Vlado Kudić - roman "Taurus"

S obzirom da većina trenutačno obavlja samo ono što mora, i ima vremena puno više nego je to bilo donedavno, odlučili smo se na objavljivanje romana „Taurus“, Vlade Kudića, ramskog pisca, kojega ne treba posebno predstavljati ramskoj, ali i široj čitateljskoj publici.

Kroz više nastavaka, objavit ćemo roman za koji je njegov autor dobio brojne vrijedne nagrade i priznanja.

Čitajte i i uživajte!

Mladić je, sjedeći na izdubljenoj stijeni koja je, uglačana vremenom, neodoljivo podsjećala na kameno sedlo, s jednog od istaknutih planinskih visova promatrao ramski krajolik.

- Zašto ovu stijenu zovu Šikotina gruda? – prekinuo je iznenada dugi jaz šutnje, okrenuvši se k ocu koji je, podnimljen, gledao negdje u daljinu. Otac se silom nakašljao. Izgledalo je kao da oklijeva, no tako je, kako bi sabrao misli, činio uvijek kad se o nečemu trebao izjasniti nabrzinu. Mladić je dobro poznavao tu stanku, očekujući nakon toga ili kratak odgovor s nejasnim epilogom izvučenim iz bujice misli koje ga ponekad odvuku daleko od srži ili, pak, nešto drugo, konkretno i životno, o čemu je dotad šutio. Nakon drugog pa trećeg nakašljavanja, uslijedio je odgovor:

- Prič'o je moj did Ivo da se jedino njegov did Šikota u svoje vrijeme mog'o popeti uz nju goloruk. Iznenađen odgovorom, mladić se prilično smjelo nadvio preko ruba okomite stijene. - Ma svečevu ti majku...! - preplašeni roditelj se protegnuo, grabeći ga za remen hlača dok su mu trnci, što od iznenadnog šoka, što od obamrlosti izazvane dugim sjedenjem, prostrujali sve do nožnih prstiju.

- Ima preko dvadeset metara, možda i više - procijenio

je mladić naglas, nakon što se vratio u prethodni položaj, sklanjajući očevu ruku s remena.

Roditelj je trljao utrnulu nogu ne ukorivši sina zbog nesmotrenosti; iz iskustva je znao da bi bilo kakva kritika vodila u besplodne prepirke koje su, nagomilane vremenom, prerasle u rezigniranu šutnju koja ih je nepodnošljivo udaljila. Nakon kraće stanke je nastavio:

- Šikota se dvaput uspeo uz ovu stijenu, a treći put do pola. Svi mještani sela došli bi ondje - pokazivao je artritičnim kažiprstom, vidno zadebljanim i zakrivljenim u zglobovima, duboko dolje prema središtu naselja - gledali ga, strepeći i krsteći se na molitvu anđelima čuvarima. Priču je prekinuo poznati monotoni zvon mobitela. Mladić je ustao. Javio se, zamjetno nervozan zbog prekida. Zakretao se kako bi našao kut pod kojim mu ne bi puhalo u mikrofon, stvarajući dojam da priča u tranzistor s izgubljenom stanicom. Bludio je očima vrh visokog stijega na kojem je lepršala trobojnica, dobrano načeta stalnim zračnim strujama, čiji su svilenkasti crveni, bijeli i plavi končići pokazivali pravac ugodnog ljetnog vjetrića ka jugu. Nakon što je završio razgovor, isključio je mobitel. Otac je nastavio. Sin je znao da taj nepoticajni nastavak upućuje na neku cjelovitu priču, dotad možda nikom ispričanu. Objahavši kameno sedlo, namjestio se u poluležeći položaj. Slušajući očev glas, pogledom

je slijedio omorni obzor u daljini koji je, kao mladenkin veo, prozirno skrivao poljubac neba s planinama.

Šikota je bio Ivćanov nadimak još iz momačkih dana. Svojim visokim stasom nadmašivao je većinu ljudi, što je bilo povodom da ga tako prozovu. Samo su rijetki i izuzetni bili obilježeni tim nadimkom koji u svom korijenu nosi riječ šika, što znači zlato. 'O, jablane, ala' si išik'o!' - bila je uzrečica koja mu je često upućivana. Jedni ga zvaše tako, Jablan, zbog visine, drugi

Šikota, zbog gizdavosti i skladne stasitosti, a s vremenom ovaj drugi nadimak prevlada i obilježi ga za cijeli život.

Kao mladom i isuviše temperamentnom, nije mu trebalo mnogo proturječiti da verbalno pretvori u fizičko sučeljavanje, u čemu se nad svim drugim momcima redovito pokazivao nadmoćnim. Tako je jedne Gospojine na Šćitu nakon mise izbila tučnjava većih razmjera u kojoj se našao sam naspram petorice spremnih momaka od kojih je jedan na njega potegao nož. Šikota je golom rukom odbio udarac, skrenuvši putanju noža, koji se nije zarinuo u grudi, kamo je bio usmjeren, već mu je sječivom napravio duboku posjekotinu na desnoj mišici i grudima. Uplašene žene i djevojke su, vidjevši na njemu okrvavljenu bijelu košulju,

počele vrištati i zapomagati. Šikota je prvi put bježao pred nekim, ali samo do crkvene ograde, na koju je silovito skočio, skršivši je pod sobom. Zgrabio je jedan dio baskije polomljene na nekoliko mjesta, oslobodio je od zakovanih šiljaka pri čemu je svaki, raščenjen,

ciknuo kada su čavli brzinom iščupani iz tkiva drveta 10 poput zdravih zuba. Kako su napadači pristizali, tako je Šikota baskijom ljuštrio ispred sebe. Učas su dvojica ležala na zemlji, a treći, obliven krvlju po očima, glavinjao, tražeći spas. Preostala dvojica sada su bježali pred njim. Sustigavši prvog, snažno ga je udario po šiji u trenutku kad je htio preskočiti ogradu na suprotnom kraju dvorišta. Ostao je presamićen preko grubo zatesanih šiljaka kao slamnjača izbačena na zračenje. Posljednji je bježao onaj s nožem u ruci.

- Ne'š pobić, 'bem ti svečevu majku, da si lani poletio!

- cijedio je kroz stisnute zube raskrvavljeni Šikota. ustigavši ga, u punom trku ga je svom snagom udarao po glavi. Nakon četvrtog udarca, koji je odjeknuo nešto drugačije od prethodnih, možda zbog puknuća lubanje, progonjeni je pao na leđa, zabijelivši

očima. Oslonjen na rascopani potiljak i pete, kočio se i u blagim lukovima odizao od zemlje. Šikota je stao iznad njega, pljunuo ga, odbacio baskiju, uzeo nož kojim ga je onaj što je ležao na tlu pokušao usmrtiti i zaputio se na korito s vodom ispod crkve. Krv je liptala iz duboke posjekotine kao iz zinutih usta. Rasparao je nožem košulju i, sijekući je uzduž, počeo praviti povoje. Potom se osvrnuo, načas se zagledavši u zemlju, i ubrzo primijetio ono što je tražio: sagnuo se, otkinuo nekoliko širokih listova muške bokvice, strpao ih u usta, prožvakao, a onda rasprostro na posjekotinu koju je sastavio kažiprstom i palcem te je sve čvrsto povio.

Previjajući mišicu, zubima je držao jedan kraj, a lijevom rukom stezao povoj. Dok se neugodno pulsiranje u ranama pojačavalo, osjećao je vrtoglavicu

- Damari - zaključio je stišćući šaku, ali su se svi prsti pokretali - srića pa nisu prisičeni!

Nagnuo se nad vodu pustivši je da teče preko povrijeđene ruke od lakta naniže. Dlanom zdrave ruke napravio je kupicu u koju se nalijevala voda. Halapljivo je pio. Dotok vode nije bio dostatan popijenoj količini pa se čuo zvuk srkanja zraka, isprekidan samo kratkim intervalima gutanja. Žeđ i vrtoglavica bili su siguran znak da je mnogo iskrvario. Prao se od ljepljive i oko svitnjaka šarvala već usirene krvi koja se miješala s vodom. Crveni potočić otjecao je prema Rami koja je, po tko zna koji put, ćutila opori okus malenog brata, nevelikog da bi ga zvala ikakvim imenom osim potokom, rumenog nedjeljama i velikim blagdanima,

gutajući iznova njegovu boju stida kao redovitu terapiju, blažeći je svojim dubinama na putu k moru zaborava čija sol grize i poništava imena voda i njihov slatkasti okus skupa s gorčinom priča koje sobom donose. Otprilike u dijelu gdje spomenuti potočić zasijeca Ramu, rijeka se razlijeva u najšire korito, šumeći neobično tiho u odnosu na druge dijelove svoga toka na kojim teče uz glasan žubor i grgoljenje. - Nebo je ovdje iznimno blizu! - govorio bi ujak Vice svima koji bi se s njim zatekli na tom mjestu dok bi u predvečerje, osobito tijekom ljetnih mjeseci, šetao uz rijeku. - Slušaj ovu tišinu, ovakav smiraj postoji valjda još samo u raju! - ukazivao je redovito na tu posebnost rijeke.

Taj milozvučni, sasvim blagi šum vode davao mu je osjećaj spokojstva, povezanosti s beskrajem u ozračju čiju ljepotu je dopunjavao jedino šapat spontanih riječi i zahvala upućenih Stvoritelju. Osjećao je da snagu najviše obnavlja tu, jačajući duh i krijepeći dušu,

upijajući taj mir koji, činilo mu se, jedino on zamjećuje, pa se nesebično trudio podijeliti to s drugima, prekidajući nakratko molitvu pri susretu s prolaznicima. Njegov hod je na prvi pogled djelovao obično, no kad bi se tko zaputio s njim, shvatio bi kako se stalno mora požurivati ako ne želi zaostati. Habit boje prljave cigle prikrivao je nešto što su odavala dva detalja: izblijedjela i pomalo nategnuta tkanina na koljenima, koja se nalazila poprilično visoko na habitu, kao i visoko nošeni fratarski pojas, opasan gotovo ispod pazuha. Rijetki su obraćali pažnju na to, a još rjeđi zamjećivali da Vice ima izrazito dugačke noge u odnosu

na ostatak tijela. Taj oku skriveni nesklad pružao mu je prednost pri hodu zbog krakatih koraka koji su ritmično, bez ikakve žurbe, gutali put pod sobom u sporom tempu kojim je, opet, napredovao začuđujuće brzo. Uvijek su postojale dvojbe u pokušaju opisa njegovog hoda: jedni su govorili kako hoda brzo, dok se drugima njegov hod činio sporim, a bilo je i onih koji su tvrdili, mada im se to i samima činilo nestvarno, da se Vice istodobno i lijeni i požuruje. Kuštrava kosa mu je na lijevom zalisku stršila kao u djeteta, rastući uvis u polucvijet koji je graničio s čelom i obraslim dijelom glave. Na takvim mjestima kosa se nikada ne da dovesti u red, već joj se, prije ili poslije, pusti da tjera po svome. Nos između jagodičnih kostiju, nekad slomljen i tako srastao, malo je naginjao ka desnom obrazu.

Nepokoreni zalistak na lijevoj strani čela odvraćao je pozornost s njega dajući neki čudni balans licu pa zakrivljeni nos nije dolazio do izražaja, izgledajući na trenutke da je s njim sve kako treba. Ispod kose su visjele mesnate ušne resice, blaženo se njišući u ritmu koraka što su, za razliku od rada nogu, svi primjećivali pa kad bi ga po tom detalju prosuđivao netko sklon istočnjačkoj duhovnosti, mogao bi pogrešno zaključiti da je Vice proučio sve Vede, ispraznio 'svetri košare', a srž proniknutog znanja zbio u ta dva ušna zvona, moćnija nego u samog oca nirvane.

Nastavit će se...