Roman "Taurus" - treći dio

Jahao je vranca kojemu se dlaka tako sjala da se pod suncem prelijevala u purpurno crnilo, a svaki mišić se napeto ocrtavao ispod kože. Samo konj čistokrvne arapske pasmine, kojem je zob bila glavna hrana i kakvog nije mogao nabaviti svatko, mogao je izgledati tako. Jedan pogled na vranca bio je dovoljan da bi se shvatilo koliko je moćan njegov gospodar, koji ni u čemu nije štedio pa je, i dok je jahao, na njemu sjala džanfezli košulja, koja se također prelijevala u dvije boje.

Većina planine ležala je pod otkosima, lijepo složenim i u različitim smjerovima uredanim po livadama iz kojih je hlapila treperava vlaga stvarajući prozirnu koprenu kroz koju je, ošamućeno vrućinom I eteričnim uljima sasušenih cvjetova različitih trava, sve lelujalo. Pokošena trava, ponegdje već spremna za kupljenje i plašćenje, glasno je šuškala pod kopitima vranca koji je, bučno ržući, kroz vlažne nozdrve snažno povraćao opojni miris.

Otkosi su kazivali je li livadu pokosio jedan ili više kosaca. Livada raskošena po sredini s dvostrukim sastavljenim otkosom - pokošena trava se iz suprotnog smjera povraća na prvi otkos, a potom se, u manjim dijelovima, koji ostaju sa strane, iskosi poprečno, lijevo i desno - znak je da su je pokosili jedan ili dvojica kosaca. Taj način košenja, koji kosci nazivaju izbijanje, izgleda lakši na velikim površinama, mada se u konačnici uradi ista količina posla. Otkosi pruženi duž čitave livade su, pak, siguran pokazatelj da ju je kosilo više od dvojice kosaca. Razmak između otkosa govori o kvaliteti i statusu kosca, jer širok mah svjedoči dobrog i priznatog kosca. Najširi mah na livadi obično je kosbašin. Treba biti snažan, vješt i usto imati dobru kosu i brusove pa izdržati cijeli dan kao prvi kosac i goniti najširi mah.

Svako vrijeme imalo je svoga kosbašu, najboljeg I najpoštovanijeg kosca, koji ide prvi i predvodi ostale. Dok je Šikota bio mlađi, glavni ramski kosbaša bio jenjegov ujak Dane.  S materine strane Šikota je naslijedio visinu i stasitost pa su ga često uspoređivali s ujakom, govoreći da je 'pljunuti daidža'. Nakon nekog vremena, Šikota preuze naslov kosbaše u Rami, i to ne samo od ujaka već i od ponekog kosbaše u susjednim kazama. Bio je u naponu snage kada se na Pidrišu nadmetao u košenju sa skopaljskim kosbašom Anđelkom.

Kako Pidriš gravitira Uskopaljskoj dolini, Šikota je, kao gost, krenuo prvi, što nije značilo da će to mjesto i zadržati. Anđelko, koji se, kao i on, natjecao za  prestižni naslov ramsko-skopaljskog kosbaše, krenuo je za njim. Bilo je tu još nekoliko nadobudnih kosaca koji su se željeli natjecati pa se tako, prema tome koliko su bili međusobno priznati, i poredaše. No, nikad nije značilo da će kosac i završiti na mjestu na kojem je počeo kositi, jer ako ne može slijediti ritam, a kosac iza njega želi i može, morao je svoje mjesto prepustiti njemu, što je među koscima bilo i više nego sramotno. Često se nametao brz tempo pa su snaga, a pogotovo izdržljivost, itekako dolazili do izražaja.

Normalno je da se, nakon deset do petnaest pokošenih metara, oštre kose i uzima manji predah, koji traje koliko i oštrenje. Šikoti je taj kratki predah, s rukama uzdignutim pri oštrenju, bio dovoljan da povrati snagu, pri čemu se teška krv iz nabreklih žila - vrištale bi ispod tanke kože poput isprepletenih guja, ovijenih oko zategnutih tetiva i mišica - lakše prelijevala u ostatak tijela, izmjenjujući se s lakšom, svjetlijom krvi. Ubrzano disanje bi se uravnotežilo, a pulsirajuće potkožne guje splasnule na veličinu debelih glista iz duboke, netom prevrnute oranice.

Anđelko je prvi počeo nametati tempo, povećavajući s leđa pritisak na Šikotu. Potom je na test stavljao izdržljivost, često govoreći 'bez oštrenja', naznačujući do kojeg određenog orijentira to vrijedi. Kosbaša je to morao prihvatiti, jer bi, ukoliko bi naoštrio prije, gubio položaj kosbaše, a isto je vrijedilo i obratno.

Ako bi prvi odustao onaj koji je postavljao pravila, značilo je da gubi mjesto napadača koje je tada morao prepustiti onom iza sebe, naravno ukoliko taj želi slijediti kosbašu. Tako su, neoštreći kose, kosili razdaljine i do tridesetak metara. Nijedan nije popuštao. Anđelko je cijelo vrijeme bio u stopu iza Šikote, koji se, slušajući zvuk kosa dok brišu travu, trudio ujednačiti ritam košenja u jedinstven zvuk koji mu je potvrđivao da je na par mahova ispred Anđelka. Ukoliko bi Anđelko ubrzao - znao je to po briskom zvuku koji je odudarao od njegovog - i sam bi ubrzao. Nakon što su, u popodnevnim satima, stigli do jednog strmog dolca, uspravili su se kako bi naoštrili kose. Nakon podužeg oštrenja od četiri-pet prijelaza duž kose, Anđelko je uzviknuo: - Bez oštrenja, kosbašo, do kraja! - krisnuvši koliko ga grlo nosi.

Šikota se okrenuo, pogledavši ga u nevjerici i čudeći se tako smjeloj odluci. Prema njegovoj prosudbi, dolac je bio dug osamdeset do sto metara, mada se gledajući odozgo nije činio toliki. Kad se neka udaljenost promatra s izdignute točke, uvijek se prema dolje

čini mnogo kraćom pa je pretpostavio da je ta varka oka navela Anđelka te se osmjelio na taj gotovo nemoguć pothvat. Već su bili jako iscrpljeni cjelodnevnim košenjem, a kose su bile posve izgubile klep i trebalo ih je otkovati pa je Šikota za svaki slučaj priupitao:

- Da se nisi usefio?!

- Tiraj, kosbašo, ovd'e ćemo koplja polomiti! – viknuo je Anđelko kako bi ga čuli i ostali kosci, koji su poprilično zaostajali, krisnuvši opet visokim glasom: - Iiihhuuu!

Krik se razlijegao dolinom, odbijajući se o polukružni postroj brda ispred njih, lomeći se i povraćajući dvostruki odjek glasa stopljen gotovo u jedno „Iihhuu-Iihhu“, kao da potvrđuje sigurnost njegove odluke.

Šikota je znao da će dolac doista odlučiti o kosbaši. Krenuo je. Anđelkov pritisak s leđa nije popuštao.

Snaga ga je izdavala već nakon prve trećine planirane dužine. Bilo je očito da je kosa tupa; njen zvuk više je podsjećao na mukli zvuk žetve žita srpovima nego na briski sijek kose. Zamišljao je da je istom otkovao kosu i tek počeo kosidbu, svjež i odmoran. No, sve misli kojima se pokušavao zavarati i odagnati stvarnost držale bi ga tek po nekoliko minuta, a umor i iscrpljenost ponovno su ga vraćali u strmi dolac, koji mu je nakon toga izgledao još dužim nego je stvarno bio. U ušima mu je neprestano odjekivala odvažna, dvaput ponovljena kriska Anđelkovog glasa. Počeo se kolebati, vjerujući kako je Anđelko bio siguran u sebe, potpuno svjestan stvarne dužine, znajući da je može svladati.

Zato je nakon nekog vremena počeo smišljati način kako bi, uz neko dobro opravdanje, koje bi upućivalo na to da nije kriv, mogao prepustiti naslov. I uskoro je smislio. Otprilike na polovici pravca, točno ispred njega, rastao je borić. Do njega je bilo još nekih dvadesetak metara. Odlučio je smoći snage i stići dotle, a onda kosu slomiti o borić. Tako bi izgubio naslov, ali ne bi priznao nemoć pred boljim. Bila je to teška odluka, jer je u to vrijeme prebiti kosu značilo i veliku štetu, a popravak kose zahtijevao je dug put do neke od kovačnica u Bosni, ponekad i višemjesečno čekanje ukoliko bi kosu poslao po kovaču i onda čekao da na naredni pazar dođe s popravljenom kosom.

Stigavši na nekoliko mahova od borića, iskoristio je posljednje zalihe snage i toliko pritisnuo kosu da se poslije svakog maha ukazivalo crnilo zemlje, jer je travu gotovo brijao u korijenu, guleći ledinu pred sobom. Slijedio je posljednji zamah na borić, tim zamahom je trebao okončati cijelu agoniju. U želji da kosu prebije jednim mahom, kako ne bi izgledalo da to čini namjerno, zbog umora i pogrešne procjene, zahvatio ga je pod oštrim kutom pri peti kose i odrezao kao vlat trave.

Deblje raslinje se pri košnji redovito zaobilazi zbog rizika od lomljenja kose, a ono tanje bi se pažljivo pokosilo kako ne bi ostalo i smetalo dogodine. Borić je trebalo pokositi prije najmanje pet-šest godina, kad je bio znatno tanji, no on je, iz ko zna kojeg razloga, ipak bio tu.

U nevjerici što je napravio i muci zbog propalog plana, krisnuo je i s još nekoliko mahova nastavio brijati travu do zemlje. Taman kad je htio baciti kosu I priznati poraz, začuo je odjek kose pod brusom iza sebe. Okrenuo se.

- E, jesi nezgodan, Ramče! - izgovarao je zadihani Anđelko oštreći kosu, iznenađen prizorom kojemu je upravo svjedočio, uvjeren da Šikota ima snage napretek kad tako smjelo brije ledinu koja istupi kosu nakon samo jednog maha kroz nju i odsijeca boriće debljine palca. Anđelko je tim činom priznao poraz, potvrdivši Šikoti naslov kosbaše, te ispao iz daljnjeg nadmetanja. To je značilo da i Šikota koji je disao plitko i ubrzano povraćajući dušu koja mu je izmicala na usta, može stati i naoštriti kosu, pošto nitko od ostalih kosaca, koji su bili daleko iza njih, nije pokazivao interesza daljnje natjecanje.

Vraćajući se kući u predvečerje istoga dana, Šikota je, s kosom na ramenu, jedva vukao teške noge za sobom, mjestimice vrhovima opanaka parajući crte po zemlji. Došavši do jedne velike bukve na osami, legao je odmoriti se i ispružiti ukočena leđa.

Razgranata bukva rasla je u prasuncu, a na tlu ispod stabla nalazio se debeli sloj suhog, kao dukati žutog lišća kroz koji se nije uspijevala probiti niti jedna zelena travka. Splastivši se na debeloj postelji lišća, posve zadovoljan onim što je ostvario toga dana, uskoro je zaspao.

Kad se probudio, već je bilo svanulo pa nikako nije mogao povjerovati da ga je san tako prevario.

Pokušavši ustati, osjetio je još veću ukočenost tijela nego kad je legao odmoriti. Bilo je to više od hladnoće i ozeblosti tijekom noći nego od umora kojim je bio svladan. Trebalo mu je nekoliko minuta kako bi, pokrećući lagano glavu u različitim pravcima, razradio vrat, a potom i leđa. Gledajući u nebo, zaključio je, pošto sunce još nije bilo izašlo, da je rano jutro. Sve oko njega, osim mjesta na kojemu je ležao, bilo je vlažno od jake rose. Računao je da bržim hodom za dva sata može doći kući, oprati se, spremiti i stići na pučku misu u jedanaest sati. Veselio se susretu s ljudima, ni ne pomišljajući da propusti pohvaliti se osvojenim kurjukom koji mu je pripao kao najboljem kosbaši.

Stigavši na Makljen, odakle je put obarao nizbrdo, do kuće nije mu trebalo više od pola sata. Iznenadio se kad je ugledao kupilice s ratilom na ramenima kako mu idu u susret. Ništa mu nije bilo jasno: nedjelja je, svetkovina i neradni dan, pa je u prvi mah pomislio kako se radi o muslimankama. No, nakon što im se približio, vidio je po hrvatskim narodnim nošnjama da su u pitanju katolkinje. Pomalo zbunjen, upitao je:

- Je li zvonilo prvo, cure? - misleći na kucanje u ta'te, kojima je u to doba označavan početak rane nedjeljne i drugih misa.

Djevojke se zakikotaše i kroz smijeh, uzimajući to za šalu, odgovoriše:

- A jašta je... i prvo i drugo!

Sad je pomislio da se šale s njim pa se nasmijao i dodao:

- Ma, nikako ne more bit drugo, eno tek sunce izlazi!

- pokazivao je u pravcu Uzdola, gdje je sunce prvim zrakama, kupajući ga zlatom, doticalo obronke brda Križ. Drugačije je na suprotnom kraju, pri zalasku, kad rumen oblijeva obronke Raduše po kojima, posijani vjetrom, rastu cvjetići iste boje, zbog čega su

obronci prozvani rumenboci, što je vjerojatno kumovalo imenu naselja podno njih - Rumboci.

- More, more, junače - slatko je dobacila jedna djevojka

- nama su oba odzvonila do druge nedilje!

Kikoćući se, nastavile su svoj put još uvijek misleći kako se šali s njima, a onda su zapjevale:

Imam dragog, imam dragog, ne odajem znaka,

od kuće mi, od kuće mi dvadeset koraka.

Jučer mi je, jučer mi je namig'o na misi,

a u kolu, a u kolu šapn'o: moja ti si...

Pjesma se iz djevojačkih grla razlijegala planinom najavljujući novi radni dan kojem su išle ususret radosne i spremne, unatoč skoroj vrućini koju je otkrivalo rano plavetnilo bez ijednog oblačka, kojoj će biti izložene tijekom cijelog dana.

Šikota je stajao zbunjen, gledajući za njima, slušajući vjerojatno tog trena skladanu pjesmu koja mu je nudila rješenje nejasnoće kojom je bio zatečen. Brzim hodom je krenuo dalje, kako ne bi zakasnio na misu, kad mu je do svijesti doprlo da je pod bukvom prespavao subotnju noć i cijelu nedjelju pa se probudio tek u ponedjeljak ujutro! Zastao je pa neodlučno napravio nekoliko koraka naprijed, a onda ponovno stao. Nakon kraćeg premišljanja okrenuo se i, vrteći glavom u nevjerici, zaputio u staju na planini.

Nastavit će se…