Roman "Taurus" - drugi dio

Znao je da samo tako pripravljen može ući u duhovnu borbu s tvrdokornim slučajevima svakovrsnih bolesti za koje će moliti u Podmilačju, najposjećenijem hodočastilištu u Bosni.

- Ujače, more li malo slanine i rakije, izgubićeš snagu, dugo je do Jajca?! - nudili bi ga u kratkim stankama odmora oni koji nisu bili upućeni u istine Svetog pisma, živeći uglavnom po naravi tijela. Nije to bilo nimalo čudno, jer su tu knjigu imali isključivo svećenici, koji su ujedno bili i duhovnici i prosvjetari, trudeći se oblagoroditi srca prostodušne svjetine. - Dragi moji! - odgovarao bi Vice, poučavajući ih - zapisano je: 'Ne živi čovjek samo od kruha…'! Mene u ova dva dana nose i daju mi snagu riječi koje je Isus ostavio svojim učenicima i one nam trebaju biti na prvom mjestu: 'Liječite bolesnike, uskrisujte mrtve, čistite gubave, izgonite zle duhove!' Te riječi su nam dane kao zapovijed i baština, ne samo da ih se sjećamo i propovijedamo, već i da ih živimo. Čemu koristi malo oduševljenja u nekoj propovijedi koje splasne kad i jeka izgovorenih riječi, ako te riječi ne potkrepljuju djela?! Rečeno je: 'Tko bude vršio zakon i druge učio, bit će velik na nebesima'. Dakle, izvršavati ono što nam je Isus naložio i navješćivati radosnu vijest o kraljevstvu nebeskom ide jedno s drugim i ne smije se razdvajati.

- Zašto onda i drugi ujaci ne polažu ruke na bolesne i ozdravljaju?! - upitao je netko.

- Ne ozdravljaju ujaci već sila Božja koja se po Duhu Svetom, na zaziv imena Isusova, preko svećenika izlijeva na bolesnoga! Vjera je ta koja ozdravlja, vjera kojom su prožeti i ozdravitelj i onaj koji se ozdravlja! Isus je tu moć ostavio nama, svojim učenicima, i jasno

rekao da ćemo mi, kao i On, činiti takve i još veće stvari ako budemo vjerovali. 'Ova čudesa će pratiti one koji povjeruju...' – nabrajao je, a oni bi, slušajući pozorno, ostajali zadivljeni dok bi završavao citat: - '... zmije će uzimati golim rukama, ako što otrovno popiju neće im naškoditi, na bolesnike će polagati ruke i oni će ozdravljati.'

- Je l' čujete što vam kažem, rečeno je: samo koji budu vje-ro-va-li! - naglašavao je, rastavljajući riječ na slogove. Hodočasnici bi poravnili oko njega, neki leđima naslonjeni jedni na druge, drugi ležeći na zemlji nalakćeni, upijajući svaku riječ, i to više – izgledalo je - udivljeno rastvorenim ustima i očima nego li ušima.

- Jednom prilikom Isusovi učenici nisu mogli osloboditi opsjednutog pa ga upitaše 'zašto ne uspijevamo?' Isus onda položi ruke na njega i oslobodi ga! – gestikulirao je živo Vice, polažući ruke na prvog do sebe kako bi i pokretima dočarao prizor o kojem govori.

'Zašto mi nismo uspjeli?', pitali su učenici i dobili odgovor: Taj soj istjeruje samo ustrajni post i molitva!'

- Eto, zato ja, srca moja - obraćao im se kao djeci, mada je od većine njih bio mlađi  - postim, molim, pripremam se liječiti i oslobađati Božju djecu, čvrsto vjerujući u te svetopisamske riječi!

- A kažeš, ujače, da je Isus rek'o svojim učenicima da će uskrsavati mrtve k'o i on. Zar more čovik oživit ako je jednom umro?!

- Bogu je sve je moguće! Nakon Isusa su njegovi prvi učenici, a kasnije i neki sveci, činili takva čuda. Ali nije Isus oživljavao svakog umrlog već samo onda koji su kada se trebala pokazati veličina i snaga Očeve ljubavi. Nije bit u povratku iz mrtvih, jer Lazar i drugi bili oživljeni opet su jednom morali umrijeti do konačnog uskrsnuća mrtvih. Mislite da je lako dva puta proći kroz smrt?! Ja to ne bih volio iskusiti! Ne znam bi li tko od vas? - pitao je Vice, gledajući ponaosob u svakog od nazočnih. Većina je slijegala ramenima. – Ali, eto, da bi se proslavio, Bog ponekad dopušta i tako velika čuda. Ono što je bitno jest živjeti svoj život tako da svakog trenutka budeš spreman napustiti ovaj svijet. Desetak ili dvadeset godina više ili manje ne znače ništa prema obećanoj vječnosti. Sutra ću vam u Podmilačju propovijedati više o tome. - A, ujače, more li se čovik pribacit u vuka? – upitao je Šikota, odmah nastavljajući: - Lani, kad su se naši vraćali iz Jajca, prič'o je i svime se kleo Matan Baraš da je isprid jedne kavane u Donjem Vakufu, dok su odmarali, iz prikrajka prisluškiv'o trojicu neznanaca kako pričaju:

'Sjećaš li se, ahbabu, kad no mi prije dvije godine zametnušmo daleko... i u ramskoj planini udarišmo na onu mladu Zekulju što je svrnušmo i povališmo usred krumpirišta na Krču?!' 'Kako se ne bi sjeć'o, dobra, mlada, steona junica bi..!' - potvrdio je drugi.

'E, jest bila gozba, jesmo se počastili! Najslađe bi kad joj raskinušmo vime i zaklašmo ono još koprcavo nedonošče u njoj!'

'Jes', valah, carska sofra!' - kesio se treći, kad se iznenada okren'o, ufatio Matanov pogled, prostrilio ga urokljivim očima, nakon čega je ovaj malaks'o, jedva dobasavši do konjskih kola kojima su se vraćali.

Cili put ga je pratila mučnina, a povrać'o je svaki put kad bi se sitijo kamenog sivila očiju u kojima je vidijo još nešto što nije znao opisati.

'Da je taj pogled još samo tren duže potraj'o, sva krv bi mi se sledila i ne bi se mog'o maknut s mista!' - kaziv'o je poslije Matan.

Istina je da su vukovi prije godinu i pol zaklali njegovu steonu junicu, a je li njegova priča istinita, niko ne zna jer osim njega niko nije čuo razgovor te trojice.

- Jes', i ne bi dugo iza toga kad Matan jedne nedilje nestade ko da je u zemlju prop'o! - uključio se susjed, naslonjen na njegova leđa. - Evo već će skoro godina o'toga. Večer prije čuli su se vuci kako viju, nisko, skroz blizu, iznad kuća, u strani, a on im se rug'o, vijući za njima. Nekad prije je to činio zimi, što je svima bilo zabava.

- Kurjak zabava! - ponovno je preuzeo priču Šikota.

- Volio bi ga ja vidit' kome je sve'dno čuti vuke da se spušćaju tako blizu kućama! 'Ajd zimi, kad mećava zavali i na planini nema ništa drugo osim divlje zviradi, znaju slazit', u torove provaljivat' ili kera ovčara raskinut', ali u litnje doba to niko nije upamtio.

Sutradan Matan nije iš'o k misi nego je ost'o kod kuće, kad su ga čeljad zadnji put vidila. Jedni su pričali da su ga vidili kraj Rame i da se, po prilici, utušio u vodi, drugi su opet govorili da su ga srili zamišljenog u planini i da se tamo pribacio u vuka. Šta ti misliš, ujače, je li se pribacio? - priupitao je Šikota.

- Što je uistinu bilo s Matanom, sam Bog zna. Ja se kao kroz maglu sjećam da smo tada ležali na istim konjskim kolima kojima smo se vraćali iz Jajca – podsjetio ih je Vice na nemio događaj koji se tad zbio.

- Ja̋ - potvrđivali su oni oko njega - naleti onaj katil Še'abeg na te, nizašto!

- Bilo pa prošlo! - odmahnuo je Vice rukom, vraćajući se na prethodnu temu. - To Matanovo ponašanje podsjeća me na hipnozu!

- Na... šta... to ujače... šta ti je to!?

- To je sposobnost nekih ljudi da kod drugih izazovu pojave kojih ovi nisu svjesni. To je najsličnije nekoj vrsti umjetnog sna, kada se osobi koja je hipnotizirana može zapovijedati da čini ono što pri svijesti ne bi nikad učinila. Takva osoba padne u potpunu vlast hipnotizera.

- Ma šta kažeš, a je l' to zđavlije strane?

- Različita su mišljenja među onima koji ovu pojavu proučavaju. Jedni misle da jest, dok drugi, opet, takvo stanje pripisuju utjecaju prirodnih sila. Vice bi se na trenutke zanio kao da razgovara sa sveučilišnim profesorima pa je često koristio izraze za koje običan svijet nikad nije ni čuo, a kamoli da bi znao što znače; na spomen nekog od takvih izraza oni bi se samo počešali po glavi ili se zgledali. Kad bi to primijetio, Vice bi pojednostavio govor.

- Ujače, puno ti nama napriča toga što te ne razumišmo,

a je li i ti koristiš tu… ip… ipozu, ne znam ni izgovorit!?!

- Hipnozu! - ponovio je Vice.

- ...Ja̋, ja̋... to... kad polažeš ruke na bolesne i ozdravljaš?

- Nipošto! Rekao sam vam da se ta ozdravljenja događaju pod silom Duha Svetog koji silazi na zaziv imena Isusova i u snazi vjere koja prožima ozdravitelja i osobu koja se ozdravlja te uz milost Očevu dolazi do ozdravljenja. Znate, ima mnogo onih koji predbacuju da su čudesa Kristova plod hipnoze, što nije ni izbliza točno! Krist je zapovijedao i prirodnim pojavama: smirivao oluje, vjetrove, mora, hodao po vodi, uskrisivao mrtve: Lazara, sina udovice iz Naina i kćer Jairovu. Zapamti, dragi moj rode: On je sve to, i još puno drugih čudesa, činio uslijed punine Božanstva! Jeste li čuli: Pu-nine Bo-žanstva! - ponovio je i odmah nastavio:

- Šikota me pitao je li se Matan mogao prebacit u vuka, on i ti neznanci o kojima je pričao prije nego je tajnovito nestao. Sad kad ste čuli sve ovo, zaključite sami! Ja, međutim, iz svoga iskustva znam - bit će pretpostavljam takvih i sličnih slučajeva i ovaj put kad dođemo u Podmilačje - da su se pojedine osobe za koje sam molio glasale i ponašale poput raznih životinja: i vuka, i psa, i mačke, da su siktali, šištali, plazali se, izvijali, režali, bukali... i tko će se sjetiti kako sve ne! Sve sam to vidio i o tome mogu životom svjedočiti da su bili pod utjecajem nekih sila koje su vladale njima, potpuno im zamračujući um i volju. Nakon bolesničkih misa i smjernih molitvi, kada popusti ili potpuno nestane utjecaj tih sila, ponekad se ničeg ne sjećaju. Tijelo iscrpljeno takvim stanjem poprimi izraz mira i blaženstva.

 Ma, da ste samo vidjeli jednu ženu koja je na me režala i zavijala poput psa, četvorica jakih ljudi su je držali da mi ne skoči za vrat! Njezino lice kao da je na trenutke dobivalo vučji izraz! Nakon molitve oslobađanja, kad su je unijeli u crkvu, došla je k sebi plačući i moleći, išla je na koljenima do kipa svetog Ive te ljubila i kip i oltar, govoreći da je odatle nikuda ne vode i da joj je tu dobro. Zamislite samo kakav je pakao duše ta jadnica proživjela u međuvremenu kad je, nakon što je iščupana iz toga stanja, željela ostati na hladnom kamenu crkve, u okrilju svetog prostora, zaboravljajući na toplo ognjište svoga doma, na djecu, muža, obitelj.

- Pa kako to sve počne, ujače, more li se to desit' i nama, da nas to, ne daj Bože, uzme pod svoje?- upitao je netko zadižući rukav kako bi pokazao ruku čija se koža od Vicinih riječi naježila poput očerupane kokoši.

- Nisu toliko česti slučajevi potpunog opsjednuća, ali neka znate da ste svakodnevno izloženi utjecaju zlih sila. Sutradan je fra Vice predvodio bolesničku misu u Podmilačju. Prije same propovijedi popeo se na jedan oveći kamen s desne strane oltara, raširio ruke i počeo:

- Dragi rode!

Život na zemlji nije život u potpunosti, mada je, kao što sad vidite mene i ja vidim vas, itekako stvaran. U ovom životu mi vršimo izbor i odluku za vječnost. Danas ću vam govoriti o jednoj velikoj istini, a to je da ćemo svi mi, i vi što sada sjedite i slušate me, i ja koji vam govorim, jednoga dana umrijeti! – kazao je i na trenutak zastao. - Jeste li me čuli što vam kažem? – pokazivao je raširenim rukama oko sebe ostavljajući vremena kako bi svi mogli pogledati i obratiti pažnju na mnoštvo naroda kojeg je bilo na tisuće.

 - Svi ćemo mi, dragi moj rode, u nekoliko narednih desetljeća, po-mrije-ti! - ponovno je malo zastao kako bi riječi, koje su odjekivale dolinom, doprle iz ušiju u svijest i dalje, u srca, kamo su bile upućene. Po svom običaju naglašavao je značaj pojedinih riječi rastavljajući ih na slogove. Znao je kako je taj način propovijedanja djelotvoran i da se te riječi urezuju jače nego one izgovorene na običan način.

Strašna je, ali i mila ova istina. Strašna je, jer ju je pravda Božja grešnomu čovjeku za kaznu dala, a mila jer nas često i sam spomen na nju budi iz našeg duševnog mrtvila...

Propovijedao je Vice sav zanesen, a njegove riječi su, poput oštrih srpova, žele korov oko živih srca, što je potvđivao muk mnoštva koje je napeto slušalo, svatko na svoj način proživljavajući dramu unutar samog sebe.

Preispitajmo svoj život i upitajmo se kakva bi bila naša smrt da nam sada kucne zadnji čas, da nam ledeni znoj oblije čelo, očni vid počne izdavati, tama na oči padati.

Ponovno je zastao, ostavivši vremena da riječi dopru kamo trebaju. Vladao je potpuni muk. Tišina je treperila u zraku ispunjavajući prostor snagom koja je uzdizala srca. To je posve drugačija tišina nego kada je taj isti prostor bio prazan, bez ljudi. Vice je znao za tu moć tišine, mnoštva žila kucavica stopljenih istim duhom u jedno srce pa je često pravio kraće stanke kako bi svi osjetili nečujni ritam njegovog bila.

Promislimo, bi li nam tada smrt bila strašna ili bi nam se nasmiješila kao majka i zlatnim ključevima otvorila nova vrata? To ovisi o nama. Ako budemo živjeli po Božjem, ona će za nas biti lijepa i mi ćemo joj jednom zavapiti poput Franje Asiškog na samrti: Dobro mi došla, sestrice smrti! Ona će nam, kao svetom Pavlu, jednom biti samo dobitak. Amen!

Muk je vladao dugo nakon propovijedi, potvrđujući tako njezinu djelotvornost. Narušena je s početkom molitvi prikazanja i ozdravljenja, kada su neki padali kao pokošeni, ležeći ili se tiho smješeći; drugi su, valjajući se po zemlji, jaukali, plakali, urlali i trzali se, što bi prouzročilo žamor znatiželjnog puka.

- Ozdravio... ozdravio... ljudi... moj Mato... – vikala je na sav glas jedna žena - ...o, fala ti, sveti Ivo, evo ga čuje, rano moja... govori... diko moja... Ooo, fala ti, sveti Ivo! - ponavljala je u šoku. Pokraj nje je, upirući prstom u oltar i pokušavajući nešto kazati, stajao uzbuđeni mladić u dobi od petnaestak godina:

- Go'ub...bi..i...goo'ub! –

Žena se s njim brzo sporazumijevala znakovima ruku i ponovno zavikala:

- Vidio je... bilog goluba... povr' oltara... i odma' pročuo... i progovorio - izgovarala je bez daha - ...ni-kad nije ništa izustio niti je išta čuo... Fala ti..! – nastavljala je kroz suze zahvaljivati svetom Ivi. Prolazeći nakon mise kroz narod, fra Vicu su sa svih strana potezali, zapomažući i tražeći pomoć. Jedan čovjek na nosilima, uhvativši ga za nogu, vapio je ne puštajući ga:

- Poomoozi!

Žena pokraj njega, postiđena, tiho mu je govorila:

- Ismete, pusti... pusti ga!

Bogalj se i dalje krivio:

- Poomoozi!

Dvojica ljudi koji su ga donijeli, od kojih je jedan bio malo stariji, s fesom na koljenu, drugi mlađi, bez pokrivala za glavu, sjedili su na zemlji oborenih glava, drmusajući ga i moleći ga da prestane. Vice je čuo ženu i po odjeći raspoznao da su muslimani. U glavu mu je došao prizor iz Biblije pa se čovjeku obratio Petrovim riječima:

- Nemam ni srebra ni zlata, ali što imam, to ti dajem – kazao je, podigao u vis oči i desnu ruku koja je, kao u nekom grču, završavala dugim koščatim prstima poput grana opaljenog hrasta, dok mu je drugu položio na glavu i zagrmio:

- U ime Isusa Krista Nazarećanina, hodaj!

Čovjek pade na leđa i ostade nepomično ležati otvorenih očiju. Vice povika još jače: - U ime Isusa Krista, koji je umro i za te: Hodaj!

Čovjek poče ustajati, žena priskoči pomoći i on se osovi na drhtave noge te učini korak. Bliži svjedoci ozdravljenja popadaše ničice na koljena, krsteći se u čudu. Žena je nezaustavljivo plakala, zbunjena, ne znajući kako se ponašati. Lamatala je rukama u nedorečenom pokušaju zahvale koju nikako nije uspijevala oblikovati riječima, pokretima, a ni položajem tijela koje se dvoumilo da li da klekne, ali je ipak ostajalo poluuspravljeno, razapeto između zbrkanih misli koje su slale nejasan poticaj što činiti.

- Bogu zahvali, ženo, kako si naučena, kako ti srce kazuje! - primijetio je Vice i produžio.

Po cijele dane koje je provodio u Podmilačju imao je iscrpljujuće molitve nad bolesnicima koji su željeli njegovu molitvu i blagoslov. Katolici su ga voljeli bez iznimke, a muslimani i pravoslavci poštovali, pošto se dobro znalo kako ne pravi razliku kad su bolesnici u pitanju. Najveće neshvaćanje i bol doživljavao je među braćom istoga reda od kojih ga neki zajedljivo podbadaše, a drugi mu ozbiljno predbacivaše kako zavodi neuki svijet hodeći crtom koja graniči s herezom. On bi sve nijemo otrpio i samo ponekad uzvratio, preporučivši im da temeljitije čitaju Sveto pismo, uzimajući te primjedbe kao svoju pokoru. Uz duševnu, jednom prilikom iskusi i fizičku bol, koja ostavi vidljiv trag na njegovom licu – trajni prijelom nosa. Godina je prošla od toga kad je, vraćajući se s hodočašća, odmarao u Donjem Vakufu, gdje uvijek dođe do miješanja hodočasnika katolika iz Podmilačja i muslimana koji se vraćaju s dovišta u Ajvatovici. Neki musliman koji u svome prošteništu ne nađe olakšanje patnji, čuvši za Vicu, krišom zamoli njegovu pomoć. U trenutku dok ga je Vice škropio blagoslovljenom vodom, stvori se tu, kao odnekud bačen, Šehabeg Turnadžija, kojeg taj prizor raspameti. U silovitom naletu on Vicu udari laktom u nos, koji je prsnuo kao pečeni kesten zdrobljen među prstima, a onog muslimana, dok je, još uvijek pognute glave, stajao pred Vicom, sastavljenim šakama raspali u zatiljak.

- Ajvaz-dedina voda ti ne valja pa tražiš kaursku! - prosiktao je istovjercu, udarajući ga iznova nogama u križa dok je oboren ležao na zemlji. Vicu su onesviještenog odnijeli na konjska kola, zadižući mu glavu kako se krv iz slomljenog nosa ne bi slijevala u grlo. U kolima je preležao veći dio puta, i to s Matanom Barašom, koji druge nedjelje po povratku s hodočašća nepovratno nestade.

Ime silnika Šehabega Turnadžije često se povlačilo po ustima Ramljaka, i po ramskim selima, a i po Prozoru, kamo se doselio s Hadži Ali-pašom, koji je s unajmljenim radnicima, na više mjesta duž korita rijeke Rame, od izvora u Varvari pa sve južno do Ustirame i Slatine, tragao za zlatonosnim rudištima, mahom eksploatiranim i napuštenim još u rimsko doba, plaveći potom rudu u rijeci Rami i Trišćanskom potoku.

Ali-pašin nemirni duh skrasio se u Rami jedva nešto duže od godinu dana, a onda ga groznica priča o drugim, bogatijim, nalazištima odvuče u Fojnicu i dalje po Bosni. Šehabeg je ostao, nastanivši se u Prozoru. Govorilo se da mu je podrijetlo po očevoj strani izvorno tursko, čime se često hvastao, ističući svoje pretke turnadžibaše. Nije bio drag kršćanima, a ni mnogim muslimanima, posebice begovima, koje je ponekad, kad bi se opio, nazivao balijama. U početku je bilo protivljenja, no svi su zašutjeli otkad je u Salkinoj mehani bjesomučno prebio dvojicu begovskih momaka. Kao neukroćen ždrijebac, mlad, svoj i vrele krvi, bio je spreman zgaziti svakog tko mu stane na put. Uz tu svojeglavost i smionost, bio je i fizički vrlo snažan.

- Ne more bagav konj bit' u carskim stajama! – prkosio je često svima životvornom plavom tekućinom koja je, prema tim pričama, kolala njegovim žilama naspram njihovoj običnoj crvenoj, prema takvim obijesnim ugrizima, nevrijednoj krvi. - Ko kaže da ne more! - usprotivio se jedne večeri Enver, sin jedinac Naimbega Dugalića, uzvrativši na uvrede koje nisu bile upućene izravno njemu. – I nije bagava krv insanska već duša koja će polagati račun Allahu! Pa šta ako su ti dede bile turnadžibaše, misliš da ta slava pripada tebi, ako se to ikako more slavom zvati - otimanje džamoglana! - Da si od soja čaušbaša ili akindžija, koji su carstvo proširili sabljom i junaštvom, još bi razumio tvoj hasiluk! Žedan kavge, a uz to i razjaren uvredom, Šehabeg je odmah nasrnuo. Enver je bio snažan momak pa guranje i poneki udarac u Salkinoj mehani završiše s nekoliko izvrnutih i jednim polomljenim stolom. Ostali gosti - bio ih je popriličan broj - stali su između njih, okončavši tuču. Envera su prozorski prijatelji izgurali napolje, žurno se udaljivši zajedno s njim.

- Večeras ćeš ostati kod mene na konaku – savjetovao ga je Selim, dobar prijatelj njegovog oca, držeći ga čvrsto rukom za rame - i nećeš u ovo gluho doba ići nikud. Uske su bogaze Ponira, ko zna di ti more busiju spremit'. Nije mu po volji što te nije uspio iskundačit' košto je navik'o s drugima.

- Sve si mu pravo rek'o - dodao je Zaimbeg, motajući škiju, - al' bi bolje bilo da se nisi karištis'o. Katil je to, svašta kadar učiniti, k'o da sam jednom gled'o da na čistu miru kidiše i do krvi izdegeneči prava-zdrava insana.

- Bezbeli, sve pravo, al' teško ko zemlja – zabrinuto je vrtio glavom Selim - neće onu besidu lako zaboravit, vidio sam mu ifriz u očima, k'o zebanija je. Šućur Allahu pa ispod džemadana nije nosio jatagan!

Enver je prespavao u Prozoru, a potom se ranim jutrom na konju zaputio kući. Oko podneva je njegov babo Naimbeg, nakon što je konj dokasao kući praznog sedla, s četvoricom najboljih momaka organizirao potragu. U popodnevnim satima pronašli su ga zaklanoga u klancu Ponira. Nikada se nije doznalo tko ga je ubio. Samo se nagađalo.

Šehabegu otada više nitko nije proturječio. Svi su se radije klonili bilo kakve rasprave s njim koja bi mogla voditi sukobu, a uvrede su odreda gutali i trpjeli. Naimbeg je dugo i duboko žalio za sinom. Nekoliko mjeseci nigdje nije izlazio, a onda je tugu počeo tažiti pićem i kasnim sijelima po prozorskim mehanama:

Oh, jalah u crnom bogazu,

grlo bilo pririza mu dušman...

Džan-teslim u crnom bogazu,

džan-teslim bez ikoga svoga... - često bi ponavljao riječi koje su mu nadošle s tugom. Shrvan bolom i pićem, davao bi znak Lutviji da krene s pjesmom koja

mu je razdirala i liječila srce:

- Seni đidi janginine... - započinjao bi Lutvija visokim glasom pjesmu koju je pratio na šargiji, a onda bi,poslije nekog vremena, zapjevao iste stihove u prijevodu:

- Što te kući nema... - kada bi ubacivao begove riječiu pjesmu, kao da su uvijek bile dio nje:

Oh, Bože, u crnome klancu,

grlo bijelo prereza mu dušman...

Bogu dušu, u crnome klancu,

Bogu dušu, bez ikoga svoga...

Natjeralo bi to suze Naimu, a oči bi se orosile i drugima. Prestajala bi svaka priča. Svi bi slušali pjesmu nijemo, kao da slušaju rekvijem, a slike tuče u kavani, široko zaklanog Envera s izlomljenim, gotovo zguljenim noktima na prstima, ispod kojih se vidjela

zemlja pomiješana s krvlju, dženaze na Dugama, kronološki su se smjenjivale u njihovim glavama, dok je izvježbani Lutvijin glas pun bola podsjećao na tragediju i svaki put, poput uspješne terapije, ispirao dio tuge iz Naimovog srca.

- Allah rahmetile!- rekao bi netko po svršetku pjesme.

- Allah rahmetile… - nastavljali su redom svi nazočni, odajući počast pokojniku.

Nakon kraće stanke, započinjao bi Naimbeg pripovijedati o davnom pretku Ahmed-paši Haramiji, rođenom na Dugama, mjestu u kojem se na nebu zna ukazati dúga kada zapadno sunce obasjava istočnu kišu. Nekada se pojave dvije dúge, jedna vidljivija, s oštrijim prijelazima nijansi, druga iznad nje, slabija, kao nečim rasplinuta. Za sunčanih dana čudesni poluoreol, poput dijademe od dragog kamenja različitih boja, redovito nadsvođuje bistru riječicu Krupić podno sela, na mjestu na kojem ponire u vodopad, od čega se okolni zrak puni magličastim kapljicama koje, prožete suncem, tvore šareni dúgin luk. Tu zanimljivost promatrali bi žitelji starog grada Studenca, zbog čega su, po prilici, selo i prozvali Duge. 1 Okolnosti u kojima je Ahmed-paši Haramiji punac postao veliki vezir Sijavuš-paša Hrvat dovele su do njegovog imenovanja janjičarskim agom, nakon čega i sam postaje vezirom, a potom i namjesnikom Bosne. Obojica vezira, Ahmed paša Haramija i njegov punac Sijavuš-paša, bijahu adžami oglani koji časno služiše turskoj carevini i, unatoč podrijetlu, uspeše se do visokih, većini ljudi teško zamislivih i nedostižnih počasti. Naimbeg je kroz priču svima davao do znanja da je njegov Enver sve to dobro znao, ne dopuštajući nikome da po tome pljuje.

Nastavit će se…