti doći glave!

- Jašta, bolan, to je k'o da 'raniš zmiju u nidrima! A znaš li, kume, da su svetom Juri odrubili glavu zato što je svima svidočio kako je Isus jedini gospodin kojega

priznaje - dopunio je Pero priču - i bit će, nagađao je, da je njegovo pogubljenje zapovidio baš taj kralj kojem je spasio kraljevstvo i rođenu 'ćer!

- Eto mu nagrade za dobro koje je učinio! - vrtio je

Šikota glavom, ne odobravajući epilog priče koji se sam od sebe nametnuo.

Dok su njih dvojica razgovarali idući za kolima,

Jure je išao pred volovima, zaokupljen mislima o prodajnoj cijeni junadi. Kum Pero će mu dobro doći jer se zna pogađati i utvrđivati pazar.

- De, pravo reci, kume, koliko po tebi vride? Koliko je pravo da tražim? Je li malo sto dva'es't kruna za oboje? – upitao je.

 - Tu im je negdi cina, po še'set svako, nije malo, ali ćeš tražiti sto pedeset pa ćemo se pogađat', sto dva'es't je najniže, skoro im je devet miseci, gledaj, pravi junci - tapšao je Pero jednog po leđima - još malo pa bi i' mog'o uprezat!

- E, kakvi bi se volovi odgojili da je bilo pameti! - sjetno je dobacio Šikota.

- Stari, ne započinji opet, to je davno završeno! - presjekao ga je Jure, svjestan istine koju je otac izrekao.

Telad su od oteljenja bila napredna, uvijek je jedno od njih sisalo Milovu, koja je imala mlijeka u izobilju pa su od malena dobro zapasali.

- Ne moremo, stari, imat i pare i jare! Sad ćemo kupit' plug, a na Du'ove, kad prodamo treće tele, uzmi pare i opremi malog u školu, kako smo računali i prije nego su se krave obliznile. Tvoja i mater'na mu je želja da bude pratar, ja nisam im'o ništa protiv kad ste to s ujacim' dogovorili. Kad si odredijo jedno tele za njegov odlazak, nisam ti ni pisn'o. Eto, vi ste ga nasvitovali, vi ga i opremite, ima'ćete ščime, neće vam bit' do para. Od ove teladi ja ću danas kupit plug od kovača Ante Kreševljaka! I nemoj stari više, tako ti sveca, započinjat' s tim!

Šikota je šutio, znajući da bi daljnja rasprava vodila u svađu i teške psovke.

Telad su dobro prodali trgovcu iz Duvna, u paru za stotinu četrdeset kruna. Nakon prodaje su se sa stočne tržnice na Uriji odmah spustili u Prozor i zaputili kovaču Anti, kod kojeg je Jure još prije tri mjeseca poručio plug.

Trgovci robom i kovači rasprostirali bi svoju robu duž glavne prozorske ceste. Ante je, kao i većina stalnih trgovaca, imao svoje uobičajeno mjesto na križanju glavne ceste i ceste koja vodi k Rami. Jure je već iz daljine ugledao plug, koji se svojom veličinom isticao među ostalim izloženim stvarima: mnoštvom kosa, sjekira, noževa, motika, srpova, sačeva, čekića, lopata, krampova i drugog oruđa i alata. Najviša cijena tih alatki bila je od deset do dvadeset kruna. Osim veličinom, plug se isticao i svojom jedinstvenošću, ali I cijenom od stotinu dvadeset kruna. Bio je jedini na pazaru, jer ga je, zbog rijetke prodaje, trebalo poručiti unaprijed. Većina prolaznika zastajala bi i gledala u plug, raspitujući se za koga je. Mnogi ga dotad nikad nisu ni vidjeli. I neki begovi su zastajali pokraj Antinog prodajnog mjesta i pitali koji je to jerli-beg naručio plug. Kada bi dobili odgovor da se radi o Juri Šikotinom, začuđeno bi odmahivali rukom:

- Ba̋ka, ba̋ka... Ja̋, silna vlaha... Ja̋ hasiluka!

- Bagija je na bábu!

- Svakakva je kijameta očekivat od tog soja. Sjećaš se samo jogunluka što mu babo napravi s Šehabegom Turnadžijom!?

- Allahselameti, na svoju su ruku vazda bili!

Reakcije su bile očekivane, jer su plug dotad imali samo imućniji begovi.

Za stotinu četrdeset kruna Jure je, osim pluga, kupio i jednu kosu, kov i kramp. Mada je ukupna cijena prelazila vrijednost od stotinu četrdeset kruna, Pazar je, uz posredovanje kuma Pere, prilično lako pogođen, jer prodaja pluga nije bila svakodnevna stvar, pa je kovač Ante dao kov za otkivanje kose na dar. Još je naručio po ljutu iz kavane kako bi zalili dobar Pazar koji su napravili.

Krenuvši kući, Jure se zametnuo plugom i cijelom čaršijom ga, idući iza praznih kola, pronio na desnom ramenu, zadovoljno upijajući poglede prolaznika. Šikota je išao pred volovima, svjestan pozornosti koju su privlačili kao prvi katolici toga kraja koji su imali svoj plug. Pojedini prozorski begovi su, prolazeći pokraj njih, pozdravljali Šikotu s neskrivenim poštovanjem, no većina ih je otkretala glavu, prezirno se pretvarajući da ga ne vide.

'Star vuk, pasja maskara!', mislio je Šikota, prisjećajući se dana iz mladosti kada je umjesto prezira u tim istim pogledima gledao strahopoštovanje.

Nastavit će se...